Arhitektura Mostara

Stoljećima prije osmanlijskog osvajanja Bosne Mostar je bio malo naselje smješteno na strateški značajnom prijelazu preko Neretve. Njegovo zaleđe sastojalo se od široke ravnice na zapadnoj i strmih terasa na istočnoj obali, okruženih ogoljelim brdima i planinama. Mostar je bio reprezentativno multietničko i multikulturno naselje u Bosni i Hercegovini i imao je nezavisan politički identitet od 12. stoljeća. Do 15. stoljeća većinu zemalja koje će kasnije ući u sastav moderne Jugoslavije naseljavali su narodi istog južnoslavenskog naslijeđa.

Osmanlijsko doba[uredi | uredi izvor]

Prvi dokument u kojem se Mostar spominje pod tim imenom potječe iz 1474, samo 11 godina nakon osmanlijskog osvajanja Bosne. Most je centralna tačka identiteta grada: riječ "mostar" znači "čuvar mosta". Bosna je ušla u sastav Osmanlijskog Carstva kao pašaluk na čelu s pašom, upravnikom visokog ranga. Mostar je u nekoliko decenija transformiran iz manjeg prijelaza preko rijeke u napredno čvorište. Budući da su osmanlijski upravnici težili tome da integriraju lokalno stanovništvo u svoje carstvo i prošire svoj utjecaj, arhitektura je odražavala važne društvene i privredne promjene u Mostaru. Tokom osmanlijskog perioda sagrađen je Stari most kako bi zamijenio nesigurni drveni most koji je dotad premošćivao Neretvu. Olakšavajući putovanje, trgovinu i pokret vojnih trupa, Stari most postao je simbol dobronamjernosti i moći Osmanlijskog Carstva te osigurao Mostaru status "glavnog grada" Hercegovine.

Osmanlije su se koristile monumentalnom arhitekturom da afirmiraju, prošire i konsolidiraju svoje posjede. Administratori i birokrati – od kojih su mnogi bili Bosanci koji su prešli na islam – osnivali su komplekse džamija, koji su općenito uključivali škole Kur'ana, javne kuhinje ili tržnice. Ove ustanove (vakufi) bile su tradicionalni vid filantropije koji je omogućavao rutinsku raspodjelu finansijskih sredstava u granicama carstva. Najveće džamije karakterizira jedna kupola, kao Koski Mehmed-pašinu džamiju odmah uz istočnu obalu Neretve ili Karađoz-begovu džamiju, s mnogim zaštitnim znakovima čuvenog osmanlijskog arhitekta Sinana. Kupola je počela predstavljati imperijalno prisustvo Osmanlija na teritorijama koje su kontrolirale; čini se da je označavala i osmanlijsku vlast nad teritorijom i dobronamjernost prema lokalnom stanovništvu. Džamije su definirale i ojačavale zajednice. Dobar je primjer Sevri hadži-Hasanova džamija, struktura s krovom na četiri vode koja je činila jezgro i glavni javni otvoreni prostor u svom dijelu grada ili mahali. Takve mahale brzo su se razvijale na obje obale Neretve tokom osmanlijskog perioda. Jednospratne i dvospratne kuće bile su anonimne na nivou ulice, ali bogate i živopisne iznutra. Svaka je bila pažljivo locirana kako bi imala pogled na čempres ili munaru s prozora na drugom spratu i nijedna nije zakonski smjela blokirati pogled susjedu. Ulaz s ulice vodio je u dvorište (avliju), što je stvaralo prijelaz koji je omogućavao intimnost i privatnost unutar kuće; sobe namijenjene porodičnom životu bile su odvojene od onih za prijem gostiju. Bišćevića kuća tipičan je primjer za navedeno: jednostavan ulaz iza kojeg su sobe s ugrađenim kabinetima, vješto izrezbarenim drvenim plafonima i sobom s prozorima koja se nadnosila nad Neretvu. U rastućim trgovačkim područjima kuće poput one Alajbegovića "naslanjale" su se na glavni put prostorijom s trgovačkom ili zanatskom radnjom, dok su prostorije za stanovanje bile iznad nje ili straga.

