Astrognozija

Sjevernjača se pronalazi na nebu tako da se prvo pronađe Veliki medvjed, koji ima oblik velikih kola (7 zvijezda) i zatim se od stražnjih dviju zvijezda produži linija (otprilike 5 dužina) u smjeru koji vodi Sjevernjači u Malom medvjedu.

Sazviježđe Orion.

Zimski trougao (crveno) i Zimski šestougao (plavo).

Zodijak ili životinjski krug čine 13 sazviježđa kroz koje Sunce prividno prolazi tokom godine.

Umjetnička vizija spiralne strukture Mliječnog puta kao galasije sa dva duga zvjezdana kraka i prečkom.

Potpuno pomračenje Mjeseca snimljeno 9. novembra 2003.

Najbliža zvijezda Suncu je Proxima Centauri, najbliža zvijezda u trostrukom zvjezdanom sistemu α Cen.

Astrognozija (od starogrč. ἀστήρ: zvijezda i γνῶσις: znanje) jeste grana astronomije koja se bavi prepoznavanjem zvijezda i sazviježđa te drugih nebeskih tijela na nebu. Orijentacijom uz pomoć zvijezda i vještinom uočavanja odabranih tijela (dvostrukih zvijezda, maglica, zvjezdanih jata i drugog) daje mogućnost prepoznavanja geometrijskog rasporeda zvijezda. Pomoću jačine njihove svjetlosti može se orijentirati i otkriti bilo šta novo na nebu, naprimjer kometa ili supernova.

Osnove

Pogled na nebo otkriva mnoga nebeska tijela. Sjajem se ističu Sunce i Mjesec. Kao sjajne objekte mogu se zapaziti i planete. Svjetlost Mjeseca i planeta nije vlastita, već odražena svjetlost Sunca. Noćno nebo puno je zvijezda. Na svakoj polutki (sjeverna i južna hemisfera) vidi se po nekoliko hiljada zvijezda. Raspodijeljenošću i različitim sjajem, zvijezde oblikuju posebne grupe koje se nazivaju sazviježđa. Čitava nebeska sfera se dijeli u 88 sazviježđa. Zvijezde su mnogo udaljenije od nas nego Sunce. Najbliža zvijezda je nekoliko hiljada puta dalje od posljednje planete. Zvijezde se kreću, ali je zbog velikih udaljenosti njihovo kretanje teško zapaziti, pa se čini da ne mijenjaju mjesto, da se ne pokreću jedne prema drugima. Zbog te prividne stalnosti, ljudi su ih nazivali zvijezdama nekretnicama ili stajaćicama.

Na dijelu neba vidi se svijetla nit prozvana Mliječni put. Pruga opasuje čitavu nebesku sferu. Tek se teleskopom otkriva da se Mliječni put sastoji iz zvijezda. Danas se zna da praktično sve što golim okom vidimo pripada jednom zvjezdanom sistemu, galaksiji. Dužina galaksije je tolika da prelazak svjetlosti s jednog kraja na drugi traje više od 100.000 godina. Izvan naše galaksije, na udaljenostima odakle svjetlost pristiže nakon stotina hiljada pa i više miliona godina, nalaze se druge galaksije.

Na zvjezdanoj pozadini neba kreću se planete. Riječ planeta je starogrčkog porijekla i znači "lutalica". Planete primjetno izmijene položaj u roku od svega nekoliko dana, pa lutaju od sazviježđa do sazviježđa. Međutim, vrlo je lahko ustanoviti razliku između planeta i zvijezda. Golim okom se primjećuje da svjetlost zvijezde titra ili svjetluca ("scintilira"), a svjetlost planeta ne. Razlika je u tome što su zvijezde zbog velike udaljenosti tačkasti izvori svjetlosti, pa im tanki zraci prolaskom kroz Zemljinu atmosferu, koja je uvijek nemirna, neprestano mijenja smjer. Planete imaju vidljiv krug te od velikog broja zraka koje polaze s tog predmeta njih mnogo uvijek dospijeva u naše oko.

Sjevernjača ili Polarna zvijezda

Raspored zvijezda prikazuje se na zvjezdanim kartama i u atlasima, a položaj im se zapisuje u katalozima. Da bismo se snašli među zvijezdama, najprije se određuje položaj sjevernog nebeskog pola, mjesta kroz koje na nebeskom svodu prolazi Zemljina osa vrtnje. Na tom mjestu se približno nalazi zvijezda Sjevernjača ili Polarna zvijezda. Na 45° 45° sjeverne geografske širine, sjeverni nebeski se pol nalazi 45° iznad horizonta. Nebeska tijela izlaze na istočnom horizontu i tokom noći u vidnom polju se nađu različita sazviježđa. Također, različita sazviježđa se vide u druga godišnja doba jer se mijenja položaj Zemlje prema Suncu i zvijezdama. Zemlja neprestano obilazi oko Sunca. Zato se noćno nebo naziva po godišnjim dobima: jesenskim, zimskim, proljetnim i ljetnim.

Cirkumpolarne zvijezde

Neke zvijezde se vide uvijek iznad horizonta: to su cirkumpolarne zvijezde, smještene oko sjevernog nebeskog pola. Druge zvijezde izlaze i zalaze. Zvijezde koje se uopće ne vide (jer ih prividno okretanje neba neprestano vodi ispod horizonta) jesu anticirkumpolarne zvijezde. Sjevernjača se pronalazi pomoću Velikog medvjeda. Razmak između zvijezda Meraka i Dubhea u Velikom medvjedu treba produžiti otprilike za 5 puta da bi se našla Sjevernjača. Ako se istim smjerom od Sjevernjače nastavi dalje, naići će se na zvijezde koje oblikuju slovo W, a to je sazviježđe Kasiopeje, čiji se lik lahko pamti i potom lahko nalazi.

Zimski šestougao

Sazviježđe Orion najbolje se vidi zimi i spada u sazviježđe zimskog neba. Za orijentaciju je vrlo zgodno pronaći zimski šestougao, mnogougao kojeg čine najsjajnije zvijezde iz šest sazviježđa; zvijezde su Rigel, Sirius, Prokion, Kastor, Kapela i Aldebaran. Zvijezde opasuju područje u kojem se "kriju" veoma zanimljiva fizička tijela. Posred tog područja prolazi svijetla pruga Mliječnog puta.

