Anglo-osmanlijska konvencija (1913)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Anglo-osmanlijska konvencija
{{{slika_alt}}}
Karta s granicama crvenog i zelenog kruga prema Anglo-osmanslijkoj konvenciji iz 1913
Potpisan29. juli 1913. (1913-07-29)
Potpisnici

Anglo-osmanlijska konvencija iz 1913. godine, poznata i kao Plava linija, bila je sporazum između Uzvišene porte Osmanlijskog Carstva i Vlade Ujedinjenog Kraljevstva koji je definirao granice osmanlijske jurisdikcije u području Perzijskog zaliva u odnosu na Kuvajt, Katar, Bahrein i Shatt al-Arab. Potpisana je 29. jula 1913. godine, ali nikada nije ratifikovana. Dugotrajni uticaj sporazuma bio je rješenje statusa Kuvajta; uspostavljena je osnova za formalnu nezavisnost i za granice modernog Kuvajta.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Neformalni pregovori započeli su 29. jula 1911. u britanskom memorandumu upućenom Osmanlijskoj vladi. Do tada se činilo vjerovatnim da će terminal za Bagdadsku željeznicu koju finansira i projektuje Njemačka biti smješten u Kuvajtu.[1] Kuvajt je bio pod osmanlijskom upravom od 1871. godine, a 1875. godine bio je uključen u vilajet Basra, ali je osmanlijska vlast bila uglavnom nominalna. Iako je šeik sada potpao pod jurisdikciju Carstva, nijedan osmanlijski zvaničnik nije bio stacioniran u Kuvajtu.[2] Uticaj na Kuvajt bio je ključan za britansku vanjsku politiku u Perzijskom zalivu u pogledu trgovine i strateških interesa prema Indiji.

Za Britance, dalje proširenje željezničke pruge značilo je dalje širenje osmanlijskog utjecaja, a sadašnja administracija – već ohrabrena “mladoturskim” režimom – željela je ponovo uspostaviti efektivnu kontrolu nad svojim carstvom južno od Kuvajta.[3] Još gore je bilo moguće zadiranje drugih evropskih sila. U predloženom memorandumu, Britanci su stoga nastojali da regulišu Status quo sporazum iz 1901. godine, uz dodatno preciziranje jasne definicije granica Kuvajta u korist Britanije.[4]

Iako su ponekad bili u ćorsokaku, pregovori komunicirani memorandumima nastavljeni su po principu quid pro quo u kojem su Britanci imali prednost; ako bi Osmanlije prihvatile autonomni status Kuvajta i predložene granice, Britanci bi morali prihvatiti osmanlijsku vlast, a zauzvrat, sjeverna ostrva Warbah i Bubiyan morala bi biti dodijeljena Kuvajtu, i tako dalje.[5] Opadajući uticaj Istanbula u Zalivu primorao ga je na ustupke bez mnogo dobiti zauzvrat. Osmanlijsko Carstvo se suočilo s brojnim neuspjesima u posljednjih nekoliko decenija – nekoliko njegovih provincija je postiglo nezavisnost, neke su pripojene drugim zemljama, ili su mnoge izgubljene u ratovima – i iz unutarpolitičkih razloga možda se činilo važnim zadržati Kuvajt kao dio carstva, makar samo simbolički. Osmanlije su također smatrale da bi sklapanje ovog sporazuma osiguralo britansku podršku u drugim hitnijim pitanjima, kao što je rješavanje invazije drugih evropskih sila i sukoba u drugim dijelovima Osmanlijskog Carstva. Dodatno, britanski pritisci naveli su Osmanlije da odustanu od predloženog proširenja željezničke linije do Kuvajta i da se umjesto toga odluče za terminal u Basri.[6] Planovi za terminal u Basri stvorili su novu seriju zahtjeva Britanaca, uključujući osmanlijsko odricanje od Katara i ocrtavanje njegove uloge u širim vodama Perzijskog zaliva. Britanija je željela sklopiti sporazume sa šeikom Katara Jasimom al-Thanijem o ilegalnoj trgovini oružjem i pomorskom miru, a također je nastojala i formalno uspostaviti svoju dominaciju u Zalivu. Do 6. maja 1913. Britanija i Osmansko Carstvo parafirali su kompromis i konvencija je potpisana 29. jula 1913., tačno dvije godine nakon prvog memoranduma.

