Alojzije Stjepan Mišić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Alojzije Stjepan Mišić
Rođenje (1859-11-10) 10. novembar 1859.
Gradiška, Osmanlijsko Carstvo
Smrt26. mart 1942(1942-03-26) (82 godine)
Mostar, Kraljevina Jugoslavija
NacionalnostHrvat
Godine aktivnosti1912 do 1942
ReligijaKatolik
RoditeljiMate i Marija (rođ. Cigić)

Alojzije Mišić (10. novembar 1859 – 26. mart 1942) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski od 1912 do 1942. Bio je provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrena između 1909 i 1912 godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost i školovanje[uredi | uredi izvor]

Rođen je u porodici Mate i Marije (rođena Cigić) u Gradišci i kršten imenom Stjepan.[1][2] Alojzije je imao dvije sestre, Mariju i Persu, koja je bila časna sestra.[3] Porodica mu je porijeklom iz Hercegovine.[3] U djetinjstvu je imao nadimak Stipo ili Stipica.[2] Mišić je pohađao državnu školu u svom rodnom mjestu od 1866 do 1870. [2] Njegovi roditelji su namjeravali da ga dobro obrazuju, a u tome im je pomogao lokalni paroh fra Marko Dulibić, koji ih je savjetovao da Stjepana pošalju u Franjevačko sjemenište.[1] Dana 18. juna 1870 stupio je u Bosansku franjevačku provinciju i završio četiri razreda niže gimnazije u Ivanjskoj, koju je pohađao od 1870. do 1874 godine. Dana 21. septembra 1874 stupa u novicijat u Fojnici i mijenja ime u Alojzije.[1][2] Mišić je do 1878 studirao filozofiju u Franjevačkom samostanu i crkvi svetog Franje Asiškog u Gučoj Gori, gdje je 15. novembra 1875 položio privremene zavjete.[1][2] Tamo je završio studije sa odličnim uspjehom.[4] Provincija ga je poslala da studira teologiju na Centralnoj bogoslovnoj školi u Ostrogonu u Mađarskoj, gdje je studirao od 1878 do 1882 [5] Dok je studirao u Mađarskoj položio je svečane zavjete 14. oktobra 1880, a za svećenika je zaređen od 7. jula 1882, od Kardinala Jánosa Simora.[1][6] Mlada misu je služio 15. augusta 1882. [7]

Svećeništvo[uredi | uredi izvor]

Po povratku u domovinu 1882, Mišić je prvo bio kapelan u Banjoj Luci, ali iste godine, na prijedlog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Provincija ga imenuje vjeroučiteljem u nekoliko sarajevskih škola. Ujedno je pomagao u pastoralnoj skrbi u mjesnoj župi.[5] Nakon toga služi kao sekretar banjalučkog biskupa Marijana Markovića i generalni vikar biskupije od 1884 do 1891 godine.[5][8] Mišić je imenovan gvardijanom franjevačkog samostana na Petrićevcu, 1891 i tu ostaje do 1894.[5] Dok je bio tamo, sagradio je zvonik samostanske crkve.[9]

Godine 1894 imenovan je župnikom u Bihaću.[5] Boraveći u Bihaću, Mišić je osnovao Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo "Krajišnik", s bibliotekom.[10] Također je osnovao razne druge katoličke, gospodarske i nacionalne organizacije.[11] Pomogao je oživjeti tamošnji vjerski i politički život i često je seljacima držao gospodarska predavanja, dajući im razne knjige na tu temu.[12] Mišić je pridonio i jačanju trgovine katolika u gradu izmirivši zaraćene porodice i osnovavši trgovačko-obrtničko društvo za uzajamnu pomoć. Također je pripomogao jačanju hrvatske nacionalne svijesti u gradu i poticao dužnosnike na osnivanje nacionalnih društava.[10] Kako bi pomogao oslobađanje seljaka od kmetstva, osnovao je Hrvatsku narodnu zadrugu. Mišić je također uvelike obnovio i proširio mjesnu crkvu. Ponovno je imenovan gvardijanom samostana na Petrićevcu 1904, gdje je ostao do 1907 godine. Mišić je tada imenovan predsjednikom Franjevačke rezidencije u Visokom, gdje je služio dvije godine kada je izabran za provincijala Franjevačke provincije Bosna Srebrena.[5] Godine 1910, kao provincijal, Mišić je srušio staru crkvu na sarajevskom Bistriku i sagradio današnju crkvu svetog Ante.[13]