Zodijak ili životinjski krug

Zodijak ili životinjski krug čine 13 sazviježđa kroz koje Sunce prividno prolazi tokom godine. Zapravo, kako Zemlja obilazi oko Sunca, posmatrač na Zemlji zapaža Sunce u nekom mjestu na nebu, koje se naziva zodijak. Pojas zodijaka sastoji se od 13 sazviježđa (osim 12 zviježđa po kojima su nazvani astrološki znakovi, tu je i trinaesto sazviježđe Zmijonosac): Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodolija, Ribe, Ovan, Bik, Blizanci, Rak i Lav. Imena su većinom životinjska, otuda pojasu i opći naziv. Prije nego što je bio prihvaćen Kopernikov heliocentrični model ljudi su smatrali da Sunce stvarno prolazi kroz zodijak. Područjem zodijaka kreću se i planete. Dakako, i to je kretanje prividno, nastalo slaganjem stvarnih kretanja Zemlje i planeta. Planete se ne kreću tačno po ekliptici zato što se njihove vlastite staze oko Sunca ne nalaze u ravnini Zemljine staze, ali razlike nisu baš velike. Projekcija planeta na nebeski svod izvodi složeno kretanje koje može biti u obliku petlje. Sve planete obilaze oko Sunca u istom smjeru, a Zemlja ih pretiče ako su dalje od Sunca, a zaostaje za njima ako su bliže Suncu. Mjesečeva putanja također prolazi područjem zodijaka, ali se otklanja dalje od ekliptike nego planete.

Posmatranje neba

Astronomi amateri posmatraju noćno nebo za vrijeme meteorskog pljuska (meteorske kiše) Perzeida.

Vega snimljena svemirskim teleskopom Spitzerom u infracrvenom spektru.

Najsjajnija zvijezda na nebu je Sirius, a ona je, ustvari, dvostruka zvijezda. Zamišljeni prikaz Siriusa A i B uz korištenje programa Celestia.

Reflektorski teleskop na Dobsonovoj montaži na Messierovom maratonu Višnjan-Rušnjak 2006.

Pretragu neba uvijek počinjemo bez teleskopa. Međutim, već mali teleskop će pokazati mnogo više detalja. Za potrebe astrognozije najpogodniji je lovački, odnosno vojnički dvogled 10 x 50 (ugaono povećanje 10 puta, prečnik objektiva 50 mm). Dobar dvogled lahko se prilagođava svakom posmatraču (navodi se na razmak zjenica i na dioptrije promatrača), a lahko se i brzo uperi u bilo koji dio neba. Prednost mu je i veliko vidno polje. Nedostatak je složena optika, uz prizmu za totalnu refleksiju. U optičkom sistemu s više dijelova svjetlost se višestruko rasipa i gubi, a opada i kontrast. Zbog nestabilnosti svaki dvogled treba osloniti na stalak. Napredniji astronomi-amateri upotrebljavaju refraktorski teleskop s objektivom prečnika od 70 do 80 mm i sa fokusnom dužinom od 0,6 do 0,8 m. Teleskop treba imati više okulara (ugaona povećanja 25, 50 i 100 puta).

Prividan sjaj zvijezda ili prividna magnituda

Prividna zvjezdana veličina ili magnituda opisuje svjetlost nebeskog tijela kao neposredne pojave na nebu, a ne mjeri ni tjelesnu veličinu ni stvaran tok svjetlosti koji napušta zvijezdu. Pomoću teleskopa zapažaju se zvijezde koje golim okom se ne mogu vidjeli. Prihvaćajući običaj još od antike, zvijezde se prema sjaju razvrstavaju u prividne magnitude, odnosno kraće, u veličine ili magnitude (znak: m ili mag). Zvijezde vidljive golim okom dijelile su se u 6 magnituda. Najsvjetlije zvijezde bile su prve magnitude (m = +1), a najtamnije šeste magnitude (m = +6), što je granica ljudske moći opažanja (bez pomoći teleskopa). U običnim atmosferskim uvjetima vedrog neba normalno oko primjećuje zvijezdu pete magnitude. U boljim uvjetima zapaža se i zvijezda šeste magnitude. Naprimjer, zvijezda četvrte magnitude je oko 2,5 puta sjajnija od zvijezda pete magnitude, a zvijezda pete magnitude je oko 2,5 puta sjajnija od zvijezda šeste magnitude. Tačnije, osvjetljenosti koje daju zvijezde čije magnitude se razlikuju za jedinicu odnose se kao 2,512.

Na nebu su najsjajnije zvijezde Arktur, Vega, Kapela i Rigel, koje su nulte magnitude, a još je sjajniji Sirius, čiji je m = -1,4. Budući da se sjajnije zvijezde opisuju manjim brojem, idući po brojnom pravcu veličina, zalazi se u područje negativnih brojeva. Ima još i sjajnijih objekata. Kada je najsjajnija, Venera ima magnitudu m = -4,4, Mjesec m = -13,6, a Sunce m = -26,7. Izvježbano oko razaznat će u manjim grupama zvijezda razliku u magnitudi od 0,1 veličine.

Objektiv teleskopa prihvata tok svjetlosti srazmjeran svojoj površini. Koliko puta je površina objektiva veća od površine očne zjenice toliko puta veći tok svjetlosti prođe kroz objektiv. Zato se teleskopom vide zvijezde slabijeg sjaja nego golim okom. Površina objektiva srazmjerna je kvadratu prečnika objektiva, pa je kvadratu prečnika srazmjerna i prihvaćena svjetlost. U idealnom slučaju, kada je teleskop odlične izrade, a Zemljina atmosfera čista i prozirna, vidjet će se najslabije zvijezde u zavisnosti od prečnika objektiva, kako to pokazuje sljedeća tabela:

prečnik objektiva (mm)	30	50	80	125	200
prividna magnituda m	+9	+10	+11	+12	+12

Podaci iz tabele odgovaraju činjenici da oko, kojem sočivo ima prečnik 8 mm, vidi zvijezdu šeste magnitude (m = +6). Idealni slučaj ne susreće se često pa će se u stvarnosti primjetljiva zvijezda razlikovati za jednu do dvije veličine. Naprimjer, teleskopom prečnika 80 mm vidjet ćemo obično zvijezde magnitude m = +10. Najveći teleskopi bilježe zvijezde m = +24 ili m = +25, ali uz pomoć fotografskih ploča koje se dugo izlažu svjetlosti, ili uz pomoć modernih fotoelektričnih i poluprovodnih detektora svjetlosti. Osobina teleskopa da prihvata određeni tok svjetlosti naziva se svjetlosna moć.

