Amasijski mir

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Amasijski mir
Amasijski mir sklopili su Safavidsko i Osmanlijsko Carstvo.
VrstaMirovni sporazum
Potpisan29. maj 1555. (1555-05-29)
LokacijaAmasya, Osmanlijsko Carstvo
Potpisnici
Osvajanja u Osmanlijsko-safavidskom ratu 1532–1555. dala su Osmanlijskom Carstvu izlaz na Perzijski zaljev i ustanovila stabilnu istočnu granicu Carstva.

Amasijski mir (perzijski: پیمان آماسیه ("Peymān-e Amasiyeh"); turski: Amasya Antlaşması) bio je sporazum potpisan 29. maja 1555. između šaha Tahmaspa iz Safavidskog Carstva u Iranu u Amasyi, nakon Osmanlijsko-safavidskog rata 1532-1555.

Pregled[uredi | uredi izvor]

Sporazum je definisao granicu između Irana i Osmanlijskog Carstva, a nakon njega uslijedilo je dvadeset godina mira. Ovim sporazumom, Armenija i Gruzija su ravnopravno podijeljene između njih, pri čemu su Zapadna Armenija, zapadni Kurdistan i zapadna Gruzija došli pod vlast osmanlijskog sultana, dok su Istočna Armenija, istočni Kurdistan i istočna Gruzija ostali u iranskim rukama.[1] Osmanlijsko Carstvo je dobilo veći dio Iraka, uključujući Bagdad, koji im je omogućio pristup Perzijskom zalivu, dok su Perzijanci zadržali nekadašnji glavni grad Tabriz i sve svoje sjeverozapadne teritorije na Kavkazu kakve su bile prije ratova, kao što su Dagestan i sve ono što je danas Azerbejdžan.[2][3][4] Tako uspostavljena granica išla je preko planina koje su dijelile istočnu i zapadnu Gruziju (pod domaćim vazalnim knezovima), preko Armenije i preko zapadnih padina Zagrosa do Perzijskog zaliva.

Nekoliko tampon zona je također uspostavljeno širom istočne Anadolije, kao što su Erzurum, Shahrizor i Van.[5] Kars je proglašen neutralnim, a njegova postojeća tvrđava je uništena.[1][6]

Osmanlije su, garantovale pristup perzijskim hodočasnicima u muslimanske svete gradove Mekku i Medinu, kao i na šiitska sveta mjesta hodočašća u Iraku.[7]

Odlučujuće odvajanje Kavkaza i ustupanje Mezopotamije Osmanlijama dogodilo se prema sljedećem velikom mirovnom sporazumu poznatom kao Zuhabskom miru 1639. godine.[8]

Drugi uslov sporazuma je bio da su Safavidi morali prekinuti ritualno proklinjanje prva tri Pravedna halifa,[9] Aiše i drugih ashaba (Muhamedovih drugova) - koje su suniti veoma cijenili. Ovo stanje je bio uobičajen zahtjev osmanlijsko-safavidskih sporazuma,[10] i u ovom slučaju se smatralo ponižavajućim za Tahmaspa.[11]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Mikaberidze, Alexander (2015). Historical Dictionary of Georgia (2 izd.). Rowman & Littlefield. str. xxxi. ISBN 978-1442241466.
  2. ^ The Reign of Suleiman the Magnificent, 1520–1566, V.J. Parry, A History of the Ottoman Empire to 1730, ed. M.A. Cook (Cambridge University Press, 1976), 94.
  3. ^ Mikaberidze, Alexander Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia, Volume 1. Arhivirano 28. 5. 2023. na Wayback Machine ABC-CLIO, 31. 7. 2011 ISBN 1598843362 str. 698
  4. ^ A Global Chronology of Conflict: From the Ancient World to the Modern Middle East, Vol. II, ed. Spencer C. Tucker, (ABC-CLIO, 2010). 516.
  5. ^ Ateş, Sabri (2013). Ottoman-Iranian Borderlands: Making a Boundary, 1843–1914. Cambridge: Cambridge University Press. str. 20. ISBN 978-1107245082.
  6. ^ Mikaberidze, Alexander Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia, Volume 1. Arhivirano 28. 5. 2023. na Wayback Machine ABC-CLIO, 31 jul. 2011 ISBN 1598843362 str. 698
  7. ^ Shaw, Stanford J. (1976), History of the Ottoman Empire and modern Turkey, Volume 1, str. 109. Cambridge University Press, ISBN 0-521-29163-1
  8. ^ Феодальный строй Arhivirano 26. 4. 2009. na Wayback Machine, Great Soviet Encyclopedia (in Russian)
  9. ^ Andrew J Newman (11. 4. 2012). Safavid Iran: Rebirth of a Persian Empire. I.B.Tauris. str. 46. ISBN 9780857716613.
  10. ^ Suraiya Faroqhi (3. 3. 2006). The Ottoman Empire and the World Around It (illustrated, reprint izd.). I.B.Tauris. str. 36, 185. ISBN 9781845111229.
  11. ^ Bengio, Ofra; Litvak, Meir, ured. (8. 11. 2011). The Sunna and Shi'a in History: Division and Ecumenism in the Muslim Middle East. Palgrave Macmillan. str. 60. ISBN 9780230370739.

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]