Anglikanska zajednica
Anglikanska zajednica (eng. Anglican Communion) je kršćansko crkveno zajedništvo koje obuhvata autocefalne nacionalne i regionalne crkve historijski u punom zajedništvu s nadbiskupom Canterburyja u Engleskoj, koji se smatra simboličkim prvakom zajednice kao primus inter pares (prvi među jednakima).[1] Sa oko 85 do 110 miliona članova u 47 crkava članica, Anglikanska zajednica spada u treće ili četvrto po veličini kršćansko zajedništvo u svijetu, odmah iza Katoličke crkve i Pravoslavne crkve.[2] Formalno je organizovana na prvoj Lambetskoj konferenciji 1867. u Londonu, pod vodstvom nadbiskupa Charles Longleya.[1]
Historija
[uredi | uredi izvor]Nastanak
[uredi | uredi izvor]Korijeni Anglikanske zajednice sežu u 16. vijek i period Protestantske reformacije, kada je engleski kralj Henrik VIII odbio autoritet rimskog pape i utemeljio neovisnu crkvu u Engleskoj.[1] Osnovna učenja te crkve bila su prvotno sadržana u Knjiga zajedničkih molitava (eng. Book of Common Prayer), koju je priredio Thomas Cranmer, dok je organizacija Crkve Engleske bila razrađena tokom 16. i 17. vijeka. Crkva Engleske odvojila se od Rimokatoličke crkve 1534., za vladavine Henrika VIII., nakratko se ujedinila 1555. pod Marijom I., a zatim se ponovo odvojila 1570. za vladavine Elizabete I., koja je bila izopćena papinskim proglasom iste godine.[1]
Anglikanske crkve smatraju se dijelom drevne „engleske crkve" (lat. Ecclesia Anglicana), a reformaciju ne tumače kao raskid s Katoličkom crkvom, nego kao njenu obnovu na britanskom otoku.[2] Škotska episkopalna crkva nastala je 1582. nastojanjem kralja Jakova VI. da uvede episkopat u škotsku reformiranu crkvu, a Crkva Irske usvojila je slične odrednice kao i Crkva Engleske. Do sredine 18. vijeka, Anglikanska zajednica je obuhvatala Crkvu Engleske (kojoj je tada priznavana i Crkva Walesa), Crkvu Irske i Škotsku episkopalnu crkvu.[1]
Globalno širenje
[uredi | uredi izvor]Ogromno proširenje Britanskog Carstva u 18. i 19. vijeku donijelo je sa sobom i širenje anglikanizma diljem svijeta. U početku su sve anglikanske crkve u kolonijama bile pod jurisdikcijom londonskog biskupa, no Episkopalna crkva u novoosnovenim Sjedinjenim Američkim Državama morala se formalno odvojiti te je utemeljila vlastite dijeceze i nacionalnu crkvenu strukturu.[3] U kolonijama koje su ostale u okviru Carstva, Crkva Engleske počela je postavljati kolonijalne biskupe: 1787. imenovan je biskup Nove Škotske s jurisdikcijom nad britanskom Sjevernom Amerikom, 1814. biskup Calcutte, a 1836. i prvi anglikanski biskup u Australiji.[1]
S vremenom su dijeceze grupirane u pokrajine s metropolitom na čelu, biskupi su počeli biti imenovan lokalno, a nacionalni sinodi donosili su vlastito crkveno zakonodavstvo neovisno od Engleske. Ključan korak u razvoju modernog zajedništva bila je ideja o Lambetskim konferencijama, koje su dokazale da biskupi različitih crkava mogu iskazivati jedinstvo unatoč odsustvu pravno obvezujućih veza — konferencija iz 1867. prihvatila je isključivo savjetodavne rezolucije, ne zakonodavne.[2] Lambetske konferencije održavaju se otprilike svakih deset godina od 1878. i ostaju najvidljiviji oblik susreta čitavog zajedništva.[2]
21. vijek
[uredi | uredi izvor]Mnoge pokrajine u razvijenim zemljama usvajale su sve liberalnije stavove prema pitanjima seksualnosti, što je dovelo do niza faktičnih raskola unutar zajednice. Poseban povod za podjelu bila je odluka Episkopalne crkve u SAD-u 2003. da posveti otvoreno homoseksualnog biskupa Genea Robinsona, što je potaknulo dio Episkoplaca da osnuju konzervativnu Anglikanska crkva u Sjevernoj Americi.[1] Dana 20. februara 2023., deset pokrajina zajednice udruženih u Globalni južni savez anglikanskih crkava (eng. Global South Fellowship of Anglican Churches) proglasilo je „narušeno zajedništvo" s Crkvom Engleske i izjavilo da više ne priznaje nadbiskupa Canterburyja kao primus inter pares, premda su naglasile da ne napuštaju Anglikansku zajednicu.[4]
Organizacija
[uredi | uredi izvor]Anglikanska zajednica nema zvaničnog pravnog statusa niti upravljačke strukture koja bi imala autoritet nad crkvama članicama — Ured Anglikanske zajednice u Londonu djeluje isključivo u pratećoj i organizacionoj ulozi.[2] Zajednica se drži zajedno kroz zajedničku historiju, eklesiologiju i etos, te kroz sudjelovanje u četirima međunarodnim savjetodavnim tijelima poznatima kao instrumenti zajedništva.