Moć ugaonog razlučivanja teleskopa

Uz osobinu dvogleda kao sabirača svjetlosti druga važna osobina odnosi se na uočavanje detalja. Moć ugaonog razlučivanja teleskopa određena je najmanjim ugaonim razmakom između dva tačkasta, zvjezdolika objekta koja se još vide razdvojeno. Moć razlučivanja poboljšava se s veličinom objektiva. Pravilo je da je najmanji ugaoni razmak dvije zvijezde koje se još vide odvojeno obrnuto srazmjeran prečniku objektiva. Posmatraju li se dvije jednako sjajne zvijezde, vidjet će se odvojeno ako se nalaze bar na ugaonom razmaku navedenom u sljedećoj tabeli:

prečnik objektiva (mm)	30	40	50	60	80	100
ugaoni prečnik (ugaona sekunda)	4"	3"	2,5"	2"	1,5"	1"

Prikazani podaci su za astronomski teleskop najvećeg kvaliteta. Bit će teško ugledati dvostruke zvijezde koje su rastavljene neku ugaona sekunda više nego što je zapisano u tabeli. Prizmatični dvogled teško razdvaja ugao manji od 20”. Također, teže se mogu ugledati odvojeno dvije zvijezde koje su izrazito različitog sjaja jer će jedna zabljesnuti drugu.

Veličina slike teleskopa

Pri posmatranju planeta i drugih nebeskih tijela koji pokazuju površinu važna je veličina slike koju stvara teleskop. Ta veličina zavisi od fokusnoj dužini objektiva f i o ugaonom prečniku objekta na nebu (prividni prečnik). Svaki predmet koji na nebu vidimo pod uglom od 1° imat će sliku u fokusnoj ravnini objektiva veliku otprilike:

f / 60

Predmet kojem je ugaoni prečnik 1”, imat će sliku u fokusnoj ravnini objektiva veliku:

f / 2 x 10⁵

Predmet nekog drugog ugaonog prečnika imat će sliku čiju veličinu dobijamo kada prethodne izraze pomnožimo ugaonim prečnikom u stepenima (u prvom slučaju), odnosno u ugaonim sekundama (u drugom slučaju). Budući da planete imaju ugaone prečnike od kojih 10” do 60", moraju se posmatrati s povećanjem.

Fotografiranje uz pomoć teleskopa

Fotografiranje pomoću teleskopa provodi se na dva načina.

• Jedan je bez povećanja pri čemu objektiv teleskopa služi umjesto objektiva fotoaparata. Na teleskop se umjesto okulara ugradi fotoaparat, kojem se prethodno skine objektiv, film fotoaparata se pritom mora nalaziti u fokusnoj ravnini teleskopskog objektiva.
• Drugi je s povećanjem pri čemu se fotoaparat postavlja na okularni dio teleskopa zajedno sa sistemom leća za povećanje.

Pri dužim izlaganjima fotografske emulzije svjetlosti svemirskih izvora teleskop se mora pokretati satnim mehanizmom za automatsko praćenje dnevnog kretanja neba, tako da slika nebeskog tijela pada uvijek na isto mjesto na filmu. Opažanje Mjeseca je najjednostavnije. Za vizuelno proučavanje pogodan je svaki dalekozor, prizmatični dvogled ili astronomski teleskop, koji povećava od 10 do 30 puta. Dobri snimci dobijaju se već s pomoću fotoaparata s teleobjektivom.

Opis nekih objekata

Veliki medvjed viđen golim okom. Asterizam koji čini 7 najsjajnijih zvijezda Velikog medvjeda a naziva se i Velika kola.

Sazviježđe Kasiopeje viđeno golim okom.

Sazviježđe Pegaza viđeno golim okom. Pegaz se lahko uočava po svojstvenom četverouglu zvijezda.

Andromedina maglica (Messier 31, M31 ili NGC 224), najdalje svemirsko tijelo vidljivo golim okom.

Messier 42 (M42 ili NGC 1976) ili Orionova maglica je emisijska maglina u sazviježđu Orioa. Nalazi se u Orionovom maču, nizu zvijezda postavljenih okomito na Orionov pojas.

Sazviježđe Kočijaša viđeno golim okom ima oblik petougla.

Messier 45 (M45) poznat pod nazivom Vlašići odnosno Plejade je otvoreni skup u sazviježđu Bik.

Messier 1 (M1) ili maglina Rak (NGC 1952 ili Taurus A) je ostatak supernove iz 1054. u sazviježđu Bik.

Sazviježđe Lava viđeno golim okom (svijetlo nebesko tijelo dolje je planeta Jupiter).

Kuglasto zvjezdano jato Messier 13 snimljen 80-milimetarskim teleskopom.

Maglica Prsten poznata i kao Messier 57 (M57 ili NGC 6720) smještena je u sazviježđu Lire. M57 smatra se prototipom planetarnih maglina.

Usporedba crvenog superdiva Antaresa sa Suncem, koje je prikazano kao sitna tačkica gore desno. Crna krivulja pokazuje veličinu Marsove putanje. Na slici je također prikazan i Arktur radi poređenja veličina.

Najzanimljivija nebeska tijela su dvostruke i višestruke zvijezde, jata ili skupovi zvijezda (otvoreno zvjezdano jato, kuglasto zvjezdano jato i drugo) i magline, a veliki uspjeh je kad se ustanovi da je neka zvijezda promjenjiva. Uspijemo li vidjeti naglu provalu sjaja zvijezde, otkrili smo supernovu. Ne jednom, astronomu amateru posrećilo se da otkrije takvu zvijezdu.

Cirkumpolarna sazviježđa

Neke zvijezde se vide uvijek iznad horizonta: to su cirkumpolarna sazviježđa smještene oko sjevernog nebeskog pola. Cirkumpolarna sazviježđa na sjevernim geografskim širinama jesu sljedeća: Velikog i Malog medvjeda, Kasiopeje, Kefeja, Zmaja, Žirafe i Risa.

