Andrej Rubljov (film)

Ovo je bio istaknuti članak mjeseca.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Andrej Rubljov
Originalni poster filma
RežiserAndrej Tarkovski
ProducentTamara Ogorodnjikova
Scenarist(i)Andrej Končalovski
Andrej Tarkovski
UlogeAnatolij Solonjicin
Ivan Lapikov
Nikolaj Grinko
Nikolaj Sergejev
Nikolaj Burljajev
Irma Rauš
MuzikaVjačeslav Ovčinikov
KinematografijaVadim Jusov
MontažaTatjana Jegoričeva
Ljudmila Fejginova
Olga Ševkunjenko
ProdukcijaMosfilm
DistributerColumbia Pictures
PremijeraDecembar 1966.
Trajanje205 minuta, originalno izdanje, 183 minute, izdanje 2016.[1]
ZemljaSovjetski Savez
Jezikruski
Budžet1,3 miliona rubalja

Andrej Rubljov (ruski: Андрей Рублёв), poznat i kao Strasti po Andreju (ruski: Страсти po Андрею), sovjetska je biografska historijska drama snimljena 1966. u režiji Andreja Tarkovskog, koji je zajedno s Andrejom Končalovskim napisao scenarij. Film je labavo zasnovan na životu Andreja Rubljova, čuvenog ruskog ikonopisca iz 15. vijeka. U filmu glume Anatolij Solonjicin, Nikolaj Grinko, Ivan Lapikov, Nikolaj Sergejev, Nikolaj Burljajev i supruga Tarkovskog Irma Rauš. Sava Jamščikov, poznati ruski restaurator i historičar umjetnosti, bio je naučni savjetnik na filmu.

Radnja filma se dešava u Rusiji iz 15. vijeka. Iako je tek labavo zasnovan na životu Andreja Rubljova, film nastoji da prikaže realistično portret srednjovjekovne Rusije. Tarkovski je nastojao da napravi film koji bi prikazao umjetnika kao "svjetsku historijsku ličnost" i kršćanstvo kao aksiom ruskog historijskog identiteta",[2] tokom ovog turbulentnog perioda iz ruske historije koji je u konačnici uzrokovao nastanak Carske Rusije. Tema filma se bavi pitanjima umjetničke slobode, vjere, političke dvosmislenosti, autodidaktizma i stvaranjem umjetnosti pod represivnim režimom. Zbog toga nije bio prikazivan u zvanično ateističkom Sovjetskom savezu godinama nakon što je bio završen, izuzev samo jednog premijernog prikazivanja filma 1966. godine u Moskvi.[3] Verzija filma je prikazana na Kanskom filmskom festivalu 1969, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI.[4] Godine 1971, cenzurisana verzija filma puštena je na prikazivanje u Sovjetskom Savezu. Trajanje Andreja Rubljova je 1973. iz komercijalnih razloga smanjeno nakon što je Columbia Pictures distribuirala film u SAD-u. Kao rezultat toga, postoji nekoliko verzija filma.

Iako su ovi problemi s cenzurom mijenjali verzije filma mnogo godina nakon premijere, nakon što se vrato na svoju originalnu verziju, Andrej Rubljov postao je jedan od najvećih filmova svih vremena, te je često visoko rangiran od kritičara iz magazina Sight & Sound i anketama režisera.[5][6][7]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Napomena: Radnja koja slijedi odnosi se na izvornu, 205 minuta dugu verziju filma.

Andrej Rubljov je podijeljen u osam poglavlja, sa prologom i epilogom koji su labavo povezani sa glavnom radnjom u filmu. Glavni dio filma opisuje život velikog slikara ikona kroz nekoliko epizoda njegovog života. U historijskoj pozadini je Velika kneževina Moskva iz 15. vijeka koja prolazi kroz turbulentan period koji je obilježen sukobima između suparničkih vladara i Tatarskom najezdom. Filmski Prolog prikazuje pripreme za let balonom. Balon je spojen sa tornjem crkve pored rijeke, a u njemu se nalazi čovjek po imenu Jefim (Nikolaj Glazkov) koji pokušava napraviti let korištenjem oklopa zavezanim ispod balona. U trenutku njegovog pokušaja leta razularena rulja stiže preko rijeke i pokušavaju da osujete let, bacajući baklje u lice jednom od ljudi koji su na terenu pomagali Jefimu. Uprkos tome Jefimov balon je uspješno lansiran a Jefima očarava i oduševljava pogled odozgo i sam osjećaj letenja, ali on nije mogao da spriječi iznenadno slijetanje ubrzo nakon toga. On je prvi od nekoliko kreativnih likova, koji predstavljaju hrabre sanjare, čije se nade olahko slamaju. Nakon nesreće, vidi se konj pored rijeke kako se valja na leđima, što predstavlja simbol života - jedan od mnogih konja koji se pojavljuju u filmu.