Neratifikacija[uredi | uredi izvor]

Anglo-osmanlijska konvencija je bila samo dio šireg procesa pregovaranja, a složenost konkurentskih evropskih komercijalnih interesa u regiji spriječila je njenu ratifikaciju. Rusija, Francuska i Njemačka (a kasnije i Italija) su vršile pritisak na osmanlijsku vladu za željezničke koncesije. Ratifikacija je bila dodatno komplikovana činjenicom da je većina samih sila bila angažovana u bilateralnim pregovorima sa Osmanlijskim Carstvom, baš kao što su Britanci uradili sa ovom Konvencijom. Također, pokušaji dobivanja koncesija za naftu od osmanlijske vlade su dodali složenost komercijalnih aranžmana. Konačno, Osmanlije i Britanci su se pojavili kao neprijatelji u roku od nekoliko mjeseci nakon Anglo-osmanlijska konvencija iz 1913. godine, pošto je izbijanje Prvog svjetskog rata umanjilo svaku nadu za ratifikaciju.[7]

Prije izbijanja neprijateljstava, pregovaran je i prateći sporazum koji pokriva ostatak Arapskog poluostrva, Ljubičasta linija.

Uslovi sporazuma[uredi | uredi izvor]

I. Kuvajt[uredi | uredi izvor]

Odjeljak I konvencije se sastojao od deset članova koji se tiču statusa Kuvajta i njegovih teritorijalnih granica. On je uključivao kontradiktorne odredbe u smislu da su Britanci priznali Kuvajt kao autonomni pokrajinski pod-distrikt (kadiluk) Osmanlijskog Carstva unutar nacrtane zelene zone i obavezali se da neće uspostaviti protektorat, dok je Osmanlijsko Carstvo priznalo valjanost sporazuma koji su sklopili po kojem je Kuvajt de fakto britanski protektorat osim po imenu i koji je priznao Kuvajt kao nezavisni entitet unutar nacrtane crvene zone.

Prema sporazumu, Kuvajt je predstavljao “autonomni kadiluk Osmanlijskog Carstva”, čime je priznao šeika Mubaraka al-Sabaha kao vladara Kuvajta, kao i kajmekama (guvernera) (član 1). Kuvajt je naveden kao takav jer su se Osmanlije i Britanci tumačili “suverenitet” i “suzerenitet” u svojim kontra-nacrtima, pa su oba termina izostavljena u konačnom nacrtu.[8]

Kako je to bio “autonomni” kadiluk, osmanlijska vlada je pristala da se suzdrži od miješanja u poslove Kuvajta, “uključujući pitanje sukcesije, i od bilo kakvog administrativnog, kao i bilo kakvog okupacionog ili vojnog čina”. Također je dozvoljeno korištenje osmanlijske zastave sa mogućnošću upisivanja riječi „Kuvajt“ na nju (član 2).

Sporazum je identificirao teritorije Kuvajta kao dvije različite regije, označene crvenom i zelenom bojom na mapi priloženoj konvenciji. Crvena linija, kako se obično naziva, označavala je regiju u kojoj je šeik trebao imati “potpunu administrativnu autonomiju”. Ovu regiju formirao je “polukrug sa gradom Kuvajtom u centru, Khawr al-Zubayrom na sjevernom i al-Qurrayinom na južnom kraju” (član 5). Ovo je također uključivalo okolna ostrva Warba i Bubiyan, koja su bila glavna pregovaračka tačka za Britance koji su posmatrali osmanlijske vojne položaje na ostrvima kao prijetnju.[9]

Zelena linija je definisala regiju u kojoj će šeik Kuvajta vršiti administrativna prava osmanlijskog kadiluka. Plemena koja su se nalazila na tom području bila su “priznata u zavisnosti od šejha Kuvajta” i kao kajmekama, te se od njega tražilo da prikuplja danak (član 6). Važnost zelene linije je u tome što je ona po prvi put postavila osnovu za uspostavljene granice modernog Kuvajta:[10]

Linija razgraničenja počinje na obali na ušću Khor al-Zubaira na sjeverozapadu i prelazi odmah južno od Umm-Qasr, Safwan i Jabla Sanam, na način da ostavlja ove lokacije i njihove bunare vilajetu Basra; dolazeći do al-Batina, prati ga prema jugozapadu do Hafr-al-Batina koji napušta na istoj strani kao i Kuvajt; od te tačke na dotičnoj liniji ide na jugoistok napuštajući bunare al-Safah, al-Garaa, al-Haba, al-Warbah i Antaa, dostižući more u blizini Jabal Munife (član 7).

Još jedna važna odredba, a koju su Osmanlije zahtijevale, bila je britanska deklaracija da neće biti uspostavljen protektorat nad Kuvajtom (član 4). Ipak, osmanlijska vlada je priznala valjanost Anglo-Kuvajtskog sporazuma iz 1899. i sporazuma iz 1900. i 1904. u kojima se Kuvajt obavezao da se neće baviti trgovinom oružjem ili dozvoliti drugoj sili da uspostavi poštu, kao i druge teritorijalne ustupke šeika britanskoj vladi (član 3).