Veliki medvjed

U Velikom medvjedu zvijezde Mizar i Alkor čini dvostruku zvijezdu. Iako je pete magnitude (m = +5), Alkor ćemo lako zapaziti pored Mizara, koji je druge magnitude (m = +2). Za jedan obilazak oko zajedničkog težišta potrebno im je više od 2 miliona godina. Iako ih zapažamo blizu, zvijezde su razmaknute 20.000 AJ. U malom dalekozoru Mizar će nam se pokazati kao dvostruka zvijezda (razdvojena za 15”); govorimo o dvije komponente Mizara, Mizar A i Mizar B. Svaka od spomenutih zvijezda ima pratioca ili pratioce. Mizar A ima jednog pratioca, Mizar B dva pratioca, a Alcor samo jednog. Sve njih nećemo vidjeti našim dalekozorom; otkriveni su posebnim mjerenjima. Dakle, Mizar i Alkor nalaze se u višestrukom sistemu zvijezda.

Mali medvjed

U Malom medvjedu ističe se svijetložućkasta Sjevernjača i ružičasti Kohab. Dalekozorom objektiva od 80 mm nedvosmisleno se otkriva pratilac Sjevernjače, koji je zvijezda devete magnitude (m = +9). Njegovih 7 sjajnih zvijezda nazivaju se i Mala kola.

Kasiopeja

Kasiopeja s otvorom slova W pokazuje put sjevera. Najsjajnija zvijezda Šedir (Šedir) jest dvostruka zvijezda; druga zvijezda je devete magnitude (m = +9). Međutim, nije riječ o fizičkom paru ili dvostrukoj zvijezdi vezanim privlačnom silom, već prividnom optičkom utisku (optička dvostruka zvijezda); prividno su jedna blizu druge samo zbog perspektive. Zvijezda γ Cas je promjenjiva zvijezda; zna biti sjajnija od Šedira, ali i slabija od ostalih zvijezda u slovu W.

Kefej

Kefej je neupadljivo sazviježđe, a u njemu se nalazi zvijezda δ Cep po kojoj su dobile ime brojne promjenjive zvijezde, δ - cefeide, ili jednostavnije cefeide. Sjaj joj se mijenja od magnitude m = +3,5 do m = +4,4. Period vremena u kojem se sjaj izmijeni je veoma pravilan i iznosi 5 dana i 9 sati. Fizički razlog promjene na samoj zvijezdi je u tome da ona ritmički mijenja volumen, pulsiranjem, pa se ta vrsta zvijezda ubraja među pulsirajuće promjenjive zvijezde.

Zmaj

α Dra je zvijezda četvrte magnitude (m = +4). U vrijeme starih Egipćana ona je bila Polarna zvijezda. Od tada se nebeski pol zbog kretanja Zemljine ose (precesija) pomaknuo do sadašnjeg položaja u blizini Sjevernjače. ν Dra, u glavi Zmaja, široko je rastavljena fizička dvostruka zvijezda. Obje su pete magnitude (m = +5), a oštro oko ih zapaža odvojeno i bez teleskopa.

Sazviježđa jesenskog neba

Sazviježđa jesenskog neba na sjevernoj polulopti su Pegaz, Andromeda, Ovan i Ribe, a niže pri horizontu su Jarac, Vodolija i Kit.

Pegaz

Pegaz se lahko uočava po svojstvenom četverouglu zvijezda smještenom na jug β Cas. Sjeveroistočni ugao četverougla čini α And, ostalo pripada Pegazu. Unutar četverougla ima malo primjetljivih zvijezda. U sazviježđu je zanimljiva crvenkasta zvijezda Šeat, koja u ne baš pravilnom ritmu od kojih 35 dana mijenja sjaj od m = +2 do m = +3. To je divovska zvijezda kojoj je prečnik jednak AJ.

Andromeda

U Andromedi su dva nebeska tijela interesantna za posmatranje. To je dvostruka zvijezda γ And sa žućkastom glavnom zvijezdom magnitude m = +2 i zelenkastomodrom sporednom zvijezdom magnitude m = +5. Najveća je zanimljivost sazviježđa Andromedina maglina (Messier 31; M31 ili NGC 224), najdalje svemirsko tijelo vidljivo golim okom. Udaljena je nešto više od 2.000.000 svjetlosnih godina i predstavlja spiralnu galaksiju sličnu našoj. Spiralni krakovi vide se tek s pomoću velikih teleskopa. Na Zemljinoj južnoj polulopti vidljive su dvije galaksije, Veliki i Mali Magellanov oblak, a one se vide mnogo jasnije nego što se vidi Andromedina galaksija zato što su Magellanovi oblaci puno bliži.

Ovan

γ Cap je lijep primjer dvostruke zvijezde, a obje zvijezde su četvrte magnitude (m = +4).

Ribe

Ribe su teže uočljivo sazviježđe, poznato najviše po tome što se u njemu nalazi proljećna tačka. To je ono mjesto na nebu kroz koje Sunce prolazi prvog dana proljeća. Taj dio neba se ne može posmatrati onda kada se u njemu nalazi Sunce. Jesenski dio noćnog neba nalazi se u proljeće na dnevnoj strani neba.

Kit

U Kitu treba, s pomoću zvijezde β Cet i crvenkaste zvijezde α Cet, naći zvijezdu ο Cet, koja nosi i ime Mira promjenljiva, što na latinskom znači čudna. To je jedna od najpoznatijih promjenjivih zvijezda. U vrijeme najvećeg sjaja ima magnitudu m = +3, dok u vrijeme najmanjeg sjaja ima magnitudu m = +9, a to znači da isčezava pogledu golim okom. Vrijeme promjene sjaja nije posve stalno, a kreće se oko 332 dana. Dakle, samo trećinu tog vremena Mira je vidljiva. U saziježđu Kita može se naći zvijezda Tau Ceti, zvijezda koja je udaljena samo 11,9 svjetlosnih godina i koja ima 5 vansolarnih planeta.

Sazviježđa zimskog neba

Sazviježđa zimskog neba smatraju se najljepšim dijelom zvjezdanog neba. Ovdje se nalaze Orion, Veliki pas, Mali pas, Blizanci, Kočijaš, Bik, Perzej i još neka sazviježđa.