Historijska freska, Danilo Čorni (oko 1360–1430)

I. Lakrdijaš (ljeto 1400) Andrej Rubljov (Anatolij Solonjicin), Danilo Čorni (Nikolaj Grinko) i Kiril (Ivan Lapikov) su lutajući sveštenici i slikari ikona, i u potrazi su za poslom. Njih trojica predstavljaju različite kreativne likove. Andrej je posmatrač, humanist koji traži dobro u ljudima i želi da ih nadahnjuje a ne da ih plaši. Danilo je povučen i rezigniran, i nije baš sklon kreativnosti koliko samospoznaji. Kirilu nedostaje talenta kao slikaru, ali još uvijek nastoji dostići slavu. On je ljubomoran, pravičan po svom ubjeđenju, vrlo inteligentan i pronicljiv. Njih trojica su upravo napustili Manastir Andronikov, gdje su živjeli mnogo godina, i krenuli su prema Moskvi. Zbog jake kiše oni traže utočište u jednoj štali, gdje je grupu seljana zabavljao jedan lakrdijaš (Rolan Bikov). Lakrdijaš je gorko sarkastičan i neprijateljski je raspoložen prema državi i crkvi, koji zarađuje za život koristeći svoj oštri i razvratni društveni komentar i ismijava bojare. On ismijava monahe dok su ulazili, i nakon nekog vremena Kiril neprimjetno izlazi. Ubrzo nakon toga, grupa vojnika stižu da uhapse lakrdijaša, koji ga izvode vani gdje biva pretučen i zatim ga odvode u nesvjesnom stanju, a njegov muzički instrument je uništen. Nakon što je kiša prestala tri monaha se zahvaljuju seljanima što su im omogućili sklonište i oni dalje nastavljaju put. Tek što su počeli da hodaju jaka kiša ponovo počinje da pada.

II. Grk Teofan (ljeto-zima-proljeće-ljeto 1405-1406) Kiril stiže u atelje Grka Teofana (Nikolaj Sergejev), istaknutog i dobro poznatog majstora, koji radi na novoj ikoni Isusa Hrista. Teofan je prikazan kao kompleksan lik: dokazan umjetnik, humanist i bogobojazan u svojim stavovima mada pomalo ciničan prema svojoj umjetnosti koju smatra više kao zanat i posao i ne krije razočarenje prema drugim ljudima. Njegovi mladi pripravnici su svi otišli na gradski trg, gdje je pogrešno osuđeni kriminalac trebao da bude mučen i pogubljen. Kiril razgovara sa Teofanom, koji postaje impresioniran razumijevanjem i erudicijom monaha, pa ga poziva da radi kao njegov šegrt na uređenju Crkve Navještenja u Moskvi. Kirill u početku odbija ponudu, ali onda prihvata pod uslovom da će Toefan lično doći do manastira Andronikov i pozvati Kirila da radi s njim uz prisustvo svog sveštenstva i Andreja Rubljova lično, koji prema komentarima Teofana ima slavu kao ikonopisac u vanjskom svijetu. Ubrzo u manastiru Andronikov, glasnik stiže iz Moskve da pita Andreja za njegovu pomoć u uređenju Crkve Navještenja zajedno sa Grkom Teofanom. Danilo i Kiril su uznemireni zbog priznanja koje Andrej prima. Danilo odbija da prati Andreja i zamjera mu zbog prihvatanja Teofanove ponude bez prethodnog savjetovanja sa svojim drugovima, ali ubrzo se kaje zbog svoje naravi i sa suzama u očima želi Andreju svu sreću u trenutku kada mlađi monah dolazi da se oprosti od svog prijatelja. Kiril je ljubomoran na Andreja i u nastupu bijesa, odlučuje da napusti manastir da bi se priključio sekularnom svijetu, optužujući za pohlepu svoje kolege monahe, što oni odlučno odbijaju. Kirill odlazi iz manastira i luta snježnim krajolikom i progoni svog psa, kojeg divljački tuče sa svojim štapom i ostavlja ga da umre. Andrej odlazi za Moskvu sa svojim mladim šegrtom Fomom (Mihail Kononov). Foma je još jedan kreativni lik koji predstavlja veselog i praktično nastrojenog komercijalnog umjetnika. Ipak on izgleda dovoljno mislilački da bi se slagao sa Andrejem.