Iako je Mostar zvanično bio dio Osmanlijskog Carstva do treće četvrtine 19. stoljeća, sve teritorije koje će kasnije postati Bosna i Hercegovina imale su neuobičajen stepen nezavisnosti u 18. i većem dijelu 19. stoljeća. Osmanlijski zakoni koji su osiguravali religijsku toleranciju između kršćana, muslimana i Jevreja postali su sastavni dio domaćih društvenih i političkih vrijednosti i grad je funkcionirao kao povezan, multikulturni društveni entitet. U Mostaru su historicistički arhitektonski stilovi odražavali kosmopolitski interes i izloženost stranim estetskim trendovima i vješto su spajani s domaćim stilovima. U primjere spadaju franjevačka crkva u italijaniziranom stilu, osmanlijska Muslibegovića kuća, dalmatinska Ćorovića kuća i pravoslavna crkva sagrađena kao poklon od sultana.

Austro-ugarski period[uredi | uredi izvor]

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. uzrokovala je da Gradsko vijeće Mostara teži autonomiji, ali je sarađivalo s Austro-Ugarskom radi provođenja reformi u urbanističkom planiranju: široke avenije i urbana mreža napravljene su na zapadnoj obali Neretve, a bilo je i znatnih ulaganja u infrastrukturu, komunikacije i domaćinstva.

Promjena vlasti u augustu 1878. donijela je živ urbanistički razvoj Mostaru. Uz uložen znatan kapital, Gradsko vijeće počelo je provoditi široke reforme u urbanističkom planiranju. Nova vlast zamislila je da na istočnoj obali Neretve ostanu prošlost i sadašnjost grada, a da zapadna obala bude namijenjena za njegovu budućnost.

Špekulacije u vezi s nekretninama počele su proces koji će donijeti korist nekim sektorima društva, dok su drugi sektori trpjeli. Takav intenzivan rast postavio je nove komunalne probleme pred gradske vlasti. U prvim godinama austro-ugarske uprave završena je izgradnja novog vodovodnog sistema (1885), gradske kanalizacije i električne mreže, a i ulice su dobile rasvjetu, sve za relativno kratko vrijeme.

Izgradnja savremene bolnice dovršena je 1888; prvi poštanski ured u Bosni i Hercegovini otvoren je 1858;^[1] vatrogasna stanica osnovana je 1885, a meteorološka 1903. godine. Grad je 1912. dobio novu elektranu, a 1894. ulična rasvjeta zamijenila je 330 prvobitnih fenjera. Telefonska služba za civile počela je s radom u Mostaru 1906, dok je vojni aerodrom Mostar, prvi na Balkanu, ustanovljen 1913.

Broj i struktura stanovništva brzo su se mijenjali. U Mostaru je 1885. bilo 1.975 kuća, 2.104 stambene jedinice, koje je zauzimalo 12.665 ljudi, od čega 6.442 muškarca i 6.223 žene. Stanovništvo se sastojalo od 6.825 muslimana, 3.369 pravoslavaca, 2.359 katolika, 98 Jevreja i 17 pripadnika ostalih religija. Od ukupnog broja stanovnika njih 7.035 nije bilo u braku, a 4.356 jest. Zaključno s 22. aprilom 1895. Mostar je imao 17.010 stanovnika, od toga 6.946 muslimana, 3.877 pravoslavaca, 3.353 katolika i 164 Jevreja.^[2]^{[mrtav link]}

Više od desetine stanovništva grada (ili 1.715 ljudi) bilo je dio austro-ugarske administracije ili je došlo iz inozemstva kako bi profitiralo od toga. S administrativne tačke gledišta, od februara 1889. Mostar je funkcionirao kao grad država. Bio je podijeljen na osam zona, pet na istočnoj obali Neretve (Carina, Luka, Brankovac, Bjelušine, Stari grad) i tri na zapadnoj (Cernica, Prethum, Zahum).

Gradski administratori, poput Mujage Komadine, imali su centralnu ulogu u ovim promjenama, koje su pospješile rast grada i povezale njegovu istočnu i zapadnu stranu.

Novi spomenici i arhitektonski stilovi odražavali su aspiracije Mostaraca i austro-ugarske uprave. Monolitne neorenesansne zgrade izdigle su se iznad njihovih manjih osmanlijskih prethodnika, donijevši gradu visoke "ulične" zidove. Jedan je od primjera zgrada Općine. Projektirao ju je arhitekt Josip Vancaš iz Sarajeva, a predstavljala je novi prosperitet, stabilnost i tradiciju, simbolično povezujući Mostar s drugim evropskim centrima. U rezidencijalnim dijelovima oko Rondoa počele su se graditi velike porodične kuće i ponovo je afirmiran zapadnjački utjecaj, koji se nadopunjavao s tradicionalnim zgradama. Do prvih godina 20. stoljeća elementi Art Nouveaua i secesije počeli su se pojavljivati na historicističkim zgradama u Mostaru, kao što je Vancaševa Zemaljska banka, sagrađena 1910. godine.

