Antifašistički front žena

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Antifašistički front žena (AFŽ) je ženska društveno–politička organizacija, osnovana za vrijeme Drugog svjetskog rata, 6. decembra 1942 u Bosanskom Petrovcu, na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena. Pozdravni govor održao je vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske (NOV), Josip Broz Tito.

Na konferenciji je učestvovalo 166 izabranih delegatkinja iz svih krajeva Jugoslavije, osim iz Makedonije jer se njihove predstavnice nisu mogle probiti kroz neprijateljske redove. Izabran je Centralni odbor AFŽ-a i istaknuti neposredni zadaci organizacije. Nakon toga su se počeli organizovati glavni, okružni, općinski i mjesni odbori, tako da je u času oslobođenja zemlje AFŽ bio organizovan na čitavom području Jugoslavije. Tako su formirani i Antifašistički front žena Bosne i Hercegovine, Antifašistički front žena Crne Gore, Antifašistički front žena Hrvatske, Antifašistički front žena Kosova, Antifašistički front žena Makedonije, Antifašistički front žena Slovenije, Antifašistički front žena Srbije i Antifašistički front žena Vojvodine.

Cilj osnivanja AFŽ-a bio je mobilizacija žena radi pomaganja jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pomoći organima vlasti u organizovanju pozadine, učešća u oružanim i diverzantskim akcijama, brige o djeci, te razvijanju bratstva i jedinstva među ženama. Poseban zadatak bio je kulturno - prosvjetno uzdizanje žena.

AFŽ u ratnom dobu[uredi | uredi izvor]

Jugoslavija je u ratu izgubila 1.700.000 stanovnika, od toga oko 600.000 žena. Žene su dale ogroman doprinos borbi za oslobođenje. Od 1941 do 1945 u redovima Narodnooslobodilačke vojske borilo se oko 110.000 žena od kojih je 25.000 poginulo, 40.000 ranjeno, dok je 3.000 ostalo potpuno nesposobno za rad. U toku Drugog svjetskog rata, oko 2.000 žena postale su oficiri. Partizansku spomenicu 1941 je dobilo 3.344 žena, a Ordenom narodnog heroja odlikovana je 91 žena.

Na oslobođenoj teritoriji učestvovalo je oko 2 miliona žena u različitim pozadinskim akcijama, a 600.000 žena je hapšeno i zatvarano. Posebni odbori AFŽ-a skupljali su hranu, odjeću i sanitetski materijal za Narodnooslobodilačku vojsku, brinuli su se za obradu zemlje, žetvu i sjetvu, bolnice, djecu, kurirsku službu i slično.

AFŽ u poslijeratnom dobu[uredi | uredi izvor]

Poslije rata, Antifašistički front žena angažovao se na otklanjanju posljedica rata naročito na rješavanju zdravstvenih, socijalnih i kulturnih problema ranjenika i djece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja. Organizacije žena dopirale su sve do sela i učestvovale u gradnji zemlje. Uz razne tekuće aktivnosti organizovan je veoma obiman rad na prosvjećivanju žena preko analfabetskih tečajeva i stalnih tečajeva zdravstvenog prosvjećivanja. Nije zapostavljen ni kulturni rad ni rad na samoosveštavanju i nastojanju da se žene organizovano u što većem broju uključuju u ekonomski i politički život. Naročito se insistiralo na zapošljavanju i školovanju ženske omladine u osnovnim i srednjim stručnim školama koje je do tada bilo tragično zapušteno. Organizacije su se suprotstavljale pokušajima diskriminacije i omalovažavanja žena i postepeno izrasle u moćan društveno - politički faktor.

Ukidanje AFŽ-a[uredi | uredi izvor]

Ubrzo se Antifašističkom frontu žena zamjerilo da se previše bavi političkim radom, pa je on na osnovu odluke Narodnog fronta, odnosno Socijalističkog saveza, 1953 godine samoukinut. Međutim, kao pravi razlog ukidanja AFŽ-a mnogi navode da je postao isuviše politički jak sa velikim utjecajem na žensku populaciju (emancipacija je išla "suviše brzo"), pa je bio na putu da počne praviti probleme.[1]

Umjesto AFŽ-a osnovan je Savez ženskih društava, sa zadacima reduciranim na prosvećivanje seoske žene. Bio je to početak kraja samoorganizvanog ženskog rada na postavljanju svojih vlastitih problema i vlastitog traženja puteva za njihovo rješavanje. Bio je to i put postepenog vraćanja žena domaćinstvu i napuštanja političke aktivnosti.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ ZABILJEŽENE : Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku, Sarajevo, 2014, str. 121-123, http://ba.boell.org/sites/default/files/zabiljezene_zene-i-javni-zivot-bosne-i-hercegovine.pdf#page=121