Austrija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Republika Austrija
Republik Österreich
Zastava Austrije Grb Austrije
Zastava Grb
HimnaLand der Berge, Land am Strome
(bosanski: Zemlja planina, zemlja na rijeci)

Položaj Austrije
Glavni i najveći grad Beč
48°12′31″N 16°22′21″E / 48.20861°N 16.37250°E / 48.20861; 16.37250
Službeni jezik njemački
Regionalni jezici:
slovenski, hrvatski, mađarski
Etničke grupe  81,1% Austrijanci
6,3% Južni Slaveni
2,7% Nijemci
2,2% Turci
11,5% ostali
Državno uređenje Republika
 -  Predsjednik Alexander Van der Bellen
 -  Kancelar Sebastian Kurz
Nezavisnost Sporazum o ponovnom uspostavljanju Austrije 
 -  Priznato 27. juli 1955. 
Površina
 -  Ukupno 83.878,99 km2 (115. na svijetu)
 -  Vode (%) 1,7%
Stanovništvo
 -  Ukupno 8.858.775 (92. na svijetu)
 -  Gustoća stanovništva 99/km2 (99. na svijetu)
BDP (PKM) Procjena 2018.
 -  Ukupno Povećanje$461.432 [1] (12. na svijetu)
 -  Per capita Povećanje$51.936 
Gini (2018) 26,8 (14. na svijetu)
HDI (2018) Povećanje0.914 (14. na svijetu) (visok)
Valuta Euro
Vremenska zona CET (UTC+1)
- ljeti CEST (UTC+2)
Topografija
 -  Najviša tačka Großglockner
3798 m
 -  Najveće jezero Nežidersko
315 km2
Internetska domena .at
Pozivni broj 43
Vilendorfska Venera iz starijeg kamenog doba
Karta rimskih provincija na području današnje Austrije
Faksimil darovnog ugovora u kojem se prvi put spominje Austrija
Podjela Austrijskog Carstva na austrijski i mađarski dio
Savezničke okupacijske zone u Austriji nakon Drugog svjetskog rata
Karta nacionalnih parkova u Austriji
Großglockner, najviši vrh Austrije (3.798 m)
Predsjednik Austrije od 2004. do 2016. Heinz Fischer
Zgrada austrijskog parlamenta u Beču

Austrija (njemački: Österreich /O ovoj datoteci izgovor/), službeno Republika Austrija (njemački: Republik Österreich /O ovoj datoteci izgovor/), jest savezna republika u srednjoj Evropi sa 8.858.775 stanovnika (1. januar 2019.)[2] Graniči sa Češkom i Njemačkom na sjeveru, Mađarskom i Slovačkom na istoku, Slovenijom i Italijom na jugu i Švicarskom i Lihtenštajnom na zapadu. Prostire se na 83.871 km2 i ima alpsku klimu. To je planinska zemlja koja je smještena unutar Alpa i kontinentalna država, jer nema izlaz na more.

Većina stanovništva govori lokalnim bavarskim dijalektom njemačkog jezika, koji je službeni jezik države. Drugi lokalni jezici jesu mađarski, hrvatski i slovenski.

Korijeni današnje Austrije datiraju još iz vremena dinastije Habsburg kada je većina zemlje bila dio Svetog Rimskog Carstva. Od vremena reformacije mnogi sjevernonjemački kneževi, prezirući autoritet cara, koristili su protestantizam kao zastavu pobune. Tridesetogodišnjim ratom, u kojem su utjecaj imali Kraljevina Švedska i Kraljevina Francuska, došlo je do uspona Pruske, a Napoleonova invazija oslabila je moć cara. Tokom 17. i 18. stoljeća Austrija je bila u mogućnosti zadržati svoju poziciju kao jedna od velikih sila Evrope. Kao odgovor na krunisanje Napoleona za francuskog kralja, Austrija se 1804. proglasila carstvom. Nakon Napoleonovog poraza Pruska se pojavila kao glavni konkurent Austrije. Austrijski poraz od Pruske u bici kod Königgratza za vrijeme Austrijsko-pruskog rata 1866. otvorio je put Pruskoj da uspostavi kontrolu nad ostatkom Njemačke. Carstvo je 1867. reformirano u Austro-Ugarsku. Nakon poraza od Francuske 1870. u Francusko-pruskom ratu Austrija je izostavljena iz formiranja novog Njemačkog Carstva. Za vrijeme Julske krize 1914, zbog atentata na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, Njemačka se pridružila Austriji u izdavanju ultimatuma Srbiji, koji je doveo do proglašenja Prvog svjetskog rata.

Nakon raspada Habsburškog (Austro-Ugarskog) carstva 1918. Austrija je usvojila i koristila ime Republika Njemačka Austrija u pokušaju da se ujedini s Njemačkom, ali joj je bilo zabranjeno mirovnim sporazumom u Saint-Germain-en-Layeu 1919. godine. Prva Austrijska republika osnovana je 1919. Anschlussom 1938. Austriju je okupirala i anektirala nacistička Njemačka. To je trajalo sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945, nakon čega je Njemačka okupirana od strane saveznika a Austrija obnavlja svoj bivši demokratski ustav. Državnim ugovorom 1955. Austrija je ponovo uspostavljena kao suverena država, okončavši okupaciju. Iste godine Parlament Austrije usvojio je Deklaraciju o neutralnosti, tako da je postala trajno neutralna država.

Danas je Austrija parlamentarna demokratska država koja se sastoji od devet pokrajina. Glavni i najveći grad, s više od 1,7 miliona stanovnika, jest Beč. Austrija je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, s nominalnim BDP-om po stanovniku 52.216 $. Ova zemlja razvila je visok standard življenja i 2014. rangirana je na 21. mjesto u svijetu po Indeksu ljudskog razvoja. Članica je Ujedinjenih nacija od 1955, pridružila se Evropskoj uniji 1995. i osnivač je OECD-a. Potpisala je Šengenski sporazum 1995. i usvojila evropsku valutu euro 1999.