Na konvenciji su dodane i manje odredbe, koje su uključivale šeikovo pravo na njegovu privatnu imovinu u vilajetu Basra (član 9) i ekstradiciju (član 10).

II. Katar & III. Bahrein[uredi | uredi izvor]

Odjeljci II i III predstavljaju odredbe za Katar i Bahrein, respektivno. Centralni dio pregovora bio je status Katara i Bahreina, a Britanci su vršili pritisak na osmanlijsku vladu da se odrekne svojih pretenzija na oba. Ako bi osmanlijkska vlada zadržala suverenitet nad Katarom i Bahreinom, to bi joj omogućilo pravo da i dalje intervenira u pitanjima Zaljeva, nad kojima su Britanci željeli zadržati monopol.[11]

Osmanlije su bile spremne da odustanu od svih pretenzija na Bahrein, u kojem nikada nisu mogli zadržati ništa osim simbolične uloge, ali ne i Katar. Što se tiče suvereniteta, Osmanlije su tvrdile da je Carstvo uvijek imalo efektivni suverenitet nad poluostrvom i da nije moglo opravdati napuštanje teritorije koje se nikada nije formalno odreklo.[12] Ipak, pod znatnim pritiskom, odrekla se prava na oba (članovi 11. i 13.)[13] i uspostavljena je plava linija za definisanje teritorijalnih granica osmanlijske jurisdikcije. Ova linija je odvajala osmanlijski sandžak Najd od Katara. Plava linija je počela nekoliko kilometara južno od Zaknunije (koja je bila uključena u sandžak), direktno južno do Rub' al-Khali (član 11). U sporazumu se ne spominje da će Zaknunija biti dio sandžaka Najd u zamjenu za osmanlijsku naknadu od 1.000 funti plaćenu šeiku Bahreina preko britanske vlade.[14]

Što se tiče Bahreina, Osmanlije su se odrekle svih pretenzija na njega sve dok Britanci nisu imali namjeru da ga aneksiraju (član 13) i nisu tražili kapitulacijska prava za podanike šeika Bahreina (zaštićenih konzulima britanskog veličanstva) koji žive u Osmanlijskom Carstvu (član 15).

IV. Perzijski zaliv[uredi | uredi izvor]

Posljednji korak u osiguravanju svoje dominacije nad Perzijskim zalivom bila je formalizacija britanske policije nad Zalivom. Stoga, "radi zaštite svojih posebnih interesa...u slobodnoj vodi Perzijskog zaliva i na granicama koje pripadaju nezavisnim šejhovima od juga al-Katara do Indijskog okeana", Britanci su mogli nastaviti provoditi slijedeće mjere (član 16.):

  • Sondiranje, osvjetljenje svjetionika, postavljanje bova, pilotiranje
  • Pomorska policija
  • Karantinske mjere

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The original concession granted to the Baghdad Railway Company, dominated by Deutsche Bank, was an extension from Konya to Baghdad.
  2. ^ David H. Finnie, Shifting Lines in the Sand: Kuwait’s Elusive Frontier with Iraq, (Cambridge: Harvard University Press, 1992), 7.
  3. ^ Briton Cooper Busch, Britain and the Persian Gulf, 1894-1914, (Berkeley: University of California Press,1967), 308, i 319.
  4. ^ Finnie, 32.
  5. ^ Busch, 321.
  6. ^ Feroz Ahman, “A Note on the International Status of Kuwait before November 1914,” International Journal of Middle East Studies, Vol. 21, No. 1 (Feb., 1992), 184.
  7. ^ Wilkinson, 61, 66, i 96.
  8. ^ Busch, 337.
  9. ^ Busch, 338; Also, it is important to note that later on Warba and Bubiyan would become very important in the context of the modern history of the Persian Gulf with regard to Saddam Hussein’s 1990 invasion of Kuwait.
  10. ^ Finnie, 35.
  11. ^ Busch, 330.
  12. ^ John C. Wilkinson, Arabia’s Frontiers: The Story of Britain’s Boundary Drawing in the Desert, London: I.B. Taurus & Co Ltd, 1991, 91-92.
  13. ^ Britain had always refused to recognize any Ottoman authority in the Qatar Peninsula outside a de facto presence in Doha. The settlement of tribal groups outside of Doha, notably Zubara, sanctioned by the Ottoman kaymakam and Sheikh of Bahrain, Wasim, was often used as an excuse for British intervention in local affairs. Britain also used the suppression of piracy near the peninsula as an excuse to hold the Ottomans responsible for attacks, and later on as an excuse for domination in the Gulf (Wilkinson, 78-79).
  14. ^ Wilkinson, 63.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Anglo-osmanlijska_konvencija_(1913)&oldid=3522843"