Neizbježni hibrid koji je nastao u ovom razdoblju intenzivne gradnje bio je novi, monumentalni stil koji je kombinirao evropske prototipe s orijentalističkim detaljima, što se naročito odnosi na strukture sagrađene u pseudomaurskom stilu. Dobra je ilustracija za to zgrada Mostarske gimnazije, čiji je arhitekt František Blažek. Iako je njen nacrt izveden iz islamskih stilova u Španiji i sjevernoj Africi i nema istinske veze s osmanlijskom prošlošću Mostara, odražava tendenciju austro-ugarske uprave da se kulturne razlike unutar te monarhije harmoniziraju umjesto da se potisnu. Gradska banja također je izgrađena u sličnom stilu.

U maju 1911. gradonačelnik Mostara Mujaga Komadina predstavio je pripreme za izgradnju Gradske banje gradskim vlastima. Prvobitni nacrt napravio je domaći čovjek, Miroslav Loose, tadašnji upravnik gradskog vodovoda. Na Komadininu preporuku, Gradsko vijeće poslalo je Loosea u inozemstvo da proučava javna kupališta. Gradska banja otvorena je 3. juna 1914.^[3]

Prvi svjetski rat i socijalizam[uredi | uredi izvor]

Prvi svjetski rat iniciran je u Sarajevu kad su pripadnici srpske organizacije Crna ruka izvršili atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prestolonasljednika. Bojeći se da će biti anektirani Srbiji, većina Bosanaca bila je na strani Austro-Ugarske tokom Prvog svjetskog rata. Pragmatizam i međunarodni pritisak u svjetlu novog geopolitičkog stanja u Evropi na kraju rata doveli su do formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), ustavne monarhije, u koju je uključena i Bosna i Hercegovina, pod vodstvom srbijanskog princa regenta Aleksandra. Njegovi pokušaji da "izbriše stare regionalne identitete" izazvali su protivljenje svih strana, što je kulminiralo ukidanjem Ustava.

Te unutrašnje konflikte uskoro je zasjenilo napredovanje Hitlera i njemački savez s fašističkom Nezavisnom Državom Hrvatskom. Partizanski otpor u regiji rastao je pod vodstvom Josipa Broza Tita i privukao veliki broj Bosanaca i Hercegovaca. Na kraju Drugog svjetskog rata Tito je bio u srcu nove socijalističke Jugoslavije. Između 1948. i 1974. Jugoslavija se iz represivnog socijalističkog režima razvila u saveznu socijalističku državu sačinjenu od republika, od kojih je jedna bila Bosna i Hercegovina. Tokom tog perioda u Mostaru je proširena industrijska baza izgradnjom metaloprerađivačke fabrike, predionice pamuka i aluminijskog kombinata. Vješti radnici, i muškarci i žene, ušli su u sastav radne snage, pa se socijalni i demografski profil grada dramatično promijenio; između 1945. i 1980. broj stanovnika Mostara porastao je s 18.000 na 100.000.

Zbog toga što je istočni dio Mostara bio opterećen neadekvatnom infrastrukturom grad se širio na zapadnoj obali Neretve izgradnjom velikih stambenih blokova. Lokalni arhitekti favorizirali su skromniju modernističku estetiku, prefabrikaciju i repetitivne module. Komercijalne zgrade u funkcionalističkom stilu pojavile su se i u historijskom istočnom dijelu grada, zamjenjujući intimnije drvene konstrukcije koje su preživjele još od osmanlijskog perioda. U 1970-ima i 1980-ima zdrava lokalna privreda, potpomognuta stranim ulaganjima, potakla je priznanje i očuvanje kulturnog naslijeđa grada. Općina je provela ekonomski održiv plan da se sačuva stari dio grada, što je privuklo hiljade turista s jadranske obale i ojačalo privredu grada. Rezultati tog desetogodišnjeg projekta donijeli su Mostaru nagradu "Aga Khan" za arhitekturu 1986.