III. Pasija prema Andreju (1406) Dok su hodali u šumi, Andrej i Foma razgovaraju o Fominim greškama, naročito o njegovom laganju. Foma priznaje da je uzimao med iz pčelinjaka, a nakon toga Andrej primjećuje da je njegova mantija ljepljiva, i stavlja mu na lice oblog od blata kako bi umirio posljedice uboda pčela. Dok Foma ima talenta kao umjetnik, on se manje bavi dubljim značenjem njegovog rada i više se bavi praktičnim aspektima svog posla, kao što je usavršavanje azurne boje, koja se u slikarstvu često smatra nestabilnom za miješanje. Oni nailaze na Teofana u šumi, ali stari majstor šalje Fomu da se udalji od njih. Dok je šetao uokolo, šegrt pronalazi mrtvog labuda i dira ga štapom. Na obali rijeke Andrej i Teofan raspravljaju o religiji, dok Foma čisti slikarske četkice svog učitelja. Teofan tvrdi da je neznanje ruskog naroda uzrok njihove gluposti, dok Andrej kaže da ne razumije kako on može biti slikar i održavati takve stavove. Ovo poglavlje sadrži rekonstrukciju Hristovog raspeća na brdu prekrivenim snijegom dok Andrej prepričava priču i izražava uvjerenje da su ljudi koji su razapeli Isusa poštovali Božiju volju i da su ga voljeli.

IV. Proslava (1408) Tokom noći dok su kampovali na obali rijeke, Andrej i Foma skupljaju drva kada Andrej začuje u daljini zvuke proslave dalje uzvodno u šumi. On odlazi da istraži odakle zvuci dolaze i nailazi na veliku grupu razgolićenih pagana, koji izvode ritual paljenja lomače u čast obilježavanja sredine ljeta. Žena po imenu Marfa (Neli Snjegina), obučena samo u bundu približava se Andreju. Nakon što mu je objasnila da su njeni ljudi proganjani zbog svojih uvjerenja ona skida svoju bundu, ljubi Andreja a zatim počinje da ga skida. Andrej bježi, i gubi se u gustoj šumi, a njegovo lice je zagrebano. Sljedećeg jutra Andrej se vraća nazad u kamp, gdje se nalazi i Danilo. Oni nastavljaju dalje sa svojim čamcima niz rijeku, dok se grupa vojnika pojavljuje na obali rijeke i u potjeri je za nekoliko pagana, uključujući i Marfu. Njen partner je zarobljen, ali ona bježi plivajući preko rijeke pored Andrejevog čamca. On i njegove kolege monasi gledaju u stranu postiđeni.

V. Posljednji sud (ljeto 1408) Andrej i Danilo rade na uređenju crkve u mjestu Vladimir. Iako su bili tamo nekoliko mjeseci zidovi su još uvijek bijeli i goli a Andrej postaje sumnjičav. Glasnik stiže sa sa porukom bijesnog episkopa koja kaže da imaju rok do jeseni da završe posao. Na obližnjem putu u sred polja cvijeća Andrej povjerava Danilu da mu se posao gadi i da nije u stanju da naslika temu kao što je Posljednji sud jer on ne želi da zastraši ljude kako bi bili pokorni. On dolazi do zaključka da je izgubio spokojstvo uma koje je potrebno umjetniku za njegov rad. Foma, nestrpljiv i ambiciozan, podnosi ostavku i ostavlja Andrejevu grupu prihvatajući ponudu slikanja u manjoj, manje prestižnoj crkvi. Kamenoresci i dekorateri iz Andrejeve grupe trebali su također raditi na palati Velikog kneza. Knez želi da se posao uradi u skladu sa njegovim ukusima, ali pošto su oni već imali drugi posao, na vili brata Velikog kneza, on odbijaju da rade. Na putu kroz šumu vojnici zarobljavaju grupu umjetnika po nalogu Velikog kneza i iskopavaju im oči, tako da ne mogu više da slikaju. Nazad u crkvi Andrej je u nevjerici zbog vijesti o sudbini njegove grupe i ljutito baca boje gdje ostaju mrlje na jednom od zidova. Sergej (Vladimir Titov) jedan je od mladih pripravnika koji je izbjegao napad i ostao nepovrijeđen, čita naglas slučajni izvod iz Biblije u vezi sa ženama, na zahtjev Danila. Duročka (Irma Raush) (čije ime znači sveta luda), sklanja se od kiše u crkvi i uznemirena je prizorom rasutih boja po zidu. Njena osjetljivost i nevinost navodi Andreja na ideju da naslika sliku Banket.