Biskupstvo[uredi | uredi izvor]

Imenovanje[uredi | uredi izvor]

Posljednjih godina života mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, Paškal Buconjić je često bio bolestan. Iako je podignuta nova biskupska rezidencija, Buconjić se odbija preseliti i živi u staroj rezidenciji u Vukodolu. Buconjićev sekretar fra Radoslav Glavaš[14] iskoristio je njegovo slabo stanje da ostane na vlasti te ga je držao neobaviještenim i time pod kontrolom i ovisnošću.[15] Glavaš je finansijska sredstva biskupije usmjerio u Hercegovačku franjevačku provinciju,[16] te se u biskupijama nisu mogli očekivati odlučni koraci. Primijetio je to i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je, s ciljem poboljšanja stanja u biskupijama, zatražio od Rima da imenuje svog pomoćnog biskupa Ivana Šarića kao biskupa koadjutora mostarsko-duvanjskog s pravom nasljedstva.[15]

Buconjić je prijedloge za biskupskog koadjutora doživljavao kao vlastitu smjenu i odlučno im se protivio. Buconjićev stav toliko je naljutio starije hercegovačke franjevce da se novi provincijal Begić predložio za biskupskog koadjutora za vrijeme boravka cara Franje Josipa u Mostaru 3. juna 1910.[17][18] Buconjić, saznavši za namjere vlada u Sarajevu i Beču i Begićev prijedlog caru, pisao je papi Piju X i predložio Franu Lulića, dalmatinskog franjevca, te dva hercegovačka franjevca Špiru Špirića i Davida Nevistića, kao kandidate za njegovog nasljednika.[17][19] Buconjić se razočarao u hercegovačke franjevce, koji su njegov prvi odabir, Dalmatinca Lulića, doživjeli kao uvredu.[20] Nakon upozorenja da samo car imao pravo imenovanja, a papa potvrde, Buconjić je iste kandidate predložio Franji Josipu i zatražio od njega imenovanje biskupa koadjutora.[21]

Novi zajednički ministar finansija Stephan Burián von Rajecz nije podržao imenovanje klera koji nisu bili bliski promađarski raspoloženi te se time nije složio sa Stadlerovim prijedlogom da se Šarića imenuje biskupom koadjutorom. Vlast je podržavala franjevce, a Šarić je nediplomatski objasnio vladi u Beču da ga treba imenovati jer među hercegovačkim franjevcima nema dobrih kandidata. Burián je naredio da se među bosanskim franjevcima nađe kandidat za Buconjićevu zamjenu. Utjecajni članovi austrougarske vlade u Sarajevu zaključili su da bi Alojzije Mišić, bivši mađarski student i osoba od povjerenja promađarskih članova vlade u Sarajevu, trebao biti novi biskup u Mostaru.[22] Vlada u Sarajevu je 19. februara 1910 Mišića predložila za biskupa koadjutora, ali je vlada u Beču tu odluku odgodila za nekoliko mjeseci zbog priprema za carski pohod Bosni i Hercegovini.[23]

Vlada u Sarajevu smatrala je Lulića nepodobnim jer je živio u Rimu te da kao Dalmatinac ne bi mogao shvatiti mentalitet hercegovačkog puka. Austrougarska vlast odbijala je svakog predloženog od Rima tko nije prihvaćao liberalnu politiku monarhije – jozefinizam. Vlada u Sarajevu smatrala je Mišića kvalificiranijim od druga dva kandidata.[24] Vlada u Beču obavijestila je Rim o svojoj namjeri da imenuje Mišića za biskupa koadjutora, no Rim je balansirao između prijedloga austrougarskih vlasti i Buconjića te je odlučio pričekati Buconjićevu smrt kako bi riješio to pitanje.[16]