Orion

U Orionu Rigel (β Orionis) čisto je bijel, a Betelgeuze (α Orionis) narandžastocrven. Betelgeuze je nepravilno promjenjiva zvijezda sa sjajem magnitude od m = 0 do m = +1. Većina zvijezda Oriona su bjeličastog sjaja, znači da im se površine nalaze na visokoj temperaturi. Zvijezde su srazmjerno mlade (nekoliko desetaka miliona godina) i zrače snažnu svjetlost. Tom svjetlošću pobuđuju na svijetljenje rijedak međuzvjezdani plin. Stoga se u Orionu nalazi više međuzvjezdanih maglina od kojih je najpoznatija Velika Orionova maglina. Opazit ćemo je golim okom u maču Oriona. Orion je, naime, ime dobio po mitskom junaku i u sazviježđu se prepoznaje ljudsko tijelo, ramena, koljena i pojas. U pojasu se nalaze 3 zvijezde, δ,ε i ζ, a ispod pojasa visi mač, koje se nazivaju i Koscima. Unutar Velike Orionove magline smještena je zvijezda θ Orionis, fizička višestruka zvijezda, čije četiri zvijezde se vide pomoću teleskopa od 80 mm; zato što te zvijezde čine lik trapeza, θ Orionis naziva se i Trapeznom zvijezdom.

Veliki i Mali pas

U Velikom i Malom psu najzanimljivije su njihove najsjajnije zvijezde, Sirius i Prokion. Titrajući u svijetlomodrikastim bljeskovima, Sirius privlači pažnju više nego ijedna zvijezda. To je druga najbliža zvijezda Suncu koja se vidi golim okom, a daleko je 8,7 sg (prva najbliža zvijezda ujedno vidljiva golim okom je Alpha Centauri udaljena 4,3 sg, a nalazi se među anticirkumpolarnim zvijezdama). Prokion nije mnogo dalje, svega 11,3 sg. Još jedna slučajna podudarnost tih zvijezda je u tome što su obje dvostruke zvijezde, a sekundarni (koji se mogu zabilježiti tek s pomoću najvećih teleskopa) jesu bijeli patuljci. Bijeli patuljak će postati i naše Sunce kada potroši vodik za fuziju.

Blizanci

Blizanci sadrže veliki broj zvijezda. Pogledamo li Kastora (α Geminorum) boljim pogledom, razaznat ćemo da je to dvostruka zvijezda. Vrijeme obilaska tog fizičkog para iznosi 350 godina. Pomnija opažanja otkrivaju da je to zapravo šesterostruka zvijezda.

Kočijaš

Sazviježđe Kočijaša oblika petougla (jedan ugao pripada zvijezdi β Tau) lahko se nađe po najsjajnijoj zvijezdi, Kapeli. Žućkaste je boje, kao što bi izgledalo i Sunce da se posmatra iz daljine. ε Aur je dvostruka zvijezda s dugim periodom obilaska. Pritom sporedna zvijezda zamračuje glavnu zvijezdu, koja se smatra najvećom poznatom zvijezdom (oko 2.000 puta većom od Sunca, s prečnikom od gotovo 20 AJ).

Bik

U Biku najzapaženiji je sjajnocrvenkasti Aldebaran, ali za oko najprivlačnija je ipak jedna grupa slabašnih zvjezdica, a to su Vlašići ili Plejade. Razlog zašto su zvijezde zajedno jest skupljanje međuzvjezdanog materijala i postupni prelazak u zvjezdani oblik. Sve su jednako stare, otprilike 50 miliona godina. Okom ih se može nabrojiti 7, a u teleskopu se roje. U Biku je vidljivo još jedno slično jato, Hijade. Oba jata svrstavaju se u otvorena ili galaktička jata zvijezda. Malo sjevernije, tik do zvijezde ζ Tau nalazi se maglina M 1 li Rakova maglina, koja se može posmatrati dalekozorom od 50 mm. Fotografije snimljene većim teleskopima otkrivaju prekrasan prizor. Maglina M1 zapravo je raspršena tvar jedne zvijezde koja je eksplodirala 1054. godine. Pojava takve zvjezdane katastrofe naziva se supernovom, a dogođa se veoma rijetko. U cijelom Mliječnom putu javlja se svakih stotinjak godina. Manje eksplozije zvijezda, nove zvijezde, javljaju se svake godine. Zbog posljedica eksplozije maglica M1 širi se velikom brzinom, u obliku pramenova, po kojima je dobila ime "Rakovica". U središtu magline nađen je pulsar, odnosno neutronska zvijezda.

Perzej

Sazviježđe Perzeja ne sadrži puno sjajnih zvijezda, ali zbog položaja u Mliječnom putu bogato je zanimljivim nebeskim tijelima. Najznamenitija zvijezda je Algol (α Per), predstavnik pomračenih promjenjivih zvijezda. Njen naziv na arapskom znači Vraška ili đavolja zvijezda. Sjaj zvijezde je naizgled stalan, ali opadne u dva maha, jednom slabije, a drugi put jače, pa zvijezda od druge magnitude (m = +2) postaje zvijezda treće magnitude (m = +3). Jači pad ne traje dugo, svega oko 10 sati, a pojava se ponavlja u ciklusima od 2 dana i 21 sata. To je zapravo dvostruka zvijezda, gdje jedna zvijezda pomračuje drugu prilikom obilaženja oko zajedničkog težišta. Obje zvijezde kreću se u ravnini koja prolazi našim pogledom. Idući od Algola prema Kasiopeji, na 2/3 puta, uočavamo raspršenu mrlju koju dalekozor otkriva kao dvostruki skup zvijezda (η i χ Persei).

Sazviježđa proljetnog neba

Sazviježđa proljetnog neba jesu Lav, Volar, Djevica i Sjeverna kruna te kasnije prema ljetu Vaga. Taj dio neba siromašniji je zvijezdama od zimskog, ali ni njemu ne manjka zanimljivih nebeskih tijela.

Lav

Najlakše se prepoznaje Lav. Najsjajnija zvijezda Regulus zvijezda je prve magnitude (m = +1). Bjeličast Denebola je visoke temperature kao i Regulus. γ Leo je dvostruka zvijezda s nešto slabijom drugom zvijezdom; za obilazak zvijezdama treba 400 godina.