VI. Racija (jesen 1408) Dok je Veliki knez bio u posjeti Litvaniji, njegov mlađi brat koji je bio željan vlasti, sklapa savez sa grupom Tatara i napada grad Vladimir. Zatim slijede slike iz prošlosti kada Veliki knez i njegov brat pohađaju vjersku službu u crkvi, i tu se može vidjeti njihovo rivalstvo i netrpeljivost koje vlada između njih. Invazija kombinovanih oružanih snaga na konjima, i scene pokolja prikazani su u detalje. Grad je spaljen, građani su pobijeni a žene silovane i ubijene. Jedna scena prikazuje konja kako pada sa stepenica i biva izboden kopljem. Druga scena prikazuje kravu koja je zapaljena. Foma za dlaku izmiče masakru u gradu i bježi u obližnje selo. Dok je prelazio rijeku tatarski stražar ga pogađa u leđa sa strelicom; dok umire on pada u rijeku koja ga odnosi. Tatari na silu ulaze u zabarikadiranu crkvu, sada potpuno ukrašenu Andrejevim slikama, gdje je većina građana našla utočište. Tatari ne pokazuju milost i masakriraju ljude unutra i spaljuju sve obojene drvene slike sa oltara. Andrej spašava Duročku od silovanja ubijajući napadača sa sjekirom. Episkopov kurir je okrutno mučen kako bi otkrio gdje se nalazi gradsko zlato, što on odbija učiniti. Nakon što je u više navrata bio mučen spaljivanjem, Tatari mu sipaju u usta tečni metal rastopljen iz crkvenog križa i zatim je odvučen vezan za konja. Nakon svega samo Andrej i Duročka ostaju živi u crkvi. Andrej zamišlja da razgovara s mrtvim Grkom Teofanom, oplakujući uništenje svog rada i zlo koje vlada čovječanstvom, dok Duročka odsutno plete kosu jedne mrtve žene. Andrej odlučuje da odustane od slikanja i uzima zavjet šutnje kako bi se iskupio zbog ubistva drugog čovjeka.

Ikona Hrist Spasitelj pronađena u Zvenigorodu (cirka 1410; danas se nalazi u galeriji Tretjakov u Moskvi)

VII. Tišina (zima 1412) Andrej je ponovo u manastiru Andronikov dok glad i rat vladaju u zemlji. On više ne slika i nikako ne govori, i drži Duročku s njim kao svoju pratilju u tišini. Nekoliko izbjeglica razgovaraju o problemima u svojim matičnim gradovima, a jedan čovjek sa mukom u grlu priča o svom bijegu iz Vladimira. Mlađi monah ga je prepoznao kao dugo odsutni Kiril. On je patio tokom svog vremena odsutnosti iz manastira i moli glavnog oca da mu dozvoli da se vrati. Želja mu je uslišena, ali mu je naloženo da prepiše Sveto pismo petnaest puta kao znak pokajanja. Grupa Tatara se zaustavlja u manastiru dok su putovali kroz regiju, što je zabrinulo Andreja i Kirila koji tek što su preživjeli njihove brutalnosti. Duročka je previše prostodušna da bi se sjetila svega šta su joj Tatari učinili i fascinirana je sa prsnim oklopom koji je nosio jedan od vojnika. Grupa vojnika se ismijava i igra s njom, ali jednom od vojnika ona se počela dopadati, stavljajući joj svoju rogatu kacigu na glavu i oblačeći je kao mladu, i konačno odlučuje da je odvede sa sobom kao svoju osmu, i jedinu rusku suprugu. Andrej pokušava da je zaustavi, ali ona je odlučna i odlazi sa Tatarima. Kiril govori sa Andrejom po prvi put otkako su obojica napustili manastir, i on ga uvjerava da Duročka neće biti u opasnosti, i da će je na kraju pustiti. Andrej nastavlja sa svojim napornim radom prenoseći uz pomoć hvataljki veliko vruće kamenje iz vatre kako bi zagrijavao vodu za manastir, ali pušta da kamen padne u snijeg.

VIII. Zvono (proljeće-ljeto-zima-proljeće 1423-1424) Andrejev život naglo se mijenja kada prisustvuje projektu lijevanja zvona za Velikog kneza. Lijevač zvona i sva njegova porodica su umrli od kuge koja je opustošila cijelo područje, a samo njegov sin Boriska (Nikolai Burljajev) je preživio. On govori knezovim ljudima da je on jedini koji zna tajnu svog oca kako lijevati bronzano zvono, koju mu je otkrio na samrtnoj postelji i nagovara ih da ga odvedu s njima pošto je on jedina živa osoba koja uspješno može napraviti zvono. Boriska je zadužen kao glavni čovjek za projekat i često je u sukobu i osporava instinkte svojih kolega prilikom izbora lokacije za jamu, izbora odgovarajuće gline, izgradnje kalupa, paljenja peći i na kraju dizanja zvona. Proces izrade zvona pretvara se u ogroman i skup poduhvat sa više stotina radnika i Boriska donosi nekoliko rizičnih odluka, rukovođen samo svojim instinktima. U trenutku kad su se peći otvorile i rastopljeni metal počeo sipati u kalup, Boriska se počeo krišom moliti Bogu za pomoć. Andrej neprimjetno posmatra Borisku tokom lijevanja, a i Boriska također primijećuje Andreja.

Tokom lijevanja zvona, skomoroh iz prve sekvence filma ponovo se pojavljuje među gomilom koja je došla gledati zvono koje se trebalo podizati i on prijeti da će ubiti Andreja, kojeg je greškom zamijenio sa čovjekom koji ga je optužio prije godinu dana i što je dovelo do njegovog hapšenja, mučenja i zatvorske kazne. Kiril interveniše u ime Andreja koji se branio šutnjom i kasnije mu je nasamo priznao da je njegova grešna zavist zbog Andrejevog talenta nestala kad je čuo da je Andrej napustio slikarstvo i da je on, Kiril, taj koji je optužio skomoroha. Kiril onda kritikuje Andreja što je svoj talent za slikanje kao Božiji dar dopustio da propadne i moli ga da se vrati svom stvaralaštvu, ali od njega ne dobiva odgovora.