Buconjić umire u Mostaru 8. decembra 1910 [16][19] na svetkovinu Bezgrješno začeća BDM. Nakon Buconjićeve smrti, prema odredbama kanonskog prava, 19. decembra 1910 metropolit nadbiskup Josip Stadler imenovao je Lazarevića upraviteljem u duhovnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija. Materijalnu skrb o biskupijama dobio je Radoslav Glavaš, koji je svojim položajem dodatno obogatio Hercegovačku franjevačku provinciju.[14][19] Stadler je obavijestio vladu u Beču o svojim imenovanjima i predložio Ivana Šarića, Tomu Igrca i Ivana Dujmušića kao kandidate za novog biskupa u Mostaru, napominjući da je promotrio i neke i hercegovačke franjevce, ali po svojoj savjesnosti nije mogao predložiti nijednog od njih.[25] Njegovi su prijedlozi brzo odbačeni jer su austrougarske vlasti preferirale franjevce nad dijecezanskim svećenstvom i željele da franjevac bude novi biskup.[26]

Iako je Rim podržao Paškala Buconjića, prvog izbornika Lulića, nakon Buconjićeve smrti austrougarske vlasti Lulića nisu smatrale ozbiljnim kandidatom. Rim nije podržao izbor Beča da se za biskupa imenuje Mišić zbog njegovog sukoba s nadbiskupom Stadlerom te su počeli tražiti svoje kandidate.[27] Nakon sukoba u vezi s kandidatom za biskupa u Mostaru, austrougarske vlasti su 5. januara 1912 po drugi put u Rimu službeno predložile Mišića.[28] Papa je prihvatio prijedlog pa je Burián zatražio od cara da imenuje Mišića, što je car i učinio 14, februara. Papa je Mišića proglasio novim biskupom 29. aprila 1912[29][1] 11. juna 1912 Mišić odlazi u Rim kako bi primio biskupsko posvećenje.[30]

Biskupsko djelovanje[uredi | uredi izvor]

Mišića je posvetio u bazilici svetog Antuna u Rimu 18. juna 1912 franjevački kardinal Diomede Falconio.[9][31][32] Kao suzareditelji bili su franjevački biskupi[30] Giacomo Ghezzi i Graziano Génnaro. Za svoje geslo uzeo je "Caritate et amore omnia vincuntur" ("Milosrđe i ljubav pobjeđuju sve").[9][33] Mišić je došao u Rim u pratnji bosanskog franjevca Josipa Andrića i hercegovačkog franjevca Ambrozija Miletića,[31] koji je predstavljao hercegovačke franjevce.[30][32] Ređenju su prisustovali i general franjevačkog reda Pacifico Monza i austro-ugarski veleposlanik u Rimu Alois Schönburg-Hartenstein.[31] Nakon posvećenja Mišić je nekoliko puta boravio u Rimu, a papa ga je primio 20. juna.[31][30]

Dok je Mišić bio na audijenciji kod Pape, u Banjoj Luci je umro njegov veliki zagovornik, banjalučki biskup Marijan Marković. Kako bi spriječio svog protukandidata, nadbiskupa Stadlera, da za upravitelja Banjalučke biskupije imenuje svog kandidata Petra Pajića, Mišić je lobirao i uspio uz pomoć generala Franjevačkog reda isposlovati da se franjevac Jozo Garić imenuje za upravitelja u duhovnim stvarima.[34]