Volar

Slijedeći pogledom "rudu" Velikih kola (Velikog medvjeda) nailazi se na sazviježđe Volara i u njemu na sjajnu zvijezdu Arktur. Zvijezda je nulte magnitude (m = 0), metalnocrvenkastog sjaja. Dvostruke zvijezde u tom sazviježđu jesu δ Vol (zvijezde se razaznaju manjim dvogledom) te ε Vol, za čije je razdvajanje potreban teleskop s objektivom od 80 mm. U posljednjem paru zvijezda sjajnija zvijezda je žućkasta, a pratilac modrikast.

Djevica

Spika (α Vir) u Djevici je zvijezda prve magnitude (m = +1). Zajedno s Arkturom i Denebolom čini trougao po kojem se lakše orijentirati na tom dijelu neba. γ Vir je dvostruka zvijezda, a obje zvijezde su četvrte magnitude (m = +4); to je jedan od najsjajnijih ravnopravnih parova. Za međusobni obilazak zvijezdama treba 180 godina. Sazviježđe Djevice je inače poznato po tome što se njemu nalazi grupa galaksija od nas udaljena od 40 do 50 svjetlosnih godina. U toj grupi ima više od hiljadu galaksija.

Sjeverna kruna

Sjeverna kruna je zanimljiv polukružni niz zvijezda slabijeg sjaja među kojim se ističe Gemma (α CrB; Dragulj) koja je druge magnitude (m = +2).

Vaga

Potkraj proljeća i početkom ljeta zapaža se blizu horizonta sazviježđe Vage. Vaga ima dvije sjajnije zvijezde od druge (m = +2) do treće magnitude (m = +3) nazvane Zuben-el-genubi (α Vage) i Zuben-el-šemali (β Vage). Posljednja se javlja svijetlozelenkastim blijeskom.

Sazviježđa ljetnog neba

Sazviježđa ljetnog neba iako ne dostižu bogatstvo "Zimskog šestougla" ipak okupljaju zanimljiva sazviježđa, a to su: Herkul, Lira, Labud , Sjeverni krst, Orao, Delfin, Škorpion i Strijelac.

Herkul

Herkul zauzima šire područje između Volara i Lire, a uprkos manje uočljivim zvijezdama, interesantan je za posmatranje. Ras Algethi (α Her) je crvenkasta zvijezda koja mijenja sjaj na nepravilan način, od magnitude m = +3 do m = +4. Promjena sjaja zapaža se i golim okom ako se stalno uspoređuje s bližim zvijezdama. Messier 13 (M13 ili NGC 6205) ili Veliko Herkulovo jato je kuglasto jato otkriveno 1714. godine, a smjestio se između ζ i η Her, ali bliže drugoj zvijezdi. Golim okom se zapaža u mrkloj noći kao mrlja. Pogledamo li ga teleskopom, nećemo uočiti pojedinačne zvijezde od kojih je sastavljen jer je za to potrebna fotografija. U njemu se sjatilo više od 100.000 zvijezda, i to na prostoru prečnika od nekoliko stotina svjetlosnih godina. Kad bismo se nalazili u njegovom središtu, jedva bismo vidjeli zvijezde izvana (s njegove periferije). U jatu ima veoma velikih zvijezda, do 500 puta većih od Sunca, a neke su od njih promjenjive zvijezde. Jato je udaljeno oko 20.000 sg. Zato je to najdalje nebesko tijelo u Mliječnom putu koje možemo vidjeti golim okom.

Lira

Vega u Liri, Deneb u Labudu i Altair u Orlu čine Veliki ljetni trougao zvijezda magnitude od m = 0 do m = +1. Sazviježđe Lire ne može se previdjeti. To je malehno sazviježđe jasnog oblika, obilato zanimljivostima. Vega je plavkasta zvijezda, ljeti visoko iznad horizonta. Zbog Zemljine precesije os Zemlje pokazivat će za više hiljada godina u njenom pravcu, pa ćemo Vegu nazivati Sjevernjačom. β Lyr je dvostruka zvijezda. ε Lyr vidi se kao dvostruka zvijezda golim okom, a već dalekozor s objektivom od 80 mm pokazat će da je svaka zvijezda dvostruka. To je fizička četverostruka zvijezda. β Lyr poznata je pomračena promjenjiva dvostruka zvijezda, a sjaj joj se neprestano mijenja. To su dvije podjednako sjajne zvijezde koje na maloj udaljenosti obilaze jedna oko druge. Na pola razmaka između β Lyr i γ Lyr smjestila se Prstenasta maglina poznata i kao Messier 57 (M57 ili NGC 6720). Vidjet će se teleskopom objektiva od 80 do 100 mm. Dobre snimke pokazuju da se sastoji od prstena u čijem središtu je jedva vidljiva zvijezda veoma visoke temperature. Prsten predstavlja rijetku ljusku gasa koja se odvojila od središnje zvijezde. Uobičajeni naziv za tu vrstu nebeskog tijela je planetarna ili prstenasta maglina.

Labud

Deneb je jedna od najdaljih zvijezda koje se vide golim okom, daleko je 1.600 sg, a vidimo je zbog zaista velikog sjaja (apsolutna magnituda); to je jedna od najsjajnijih zvijezda u Mliječnom putu. Inače većinu zvijezda vidimo zato što su bliske. Albireo (β Cyg) na drugom kraju križa, optički je dvostruka zvijezda, s različitim bojama.

Orao

Altair (α Aql) prate dvije zvijezdce, β i γ Aur. Sazviježđe Orla vidimo kako plovi u svijetloj pruzi Mliječnog puta. Jedna od zvijezda η Aur je cefeida, s periodom 7 dana i 5 sati. Sjaj joj se mijenja od m = +3.5 do m = +4.3, pa se promjena uočava i bez dalekozora.

Delfin

Delfin je malo sazviježđe nalik dječjem zmaju. Nalazi se s istočne strane Mliječnog puta, između Labuda i Orla. Durbinom vidimo da je γ Del dvostruka zvijezda sa sjajnijom žućkastom zvijezdom i zelenkastim pratiocem.

Škorpion

U ljetnim noćima pojavljuje se Škorpion, posebno u kasnijim večernjim satima jula i augusta. Tada se nad horizontom visoko dignu i Škorpion i Strijelac. Antares (α Sco) je crvenkasta zvijezda koja se po boji i sjaju (m = +1) takmiči s Marsom; otuda joj je i naziv: Anti-Ares. Zapravo je to daleka i veoma velika zvijezda s prečnikom od 3 AJ. Uz to je i dvostruka zvijezda.

