Austrijski državni ugovor

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Faksimil iz Službenog lista Austrije br. 152 od 30. jula 1955: Ugovor o ponovnoj uspostavi samostalne i demokratske Austrije.

Austrijski državni ugovor (njemački: O ovoj datoteci Österreichischer Staatsvertrag), punim imenom Ugovor o ponovnoj uspostavi samostalne i demokratske Austrije, potpisan u Beču 15. maja 1955. (njemački: Staatsvertrag betreffend die Wiederherstellung eines unabhängigen und demokratischen Österreich, gegeben zu Wien am 15. Mai 1955) je međunarodni sporazum potpisan u bečkom dvorcu Belvedere 15. maja 1955. između Savezničkih okupacijskih snaga u Austriji: Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog saveza, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva s jedne strane, te Austrijske vlade sa druge strane. Ugovorom se između ostalog, uspostavlja suverenost Austrije nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ugovor je stupio na snagu 27. juna 1955.[1] Veliki značaj Ugovora je i uticaj na razvoj austrijskog nacionalnog identiteta.[2]

Historijski razvoj[uredi | uredi izvor]

Moskovska deklaracija[uredi | uredi izvor]

Kao početak pregovora o budućnosti Austrije smatra se Moskovska deklaracija donesena od strane ministara vanjskih poslova Sovjetskog Saveza, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a 1. novembra 1943. godine u kojoj se njemačko priključenje Austrije iz 1938. godine proglašava nevažećim, a Austrija se smatra jednom od prvih žrtava Trećeg rajha.

Početak pregovora[uredi | uredi izvor]

Prvi pregovori o mirovnom ugovoru, poduzela je prva austrijska vlada u januaru 1947. godine u Londonu. Pregovori su nastavljeni u martu u Moskvi. Austrijski predstavnici iz ÖVP su bili Leopold Figl i Julius Raab i uglavnom su bili za sovjetske zahtjeve, dok su predstavnici SPÖ djelomiöno odbijali uslove Sovjeta. Jedan od razloga je bio i lagani protest protiv Komunističke partije Austrije, čime bi se SPÖ medijski i politički ogradila od komunističke ideologije. Suglasnost SPÖ-a u pregovorima je postigao Bruno Kreisky, tadašnji državni sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova, ubjedivši svoje partijske kolege protiv antisovjetskog stava u pregovorima.

U prvim fazama, jedan od osnovnih problema u pregovorima bili su jugoslavenski teritorijalni zahtjevi o dijelovima južne Koruške. Staljin se dugo zalagao za jugoslavenske zahtjeve, sve do sukoba sa SFRJ, u tzv. Rezoluciji Informbiroa 1949, kada je Staljin izgubio interes za zastupanje jugoslavenskih interesa.

Završetak rata[uredi | uredi izvor]

Savezničke okupacione zone u Austriji, 1945-55.
Savezničke okupacione zone u Beču, 1945-55.
Potpisani ugovor na izložbi u Schallaburgu, 2005.
Austrijski novčić od 2 eura, iskovan povodom 50-godišnjice Austrijskog državnog ugovora

Formiranjem provizorne austrijske vlade 27. aprila 1945. u Beču, zvanično prestaje period nacionalsocijalističke vladavine. Vladu je uz podršku sovjetskih vlasti i Staljina osnovao Karl Renner u koaliciji triju partija: Socijalističke partije Austrije (SPÖ), Narodne partije Austrije (ÖVP) i Komunističke partije Austrije (KPÖ). Krajem aprila na teritoriji Austrije nalazile su se sovjetske vojne trupe na istoku, francuske na zapadu, američke na sjeveru, britanske na jugu, dok su u dijelovima Štajerske bile jedinice bugarske vojske, a u Koruškoj jedinice jugoslavenskih partizana. Austrija je nakon njemačke kapitulacije u maju 1945. bila podijeljena na četiri okupacione zone, u kojima su savezničke trupe formirale privremene organe vlasti.

Pregovori[uredi | uredi izvor]

Od 1945-55. godine slijedilo je desetak pregovora o nezavisnosti Austrije, koja je de facto bila samostalna država, ali zbog okupacijskih trupa, većina su prava bila ograničena, a privredni resursi su bili pod većinskom savezničkom kontrolom.