Čuvena ikona Andreja Rubljova Sveto trojstvo (cirka 1410; Galerija Tretjakov, Moskva)

Pošto se pravljenje zvona približavalo završetku, povjerenje u Borisku polahko se počelo pretvarati u zapanjenu, spontanu nevjericu da je on uspješno obavio posao. Ekipa koja je radila na izradi zvona preuzima inicijativu od Boriske koji je već nekoliko puta pokušavao da bude u pozadini svih aktivnosti. Kada je zvono postavljeno na toranj Veliki knez i njegova pratnja stigli su na svečano otvaranje dok je zvono blagosiljano od strane sveštenika. Kad je zvono bilo spremno da zazvoni kraljevska pratnja je iznosila sumnje da će se to uopšte i desiti. Otkriveno je da ukoliko Boriska i njegova radna ekipa ne osposobe zvono na tornju Veliki knez će ih sve obezglaviti. (Također, moglo se čuti da je Veliki knez obezglavio svog brata, koji je opustošio Vladimir.) Zatim slijedi tiha, samrtna napetost dok nadzornik polahko pomjera klatno zvona, gurkajući ga bliže ivici zvona pri svakom zamahu. U publici se nalazi i Duročka odjevena u bijele odore, koja prolazi kroz gužvu vodeći konja a na čelu se nalazi dječak, po svoj prilici njen sin. U kritičnom trenutku zvono počinje da savršeno zvoni i ona se smije. Nakon ceremonije, Andrej pronalazi Borisku koji leži na zemlji u besvjesnom stanju; jecajući je priznao da mu otac nikada nije rekao tajnu lijevanja zvona. Andrej ga tješi, prekidajući svoj zavjet ćutanja i govori momku da bi trebalo da nastave svoj rad zajedno: "Ti ćeš lijevati zvona a ja ću slikati ikone." Andrej zatim opaža Duročku, dječaka, i konja kako hodaju preko blatnjave poljane u daljini.

Epilog je jedini dio filma u boji koji pokazuje stare, ali još uvijek živopisne detalje sa nekoliko stvarnih ikona Andreja Rubljova. Ikone su prikazane u sljedećem redoslijedu: Ustoličeni Hrist, Dvanaest apostola, Navještenje, Isus ulazi u Jerusalem, Rođenje Hrista , Preobraženja Isusova, Uskrsnuće Lazara, Trojstvo, Arhanđel Mihail, Apostol Pavle, Spasitelj. Konačna scena prelazi sa ikona i prikazuje četiri konja koja stoje pored rijeke na kiši.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Snimanje[uredi | uredi izvor]

1961. godine, dok je radio na svom prvom igranom filmu Ivanovo djetinjstvo, Tarkovski je dao prijedlog Mosfilmu da se snimi film o životu najvećeg ruskog ikonopisca, Andreja Rubljova. Ugovor je potpisan 1962, a prvi nacrt scenarija je odobren u decembru 1963. Tarkovski i njegov ko-scenarist Andrej Končalovski radili su više od dvije godine na scenariju, proučavajući srednjovjekovne spise i hronike i knjige o srednjovekovnoj historiji i umjetnosti. U aprilu 1964. scenarij je odobren i Tarkovski je počeo raditi na filmu.[3] U isto vrijeme scenarij je bio objavljen u uticajnom filmskom časopisu Iskusstvo Kino, i bio je naširoko predmet rasprava među historičarima , filmskim kritičarima i običnim čitaocima. Rasprava na temu Andrej Rubljov usmjerena je na društveno-političke i historijske, a ne umjetničke aspekte filma.

Prema Tarkovskom, originalna ideja za film o životu Andreja Rubljova javila se zahvaljujući filmskom glumcu Vasiliju Livanovu. Livanov je predložio da se napiše scenarij zajedno s Tarkovskim i Končalovskim dok su bili u šetnji kroz šumu na periferiji Moskve. On je napomenuo da bi volio igrati Andreja Rubljova.[8] Tarkovski nije namjeravo da film bude historijski ili biografski film o Andreju Rubljovu. Umjesto toga, on je bio motivisan idejom da pokaže povezanost između stvaralačke ličnosti lika i vremena u kojem je on živio. On je želio pokazati umjetnikovo sazrijevanje i razvoj njegovog talenta. Izabrao je Rubljova zbog njegove važnosti u historiji ruske kulture.[9]

