Alternativne teorije slavenske historije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Alternativne teorije slavenske historije (ATSH) su teorijske postavke različitoga nivoa naučnosti, koji tvrde da je historijska nauka pogrešno opisuje historiju slavenskih naroda.

Razlozi[uredi | uredi izvor]

Mnoge pristalice ATSH-a tvrde da su sačuvani pisani spomenici opisuju mnogobožačku historiju Slavena vrlo ukratko, i tek sa tačke gledišta dominantnih religije i vladajućih dinastija. Razlog tome je što su ove religije i dinastije imali slavenofobski i rusofobski stavovi.

Na primjer, u periodu vladanja dinastije Romanovih (1613-1917) je bila prevlast stranaca u političkom, društveno-ekonomskom i naučnom životu Rusije.

Zapadni i južni Slaveni bili su također lišeni samostalnosti, jer Vatikan i austrijska vlast su uzeli pod kontrolu slavensku historiografiju.

ATSH u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Bosanski istraživač Semir Osmanagić tvrdi da se nedaleko od grada Visokog nalazi više piramida izgrađenih ljudskom rukom u davnoj prošlosti. Ova hipoteza je razdražila zapadne naučnike, zato što Osmanagić iznosi dokaze drevnosti slavenske civilizacije.

ATSH u Rusiji[uredi | uredi izvor]

Trijumf zapadne koncepcije[uredi | uredi izvor]

U razdoblju od 1725. do 1742. godine u Ruskoj akademije nauka je bilo 45 francuskih i njemačkih akademika a samo jedan Rus. Nijemci Gottlieb Siegfried Bayer i Gerhard Friedrich Müller su imali najveći uticaj na rusku historiografiju. Kako zapadni Evropejci tako i oni su radili tendenciozno: Jevreji, Grci i Rimljani su dobili slavnu i predugu historiju, dok su Slaveni dobili marginalne historijske uloge.

Ruski naučnici Vasilij Tatiščev i Mihail Lomonosov su odupirali krivotvorenju što smatrali da slaveno-ruska prošlost ima 3 do 4 hiljade godina. Međutim, odmah iza smrći Tatiščeva i Lomonosova njihovi rukopisi o historiji su iščezli i posle nekog vremena bili objavleni u redakciji Müllera. Sasvim je moguće da je Müller izopačio tekst rukopisa, što sadržaj objavlenih knjiga i gledišta Müllera se podudaraju.

Zbog toga što prije 1841. godine dio stranih historičara u Ruskoj akademije nauka je iznosio 90 procenta, u Rusiji pobjedu odnijela zapadna koncepcija: „Slaveni došli na to područje Evrope u 5. ili 6. vijeku nove ere“.

Slavenofilstvo i zapadnjaštvo[uredi | uredi izvor]

U 1841. godine desio se radikalni preokret nacionalnog sastava Ruske akademije nauka, tako što je izabrano za akademike 20 novih naučnika i svi su Rusi. Ali, ovi članovi akademije bili su pristalice zapadne koncepcije. Zbog toga u ruskoj javnosti među slavenofilima i zapadnjacima izbila je žestoka borba.

Slavenofili su smatrali da njemački naučnici i njihovi sljedbenici (Nikolaj Karamzin, Sergej Solovjov) su izopačili slaveno-rusku historiju. Na primjer, slavenofil Aleksej Homjakov iznosio dokaze je da su Goti i Venedi u stvari bili slavenski plemena. Osim što, bio prevedeno i objavleno istraživanje Tadeusza Wolanskog, u kome je on obrazložio slavensko porijeklo Etruščana.

Međutim dinastija Romanovih je pružala podršku zapadnjacima: radovi slavenofila su se uništavali ili predavali zaboravu. U sovjetskom periodu ideje slavenofila bili su također zabranjeni.

Savremena istraživanja[uredi | uredi izvor]

Poslije sloma komunističkoga režima i likvidacije cenzure ponovo su otpočela istraživanja antičke slavenske historije.

Profesor Valerij Čudinov tvrdi da su najstariji uzorci slavenske pismenosti su rune. U svojoj knjizi «Священные кaмни и языческие хрaмы древних слaвян» ruski istraživac navodi rezultate dešifrovanja preko 2000 natpisa, koji napravleni runicom.

Tako Čudinov je došao do zaključka da Slaveni su imali tri tipa pisma: glagoljica, ćirilica i runica. Natpisi slavenskom runicom su na grčkim ikonama 5-10. vijeka n. e., pa čak na starogrčkim vazama 6. do 2. vijeka prije nov ere, Valerij Čudinov uopćava: Praslavenski jezik bio je najveći u Evropi.

ATSH u Serbiji[uredi | uredi izvor]

Tzv. «srpska autohtonistička teorija» stoji na stanovištu da su Slaveni (odnosno Srbi) naseljavali Balkansko poluostrvo još od neolita. Po pomenutoj teoriji, Srbi su kroz istoriju bili beleženi pod različitim imenima (Pelazgi, Etrusci, Sardani, Iliri, Tračani, Veneti, Tribali i dr.). Srpska alternativna historiografija pokušava da dokaže srpsko istorijsko pravo na sporne teritorije. Sljedbenici ovoj «škole» u pokušajima teritorialnih spora ne vode računa na to da su se Slaveni u stvari raspali na odvojene narode tek u 5. i 6. vijeku nove ere.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Runica

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. Хомяков А.С. Сочинения в 2 тт. М., 1994.
  2. Российскaя Акaдемия Нaук. Персональный состaв. В трёх книгaх. Книгa 1: 1724-1917. Москва, 1999.