Nakon posjeta papi, Mišić je 21. juna napustio Rim i 25. juna stigao u Beč kako bi se, kako je to uobičajeno u Trougarskoj, zakleo pred Carem Franjom Josipom.[30][35] Sljedeći dan stigao u Sarajevo.[34] Dana 5. jula 1912 Mišić je obavijestio upravitelja za duhovna pitanja dviju hercegovačkih eparhija, Lazara Lazarevića da želi da se izvrši njegovo ustoličenje 14. jula, i javno najavio svoj dolazak 5. jula.[30] Mišića su hercegovački franjevci primili hladno. Niz visokopozicioniranih hercegovačkih franjevaca ignorisalo je njegovo imenovanje, uključujući upravnika u materijalnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija Radoslava Glavaša (starijeg), Nikole Šimovića, Anđela Nuića i Ambrozije Miletića.[35]

Dana 18. februara 1917 Mišić je odlikovan Zapovjedničkom zvijezdom Ordena Franje Josipa.[33]

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, u ljeto 1917 godine, Hercegovinu je opustošila glad. Neki hercegovački parosi su otišli preko Save po hranu za svoje parohane. Dana 5. decembra 1917 Mišić je pisao zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, sa molbom da zamoli svoje župnike da prikupe milostinju od svojih župljana. Bauer mu je odgovorio savjetujući ga da bi bilo najbolje poslati nekoliko franjevaca da skupljaju milostinju u Hrvatskoj.[36] Mišić je pomogao fra gladi da naseli hercegovačku djecu u Slavoniji i Sremu. Pisao je i zahtjeve guverneru Bosne i Hercegovine Stjepanu Sarkotiću, u vezi hitne kupovine potrepština.[37]

Godine 1918 Austro-Ugarska je raspuštena, a cijela Bosna i Hercegovina uključena je u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kojom je vladala srpska pravoslavna dinastija Karađorđevića.[38] Dana 10. novembra 1923 Aleksandar I Karađorđević odlikovao ga Ordenom Svetog Save I stepena.[33]

Administrativna organizacija[uredi | uredi izvor]

Nakon što je postao biskup, Mišić je imao na raspolaganju samo 12 biskupijskih svećenika, dok su ostalo svećenstvo bili franjevci. Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat prekinuli su mogućnost školovanja dodatnih dijecezanskih svećenika, dok je broj franjevaca rastao. Okolnosti su zahtijevale osnivanje novih župa, a Mišić je, kao i njegov prethodnik, imao ovlasti da imenuje franjevce u nove župe uz odobrenje generalnog Franjevački red. Hercegovački franjevci dali su do znanja biskupu Mišiću da neće služiti nove župe sve dok se ne izda dekret iz Rima po kojem se župe zakonski prenose na njih.[39] Mišiću je malo stalo do podizanja eparhijsko svećenstvo[40] iako mu je od 1925 Propaganda slala otprilike 2.000 dolara mjesečno za školovanje svjetovnog svećenstva. Novac je ostao neiskorišten i propao je u bankama tokom Drugog svjetskog rata.[41] Također je odbio da imenuje novozaređene svjetovne svećenike u parohije.[42]

Kao biskup Mišić je osnovao 14 novih župa i sagradio 21 crkvu i 24 župna doma. Među župama koje je osnovao su Čapljina (1917), Izbično (1917), Čitluk. 1918), Gradac-Blizanci (1918), Tepčići (1918), Jablanica (1919), Grljevići (1919), Kongora (1921), Prisoje (1922), Kruševo (1924), Ledinac (1930), Rašeljke (1934), Crnač (1935.) i Šipovača (1939).[43]