Tarkovski je dodijelio ulogu Andreja Rubljova Anatoliju Solonjicinu. Solonjicin je tada još uvijek bio nepoznati glumac u pozorištu u Sverdlovsku. Prema Tarkovskom, svi su imali drugačiju sliku historijske ličnosti Andreja Rubljova, tako da je dodijelio ulogu nepoznatom glumcu koji ne bi podsjećao gledaoce na druge uloge, što je bio omiljeni pristup Tarkovskog. Solonjicin, koji je pročitao filmski scenarij u filmskom časopisu Iskusstvo Kino, bio je vrlo oduševljen sa ulogom i otputovao je u Moskvu o svom trošku kako bi se sastao sa Tarkovskim, pa čak je i jednom izjavio da niko ne može bolje igrati tu ulogu od njega.[10] Tarkovski je osjećao isto, rekavši da "sa Solonjicinom ja jednostavno imam sreće". Za ulogu Andreja Rubljova bilo je potrebno "lice s velikom izražajnom snagom na kojem se moglo odraziti sve demonsko jednoumlje". Za Tarkovskog, Solonjicin je pokazao pravi fizički izgled i talenat koji dočarava složene psihološke procese.[11] Solonjicin će nastaviti dalje da radi sa režiserom Tarkovskim, pojavljujući se u njegovim ostvarenjima kao što su Solaris, Ogledalo, i Uhoda, te u glavnoj ulozi u predstavi Hamlet u produkciji Tarkovskog 1976. godine u Moskvi u pozorištu Lenkom. Prije nego što je umro od raka 1982. godine, Solonjicin je namjeravao igrati protagonista Andreja Gorčakova u filmu Nostalgija u režiji Tarkovskog iz 1983. u italijansko-ruskoj koprodukciji,[12] i da glumi u projektu pod nazivom Vještica, koji će Tarkovski kasnije znatno izmijeniti u svoje konačno ostvarenje pod nazivom Žrtva.[13]

Tarkovski je odlučio da snimi većinu filma u crno-bijeloj tehnici a epilog, koji prikazuje neke od Rubljovljevih ikona, snimljen je u boji. U jednom intervjuu on je opisao svoju motivaciju za ovakav izbor sa tvrdnjom da u svakodnevnom životu niko svjesno ne primjećuje boje.[14] Shodno tome, Rubljovljev život je u crno-bijelom, a njegova umjetnost je u boji. Film je na taj način bio u stanju da izrazi povezanost umjetnosti umjetnika i njegovog privatnog života. Slijed boja sa ikona počinje sa pokazivanjem samo odabranih detalja, a vrhunac je najpoznatija Rubljovljeva ikona, Trojstvo. Jedan od razloga za uključivanje ove boje kao konačne je, prema Tarkovskom, da bi se gledaocu dalo malo odmora i da mu se dozvoli da se odvoji od Rubljovljevog života i da malo razmisli. Film se konačno završava sa prikazom konja pored rijeke na kiši. Prema Tarkovskom, konji simboliziraju život; konji se mogu vidjeti u završnoj sceni kao i u mnogim drugim scenama u filmu, što je značilo da je život bio izvor za umjetnost Andreja Rubljova.[10]

Snimanje nije počelo sve do aprila 1965, godinu dana nakon odobrenja scenarija.[15] Početni budžet je iznosio 1,6 miliona rubalja, ali je smanjen nekoliko puta na milion rubalja (za usporedbu, film Sergeja Bondarčuka Rat i mir je imao budžet od osam i po miliona rubalja). Kao rezultat budžetskog ograničenja izbačeno je nekoliko scena iz scenarija, uključujući i početne scene koje su trebale prikazati Bitku za Kulikovo. Druge scene koje su bile izbačene iz scenarija su scena lova, gdje je mlađi brat Velikog kneza lovio labudove, i scena koja prikazuje seljake koji pomažu Duročki pri porođaju njenog rusko-tatarskog djeteta.[15] Na kraju, film je koštao 1,3 miliona rubalja, zbog troškova uzrokovanih velikim snježnim padavinama, koje se ometale snimanje od novembra 1965. do aprila 1966. Film je sniman na lokaciji, na rijeci Nerlj i na historijskim mjestima u gradovima Vladimir / Suzdalj, Pskov, Izborsk i Pečori.[16]