Historija[uredi | uredi izvor]

Starije kameno doba[uredi | uredi izvor]

Područje Austrije bilo je naseljeno i u starijem kamenom dobu, o čemu svjedoči i jedan od najvrijednijih nalaza arheologije u Austriji tzv. Willendorfska Venera. Nastala je oko 25.000 godina p. n. e. na području današnjeg Willendorfa kod Wachaua u Donjoj Austriji. Pronađena je 1908. godine, a danas se nalazi u Prirodno-historijskom muzeju u Beču

Kelti, rimske provincije[uredi | uredi izvor]

Na području današnje Austrije keltska plemena - Ambidraven, Ambisonten, Boier, Kampi i Noriker, osnivaju kraljevstvo Noricum. Ovo kraljevstvo bilo je poznato po izvozu željeza, sve do područja današnje Italije, kao i po svojim konjima. Imali su i svoju kovnicu novca. Širenjem Rimskog carstva, kroz mirno osvajanje, pod rimskim vojskovođama i carskim sinovima Tiberijem i Druzom 15. godine p. n. e. područje današnjeg Tirola i Vorarlberga prelazi u posjed Rima. Rimljani osnivaju provincije Norikum, Panonija i Retija. Veći rimski gradovi u to vrijeme bili su : Solva - kod mjesta Wagna, Ovilava - Wels, Lauriacum - Lorch kod Ennsa, Cetium - Sankt Pölten, Vidobona - Beč, Iuavavum - Salzburg.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Nakon što su teritorij današnje Austrije osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavarci i Franci, ona dolazi pod vlast dinastije Babenberga od 10. do 13. vijeka, kad su ih naslijedili Habsburgovci. 976. godine spominje se markgrof Leopold I iz dinastije Babenberg, kao povjerenik cara Otona I. Prvo spominjanje Austrije, kao Ostarrîchi [3] zabilježeno je 1. novembra 996. godine u ugovoru o poklonu 950 ha zemljišta, cara Otona III, biskupu od Freisinga u okolini današnje općine Neuhofen an der Ybbs u Donjoj Austriji rječima:

...in regione vulgari vocabulo Ostarrîchi in marcha et in comitatu Heinrici comitis filii Luitpaldi marchionis.

Oko 1000. godine pojavljuju se imena za Austriju, koja imaju i druga značenja, kao npr. in orientali regno, in oriente, Osterland Austria i terra orientalis. Danas većina jezika naziva Austriju tim imenom, izuzev slovačkog Rakúsko, češkog Rakousko i finskog jezika Itävalta.

Izumiranjem dinastije Babenberg, Rudolf Habsburški 1240. godine postaje prvi njemački kralj iz dinastije Habsburg, te uzima ime Rudolf I. vojvoda austrijski i štajerski. Dinastija Habsburg vladala je Austrijom sve do svog izumiranja 1780. godine, kada ju je naslijedila lotarinška dinastija pod imenom Habsburg-Lotaringija.

Austrijsko Carstvo[uredi | uredi izvor]

Raspadom Svetog Rimskog Carstva 1804. godine, Franjo II, kao poslijednji vladar tog carstva osniva Austrijsko Carstvo i uzima ime Franjo I, austrijski car. Carstvo se prostiralo na područjima današnje Austrije, Češke, Slovačke, Rumunije, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Mađarske, sjevernih dijelova Italije, kao i dijelova Poljske, Njemačke i Bosne i Hercegovine.

Austro-Ugarska monarhija[uredi | uredi izvor]

Austrijsko Carstvo je 1867. godine podijeljeno je kao dvojna monarhija, Austro-Ugarske na austrijski i mađarski dio. Odlukom Berlinskog kongresa Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, koju 1908. godine anektira. Napadom Austro-Ugarske na Srbiju 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat. Sa ukupnom površinom od 676.615 km2 Austro-Ugarska je bila druga po veličini zemlja u Evropi, a po broju stanovnika sa oko 53 miliona 1914. godine, treća u Evropi. Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je mirovnim ugovorom u Saint-Germainu i mirovnim sporazumom u Trianonu 1918. godine, nastala Austrija u današnjim granicama, nazvana Prva Republika, sa prvim predsjednikom vlade Karlom Rennerom. 1938. godine Austriju je pripojila nacistička Njemačka.

Anschluss i Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Krajem Drugog svjetskog rata 1945. saveznici su podijelili Austriju na četiri okupacijske zone sve do 1955, kad je stekla potpunu nezavisnost, pod uvjetom da ostane neutralna te da se odrekne težnji za ponovnim pripojenjem Njemačkoj. Dana 27. aprila 1945. proglašena je privremena vlada na čelu s Karlom Rennerom. Ta vlada proglašava uspostavljanje tzv. Druge Republike i upravlja Austrijom, s manjim promjenama, sve do prvih legitimnih izbora 1949. Nakon deset godina okupacije od Saveznika Austrija u Beču 15. maja 1955. potpisuje Austrijski državni ugovor, čime se zvanično potvrđuje austrijska nezavisnost i savezničke trupe napuštaju Austriju.

Savremeno doba[uredi | uredi izvor]

Austrija je 1995. postala članica Evropske unije, a 1999. uvela je valutu euro.

Simboli[uredi | uredi izvor]

Zastava[uredi | uredi izvor]

Zastava Austrije ima tri jednaka vodoravna polja, crvene (vrh), bijele i crvene boje. Smatra se da je zastava Austrije, uz dansku zastavu, među najstarijim nacionalnim zastavama na svijetu.

Prema legendi, zastavu je izmislio vojvoda Leopold V Austrijski (1157–1194) za vrijeme žestoke bitke tokom krstaških ratova. Nakon bitke njegova borbena odora bila je potpuno natopljena krvlju, ali je, kad je skinuo pojas, platno ispod njega bilo čisto. Pod dojmom ovog prizora usvojio je boje i raspored za svoju zastavu.

Zastavu je zapravo u 13. stoljeću oblikovao vojvoda Fridrik II Austrijski (1210–1246; poznat kao Fridrik Svadljivi), posljednji iz dinastije Babenberg. Htio je veći stepen nezavisnosti od Svetog rimskog carstva, pa je napravio novi grb: crveno polje sa srebrnom vrpcom. Najstariji prikaz nove zastave nalazi se na pečatu koji se čuva u samostanu Lilinenfeld u Donjoj Austriji, s datumom 30. novembar 1230.

Grb[uredi | uredi izvor]

Grb Austrije se kao simbol Austrije koristi od kraja Prvog svjetskog rata. Dvoglavi orao, koji je dotad predstavljao staru Austro-Ugarsku, zamijenjen je jednoglavim orlom.

Na prsima orla stari je štit Austrijskog vojvodstva, a isti uzorak poslužio je kao predložak austrijske zastave. Orao lijevom kandžom drži zlatni srp, a desnom zlatni čekić. Na prvi pogled to bi se moglo dovesti u vezu s komunističkom simbolikom, ali, kada zlatnom srpu i čekiću pridružimo zlatnu krunu na orlovoj glavi, dobijamo jedinstvo sva tri sloja austrijskog društva – radnika, seljaka i plemstva.