Moskovski memorandum[uredi | uredi izvor]

Nakon uspjelih pregovora 12-15. aprila 1955. u Moskvi u organizaciji sovjetske vlade i njenog predsjednika Georgija Maljenkova, stvorili su se uslovi za austrijsku neutralnost, koja se zbog političke nesuglasnosti između austrijskih političkih partija, dugo polemizirala. Na sastanku u Moskvi prisustvovali su podpredsjednik Vlade Austrije Adolf Schärf (SPÖ), ministar vanjskih poslova Leopold Figl (ÖVP) i državni sekretar Bruno Kreisky (SPÖ), a vođa pregovora je bio predsjednik Vlade Julius Raab (ÖVP). U završnom dokumentu tzv. Moskovskom memorandumu, zaključeno je da će Austrija donijeti zakon o neutralnosti, što je vjerovatno za sovjetsku stranu bilo značajno, u vrijeme kada se Zapadna Njemačka priključila NATO-u. Neutralnost Austrije će garantirati sve četiri savezničke sile. Sam je Julius Raab, nakon povratka na aerodromu u Bad Vöslau, 15. aprila bio ubjeđen u uspjeh pregovora, te je izjavio: "Austrija će biti slobodna" (njemački: Österreich wird frei sein).

Potpisivanje ugovora[uredi | uredi izvor]

Dan prije potpisivanja ugovora, Figl je uspio u preambuli Ugovora izbaciti dio u kome se govori o krivici i suučestvovanju Austrije u dešavanjima Drugog svjetskog rata. Neki historičari tvrde, da se Figlov uspjeh može objasniti njegovim skoro šestogodišnjem boravku u njemačkim koncentracionim logorima Dachau, Flossenbürg i Mauthausen. Ugovor je potpisan 15. maja 1955. u Mermernoj dvorani dvorca Belvedere u Beču, a ugovor su potpisali:

  1. Vjačeslav Mihailovič Molotov (Ministar vanjskih poslova Sovjetskog saveza);
  2. Ivan Ivanovič Iljičov (Visoki komesar i izaslanik Sovjetskog saveza);
  3. Harold Macmillan (Ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva);
  4. Geoffrey Arnold Wallinger (Visoki komesar i ambasador Ujedinjenog Kraljevstva);
  5. John Foster Dulles (Ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država);
  6. Llewellyn E. Thompson Jr. (Visoki komesar i ambasador Sjedinjenih Američkih Država);
  7. Antoine Pinay (Ministar vanjskih poslova Francuske);
  8. Roger Lalouette (Zamjenik Visokog komesara i izaslanik Francuske);
  9. Leopold Figl (Ministar vanjskih poslova Austrije);

Struktura ugovora[uredi | uredi izvor]

Ugovor se sastoji iz preambule i devet dijelova sa 38 članova, a sastavljen je na njemačkom, ruskom, engleskom i francuskom jeziku:[1]

  1. Političke i teritorijalne odredbe
  2. Vojne i zračno prijevozne odredbe
  3. Povlačenje savezničkih snaga
  4. Reparacije
  5. Vlasništvo, zakon i interesi
  6. Ekonomski odnosi
  7. Pravila u slučaju sporova
  8. Privredne odredbe
  9. Zaključne odredbe

Političke i teritorijalne odredbe[uredi | uredi izvor]