Nekoliko scena u filmu prikazuju nasilje, mučenje i okrutnosti prema životinjama, što je dovelo do kontroverze i pokušaja cenzure po završetku filma. Većina ovih scena se desila tokom racije Vladimira, na primjer, osljepljenje i mučenje jednog sveštenika. Većina scena koje uključuju okrutnost prema životinjama su simulirane. Na primjer, prilikom tatarskog upada u Vladimir krava je zapaljena. U stvarnosti krava je bila pokrivena sa azbestnim prekrivačem tako da nije bila fizički povrijeđena. Međutim, jedna scena prikazuje stvarnu smrt konja. Konj pada sa stepenica i zatim je izboden kopljem. Da bi snimio ovu scenu, Tarkovski je pucao konju u vrat, a zatim ga gurnuo sa stepenica, uzrokujući da životinja pada niz stepenice. Odatle, kamera prelazi s konja na neke vojnike koji se nalaze na lijevoj strani, a onda se vraća na konja i tu se može vidjeti kako se konj bori da se ispravi nakon što je pao na leđa prije nego što je bio izboden kopljima. Životinja je potom bila upucana u glavu nakon što je isključena kamera. To je učinjeno da bi se izbjegla mogućnost ugrožavanja puno cjenjenijih i utreniranih konja. Konj koji je stradao u filmu doveden je iz klaonice, a potom je vraćen u klaonicu za komercijalnu upotrebu. U intervjuu iz 1967. za Literaturnoje obozrenije novinar Aleksandar Lipkov rekao je Tarkovskom da je "okrutnost u filmu prikazana upravo da bi šokirala gledaoce. I to bi moglo čak i da ih odbije od filma." U pokušaju da umanji okrutnost Tarkovski je odgovorio:. "Ne, ne slažem se. To ne ometa percepciju gledaoca. Osim toga, mi smo sve uradili na prilično osjetljiv način. Mogu imenovati filmove koji pokazuju mnogo više okrutnosti, što čini da naš film izgleda prilično skroman."

Andrej Rubljov spominje se u dva filma Tarkovskog koji su snimljeni kasnije. Prvi navedeni je Solaris, snimljen 1972. godine, gdje se ikona koju je naslikao Andrej Rubljov nalazi u sobi glavnog junaka.[17] Sljedeći film koji podsjeća na Rubljova je film Ogledalo, snimljen 1975, gdje se može vidjeti plakat filma obješen na zidu.[18]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Gledaoci i kritičari uvijek imaju svoje lične omiljene, ali neki filmovi dostižu status remek-djela sa kojima se jednoglasno svi slažu - nešto što je nesumnjivo tačno za Andreja Rubljova, iako je to film za koji ljudi često osjećaju kao da ga nikada neće shvatiti. Nekoliko likova je jasno identifikovano, ima malo dešavanja, a ono što se dešava nije nužno u hronološkom redu. Tema filma je slikar ikona i narodni heroj iz 15. vijeka, kojeg nikad nismo vidjeli kako slika, niti radi išta herojsko. U mnogim epizodama filma, on uopšte nije prisutan, a u posljednjoj fazi, on se obavezuje na tišinu. Ali u određenom smislu, nema tu šta da se "razumije" u vezi sa Andrejem Rubljevom. To nije film koji treba obraditi ili čak razumjeti, već samo da se iskusi i postave pitanja. Od prve scene, nakon letenja balonom, pomjeramo se svilenim potezima kamere i oštrom kompozicijom do vremena i mjesta na kome nismo ništa manje zbunjeni, zapanjeni i preplašeni od samog Rubljeva. U naredna tri sata nalazimo se u mračnom haosu srednjovjekovne Rusije, nošeni plimom historije kroz grozne tartarske racije, bizarne paganske rituale, glad, mučenje i fizičke poteškoće. Doživljavamo život na svakoj skali, od kiše koja pada po rijeci do vojske koja ruši grad, često u istom, neprekidnom snimku. Sa Andrejem Rubljevom, Tarkovski je svjesno napravio jezik koji ništa ne duguje književnosti, i šteta je što ga je malo drugih slijedilo u tome. U današnjoj kinematografiji, i dalje se služimo linearnim, uzročno-posljedičnim biografijama umjetnika, kao da ćemo time shvatiti osobu i biti u stanju da shvatimo njihovu umjetnost. Andrej Rubljev radi po drugačijem sistemu razumijevanja vremena i historije. Postavljaju se pitanja o odnosu između umjetnika, njihovog društva i njihovih duhovnih vjerovanja i ne traži se da im se odgovori. "U filmu nije neophodno objašnjavati, već da utječemo na osjećaje gledatelja, a osjećaji koji su se probudili to je ono što provocira misli", napisao je Tarkovski 1962. godine. Uprkos očiglednoj bezobličnosti, Andrej Rubljov je precizno strukturiran i potpuno estetski koherentan. Scene stvaranja se ogledaju sa scenama uništenja, postoje teme letenja, vizije, prisustva i odsustva; Što više gledate, to više vidite. A onda tu su konji, višegodišnji favorit Tarkovskog: konji se valjajju, konji galopiraju u bitku, plivaju u rijeci, padaju niz stepenice, vuku muškarce iz crkava. Ponekad ekran podsjeća na ogromnu Brueghelovu sliku koja oživljava, ili srednjovekovnu tapiseriju koja se odmotava. Uvijek smo svjesni da se život presipa izvan filmskog okvira i nikada nismo svjesni činjenice da je to snimljeno u SSSR-u 60-tih godina. Za vrijeme sopstvenog turbulentnog vremena Tarkovskog, film je rasplamsao sve vrste protivrječnosti. Kršćanski spiritualizam filma uvrijedio je sovjetske vlasti; filmsko predstavljanje ruske divlje historije uznemirilo je nacionaliste kao što je Aleksandar Solženjicin, a njegova filmska izazovna forma dovela je do raznih vrsta cenzura. Nakon premijere u Moskvi 1966. godine, film je potisnut sve dok nije bio prikazan 1969. u Cannesu, a 1973. godine je stigao do Britanije. Mi nužno ne znamo, ili moramo znati kako Andrej Rubljov funkcioniše ili šta nam govori, ali do kraja smo sigurni da je uspio. Kada u posljednjim minutima film otvara svoj najpoznatiji cvijet: ekran se rasprskava u boju i konačno smo spremni da vidimo Rubljovove slike u ekstremno krupnom planu - dolazeći na kraju ovog epskog putovanja, ove slike mogu dovesti gledaoca do suza. Pošto kamera pokriva detalje, sitne dragulje na rubu haljine, linije koje stvaraju žalostan izraz na licu anđela, oštećena pozadina oreola, osjećamo se kao da razumijemo sve što je prošlo sa svakim zamahom četkice. Podsjećamo se na takvu ljepotu. To je najbliža moguća transcendencija na filmu.[19]