Kolaps Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Tokom kolapasa komunizma u istočnoj Evropi ultranacionalistički čelnici u jugoslavenskim republikama doživljavali su politički uspon, koji je bio nezamisliv za vrijeme Tita. Alija Izetbegović formirao je novu vladu u Bosni i Hercegovini, koja je uključivala predstavnike stranaka bosanskohercegovačkih muslimana (danas Bošnjaka), Hrvata i Srba. Godine 1992. ukupno 64% Bosanaca i Hercegovaca glasalo je za državu "jednakopravnih građana i naroda Muslimana, Srba, Hrvata i ostalih". Nedugo zatim Sarajevo je palo pod opsadu, koja će potrajati više od tri godine. U tom periodu srpske vojne i paravojne snage provodile su kampanju terora i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Mostar su preplavile srpske jedinice i granatirale ga s okolnih brda tokom maja i juna 1992. Približno 100.000 ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, a poginulo ih je otprilike 1.600. Mnoge historijske građevine u starom gradu, uključujući većinu džamija, teško su oštećene. Granatom je pogođen čak i Stari most.

Hrvatsko-muslimanske snage uspjele su istjerati srpske do kraja juna 1992. Ubrzo nakon toga lokalni muslimani i Hrvati postali su protivnici zbog različitih teritorijalnih ambicija i vladajuće političke nestabilnosti. Jedinice bosanskohercegovačkih Hrvata (Hrvatsko vijeće odbrane – HVO) zauzele su većinu zapadne obale Neretve i uslijedila je nova runda neprijateljstava u onome što je nazvano "drugom bitkom za Mostar". Ubijeno je više od 3.000 ljudi, a još 10.000 Bošnjaka i Srba odvedeno je u koncentracijske logore. Godine 1993, 9. novembra, hrvatske jedinice pogodile su tenkovskom granatom već znatno oštećeni Stari most i 400-godišnji simbol Mostara srušio se u Neretvu, što je izazvalo veliku tugu kod onih građana za koje je taj most predstavljao sve ono što je trajno i nepovredivo.

Obnova[uredi | uredi izvor]

Stari most u septembru 2008. nakon rekonstrukcije

Od završetka rata 1995. postignut je veliki napredak u obnovi Mostara. Grad je nekoliko godina bio pod direktnom kontrolom upravnika iz Evropske unije, održano je nekoliko izbora i izašlo se u susret svakom narodu u vezi s političkom kontrolom nad gradom. Na obnovu je potrošeno više od 15 miliona dolara.

Monumentalni projekt obnove Starog mosta po originalnom nacrtu i građevina u njegovom okruženju te historijskih mahala iniciran je 1999. i većinom završen do proljeća 2004. Novac za ovu rekonstrukciju donirali su Španija (koja je imala veliki broj vojnika u kontingentu međunarodnih mirovnih snaga stacioniranom u Mostaru i široj okolini tokom rata), Sjedinjene Američke Države, Turska, Italija, Nizozemska i Hrvatska. Svečano otvaranje održano je 23. jula 2004. uz veliko osiguranje.

Paralelno s obnovom Starog mosta Fond "Aga Khan" za kulturu i Svjetski fond za spomenike preduzeli su petogodišnji projekt obnove i vraćanja u funkciju objekata u historijskom jezgru Mostara.^[4] Rano shvativši da bi rekonstrukcija mosta bez obimne obnove historijskih mahala u njegovom okruženju bila bez konteksta i značenja, oblikovali su program tako da se ustanovi okvir za sheme urbanističke konzervacije i pojedinačne projekte obnove koji će pomoći regeneraciji najvažnijih historijskih dijelova Mostara, a naročito spleta objekata novijeg datuma u okolini Starog mosta. Projekt je rezultirao i osnivanjem Agencije "Stari grad", koja ima važnu ulogu u nadgledanju provođenja plana za očuvanje, a također vodi i održava niz obnovljenih historijskih objekata (uključujući kompleks Starog mosta) te promovira Mostar kao kulturno i turističko odredište. Zvanična inauguracija Agencije "Stari grad" podudarila se s ceremonijom otvaranja obnovljenog Starog mosta.^[5]

U julu 2005. UNESCO je konačno uvrstio Stari most i dio grada u njegovoj neposrednoj blizini na spisak Svjetske baštine.