U ovom se dijelu (čl.1-11.), od strane saveznika, Austrija priznaje kao demokratska i suverena država, te da se iste sile obavezuju na očuvanje ovih principa u Austriji. Važna tačka ovog dijela je i priznavanje Austrije od strane Njemačke, te odricanje Njemačke od teritorijalnih i političkih pretenzija u vezi sa Austrijom. Takođe je zabranjena politička i privredna zajednica ovih dviju država. Granice Austrije se definišu po granicama od 1. januara 1938. godine. Austrija se obavezuje na poštivanje ljudskih prava i zabranjuje se rasna, spolna, religiozna i jezična diskriminacija, te se ukazuje na potrebu slobode medija i prava mišljenja. U čl.7 se Austrija obavezuje na poštivanja prava slovenačke (u Štajerskoj i Koruškoj) i hrvatske manjine (u Gradišću), te na stvaranje uslova za ostvarenje prava manjina na svoj jezik, kulturu, obrazovanje, a da se hrvatski i slovenački jezik u općinama sa većinskim narodom, proglašava jednim od službenih jezika Austrije. Pripadnici ovih dviju naroda se proglašavaju ravnopravnim građanima Austrije sa kulturnim, pravnim i političkim pravima. Istovremeno se zabranjuje rad svim nacionalsocijalističkim političkim, vojnim i paramilitarnim organizacijama, kao i NSDAP-u. Austrija je dužna preispitati sve zakone i zakonske odluke, donesene od 1933-45. koje se tiču fašističke i nacionalsocijalističke politike tog vremena.[1] Na zahtjev Sovjetskog saveza, Austrija se obavezuje daljeg važenja tzv. Habsburškog zakona od 3. aprila 1919. godine, kojim se regulišu prava dinastije Habsburg-Lothringen, te njihovo odricanje od prava na krunu.

Vojne i zračno-prijevozne odredbe[uredi | uredi izvor]

U članovima 12-19. se reguliše i ograničava naoružavanje austrijskih oružanih snaga, kao i navodi lista tipova oružja, koje Austrija ne smije razvijati, prodavati ni posjedovati, te se izričito zabranjuju oružja masovnog uništavanja, posjedovanje atomske bombe, bojnih otrova i sl. Sav se preostali ratni materijal Trećeg rajha mora predati savezničkim silama, a Austrija ne smije proizvoditi oružje po njemačkoj licenci. Austrija se obavezuje na suradnju sa zemljama potpisnicama, u cilju sprečavanja ponovnog njemačkog naoružavanja. Zabranjuje se korištenje vazdušnih letjelica kako njemačke, tako i japanske proizvodenje. Članom 18. se regulišu prava i povratak austrijskih ratnih zarobljenika, a čl.19 reguliše održavanje spomenika i grobnica vojnika, ratnih zarobljenika i svih drugih nastradalih osoba, koje su za vrijeme rata nasilno dovedene u Austriji, a Austrija je dužna preuzeti brigu i poduzeti sve mjere u otkrivanju grobnica poginulih savezničkih vojnika.[1]

Povlačenje savezničkih snaga[uredi | uredi izvor]

Članom 20. u nekoliko podtačaka se reguliše povlačenje stranih vojnika iz Austrije, koje bi se trebalo sprovesti u roku od 90 dana, a najkasnije do 31. decembra 1955. Istovremeno se određuje i povrat rekvirirane austrijske imovine od strane savezničkih sila.

Reparacije[uredi | uredi izvor]

U četvrtom i najdužem dijelu Ugovora, regulišu se ratne reparacije. Članom 21. se Austrija oslobađa plaćanja svih reparacija, koje za uzrok imaju ratna zbivanja od 1. septembra 1939. godine, ali se istovremeno i odriče svih zahtjeva za odštetu od Saveznika u vrijeme trajanja okupacije. Članovi 22-24. regulišu prava savezničkih trupa na imovinu u Austriji. Između ostalog se imovina Trećeg rajha raspoređuje, a veliki udjel u vlasništvu naftih polja u Austriji, nekoliko firmi bazične industrije zadržava Sovjetski savez za sebe. Sovjetski savez zadržava i 30-godišnju koncesiju na naftna polja u Austriji.

Vlasništvo, prava i interesi[uredi | uredi izvor]