Strijelac

Strijelca je teže prepoznati, jer se u njegovom smjeru, iza tamnih oblaka Mliječnog puta koji se na nebu ističu relativno malim brojem zvijezda, krije centar naše galaksije. Zemlja je od tog centra udaljena oko 30.000 sg.

Opažanje planeta

Skica pokazuje uglove između Sunca i planeta s obzirom na položaj Zemlje: elongaciju, konjukciju, opoziciju i kvadraturu.

Prijelaz (tranzit) Merkura preko Sunca. Merkur je mala tačka u donjem dijelu u sredini, ispred Sunca. S lijeve strane Sunca je Sunčeva pjega.

Galileo je pomoću teleskopa ugledao i Venerine mijene, pojavu koja je nemoguća u okviru geocentričnog sistema pa je to bio i dokaz postojanja heliocentričnog sistema.

Planeta Mars s vidljivim polarnim kapama
(izvor: NASA-in Hubbleov teleskop, snimljeno tokom opozicije Marsa 2001.)

Jupiter i galilejevski sateliti.

Ova slika ilustrira relativnu veličinu planeta sobzirom na veličinu Sunca u Sunčevom sistemu.

Međusobni razmještaj planeta

Vidljivost planeta zavisi od njihovog položaja u Sunčevom sistemu prema Zemlji. Donje ili unutrašnje planete (koje su bliže Suncu od Zemlje) nalaze se u gornjoj konjukciji kada su na stazi tačno suprotno, dalje, s druge strane Sunca, a u donjoj konjukciji kada su u smjeru Sunca, ali s njegove bliže strane. U vrijeme između dvije uzastopne gornje konjukcije (ili dvije uzastopne donje) te planete prolaze kroz sve faze, slično Mjesecu. Vrijeme kada se mogu posmatrati je ograničeno. Uvijek su blizu Sunca, s nevelikim ugaonim zaklonom (elongacijom). Najveća elongacija Merkura je 28°, a Venere 48°. Iz sjevernih krajeva Zemlje vide se ili ujutro prije izlaska Sunca ili uvečer poslije zalaska Sunca, a ne mogu se vidjeti u ponoć.

Gornje ili vanjske planete (one koje su dalje od Sunca nego što je Zemlja) mogu se naći u konjukciji, opoziciji i kvadraturi. Posmatrati ih je najpogodnije u opoziciji jer je tada planeta najbliža Zemlji. Javljaju se i posebno povoljne velike opozicije kada je planeta zbog položaja na izduženoj stazi Zemlji najbliže. O uglu pod kojim se vidi tijelo planeta zavisi kako ćemo ih vidjeti i na njima razaznati detalje. Najveće ugaone prečnike postižu Venera i Jupiter, dok se ostale planete vide mnogo manje. Planete se svake godine ne vide u istim položajima. Stoga podatke o položajima moramo potražiti u godišnjacima i prirodoslovnim časopisima koji objavljuju skice trenutnih planetnih staza. Jednaki međusobni razmještaj planeta, Sunca i Zemlje ponavlja se u ritmu sinodičkih godina planeta.

Postupci zapažanja

Planete se zapažaju vizuelno ili snimanjem, a svaki postupak ima i prednosti i nedostataka. Nužno je koristiti se velikim povećanjima, od 100 do 300 puta. Pogodniji su teleskopi koji imaju objektive većih fokusnih daljina (ugaono povećanje astronomskog teleskopa je jednako omjeru foksune daljine objektiva i okulara), a i objektive većih prečnika jer sakupljaju više svjetlosti. Međutim, nema smisla da povećanje preraste preko mjere, iz više razloga. Kod velikog povećanja lik planeta je velik pa je osvijetljenost slike mala (jednaka količina svjetlosti raspodjeljuje se na veću površinu). Osvijetljenost slike raste s f – brojem objektiva (to je omjer prečnika objektiva i fokusne dužine). Ako se poveća fokusna dužinu da se dobilo veće povećanje, učinit će se to na štetu osvijetljenosti. Dakle, kod veće slike mora se fotografska emulzija duže izlagati svjetlosti. Oko u većoj slici slabije uočava kontraste. Nadalje, sitnije pojedinosti se gube zbog nemira koji unosi Zemljina atmosfera. Na sliku loše utječe i mutna atmosfera u blizini naselja. Optimalni odnos se postiže ako prečnik objektiva u mm odgovara povećanju, npr. objektiv od 100 mm je optimalan za maksimalno povećanje od 100 puta.

Glavna prednost oka je u dobroj osjetljivosti i reagiranju. Kako se jasnoća slike brzo mijenja, oko može izabrati trenutak kada je slika najbolja. Na fotografskom filmu ekspozicijom od više sekundi će se naslagati jedna preko druge i dobre i loše slike pa snimka planete neće biti tako jasna kao lik planete posmatran okom. Međutim, fotografska snimka, za razliku od posmatranja okom, je dokument. Za fotografiranje planeta nema smisla upotrebljavati teleskope koji imaju objektiv manji od 120 mm (refraktor) odnosno 150 mm (reflektor). Vizuelna opažanja provode se i s manjim objektivima. Svako promatranje planeta treba popratiti crtežom i kratkim opisom. Vlastite rezultate treba uspoređivati s rezultatima drugih posmatrača. Rezultati često znaju biti veoma subjektivni. Iz sličnosti podudarnih rezultata mogu se izvesti i objektivni zaključci.

Merkur

Kako je najbliži Suncu i brzo mijenja položaj, to u kratkim razmacima, od nekoliko mjeseci, od večernje pojave postaje jutarnjom pojavom. Najbolje ga je potražiti od 40 do 60 minuta prije izlaska ili poslije zalaska Sunca običnim dvogledom. Po boji je bjelkast, blijed. Prividna veličina Merkura mijenja se od m = +1,1 do m = -1,2. Tako sjaje i sjajnije zvijezde pa ipak Merkura nećemo lahko ugledati zbog blizine Sunca. Ima dana kada se može posmatrati i 2 sata poslije zalaska Sunca. Bez teleskopa ili s manjim teleskopom dovoljno je da ga pronađemo.