Slomljeni željezni okovi na orlovim pandžama simboliziraju oslobođenje Austrije od fašizma i taj detalj dodan je na grb po završetku Drugog svjetskog rata.

Himna[uredi | uredi izvor]

Land der Berge, Land am Strome (bosanski: Zemljo planina, zemljo na rijekama) himna je Austrije od 22. oktobra 1946. Pretpostavljalo se da je melodiju komponirao Wolfgang Amadeus Mozart, ali, prema najnovijim spoznajama muzikologa, kompozicija potječe od jednog njegovog brata među masonima, Johanna Holzera. Na ovu muziku Paula von Preradović, unuka hrvatskog pjesnika Petra Preradovića, napisala je tekst.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Austrija se proteže maksimalno u smjeru zapad-istok 575 km, a u pravcu sjever-jug 294 km. Približno 60% površine Austrije brdovito je i dio je Alpa. Na istočnoj granici prema Češkoj nalaze se obronci Karpata. Nizije su istočno i duž toka Dunava te u južnoj Štajerskoj i Gradišću, koje je na rubu Panonske nizije. Ukupno 43% površine Austrije pošumljeno je. Najniža je tačka Hedwighof u općini Apetlon u Gradišću (114 m), a najviši je vrh Großglockner u Koruškoj (3.798 m).

Najviši vrhovi[uredi | uredi izvor]

Osim Großglocknera, Austrija ima više od 900 vrhova sa visinom iznad 3.000 m.[4] Neki veći vrhovi jesu:

Rijeke[uredi | uredi izvor]

Najveći dio Austrije, približno 80.566 km2, pripada slivu Dunava, a samo mala područja na zapadu pripadaju slivu Rajne (2.366 km2), te na sjeveru slivu Labe (918 km2).

Ostale veće rijeke u Austriji jesu Lech, Isar, Inn, Salzach, Traun, Enns, Ybbs, Erlauf, Pielach, Traisen, Wienfluss, Fischa, Große Mühl, Kleine Mühl, Rodl, Aist, Kamp, Göllersbach, Rußbach, Thaya, Mura i Lainsitz.

Jezera[uredi | uredi izvor]

Najveće jezero u Austriji jest Nežidersko u Gradišću. Austriji pripada 77% jezera, a ostatak pripada Mađarskoj. Drugo najveće jezero jest Attersee (46 km2) u Gornjoj Austriji, te Traunsee (24 km2). Austriji pripada i manji dio Bodenskog jezera na tromeđi s Njemačkom i Švicarskom. Tačna granica između država na Bodenskom jezeru nije definirana. Osim njih, posebno za turizam, važna su jezera u Koruškoj: Vrpsko, Milštatsko jezero, Osojsko i Bijelo. Druga poznatija jezera jesu Mond i Wolfgang.

Nacionalni parkovi[uredi | uredi izvor]

Od sedam nacionalnih parkova četiri zaštićuju austrijske alpske regije, a tri zaštićuju vode. Daleko najveći park jest Visoke Ture (1.856 km2). To je i najveći nacionalni park u srednjoj Evropi. Nacionalni parkovi Nežidersko jezero-Seewinkel i Dolina Thaye protežu se s obje strane granice s Mađarskom, odnosno Češkom.

Naziv Lokacija Osnovan Površina Opis
Visoke Ture Salzburg, Tirol, Koruška

47.066667°N 12.666667°E

1981. (Koruška)

1984. (Salzburg) 1992. (Tirol)

1.856 km2 Pokriva velike dijelove Istočnoalpskog hrpta između izvora Mölla, Mure i Salzacha, protežući se otprilike 100 km od istoka ka zapadu i približno 40 km od sjevera ka jugu. Sadrži veća lednička polja, ledničke doline i velike aluvijalne lepeze te alpske pašnjake i veće šume evropskog ariša, evropske smreke i švicarskog bora.
Nockberge Koruška46.883333°N 13.666667°E 1987. 184 km2 Pokriva Nockberge, dio Gurktalskih Alpa.
Nežidersko jezero-Seewinkel Gradišće47.817778°N 16.748611°E 1993. 97 km2 Pokriva Nežidersko jezero, njegovu obalu i lokacije uz jezero. Sa susjednim mađarskim nacionalnim parkom Fertő–Hanság formira Kulturni krajolik Fertö / Neusiedlersee, koji je od 2001. na UNESCO-ovom spisku Svjetske baštine.
Donau-Auen Donja Austrija, Beč

48.183333°N 16.716667°E

1996. 93 km2 Proteže se duž Dunava od Beča (Lobau) do ušća Morave u blizini granice sa Slovačkom i zaštićenog krajolika Dunajské luhy; oboje su močvarna područja od međunarodne važnosti prema Ramsarskoj konvenciji. S dužinom 38 km, park pokriva jedno od najvećih netaknutih poplavnih područja u srednjoj Evropi, do kojeg se može doći maratonskom biciklističkom rutom EuroVelo 6.
Krečnjačke Alpe Gornja Austrija47.79°N 14.373611°E 1997. 208 km2 Pokriva Zengzensko i Rajhraminško gorje (dijelovi Gornjih Austrijskih Predalpa).
Dolina Thaye Donja Austrija48.85°N 15.9°E 2000. 13 km2 Centriran oko meandra odvojenog od Thaye, na granici sa Češkom i susjednim Nacionalnim parkom Podyjí. Strme gnajsne padine duž rijeke formiraju jednu od najpitoresknijih klisura u Austriji.
Gesäuse Štajerska47.592222°N 14.648889°E 2002. 111 km2 Pokriva gorje Gesäuse u sjeveroistočnim Enstalskim Alpama u Gornjoj Štajerskoj, s klisurom na rijeci Enns.