Steve Rose, Guardian

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "ANDREI RUBLEV (15)". British Board of Film Classification. 22. 2. 2016. Arhivirano s originala, 11. 6. 2016. Pristupljeno 22. 2. 2016.
  2. ^ Hoberman, Jim. "Andrei Rublev". The Criterion Collection. Arhivirano s originala, 17. 9. 2008. Pristupljeno 12. 6. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  3. ^ a b Turovskaya, Maya (1989). Tarkovsky: Cinema as Poetry. London: Faber and Faber. ISBN 0-571-14709-7. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "Festival de Cannes: Andrei Rublev". festival-cannes.com. Arhivirano s originala, 31. 10. 2012. Pristupljeno 4. 10. 2009.
  5. ^ "Andrei Rublev (1966)". British Film Institute. Arhivirano s originala, 13. 3. 2015. Pristupljeno 2. 3. 2015.
  6. ^ "Critics' top 100". bfi.org.uk. Arhivirano s originala, 26. 10. 2013. Pristupljeno 13. 3. 2016.
  7. ^ "Directors' top 100". bfi.org.uk. Arhivirano s originala, 18. 4. 2014. Pristupljeno 13. 3. 2016.
  8. ^ Ciwilko, Artur (1965). "Interview Andrzej Tarkowski — o filmie "Rublow"". Ekran. 12: 11. Arhivirano s originala, 11. 12. 2007. Pristupljeno 9. 12. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  9. ^ Bachman, Gideon (1962). "Begegnung mit Andrej Tarkowskij". Filmkritik. 12: 548–552. Arhivirano s originala, 11. 12. 2007. Pristupljeno 9. 12. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  10. ^ a b Ciment, Michel; Schnitzer, Luda & Jean (oktobar 1969). "Interview L'artiste dans l'ancienne Russe et dans l'URSS nouvelle (Entretien avec Andrei Tarkovsky)". Positif. 109: 1–13. Arhivirano s originala, 9. 2. 2013. Pristupljeno 8. 12. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  11. ^ Veress, Jozsef (1969). "Hüsség a vállalt eszméhez". Filmvilág. 10: 12–14. Arhivirano s originala, 9. 2. 2013. Pristupljeno 8. 12. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  12. ^ Thompson, Lang. "Nostalghia". Pristupljeno 13. 12. 2013.
  13. ^ Parkinson, David. "Foreign Classics: Andrei Tarkovsky's The Sacrifice – To Sleep, Perchance to Dream?". Arhivirano s originala, 13. 12. 2013. Pristupljeno 13. 12. 2013.
  14. ^ Chugunova, Maria (decembar 1966). "On Cinema – Interview with Tarkovsky". To the Screen. Arhivirano s originala, 27. 5. 2009. Pristupljeno 28. 6. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  15. ^ a b Johnson, Vida T.; Petrie, Graham (1994). The Films of Andrei Tarkovsky: A Visual Fugue. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 0-253-33137-4. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  16. ^ Lipkov, Aleksandr. "Strasti po Andreiu (Interview with Andrei Tarkovsky on February 1, 1967, transl. by Robert Bird)". Literaturnoe obozrenie. 1988: 74–80. Arhivirano s originala, 13. 8. 2012. Pristupljeno 7. 12. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  17. ^ Jones, Jonathan (12. 2. 2005). "Out of this world". The Guardian. Pristupljeno 18. 8. 2014.
  18. ^ Cairns, David (16. 7. 2011). "Mirror". Electric Sheep. Arhivirano s originala, 20. 10. 2020. Pristupljeno 18. 8. 2014.
  19. ^ Rose, Steve (16. 7. 2011). "Guardian". Guardian. Pristupljeno 20. 10. 2010.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Andrej_Rubljov_(film)&oldid=3580805"