Hercegovački franjevci iskoristili su Mišićevo porijeklo neukog bosanskog franjevca da pokušaju promijeniti "Decisia" iz 1899 o podjeli župa između njih i biskupijskog klera koju je izdala Sveta Stolica.[40] Na dan 25. aprils 1922 provincijal hercegovačkih franjevaca Alojzije Bubalo uputio je papi molbu da im dodijeli župe određene "Odlukom" za dijecezansko svećenstvo. Tražili su da im pripadnu sve župe koje postoje i koje će biti osnovane u Mostarsko-duvanjskoj, kao i parohija Neum koja je pripadala Trebinjsko-mrkanskoj eparhiji. Franjevci su obrazložili da je njihov zahtjev opravdan jer u biskupiji nedostaje biskupijsko svećenstvo, a aktivna su samo tri dijecezanska svećenika.[44] Međutim, glavni razlog zbog odsustva sekularnog sveštenstva prethodni episkop Buconjić, a potom i episkop Mišić nisu dovoljno vodili računa o obrazovanju svjetovnog svećenstva.[42] Mišić je u to vrijeme trebao otputovati u Rim u posjetu ad limina kod pape, a bio je u pratnji fra Jerka Borasa, kustosa hercegovačkih franjevaca. Boras je trebao podnijeti zahtjev generalu franjevačkog reda Bernardinu Klumperu koji će o tome razgovarati s Papom. Kako Klumper tada nije bio prisutan, molba je predana Callistu Zuccottiju, prokuratoru Franjevačkog reda. Prije nego što je predao peticiju papi, Zuccotti je pozvao Mišića, zaštitnika franjevačkog reda kardinala Oreste Giorgi i Borasa da razgovaraju o tome. Zaključili su da Mišić lično dopuni zahtjev i preda ga papi.[45]

Mišić je 22. maja 1922 izmijenio peticiju[46] i predstavio je kao svoju. Jedina razlika između ove dvije verzije bila je u tome što u Mišićevoj verziji nema razlike između sadašnje i buduće župe koje bi trebalo osnovati. Razlog za takvu promjenu bio je to što je prethodna verzija bila u suprotnosti s odredbama kanonskog prava, koje je određivalo da svaka novoosnovana župa nastala izdvajanjem iz vjerske župe pripada na slobodno raspolaganje biskupu, a ne vjerskoj zajednici. Kongregacija za vanredne crkvene poslove zatražila je od Mišića da im dostavi spisak župa koje bi biskupu bile na raspolaganju.[47]

Nakon što je Kongregacija odbila da prihvati peticiju, Mišić se oglušio o cijelu stvar. Tek na Bubalovo insistiranje, Mišić je pristao da pošalje peticiju, ali je tražio od Bubala da je napiše.[47] Bubalo je napisao još jednu peticiju 20. maja 1923 godine. U ovoj molbi tražio je da se franjevcima, uz 25 župa koje im pripadaju po "Odluci", dodijeli još 27 župa, od kojih 13 još nije osnovano, dok će 21 župa biti rezervirana za eparhijsko svećenstvo (tada je bilo samo 8 takvih parohija).[48] Njegov zahtjev dobio je Mišićevu preporuku, uz odobrenje arhijerejskog konzistorija, koje je sastavio Boras i eparhijski svećenik Marijan Kelava, 3. juna 1923 Bubalo je uputio zahtjev prokuratoru Franjevačkog reda u Rimu 12. juna 1921 godine.[48] Džemat je reskriptom 22. lipnja 1923 odlučio da biskup može dati tražene župe franjevcima dok Sveta Stolica ne odluči drugačije.[49] Ovaj događaj označio je početak "Hercegovačke afere".[39] Svojim postupcima i netočnim informacijama koje je poslao Vatikanu o stanju Crkve u Hercegovini, dodatno je zaoštrio spor.