Klima[uredi | uredi izvor]

Najveći dio Austrije nalazi se u umjerenoj klimatskoj zoni, gdje preovladavaju vlažni zapadni vjetrovi. S gotovo tri četvrtine teritorije države gdje dominiraju Alpe, dominantna je alpska klima. Na istoku, na području Panonske nizije i duž doline Dunava, većinom se iskazuju osobine kontinentalne klime s manje padavina od alpskih područja. Iako je zimska prosječna temperatura u Austriji dosta niska (−10 do 0 °C), ljetne temperature mogu dostizati dosta visoke vrijednosti,[5] s prosječnim temperaturama iznad 20 °C, dok je najviša izmjerena temperutura bila u augustu 2013. (40,5 °C).[6]

Prema Köppenovoj klasifikaciji, Austrija ima sljedeće klimatske tipove: okeansku (Cfb), vlažnu kontinentalnu (Dfb), subalpsku/subpolarnu (Dfc), alpsku (ET) i polarnu (EF) (na samim vrhovima planina). U Austriji se ponekad javljaju izuzetno hladne i oštre zime, međutim većina zimskih perioda je približno hladna kao i u drugim sličnim klimatskim zonama, poput južne Skandinavije ili istočne Evrope. Također, na višim nadmorskim visinama ljeta su znatno hladnija nego u dolinama i na manjim visinama. Subpolarna i polarna klima javlja se na alpskim vrhovima te je tamo znatno toplije zimi nego u drugim predjelima s istom klimom, djelomično iz razloga što je ovaj dio Evrope pod znatno većim utjecajem okeanske klime.[6][7][8]

Politika[uredi | uredi izvor]

Po austrijskom Ustavu iz 1920. te dopunama iz 1929. Austrija je federalna, parlamentarna demokratska republika, koja se sastoji od devet saveznih pokrajina.[9] Ustav je ponovo stupio na snagu nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945.

Aktivno pravo glasa na izborima u Austriji imaju sve osobe :

  • koje sudržavljani Austrije.
  • koje na dan izbora imaju napunjenih 16 godina. (Do 2007. starosna granica bila je 18 godina.)

Pasivno pravo glasa imaju sve osobe koje na dan izbora imaju napunjenih 18 godina, osim ako nisu izuzete iz prava na glasanje.

Predsjednik[uredi | uredi izvor]

Šef države je predsjednik, koji se bira direktno na izborima svakih šest godina. Po austrijskom Ustavu, mandat se predsjedniku može samo jednom produžiti, sa narednih šest godina. Predsjednik ima funkciju proglašavanja i mogućnost raspuštanja vlade, savezne skupštine, kao i pokrajinskih skupština, glavni je zapovjednik oružanih snaga Austrije, kao i službeni predstavnik Austrije na međunarodnom nivou. Sadašnji predsjednik Austrije je Alexander Van der Bellen, kao nezavisni kandidat izabran je na izborima 2016.

Skupština[uredi | uredi izvor]

← 2017.Skupštinski izbori u Austriji 2019.2021. →
 %
40
30
20
10
0
37,49%
(+6,02%)
21,18%
(-5,68%)
16,17%
(-9,80%)
8,11%
(+2,81%)
1,87%
(-2,54%)
13,90%
(+10,10%)
0,68%
(-0,10%)
0,46%
(n. k.)
0,14%
(-4,73%)
2017.

2019.

Vorlage:Wahldiagramm/Wartung/Primjedbaen
Primjedbe:
a ÖVP je na ovim izborima, kao i 2017. marketinški izašla sa promijenjenom bojom. Umjesto tradicionalne crne, izborni plakati i boja partije promjenjena je u tirkiz
e Na Skupštinskim izborima 2017. nastupila pod imenom PILZ
Mandati u Skupštini Austrije
40
71
31
26
15
40 71 31 26 15 
Od ukupno 183 mandata na pojedine partije otpada:

Austrijska skupština sastoji se od dva doma:

  • Državno vijeće (njem:Nationalrat) sastoji se od 183 zastupnika, koji se biraju na direktnim i tajnim izborima svakih pet godina. Do 2007. godine mandat u skupštini trajao je četiri godine. Skupština donosi najvažnije zakone, te je za njihovo usvajanje potrebna, obično apsolutna većina (najčešće dvotrećinska). Za ulazak u skupštinu postavljena je granica od 4%. Glasovi partija, koje osvoje manje od 4%, dijele se partijama sa većim procentualnim udjelom. Državnim vijećem predsjedavaju tri predsjednika koji se biraju iz redova tri najjače partije.
  • Savezno vijeće (njem:Bundesrat) Članovi se biraju iz pokrajinskih skupština. Savezno vijeće ima pravo veta na odluke, koje se u državnom vijeću, može pobiti. Samo u iznimnim slučajevima, ako su prava pokrajina ugrožena, savezno vijeće ima apsolutno pravo veta. Politički kritičari, zbog zastupanja partijskih interesa zastupnika, a ne interesa pokrajina, često smatraju ovo vijeće nepotrebnim.

Vlada[uredi | uredi izvor]

U Austriji je vlada, pored predsjednika države najviši organ uprave. Članovi vlade su predsjednik vlade (njem:Bundeskanzler), podpredsjednik vlade (njem:Vizekanzler) i savezni ministri.

Predsjednik vlade[uredi | uredi izvor]

Predsjednika vlade postavlja predsjednik države, uobičajeno ga predlaže nakon izbora, najjača partija u parlamentu, mada to nije pravilo. Vlada predlaže predsjednika vlade, predsjedniku i on predlog može također odbiti. Predsjednik države ima ovlasti, da na osnovu prijedloga vlade, raspusti skupštinu te raspiše nove izbore. Predsjednik vlade je primus inter pares u vladi, predlaže i otpušta ministre, mada nema ovlasti mješanja u resor pojedinog ministarstva. Nakon izbora u septembru 2008. godine, te nakon 56 dana pregovaranja, SPÖ je ušao u koaliciju sa ÖVP, te je za predsjednika vlade izabran Werner Faymann, a za podpredsjednika, Josef Pröll, član ÖVP.

Ministarstva[uredi | uredi izvor]

Austrijska vlada, izabrana na izborima 2008. godine, ima četrnaest članova, uključujući predsjednika i podpredsjednika vlade. Broj članova je promjenljiv, te je u zavisnosti od pojedine vlade. Podpredsjednik vlade Josef Pröll obavlja i funkciju ministra financija.

