Ana Politkovska

Ana Politkovskaja
Ana Politkovskaja
	Anna Politkovskaja u razgovoru sa Christhardom Läpple (2005)
Rođenje	30. august 1958.; New York City, SAD
Smrt	7. oktobar 2006 (48 godina); Moskva, Rusija

Ana Politkovskaja (Анна Политковская) (New York, 30. august 1958. - Moskva, 7. oktobar, 2006.) uticajna ruska novinarka, dopisnica Novaje Gazete, borac za ljudska prava.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ukrajinsko-ruskog porijekla, rođena je kao Ana Mazepa u New Yorku gdje su njeni roditelji boravili kao diplomati. Obrazovala se u Rusiji i završila novinarstvo na moskovskom Državnom univerzitetu. Diplomirala je na temu pjesnikinje Marine Cvetajeve. Radila je za Izvjestja, a zatim prešla u list aviopreduzeća Aeroflota. To joj je omogućilo da avionom proputuje Rusijom uzduž i poprijeko. Godine 1999. suprug Aleksandar Politkovski ju je ostavio ne mogavši više izdržati njenu aktivnost i brojne prijetnje koje je primala. Ana Politikovskaja bila je majka dvoje djece.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Dolaskom perestrojke prešla je na nezavisne medije: najprije Obščaja gazeta, a od 1999. Novaja gazeta. Poseban interes imala je prema Čečeniji. Bila je žestoka protivnica Putinovog režima te razotkrivala istinu iza Putinove politike.

I sama je često postajala sudionik vijesti pa je učestvovala u pregovorima oko puštanja talaca u moskovskom pozorištu Dubrovka u oktobru 2002. i dostavljala taocima hranu i piće, međutim ta kriza je završila pokoljem nevinih kao i sve ostale, a u sjeni talačke krize u beslanskoj školi na vidjelo je izašao i slučaj trovanja Politikovske na putu onamo. Naime tokom leta joj je poslužen otrovani čaj od kojeg joj je odmah pozlilo te je izgubila svijest, a do Beslana nije ni stigla. Politkovska je u svojim člancima jasno pokazala koga smatra odgovornim za terorističke napade i za pokolj koji svaki put uslijedi pod parolom borbe protiv terorizma. Više od njenih članaka govore jedino pokušaji da je se ušutka, a pogotovo onaj krajnji i konačni.

Dobitnica je brojnih nagrada:

2001. Nagrada Ruskog novinarskog saveza
2001. globalna nagrada organizacije Amnesty International za humanitarno novinarstvo
2002. nagrada američkog PEN-a Freedom to Write
2002. nagrada Međunarodne ženske medijske fondacije za hrabrost u novinarstvu
2003. nagrada Lettre Ulysses
2003. Hermann-Kesten-Medaille
2004. nagrada Olof Palme (podijeljena s Ljudmilom Aleksejevom i Sergejem Kovaljovim)
2005. nagrada za slobodu i budućnost medija [2]

Prijetnje i smrt[uredi | uredi izvor]

Godine 2001. morala je pobjeći u Beč nakon ponovljenih prijetnji e-poštom od policijskog službnika Sergeja Lapina, kojeg je optužila za zločine nad civilima i pogubljenje Čečena Zelimhana Murdalova. Godine 2004. za dlaku je izbjegla atentat trovanjem. Otrov joj je podmetnut u čaj koji je popila u avionu na putu za Beslan, gdje bi izvještavala o događaju i zacijelo učestvovala u pregovorima. Ubijena je Moskvi 7. oktobra 2006. u 16:10 sati, dok je izlazila iz kabine lifta u svojoj zgradi u Lesnoj ulici u Moskvi, gdje je živjela u unajmljenom stanu.^[1] Njeno tijelo je u liftu otkrila jedna susjeda pet minuta nakon ubistva i pozvala je policiju. Uz tijelo se na mjestu ubistva (kao i inače u takvim slučajevima) nalazio i pištolj tipa Makarov te četiri čahure. Riječ je o podmetnutom oružju iz kojeg zapravo nije izvršeno ubistvo. Vjerovatnije je da je korišteno oružje marke Iž s prigušivačem. Dva smrtonosna hica ispaljena su joj u srce, jedan u rame, a jedan u glavu. Policija tobože istražuje njeno ubistvo, ali prvi potez bio je pljenidba njenog računara na kojem je pripremala članak o mučenjima u Čečeniji. Politkovskaja je ubijena upravo na Putinov rođendan i dok cijeli svijet izražava žaljenje i zahtijeva istragu, Kremlj šuti. Nakon Igora Dominikova i Jurija Ščekočihina, Politkovskaja je treći ubijeni novinar Nove gazete, a od dolaska Putina na vlast 2000. godine, ona je dvanaesti ubijeni novinar. Novaja gazeta ponudila je nagradu od gotovo milion dolara za informacije koje bi pomogle u pronalaženju počinitelja ubistva. Sahranjena je na Trojekurovskom groblju uz veliki sprovod 10. oktobra 2006. Na sprovodu nije primijećen nijedan vladin službenik. Šef policije koji je angažovao ljude da je uhode osuđen je na 11 godina zatvora. Njene ubice, Lom Ali Gajtukaev i Rustem Mahmudov osuđeni su na doživotnu robiju. Saučesnik policajac Sergej Kađikurbanov osuđen je na 20 godina zatvora.^[1]

Reakcije na atentat[uredi | uredi izvor]

Iz reakcija analitičara i medija, ruskih i stranih, vidljiv je osjećaj da je Kremlj manje-više direktno upleten u ovo kao i prethodna profesionalna ubistva. U nedjelju 8. oktobra održane su velike demonstracije pred zgradom ruske ambasade u Helsinkiju. Prema procjenama Helsingin Sanomata okupilo se oko 2000 ljudi. Bile su to demonstracije protiv Putinove vladavine. Sljedećeg dana demonstracije su održane u Francuskoj pred ruskom ambasadom u Parizu i u Strasbourgu. U vrijeme sprovoda Ane Politkovske, Putin je upravo slijetao u Drezden. No ondje je naišao na još veće kritike povezane s njenim ubistvom. Dočekale su ga demonstracije u kojima je izraženo mišljenje da on stoji iza (ne samo ovog) ubistva. Tek na insistiranje Angele Merkel izjavio je da je to ubistvo "nedopustivo".