Dana 26. aprila 1924 Bubalo je od Generalnog definitorija Franjevačkog reda tražio dozvolu da preuzme župe.[50] Kongregacija za ustanove posvećenog života i društva Apostolski život dala je 27. maja 1924 ovlaštenje generalu Franjevačkog reda da odobri zahtjev hercegovačkih franjevaca, a general je odobrio zahtjev 30. maja 1924[51] Prema tome, 10. januara 1925 Bubalo je tražio od Mišića da usvoji reskript iz 1923, budući da su hercegovački franjevci dobili potrebno odobrenje od Generalnog definitorija. Mišić je donio reskript 15. maja 1925 sa promjenama, stavljajući Gabelu i Glavatičevo pod franjevačku umjesto biskupijske uprave, dok su Prisoje i Dobrič stavljeni pod biskupijsku upravu.[52][51] Nezadovoljni izmjenom, franjevci su tražili od Mišića da ne mijenja reskript, ali je Mišić to smatrao dobrom odlukom i promjena je ostala.[51] Marko Perić piše da je mogući motiv za promjenu bila Mišićeva nada da će franjevci odbiti promjene, pa će cijela stvar ponovo doći pred Rim. [52] Mišić nikada nije javno objavio svoj ukaz iz straha od reakcije eparhijskog svećenstva.[53]

Biskup Buconjić kupio je zemljište za novu katedralnu crkvu u Mostaru u mostarskoj četvrti Rondo,[7] koja je pripadala župi Guvno.[54]

Iako je izgleda dobrog zdravlja, Mišić je iznenada preminuo od moždanog udara 26. Marta 1942 oko podneva sjedeći za stolom. Njegovo tijelo pronašao je njegov sekretar fra Boris Ilovača. Pošto mu je tijelo još bilo toplo obavljeni su posljednji obredi.[55] Odslužena je misa zadušnica 29. marta u Mostaru, a predvodio ju je Ivan Šarić, nadbiskup vrhbosanski. Istog dana, njegovo tijelo je prebačeno u manastirska crkva u Petrićevcu gdje je 31. marta održana je još jedna misa zadušnica koju je predvodio biskup banjalučki Jozo Garić, nakon čega je tamo po vlastitoj želji i sahranjen. Potres 1969 uništio je crkvu i manastir u Petrićevac, pa su Mišićevi posmrtni ostaci prebačeni na mjesno groblje u ljeto 1970.

U trenutku smrti biskupa Mišića, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija je imala tri savjetnika, dr. don Petra Čula, brata Borisa Ilovaču i fra Leona Petrovića. Spomenuta dva monaha nisu imala potrebna odobrenja Svete Stolice, niti su ikada zatražena.[56] Dakle, u skladu sa Kodeksom kanona Zakona, nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić imenovao je don Petra Čulu za kapitularnog vikara. Propaganda je odobrila njegovo imenovanje 10. aprila 1942.[57] Iako su se franjevci nadali da će Mišićev nasljednik biti franjevac, a njihova nada je ojačana obećanjima vođe NDH Ante Pavelića franjevcu Radoslavu Glavašu da će franjevac naslijediti Mišića, 15. aprila 1942 Sveta Stolica imenovala Čulu za novog biskupa.[54]

Počasti[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Komandantski krst sa zvijezdom Ordena Franje Josipa.[33]
  • Orden Svetog Save prvog stepena.[33]

Ulice[uredi | uredi izvor]

  • Ulica Biskupa Alojzija Mišića u Širokom Brijegu.

Knjige[uredi | uredi izvor]

  • Bušić, Krešimir (2009). "Doticaji hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića te bosanskog franjevca i mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića". u Tadić, Stipe; Šakota, Marinko (ured.). Fra Didak Buntić-čovjek i djelo. Zagreb: Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar".
  • Carmichael, Cathie (2015). A Concise History of Bosnia. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9781107016156.
  • Ciglić, Boris; Savić, Dragan (2007). Dornier Do 17, The Yugoslav Story: Operational Record 1937–1947. Belgrade: Jeroplan. ISBN 9788690972708.
  • Mandić, Hrvoje (2020). Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
  • Pandžić, Bazilije (2001). Hercegovački franjevci – sedam stoljeća s narodom (PDF). Mostar–Zagreb: ZIRAL.
  • Perić, Marko (2002). Hercegovačka afera: pregled događaja i važniji dokumenti. Mostar: Biskupski ordinarijat Mostar.
  • Perić, Marko (1986). "Život i rad mostarsko-duvanjskih i trebinjsko-mrkanskih biskupa u zadnjih 100 godina". u Babić, Petar; Zovkić, Mato (ured.). Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću: povijesno-teološki simpozij prigodom stogodišnjice ponovne uspostave redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka škola.
  • Phayer, Michael. 2000. The Catholic Church and the Holocaust, 1930–1965. Indiana University Press. Bloomington and Indianapolis.
  • Šalić, Jurica (2002). Franjevci Sjeverozapadne Bosne (PDF). Bihać: HKD "Napredak" Bihać.
  • Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press. ISBN 9780804708579.
  • Trevor-Roper, Hugh (1964). Hitler's War Directives: 1939–1945. Viborg: Norhaven Paperback. ISBN 1843410141.