Političke partije[uredi | uredi izvor]

  • Stranka slobode Austrije (FPÖ)
  • JETZT - Popis Pilz (JETZT)
  • Austrijska narodna stranka (ÖVP)
  • NEOS - Nova Austrija i Liberalni forum (okuplja Liberalni forum (LIF) i Mladi liberali Austrije ( JuLis ))
  • Socijaldemokratska stranka Austrije (SPÖ)

Izbori u Austriji[uredi | uredi izvor]

Izbori za Evropski parlament[uredi | uredi izvor]

Austriju zastupa u Evropskom parlamentu 18 predstavnika, koji se biraju svakih pet godina na izborima. Birači glasaju za biračke liste političkih partija, te mogu i direktno svoj glas dati kandidatu na izabranoj listi političke partije. Od 2009. godine Austriju će predstavljat 17 predstavnika. Na izborima za Evropski parlament održanim 8. juna 2009. godine u Austriji, pobijedila je Narodna partija Austrije (ÖVP) sa 29,8% i 6 predstavnika u parlamentu. Na drugom mjestu je Socijalistička partija Austrije sa 23,9% i 5 predstavnika

Predsjednički izbori[uredi | uredi izvor]

Izbori za predsjednika Austrije 2016. godine, održali su se 24. aprila 2016. godine, dok je drugi krug izbora održan 22. maja 2016. godine. Za izbore se u prvom krugu prijavilo šestoro kandidata i to Irmgard Griss, Norbert Hofer, Rudolf Hundstorfer, Andreas Khol, Richard Lugner i Alexander Van der Bellen. Zbog neregularnosti izbora, na zahtjev FPÖ, izbori su poništeni, a ponovljeni drugi krug održan je 4. decembra 2016. Izabrani kandidat je trebao biti svečano biti proglašen polaganjem zakletve 8. jula 2016. Ovo su bili 13-i direktni predsjednički izbori u Austriji nakon Drugog svjetskog rata. Nakon predsjedničkih izbora 1951. godine ovo su bili izbori sa najviše prijavljenih kandidata. U drugom krugu sa najviše osvojenih glasova kvalifikovali su se Norbert Hofer i Alexander Van der Bellen. Nakon prebrojavanja svih glasova pobijedio je Alexander Van der Bellen sa 50,3 % osvojenih glasova. U ponovljenim izborima pobijedio je Alexander Van der Bellen sa 53,7 % osvojenih glasova.

Rezultati Predsjedničkih izbora u Austriji 2016.
Glasanje na

biralištima

Ukupni rezultati

Sa glasanjem putem pošte

Kandidat Partija Glasovi % Glasovi %
1 Norbert Hofer FPÖ 1.363.139 36,40 1.499.971 35,05
2 Alexander Van der Bellen GRÜNE 763.176 20,38 913.218 21,34
3 Irmgard Griss Nezav. 693.318 18,52 810.641 18,94
4 Rudolf Hundstorfer SPÖ 418.441 11,18 482.790 11,28
5 Andreas Khol ÖVP 418.564 11,18 475.767 11,12
6 Richard Lugner Nezav. 87.758 2,34 96.783 2,26
Ukupno 3.744.396 100,00 4.279.170 100,00

Vojska[uredi | uredi izvor]

Austrijska vojska (njem: Österreichisches Bundesheer ) je regularna vojska Austrije, koja po članu 79 par. 1 Ustava ima zadatak vojne odbrane zemlje. Vojsku čini oko 35.000 regularnih vojnika i oko 30.000 milicionera uključenih u miliciju. Opremljena je sa oko 9000 vozila i 150 aviona i helikoptera. Kao kopnena zemlja bez izlaza na more, Austrijska vojska u svom sastavu nema Vojnu mornaricu.

Zapovjednik Austrijske vojske je de facto predsjednik Austrije, dok stvarnu (de iure) komandu ima ministar odbrane. Trenutni ministar odbrane je Hans Peter Doskozil, a zapovjednik Generalštaba je general Othmar Commenda.

Služenje vojnog roka u Austriji je obavezno za sve podobne muškarce od 17 godina. Služenje je moguće kao služenje u oružanim snagama u trajanju od 6 mjeseci, te kao civilno služenje u raznim humanitarnim organizacijama u trajanju od 9 mjeseci. Osim toga moguće je služenje u raznim inozemnim međunarodnim oranizacijama, muzejima, koje za cilj imaju obilježavanje holokausta.

U Austriji će se 20. januara 2013. održati referendum, na osnovu čijih rezultata će se odlučiti o ukidanju redovnog služenja vojnog roka i uvođenje profesionalne vojske u Austriji.[10]

Političke podjele[uredi | uredi izvor]

Administrativna podjela Austrije

Austrija je savezna republika i dijeli se na devet saveznih pokrajina. Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom ISO 3166-2:AT. Pokrajine su podijeljene na okruge i statutarne gradove. Okruzi su podijeljeni na gradove, općine i općine sa tzv. markt statusom.

Teritorijalna i politička podjela Austrije
Grb Zastava Pokrajina Glavni grad Površina, km2 Broj stanovnika Broj okruga Broj gradova Broj općina Broj markt općina
1 Burgenland Wappen.svg Flag of Burgenland.svg Gradišće Eisenstadt 3961,8 293.433 9 13 99 59
2 Kaernten CoA.svg Flag of Carinthia.svg Koruška Klagenfurt am Wörthersee 9538,01 560.939 10 17 75 40
3 Niederösterreich CoA.svg Flag of Lower Austria.svg Donja Austrija Sankt Pölten 19.186,27 1.677.542 21 71 156 324
4 Oberösterreich Wappen.svg Flag of Tirol and Upper Austria.svg Gornja Austrija Linz 11.979,91 1.482.095 15 29 269 153
5 Salzburg Wappen.svg Flag of Salzburg, Vienna, Vorarlberg.svg Salzburg Salzburg 7156,03 555.221 6
6 Steiermark Wappen.svg Flag of Styria.svg Štajerska Graz 16.401,04 1.243.052 13 34 388 120
7 AUT Tirol COA.svg Flag of Tirol and Upper Austria.svg Tirol Innsbruck 12.640,17 754.705 10 10 287 20
8 Vorarlberg CoA.svg Flag of Salzburg, Vienna, Vorarlberg.svg Vorarlberg Bregenz 2601,12 397.094 4 5 80 11
9 Wien 3 Wappen.svg Flag of Salzburg, Vienna, Vorarlberg.svg Beč Beč 414,65 1.897.491

Regionalne podjele[uredi | uredi izvor]

Austrija je regionalno po NUTS normama Evropske unije podijeljena na 3 regije nivoa NUTS-1: Istočnu, Južnu i Zapadnu Austriju, zatim na 9 regija drugog nivoa NUTS-2, 35 regija trećeg nivoa NUTS-3, te na 2354 općine, koje se grupišu kao LAU-2.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Austrija ima razvijenu tržišnu privredu i visok životni standard. Njeguje dobre veze sa privredama Evropske Unije, pogotovo s Njemačkom. Članstvo u EU privuklo je strane investitore, koje posebno privlači položaj Austrije između sadašnjih i budućih članica EU. Sporiji ekonomski rast u obližnjoj Njemačkoj i općenito u svijetu usporio je ekonomski porast na 1.2% u 2001. godini.