Instrumenti zajedništva
[uredi | uredi izvor]Anglikanska zajednica ujedinjena je kroz četiri instrumenta zajedništva koja nemaju zakonski obvezujuću vlast nad autonomnim pokrajinama, ali imaju koordinirajuću i savjetodavnu ulogu:[2]
- Nadbiskup Canterburyja — duhovni vođa zajednice i simbol unutrašnjeg jedinstva; sve crkve historijski potvrđuju svoje članstvo zajedništvom s njim, premda njegova uloga nema zakonskog učinka nad ostalim pokrajinama.
- Lambetska konferencija — najstariji oblik okupljanja zajedništva, prvi put održana 1867.; biskupi svih pokrajina raspravljaju o pitanjima od zajedničkog interesa i donose preporuke koje služe kao smjernice crkvama; održava se otprilike svakih deset godina.
- Anglikansko savjetodavno vijeće (eng. Anglican Consultative Council) — utemeljeno rezolucijom Lambetske konferencije 1968., a prvi put se sastalo 1971.; sastoji se od biskupa, sveštenika i laika iz svih pokrajina; predsjedava mu nadbiskup Canterburyja.
- Susret primasa (eng. Primates' Meeting) — najmlađi instrument zajedništva, prvi put održan 1979. na inicijativu nadbiskupa Donalda Coggana, zamišljen kao prostor za zajedničku molitvu, promišljanje i savjetovanje.
Pokrajine i crkve članice
[uredi | uredi izvor]Anglikanska zajednica se sastoji od 42 autonomne pokrajine, od kojih svaka ima svog primasa i vlastitu upravu, te od pet izvanpokrajinskih crkava pod metropolitanskom vlašću nadbiskupa Canterburyja.[3] Pokrajine mogu biti oblikovane kao nacionalne crkve (npr. u Kanadi, Ugandi ili Japanu) ili kao višenacionalne zajednice (npr. na Karibima, u centralnoj Africi ili jugoistočnoj Aziji). Prema procjenama Baze svjetskih kršćanskih podataka iz 2021. iz Gordona-Conwella, zajednica je imala oko 97 miliona članova, od čega je gotovo 64 miliona živjelo u Africi.[3]
Deset najvećih crkava članica prema ukupnom broju prijavljenih članova su crkve s bazom u Engleskoj, Nigeriji, Ugandi, Keniji, Australiji, Južnoj Indiji, Južnoj Africi, Južnom Sudanu, Tanzaniji i Episkopalna crkva sa sjedištem u SAD-u.[3]
Doktrina i teologija
[uredi | uredi izvor]Anglikanske crkve smatraju se dijelom jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, s liturgijom zasnovanom na Knjizi zajedničkih molitava.[2] Tradicijska osnova anglikanske doktrine sažeta je u Trideset devet članaka iz 1571. te Knjigama homilija. Anglikanska tradicija obuhvata elemente i katoličke i protestantske teologije — katolički elementi vidljiviji su u liturgiji i razumijevanju sakramenata, dok su protestantski vidljiviji u teologiji i crkvenom uređenju.[1]
Jedan od ključnih dokumenata anglikanske identiteta je Čikaško-lambetski četverokut iz 1888., koji je postavio temelje za ekumenske razgovore s Rimokatoličkom i Pravoslavnom crkvom. Njime su utvrđena četiri principa: Sveto pismo kao vrhovna norma vjere, Apostolsko vjerovanje i Nicejsko vjerovanje, dva sakramenta (Krštenje i Večera Gospodnja) te historijski episkopat kao osnova crkvene strukture.[1] Anglikanska zajednica nikada nije bila usmjeravana magisterijem niti jednim utemeljujućim teologom, nego se oslanjala na Knjigu zajedničkih molitava iz 1662. kao vodilja teologije i prakse, čime se utjelovio princip lex orandi, lex credendi (zakon molitve je zakon vjere).[2]
Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 "Anglican Communion". Encyclopædia Britannica (jezik: engleski). 2025-02-08. Pristupljeno 2026-02-25.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 "What is the Anglican Communion?" (jezik: engleski). Anglican Communion. Pristupljeno 2026-02-25.
- 1 2 3 4 "Member Churches" (jezik: engleski). Anglican Communion. Pristupljeno 2026-02-25.
- ↑ "Anglican Communion" (jezik: engleski). The Episcopal Church. Pristupljeno 2026-02-25.