Arijel Šaron

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Ariel Sharon)
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Ariel Sharon
Ariel Sharon, by Jim Wallace (Smithsonian Institution).jpg
Premijer Izraela
Vrijeme na vlasti
7. mart 2001 – 14. april 2006
Prethodnik Ehud Barak
Nasljednik Ehud Olmert
Rođenje 26. februar 1928.
Kfar Malal, Palestina
Smrt 11. januar 2014. (85 godina)
Tel Aviv, Izrael
Vjera Judaizam

Ariel Šaron (rođen kao Ariel Scheinermann) je rođen 26. februara 1928. godine u Kfar Malal u tadašnjoj britanskoj Palestini od oca njemačko-poljskog porijekla i majke ruskog porijekla. Premijer Izraela od 17. februara 2001. godine. Prije toga ministar poljoprivrede (1977-1981) i ministar odbrane (1981-1983) u Izraelu. Trenutno (2006.) je vođa stranke Kadima. Prije toga je bio vođa desničarske partije Likud. Također je bio general u izraelskoj vojsci i vršilac komandnih dužnosti za vrijeme ratova 1967. i 1982. godine.

Šaron je i u Izraelu, a i van njega, veoma kontroverzna ličnost. Poznat je kao beskompromisna osoba i uživa veliku popularnost među ultraortodoksnim Jevrejima. Posljednjih godina Šaron službeno, iako pod velikim internim pritiskom, pokušava postići mirovni sporazum sa Palestinskom Oslobodilačkom Organizacijom (PLO).

Dana 4. januara 2006. godine Šaron je doživio teži moždani udar. Premijerske ovlasti preuzeo je Šaronov zamjenik Ehud Olmert. U bolnici Hadassah u Jeruzalemu bio je u komi punih osam godina, nakon čega je isključen sa aparata za održavanje na životu. Umro je 11. januara 2014. godine.

Šaron i Haganah[uredi | uredi izvor]

Već kao mladić Šaron je pristupio u Haganah, koja je vršila napade prema britanskoj upravi u Palestini. 1953. je postao vođa terorističke organizacije Unit 101, čiji je cilj bio da vrši terorističke akcije prema arapskom stanovništvu. Prvi ovakav zadatak je izveden u augustu 1953. godine prema izbjegličkom kampu El-Bureig lociranom južno od Gaze.

14 oktobra 1953., Unit 101 je izvršio napad na selo Qibiya u Jordanu. Šaronov zadatak je bio da zauzme selo, razori kuće i izazove velike gubitke među stanovništvom. Dan kasnije u selu su bile razorene 54 kuće i 69 civila je ubijeno. Od ovih 69 osoba, 2/3 su činili žene i djeca. Posmatrači Ujedinjenih Nacija su u svom raportu naveli da su stanovnici bili primorani da ostanu u kućama dok su kuće razarane artiljerijom. U isto vrijeme sela u blizini, Budrus i Shuqba su granatirani.

Šaron, vojnik[uredi | uredi izvor]

Početkom 1970-ih Šaron uvodi taktiku rušenja palestinskih kuća buldožerima da bih omogučio lakši prolaz oklopnim vozilima. Samo za jedan dan (19. august 1971.) je prema njegovoj naredbi uništeno preko 2.000 palestinskih domova. Za vrijeme Jom Kipurskog rata 1973. godine rezervista Šaron se odlikovao u borbama protiv Egipta gdje je kao glavnokomandujući sa svojom divizijom probio egipatske linije i prešao Suecki kanal.

1981. godine, kao ministar odbrane u Izraelu, Ariel Šaron je posjetio predsjednika Zaira, Mobutua da bi pomogao toj afričkoj zemlji da dobije pomoć od SAD. Također je posjetio Angolu gdje je pomagao snagama tada rasističke Juznoafričke Republike.

Šaron, političar[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme izraelske invazije na Liban, 1982. godine Šaron je bio ministar odbrane u izraelskoj vladi. Poslije masakara u izbjegličkim logorima Sabra i Chatila u Bejrutu, Šaron je bio izložen velikom pritisku. 14. februara 1983. godine je konačno bio primoran da podnese ostavku kao ministar odbrane. Šaron je poznat po svojoj beskompromisnosti i tvrdoj liniji prema palestinskom narodu. Na početku svoje karijere je također dao više izjava gdje je zagovarao ”istjerivanje Palestinaca nazad u pustinju”. Šaron se protivi mirovnom sporazumu postignutom u Oslu i potpisanom u Washingtonu, 1993. godine između izraelskog premijera Yitzhak Rabina i predsjedavajućeg PLO-a Yasser Arafata.

2001. godine, Ariel Šaron je na izborima pobjedio predstavnika radničke partije Ehud Baraka i postao premijer Izraela. Poslije dolaska desničarskog Likuda na vlast, represalije prema palestinskom stanovništvu, samoupravi i osobno prema Arafatu su umnogostručene. Šaron je čak Arafata proglasio personom non grata i Arafat je proveo svoje zadnje godine života u nečemu sto je ličilo na kućni pritvor u Ramallahu.

2004. godine, Šaron iznenađuje sve objavljujući svoju odluku da će se izraelske snage povući sa okupiranog pojasa Gaze. Ovo je dovelo do velikih internih borbi unutar Likuda a i Šaronove vladajuće koalicije. Kad su protivnici ove ideje napustili vladu krajem 2004. i 2005. godine, Šaron je bio primoran da uđe u koaliciju sa radničkom partijom koja je ranije bila u opoziciji. Poslije smrti Yasser Arafata, pregovori između Palestinaca i Izrealaca su obnovljeni. Ovo je rezultiralo vraćanjem grada Jeriha na okupiranoj Zapadnoj obali Palestincima.