Nacionalna banka Austrije[uredi | uredi izvor]

Nacionalna banka Austrije (njemački: Oesterreichische Nationalbank (OeNB)) jest centralna banka Austrije i kao takva sastavni dio Evropskog sistema centralnih banaka (ESCB) i eurozone. Između ostalog, Nacionalna banka Austrije doprinosi donošenju odluka o monetarnoj i ekonomskoj politici u Austriji kao i unutar eurozone. U skladu sa Saveznim zakonom o nacionalnoj banci, OeNB je akcionarsko društvo. S obzirom na svoj status centralne banke, njen status se uređuje i nizom drugih posebnih odredbi, kako je propisano Zakonom o Nacionalnoj banci. Kapital banke OeNB iznosi 12 miliona eura a jedini akcionar je savezna vlada Austrije. Kao predstavnik savezne vlade, savezni ministar finansija ostvaruje prava akcionara u ime vlade. Od maja 2010. godine kapital banke u potpunosti drži austrijska vlada. Prije toga, polovina kapitala nacionalne banke nalazila se u vlasništvu organizacija poslodavaca i zaposlenih kao i banaka i osiguravajućih korporacija.

Poljoprivreda[uredi | uredi izvor]

  • 17,5 % površine Austrije su njive, 0,8% voćnjaci i vinogradi i 24,3 % travnjaci i pašnjaci.

Glavne kulture su: ječam, pšenica, kukuruz, šećerna repa, krompir . U stočarstvu je najznačajnije govedarstvo a na planinskim pašnjacima ovčarstvo. Osim govedarstva i ovčarstva, značajno je i svinjogojstvo i peradarstvo. Razvijeno je i voćarstvo i vinogradarstvo

Šumarstvo[uredi | uredi izvor]

Austrija ima 3,6 miliona ha šuma. U austrijskim šumama prevladavaju četinjače 80% (smrča i ariš), a drugdje je bukva.

Rudarstvo i energetika[uredi | uredi izvor]

Austrija ima rudno bogatstvo prije svega željeznu rudu, magnezij, grafit i kamenu so.

Energetika[uredi | uredi izvor]

Nešto manje od 60% električne energije u Austriji dobija se iz hidroelektrana na Dunavu, kao i nekoliko reverzibilnih hidroelektrana.

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Smještena na strateškom položaju u središtu tzv. Mitteleurope (srednje Europe), Austrija je raskrižje puteva i razmjene između istoka i zapada; cestovna i željeznička mreža, sa čvorištima u Beču, Grazu i Linzu, dobro je razvijena i uklopljena u mreže ostalih europskih zemalja. Riječni se promet odvija Dunavom, a glavne luke su Beč i Linz. Najveća zračna luka je Schwechat blizu Beča. Austrijom prolaze naftovodi i plinovodi kojima se isporučuju energenti širom europskoga teritorija

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Rast stanovništva
Gustoća stanovništva

Republika Austrija je država sa vrlo niskim natalitetom, te sve starijim stanovništvom. Natalitet je brzo opadao od 1964. godine, tako da je 1975. prvi puta broj umrlih (mortalitet) premašio broj rođenih (natalitet). Smanjila se i veličina obitelji tako da austrijske obitelji u prosjeku imaju jedno dijete. U zadnja dva desetljeća Austrija bilježi lagan porast stanovništva što je posljedica doseljavanja. Po podacima od 1. januara 2017. u Austriji je živjelo 8.772.865 stanovnika.U Austriji živi 91% Austrijanaca i 9% stranaca, ponajviše iz Turske, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Poljske i Njemačke.

Godina Populacija Rast(%)
1981 7,555,338 +0.9%
1991 7,795,786 +3.2%
2001 8,032,587 +3.0%
2011 8,401,940 +4.6%
2019 8,858,775 +5.4%
Starosna piramida u Austriji (2017)

Prirodni priraštaj[uredi | uredi izvor]

Godina Stanovništvo Rođeni Umrli Rast
2015 8 700 000 84 381 83 073 1 308
2016 8 773 000 87 675 80 669 7 006
2017 8 822 000 87 633 83 270 4 363
2018 8 857 960 85 535 83 975 1 560
Jezici u Ausriji

Jezik[uredi | uredi izvor]

Po članu 8 Ustava Austrije iz 1920. godine, službeni jezik u Austriji je njemački jezik. Austrijska varijanta njemačkog jezika je maternji jezik oko 98% od ukupnog broja austrijskih državljana. Razlika tzv. austrijskog njemačkog, sastoji se u riječima, koje su karakteristične u upotrebi na području Austrije, različitim gramatičkim pravilima, kao i korištenjem riječi koje su u njemački jezik ušle iz jezika susjednih naroda (slovenskog, mađarskog i italijanskog jezika). U području Gradišća i Koruške, službeni jezik je pored njemačkog, hrvatski i slovenski, na kojim se jezicima, može odvijati dvojezična nastava u školama, izdavati dokumenti, obilježavati zvanične državne institucije i prometne oznake. U nekim općinama Gradišća je romski jezik priznat kao službeni jezik.

Religija[uredi | uredi izvor]

U Austriji je službeno priznato dvanaest religija [11] i religioznih zajednica. Za službeno priznanje od strane države potrebno je priznanje, zahtjevom zatražiti od Ministarstva školstva i kulture. Nakon ispunjavanja preduvjeta, religioznoj se zajednici priznaje status, čime zajednica ostvaruje određene prednosti i povlastice, koje joj država garantira i potpomaže. Uslovi za prihvatanje državno priznate religiozne zajednice su između ostalog:

  • broj članova, koji bi trebao prelaziti 16.000 članova,
  • pozitivan odnos zajednice prema državi i društvu,
  • obavezivanje zajednice na sprječavanju psihičkog uticaja na razvoj zajednice, te
  • kontrola finacijskih sredstava zajednice, koja ne bi trebala biti korištena samo u religiozne svrhe.