Venera

Venera je najsjajnija planeta na nebu, sjaji kao brilijant; čak se može vidjeti da predmeti bacaju sjenu zbog njenog sjaja. I Venera se nalazi na dijelu neba nedaleko od Sunca. S položajem mijenja joj se i sjaj i mijena. Kada je najdalje, u gornjoj konjukciji, krug joj je posve osvijetljen, ali malen (10”), 6 puta manji nego kada je u donjoj konjukciji (60”) kada nam je okrenuta tamnom stranom. Disk joj je osvijetljen po pola u istočnoj i zapadnoj najvećoj elongaciji. Najveći sjaj, m = -4,4, postiže kada se nalazi na bližem dijelu staze i to pri elongaciji od 39°. Oštrije oko može i bez teleskopa razaznati kako su položeni rogovi (krajevi) srpa. Crtanje Venerinih mijena pomoću malog teleskopa je tipičan zadatak za astronoma amatera. Oblik srpa uvjerit će nas da Venera ima atmosferu jer se krajevi srpa produžavaju preko polovine kruga. Kada se u trenutku donje konjukcije planeta primakne Suncu, oko nje se javi cijeli svijetleći prsten. Samo se uz napor mogu vidjeti raznolikosti u oblačnom pokrovu, kao i nejednolikosti u području terminatora (granice svjetlosti i tame). Posmatranja se obavljaju i po danu uz primjenu crvenog ili narandžastog filtera za prigušivanje modre pozadine neba.

Mars

Mars se lako prepoznaje po narandžastocrvenoj boji. Za oko je veoma privlačan. Brzo se kreće među zvijezdama pa se već u toku jedne sedmice primijeti da se od jedne zvijezde premjestio drugoj. Najbolje se vidi u vrijeme opozicije, oko ponoći. Dvogledom se neće vidjeti mnogo jasnije nego golim okom. Manjim teleskopom mogu se nazrijeti bijele polarne kape. Da bi se bolje vidio, treba sačekati veliku opoziciju; to je ona opozicija kada se Mars istovremeno nalazi na dijelu svoje putanje najbliže Suncu (Marsova putanja je primjetno izdužena). Tako se Mars i Zemlja povremeno primaknu na 56 miliona kilometara; tada Marsov ugaoni prečnik dostigne 25”. Ima opozicijâ kada je krug planete 2 puta manji, a u konjukciji i 7 puta manji. Velike opozicije ponavljaju se svakih 15 do 17 godina.

Jupiter

Jupiter je jakog bjelkastog sjaja, najsjajnije nebesko tijelo poslije Venere jer dostiže magnitudu m = -2. Zbog toga što je 11 puta veći od Zemlje pločica mu se vidi pod uglom od 60”. Već u malom teleskopu Jupiter se proljepšava; oko njega se ističu 4 najveća satelita. Otkrio ih je Galileo Galilei, pa se zovu galilejevskim, a poimence: Io ili Ija, Evropa, Ganimed i Kalisto. Lahko su vidljivi i uz sjajni Jupiter jer imaju magnitude od m = +4 do m = +6. Pratimo li satelite iz dana u dan, pažnju će nam privući način kojim izmjenjuju mjesta. Imamo li u okularu nitni križ, odnosno koordinatnu mrežicu, možemo mjeriti razmake satelita do centra planete te odrediti ophodno vrijeme svakog od njih. Na dijelu staze zalaze za Jupiter. Ole Rømer ustanovio je 1675. da trenuci opažanja okultacija (kad se nebesko tijelo, gledano sa Zemlje, skriva iza drugog) Jupiterovih satelita (primjer je Io) zavise od brzine širenja svjetlosti. Do tada se smatralo da se svjetlost prenosi beskonačnom brzinom. Značajno je da je Rømer dokazao da je brzina svjetlosti konačna. S teleskopom objektiva od 100 mm može se ugledati sjena ponekog mjeseca na Jupiterovoj površini. Astronomi amateri takmiče se u posmatranju i crtanju šara na vidljivoj površini, a one se pružaju u smjeru rotacije kao tamniji pojasi i svijetle zone. U jednoj južnoj zoni smještena je Velika crvena pjega.

Saturn

Saturn je bljeđi od Jupitera, a sjaji kao zvijezda prve magnitude (m = +1). Svaki teleskop pokazat će da mu je pojas istaknut. Teleskop s objektivom od 80 do 100 mm otkriva da je to prsten. Prsten se sastoji od više dijelova; izraziti tamni procijep naziva se "Cassinijevom pukotinom". Zapaža se i sjena prstenova na vidljivoj površini planete. Prsten se nalazi u ravnini Saturnovog ekvatora, nagnutoj prema ravnini ekliptike, pa se kretanjem Zemlje i Saturna mijenja ugao pod kojim gledamo prstenove. U trenucima kada Zemlja prolazi ravninom prstenova oni se gube iz vida jer su veoma tanki. Prečnik planete vidi se pod ugaonim prečnikom od 20”, a prečnik prstenova više je nego dva puta veći. Što je planeta dalje od Sunca, prividne mjere mu se mijenjaju manje s vremenom. Da bi se zapazio satelit Titan, mora se upotrijebiti teleskop. Titan je od Saturna, u ravnini njegovog ekvatora, udaljen za 5 prečnika prstenova.

Uran

Uran se može vidjeti i bez teleskopa jer je šeste magnitude (m = +6), ali nije bio otkriven prije nego što je pronađen teleskop. Godine 1978. pronađeni su mu prstenovi, uski i razmaknuti, a manjim teleskopima se ne mogu ugledati. Vidjet će se samo pločica, ali ne odviše jasno.

Neptun

Neptun je osme magnitude (m = +8). Budući da je daleko od Sunca, položaj među zvijezdama mijenja mu se veoma polako.

Pluton

Pluton se vidi samo najvećim teleskopima jer mu je magnituda m = +14. Poznat je po tome što Suncu priđe bliže od Neptuna. Počevši od 1980, čitavih 19 godina se kreće na manjim udaljenostima od Neptuna. Otkriće njegovog jednog satelita, koja su počela 1978, srušilo je hipotezu da bi mogao biti odbjegli Neptunov satelit.

Također pogledajte

• Amaterska astronomija

Vanjski linkovi

• Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - posmatračka astronomija (hr)
• Wikinfo: Jadransko zvizdoslovje Arhivirano 8. 10. 2012. na Wayback Machine (hr)
• astrognozija (hr)