Članci[uredi | uredi izvor]

Novinski članci[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f Perić 1986, str. 281.
  2. ^ a b c d e Šalić 2002, str. 142.
  3. ^ a b StankaGjuric.
  4. ^ Šalić 2002, str. 142–143.
  5. ^ a b c d e f Šalić 2002, str. 143.
  6. ^ Salic 2002, str. 143.
  7. ^ a b Biskupija.
  8. ^ Perić 1986, str. 281–282.
  9. ^ a b c Šalić 2002, str. 144.
  10. ^ a b Šalić 2002, str. 226.
  11. ^ Šalić 2002, str. 222.
  12. ^ Šalić 2002, str. 224-225.
  13. ^ Šalić 2002, str. 144–145.
  14. ^ a b Vrankić 2018, str. 262.
  15. ^ a b Vrankić 2018, str. 248–249.
  16. ^ a b c Vrankić 2018, str. 261.
  17. ^ a b Vrankić 2018, str. 258.
  18. ^ Perić 2009, str. 77–78.
  19. ^ a b c Perić 2009, str. 77.
  20. ^ Vrankić 2018, str. 259.
  21. ^ Vrankić 2018, str. 258–259.
  22. ^ Vrankić 2018, str. 249–251.
  23. ^ Vrankić 2018, str. 256.
  24. ^ Vrankić 2018, str. 259–260.
  25. ^ Vrankić 2018, str. 262–263.
  26. ^ Vrankić 2018, str. 264.
  27. ^ Vrankić 2018, str. 269–270.
  28. ^ Vrankić 2018, str. 275.
  29. ^ Vrankić 2018, str. 276–277.
  30. ^ a b c d e f Perić 1986, str. 282.
  31. ^ a b c d Vrankić 2018, str. 277–278.
  32. ^ a b Pandžić 2001, str. 158.
  33. ^ a b c d e Barun 2018.
  34. ^ a b Vrankić 2018, str. 278.
  35. ^ a b Vrankić 2018, str. 279–280.
  36. ^ Pandžić 2001, str. 173.
  37. ^ Bušić 2009, str. 153.
  38. ^ Carmichael 2015, str. 60.
  39. ^ a b Perić 2002, str. 98.
  40. ^ a b Perić 1986, str. 283.
  41. ^ Perić 2002, str. 134.
  42. ^ a b Perić 2002, str. 313.
  43. ^ Perić 1986, str. 282–283.
  44. ^ Perić 2002, str. 92–95.
  45. ^ Pandžić 2001, str. 191–192.
  46. ^ Pandžić 2001, str. 192.
  47. ^ a b Pandžić 2001, str. 193.
  48. ^ a b Perić 2002, str. 96–97.
  49. ^ Perić 2002, str. 99.
  50. ^ Perić 2002, str. 101–102.
  51. ^ a b c Pandžić 2001, str. 194.
  52. ^ a b Perić 2002, str. 101-102.
  53. ^ Perić 2002, str. 103.
  54. ^ a b Perić 2002, str. 109.
  55. ^ Šalić 2002, str. 146.
  56. ^ Perić 2009, str. 85.
  57. ^ Pandžić 2001, str. 215.

Lieratura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Alojzije_Stjepan_Mišić&oldid=3515882"