Ispunjavanjem ovih uslova i dobijanjem statusa, religiozna zajednica ima pravo na:

  • organizovanje nastave religije i njeno financiranje od strane državnih organa,
  • oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na zemljište,
  • pravo na postavljanje svećenika u vojsci, stručnom savjetu državne televizije ORF i dušebrižnika u bolnicama, kao i
  • zaštitu crkvenog osoblja od progona, zbog propovijedanja u smislu tokova i pravila zajednice,
Priznate religije u Austriji
Religija Broj članova 1
Rimokatolička crkva 2 5.600.000
Islam 515.914 [12]
Protestantizam 375.000
Grčka-pravoslavna crkva 175.000
Jehovini svjedoci 23.200
Starokatolička crkva 14.500
Budizam 10.400
Judaizam 8.000
Istočne pravoslavne crkve 5.000
Nova apostolska crkva 4.200
Mormoni 2.250
Metodisti 1.250

1 Broj članova zasnovan na popisu stanovnistva 2001. godine
2 Broj na osnovu podataka iz 2007. godine

Imigracija[uredi | uredi izvor]

Rank Nacionalnost Populacija

(1 januar 2019)

1 Njemačka 192,426
2 Srbija 121,348
3 Turska 117,231
4 Rumunija 112,684
5 Bosna i Hercegovina 95,839
6 Mađarska 82,712
7 Hrvatska 79,999
8 Poljska 63,429
9 Sirija 49,813
10 Afganistan 44,420
11 Slovačka 41,957
12 Rusija 32,576
13 Italija 30,909
14 Bugarska 29,920
15 Kosovo 25,549
16 Sjeverna Makedonija 23,372
17 Slovenija 20,168
18 Iran 14,469

Kultura[uredi | uredi izvor]

U Austriji su rođeni mnogi slavni kompozitori, među ostalima Mozart, Johann Strauss otac i sin, Schönberg, Webern i Berg.

Treba spomenuti i slavne fizičare Boltzmanna i Schrödingera, filozofe Wittgensteina i Gödela, psihoanalitičara Freuda, pisca Musila i slikara Klimta.

Književnost[uredi | uredi izvor]

Austrijska književnost je književnost stvarana u Austriji, koja je uglavnom, mada ne isključivo, pisana na njemačkom jeziku. Neki naučnici govore o austrijskoj književnosti u užem smislu od 1806. godine, kada je Franc II raspustio Sveto rimsko carstvo i osnovao Austrijsko carstvo. Mnogo liberalnija definicija obuhvata sve književne radove napisane na teritoriji današnje i historijske Austrije, posebno kada su u pitanju autori koji su pisali na njemačkom jeziku. Tako je historija austrijske književnosti u sedam tomova autora Herberta Zemana i Frica Petera Knapa naslovljena Istorija književnosti u Austriji. Mora se uzeti u obzir da je austrijska književnost u tjesnoj vezi sa njemačkom književnošću, a granica između njemačke i austrijske književnosti je ta što je austrijska književnost porozna, zbog bogatih i kompleksnih kulturnih razmena

Sport[uredi | uredi izvor]

S obzirom na brdoviti teren, alpsko skijanje je istaknuti sport u Austriji te je izuzetno vrijedna za gospodarski rast zemlje.Slični sportovi kao što su snowboarding je također su vrlo popularan. Austrijski sportaši: Annemarie Moser-Pröll, Franz Klammer, Hermann Maier, Toni Sailer, Benjamin Raich, Marlies Schild i Marcel Hirscher , Armin Kogler, Andreas Felder, Ernst Vettori, Andreas Goldberger, Andreas Widhölzl, Thomas Morgenstern i Gregor Schlierenzauer

Gastronomija[uredi | uredi izvor]

Austrija je poznata i po svojoj kuhinji, a neki od specijaliteta su: Tirolske okruglice od slanine (Tiroler Speckknödel), Bečka salonska plućica (Wiener Salonbeuschel), Pržolica s lukom (Zwiebelrostbraten), Bečka kuhana govedina (Wiener Tafelspitz), Saće (Buhteln), Savijača od jabuka (Apfelstrudel), carski drobljenac (Kaiserschmarrn), Salzburški žličnjaci (Salzburger Nockerln), Germknedle (Germknödel)

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Osnovno i srednje obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Historija[uredi | uredi izvor]

Dvorac Schönbrunn u Beču

U prošlosti je obrazovanje bilo privilegija visokih slojeva društva i zadaća vjerskih institucija i monaha, koji su podučavali ljude. 1774. godine potpisivanjem prvog Školskog pravilnika, Maria Theresia postavlja osnovu austrijskog školskog sistema, koji se širi carstvom i u svojim načelima ostaje nepromijenjen do danas. Pravilnik određuje šestogodišnje obavezno školovanje, upotrebu istovjetnih udžbenika i reguliranje obrazovanja učitelja. Prestolonasljednik Joseph II reformira školstvo i gradi škole. Franz Joseph I 1848. godine formira prvo Ministarstvo javnog školstva, koje 1849. prerasta u Ministarstvo kulture i obrazovanja, danas Savezno ministarstvo obrazovanja, znanosti i kulture. Kasnijim reformama 1869. godine, školska obaveza se sa šest produžava na osam godina, smanjuje se broj učenika u razredima, obrazovanje konačno prelazi u nadležnosti države i regulira se obrazovanje djevojčica, koje po drugačijem programu, apsolviraju osmogodišnje školovanje. Međutim, prva Ženska gimnazija bit će otvorena tek 1892. godine. Od 1901. bit će dozvoljeno da djevojke posjećuju neke fakultete. 1918. godine sekretar za obrazovanje pri Ministarstvu, Otto Glöckel, provest će značajnu reformu školstva, koja je na snazi i danas, da svako dijete, neovisno o polu i socijalnom statusu, treba imati optimalno obrazovanje. 1927. godine uvodi se viša osnovna škola za djecu od 10 do 14 godina. 1932. godine stupaju novi planovi na snagu. Tih godina već su 30% učenika djevojčice, a 5% nastavnog osoblja čine žene, uprkos činjenici da se učiteljice nisu smjele udavati. U vrijeme nacizma, nakon 1938. godine, mogućnosti obrazovanja, naročito djevojkama, su ograničene. Školstvo je u potpunosti podređeno politiziranom i ideologiziranom sistemu, čiji je zadatak, između ostalog, širenje nacionalističkih ideja.

