Anatolij Dimarov

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Anatolij Dimarov
Rođenje
Anatolij Andrejevič Harasjuta

(1922-05-02) 2. maj 1922.
Smrt29. juli 2014(2014-07-29) (92 godine)
Zanimanjeknjiževnik,

Anatolij Dimarov, (ukrajinski: Анатолій Андрійович Дімаров, ruski: Анатолий Андреевич Димаров) rođen kao Anatolij Andrejevič Harasjuta (ukrajinski: Анатолій Андрійович Гарасюта), 2. maja 1922. u Mirgorodu, USSR, SSSR (danas Ukrajina) bio je ukrajinski književnik.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Anatolij Dimarov se rodio na seoskom gazdinstvu u selu Hutir, u blizini Mirgoroda (danas u ukrajinskoj Poltavskoj oblasti) kao Anatolij Andrejevič Harasjuta. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik, a majka kćerka sveštenika. Da bi izbjegao deportaciju u Sibir, otac je napustio porodicu, te su mu djeca preuzela drugo prezime. Nakon što je maturirao, mobiliziran je u Crvenu armiju,[2] i učestvovao u Drugom svjetskom ratu kao vojnik.[2] Nakon završetka rata radio je u redakciji novina "Sovjetska voljn",[2] a 1944. počeo je objavljivati prve radove.[3] Od 1946. godine je postao član Komunističke partije Sovjetskog Saveza,[3] a 1949. godine postaje član Unije sovjetskih pisaca.[2] Svoju prvu zbirku kratkih priča "Gosti z volini" (ukrajinski: Гості з Волині), objavio je 1948. godine.[3] Studirao je 1950/51. u Moskvi na Literartnom institutu "Maksim Gorki", a između 1951-53. na Pedagoškom institutu u Lavovu. Nakon apsolviranja radio je kao urednik u raznim izdavačkim kucama.[2] Autor je romana "Jogo simja" (ukrajinski: Його сім'я) 1956, "Idol" (ukrajinski: Ідол) 1961, "I buditja ljudi" (ukrajinski: І будуть люди) 1964, "Bilja i gniv" (ruski: Біль і гнів) 1974, kao i niza kratkih pripovjetki. Nakon toga je pisao uglavnom priče za djecu.[3] Nekoliko njegovih djela su bile scenarij za film.[4] Umro je u bolnici Feofanija u Kijevu. Sahranjen je na groblju Bajkovo u Kijevu.[5]

Filmovi[uredi | uredi izvor]

Po motivima njegovih djela snimljena su četiri filma:

  • 1991 - "Izgoj"
  • 1991 - "Ukrajinska vendeta"
  • 2011 - "Riven sekretnosti 18"
  • 2020 - "I budut ljudi"

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Дімаров Анатолій". esu.com.ua (jezik: ukrajinski). Enciklopedija moderen Ukrajine. Pristupljeno 20. 2. 2022.
  2. ^ a b c d e "Анатолій Дімаров". peoples.ru (jezik: ruski). Pristupljeno 20. 2. 2022.
  3. ^ a b c d "Анатолій Дімаров". leksika.com.ua (jezik: ukrajinski). Pristupljeno 20. 2. 2022.
  4. ^ Anatolij Dimarov na IMDb-ju
  5. ^ "Анатолий Димаров семь лет болел раком". gazeta.ua (jezik: ruski). 4. 7. 2004. Pristupljeno 20. 2. 2022.
  6. ^ "Анатолий Димаров". knpu.gov.ua (jezik: ukrajinski). Nacionalni komitet Nagrade "Tars Ševčenko". Pristupljeno 20. 2. 2022.
  7. ^ "Ukaz predsjednika Ukrajine o dodjeli odlikovanja 321/2012". knpu.gov.ua (jezik: ukrajinski). Nacionalniu komitet Nagrade "Tars Ševčenko". 17. 4. 2012. Pristupljeno 20. 2. 2022.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]