Sa krajem rata, pod upravom saveznih sila, u Austriji će biti zabranjeni svi prije važeći školski zakoni i planovi. Tek 1955. odlaskom saveznika, Austrija počinje sa vlastitom obrazovnom politikom, zasnovanom na starim tradicijama. 1962. godine novim odredbama, školska obaveza se produžava na devet godina. Za nastavnike je obavezno obrazovanje na Pedagoškoj akademiji. 1974. godine stupa na snagu Zakon o školstvu, koji je i danas na snazi. 1975. uvedena je koedukacija, a od 1979. se dječaci i djevojčice ne odvajaju na nastavi ručnog rada ili sporta u nižoj osnovnoj školi. 1982. ratificirana je Konvencija o uklanjanju svakog oblika diskriminacije žene. Od 1993. za učenike sa smetnjama u učenju postoji mogućnost da posjećuju integrativnu nastavu, znači zajedno sa ostalim učenicima. 2000. godine austrijski obrazovni sistem se po PISA studiji nalazi na sredini ljestvice evropskih zemalja, što nije zadovoljilo očekivanja. Od 2007. uređeno je obrazovanje nastavnika. Pedagoške akademije, Stručne Akademije, Religijski pedagoški instituti i Pedagoški instituti objedinjeni su u Pedagoške visoke škole. Ovdje se obrazuju i dalje školuju svi nastavnici, osim nastavnika viših škola, za koje je obavezno univerzitetsko obrazovanje.

Školska uprava[uredi | uredi izvor]

Zadaci Ministarstva obrazovanja su:

  • osnivanje škole
  • održavanje škole
  • raspuštanje škole
  • obrazovanje i dalje školovanje nastavnika
  • nostrificiranje stranih diploma

U saveznim pokrajinama Ministarstvo zastupaju Pokrajinski školski savjeti. Nadležni su za:

  • nadzor škola
  • saveznu pomoć učenicima
  • upravu saveznih škola i njihovih nastavnika

Školska obaveza[uredi | uredi izvor]

Nastava je obavezna za svu djecu koja u Austriji duže borave. Obaveza počinje sa septembrom one godine u kojoj dijete napuni šestu godinu starosti. Obavezno pohađanje nastave traje devet godina pohađanjem:

  • državne škole
  • privatne škole
  • kućne nastave ili
  • škole u inostranstvu.

Školsku obavezu u Austriji kao i ostalim zemljama carstva uvela je Maria Theresia još 1774. godine

Nastava maternjeg jezika[uredi | uredi izvor]

Procentualni udio učenika sa drugim maternjim jezikom u Austriji školske 2006/07.

U Austriji pohađaju školu djeca i mladi iz preko 160 zemalja svijeta. Više od 10% učenika s roditeljima kod kuće govori isključivo ili djelimično neki drugi jezik osim njemačkog. Zato se za učenike, čiji su roditelji ili oni sami stranci, oganizira nastava maternjeg jezika. Nastavu nudi Ministarstvo školstva, a prisustvo nastavi je dobrovoljno. Najveći broj učenika, koji za maternji imaju neki drugi jezik, govori turskim, zatim bosanskim, hrvatskim, srpskim, albanskim i rumunskim jezikom. Nastava se nudi u obaveznim školama, a u većim gradovima i na nivou srednjih škola. U školskoj 2006/07. godini iz bečkih škola su izašli prvi đaci koji su maturirali na maternjem, turskom jeziku. Nastava maternjeg jezika se obično nudi u popodnevnim satima, sa trajanjem od najmanje dva školska sata sedmično. Učešće na nastavi se bilježi u đačkim svjedodžbama potvrdom o prisustvu ili ocjenom. Na žalost su nastavnici koji izvode ovu nastavu često prepušteni vlastitoj maštovitosti, jer su materijali koje obezbjeđuje Ministarstvo često zastarjeli i nedovoljni. Pomoć matičnih država kroz ambasade i konzularna predstavništva je zanemariva. Interes roditelja i učenika, kojima je nastava namijenjena se kreće od pasivnosti do velike zainteresovanosti. Značajan broj je onih koji ponudu prihvaćaju, svjesni značaja i prednosti poznavanja drugih, pa i "malih" jezika.

Turizam[uredi | uredi izvor]

Turizam je važan dio austrijske privrede, njezin udio je 9% u bruto domaćem proizvodu.  Godine 2007., ukupan broj turističkih noćenja je otprilike ista ljeti i zimi, s vrhovima u februaru te julu i augustu.

Katedrala sv. Stjepana u Beču jedna od najposjećenijih građevina u Austriji

Austrija je zauzela 9. mjesto u svijetu po turističkom prihodu, s 18,9 milijarde dolara.  prema međunarodnim turističkim dolascima, Austrija je zauzela 12. mjesto s 20.08 milijuna turista.

Beč privlači najveći dio turista, i ljeti i zimi.  Salzburg primi oko petine noćenja turista u odnosu na Beč, te je drugo najposjećenije odredište u ljetnim mjesecima.  U zimskoj sezoni, brojna naselja u zapadnoj Austriji prestižu Salzburg po broju turističkih noćenja Sölden, Saalbach-Hinterglemm, Ischgl, Sankt Anton am Arlberg i Obertauern

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Austrija". Međunarodni monetarni fond. Pristupljeno 1. 10. 2009. (en)
  2. ^ Statistik Austria - Broj stanovnika početkom godine u periodu 2002-2019 po općinama (stanje 1. januara 2019)
  3. ^ Karl Vocelka, Geschichte Österreich, ISBN 978-3-453-21622-8, Heyne Verlag München (de)
  4. ^ Spisak vrhova viših od 3.000 m (de)
  5. ^ "Average Conditions, Vienna, Austria". British Broadcasting Corporation. 2006. Arhivirano s originala, 2. 12. 2010. Pristupljeno 24. 5. 2009.
  6. ^ a b "Austrian Meteorological Institute". Arhivirano s originala, 12. 8. 2012. Pristupljeno 12. 8. 2012.
  7. ^ "Climate-Data.org". Arhivirano s originala, 15. 4. 2017. Pristupljeno 15. 4. 2017.
  8. ^ Matteo Zampieri; Enrico Scoccimarro; Silvio Gualdi (2013). "Atlantic influence on the Alps". Environmental Research Letters. 8 (3): 034026. doi:10.1088/1748-9326/8/3/034026.
  9. ^ Ustav Republike Austrije, Stanje na dan 1. 1. 2009. Archived 2010-11-04 na Wayback Machine (de)
  10. ^ Članaku časopisu Format o referendumu 20. januara 2013. (de)
  11. ^ Članak u Die Presse, 8. maj 2009. godine[mrtav link] (de)
  12. ^ Članak u Die Presse, 25. februara 2010., na osnovu publikacije Österreichische Integrationsfond (ÖIF) na dan 1.1.2009. godine (de)