Članom 25. reguliše se imovina, prava i interesi svih državljana zemalja Ujedinjenih naroda, na način da se stečena prava vraćaju na nivo prije početka ratnog stanja. Austrijska se vlada obavezuje da svu imovinu, prava i interese, bez dodatnih troškova vrati bivšim vlasnicima. Načini povratka imovine se regulišu posebnim zakonima, a moguće je plačanje odštete, kao i direktno preuzimanje od strane bivšeg vlasnika. Slijedeći član obavezuje Austriju na povrat oduzete imovine osobama, grupama i organizacijama, kojima su ta prava oduzeta na osnovu rasnih zakona, religiozne ili neke druge diskriminacije. Čl. 27 reguliše status austrijske imovine na područjima Saveznika, kao i drugih država sa kojima je Njemačka bila u ratu od 1938-45. godine. Generalno se prava, imovina i interesi vraćaju Austriji i austrijskim državljanima, sa izuzetkom prava koje se dodjeljuje FNRJ u podtački 2. Ovom se podtačkom Jugoslaviji daje izuzetno pravo na konfisciranje, oduzimanje ili uništavanje imovine Austrije, koja se nalazi na njenoj teritoriji, a Austrijska vlada se obavezuju da isplati odštetu austrijskim državljanima za oduzetu imovinu. U zadnjem članu se regulišu dugovi Austrije, stvoreni u periodu 1938-45, koji se generalno, kao i dostigle kamate, pripisuju Njemačkoj

Ekonomski odnosi[uredi | uredi izvor]

Ekonomski odnosi Austrije sa drugim državama regulišu se čl.29. Sadržina članka je ravnopravnost austrijskih privrednih subjekata u inostranom tržištu, kao i istozačno za inostrane partnere. Jedno od važnijih tačaka je zabrana diskriminacije strane robe, ravnopravnost u trgovini, brodkom prometu i svim drugim poslovnim oblicima. Reguliše se i zračni promet na način, da se omogućava ravnopravno korištenje zračnog prostora Austrije, te slijetanja na aerodromima.

Pravila u slučaju sporova[uredi | uredi izvor]

Privredne odredbe[uredi | uredi izvor]

Zaključne odredbe[uredi | uredi izvor]

Posljedice ugovora[uredi | uredi izvor]

Član 7.[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ortstafelstreit

Jedan od članova Državnog ugovora, do danas nije riješen na način, kako su postavljeni zahtevi iz 1955. godine. Ovim se člankom Austrija obavezuje na postavljanje dvojezičnih tabli u mjestima u Koruškoj i Gradišću, na jezicima manjan, u kojima je većina ili jedan određeni procenat manjinskog stanovništva. Za razliku od Gradišća, gdje su dvojezične table postavljene relativno brzo, dvojezične table na slovenskom jeziku su postale problem, koji je izazavao nekoliko konflikta u političkim krugovima Austrije. Nakon postavljanja tabli 1972. godine došlo je do nemira tzv. (njemački: Ortstafelstreit ), te do demontiranja tabli, uglavnom po noći, od strane njemačko-govornog stanovništva, koji su bili potpomognuti pripadnicima desničarske njemačke nacionalne inicijative tzv. Koruške domovinske službe (slovenski: Koroška domovinska služba, njemački: Kärntner Heimatdienst). Koruška domovinska služba je kasnije dobila podršku dolaskom na vlast desničarskog političara Jörg Haider (FPÖ/BZÖ), koji je donošenjem zakonskih odredbi i odugovlačenjem, spriječavao postavljanje tabli ili ih čak mijenjao, dodavajući na table sa njemačkim imenom dodatnu manju tabku sa slovenski imenom. Obrazloženje je bilo da procenat slovenske manjine nije definiran, te da od naselja koja imaju pravo na postavljanje dvojezičnih tabli, samo neka od njih imaju pravo na postavljanje. Protestom koruškog advokata slovenskog porijekla Rudija Vouka 2004. godine, koji je namjerno pravio saobraćajne prekršaje vozeći nedozvoljenom brzinom u gradskom naselju, postavljanje tabli je ubrzano, a njegovo objašnjenje je da ne želi platiti kaznu, jer table nisu po zakonu, te samim tim ograničenje brzine ne vrijedi. Proces je dobio, tako da su postavljene nove table, a donesena je granica od 10% udjela slovenskog stanovništva, kada se dvojezična tabla mora postaviti. Raspadom SFRJ i SSSR u devedestim godinama, nije nikada utvrđeno, koja je država nasljednica zadužena za kontrolu provođenja, tako da je sa Rusijom postignut jedan nezvanični sporazum, dok se pregovori sa Slovenijom i dalje vode. Osnova problema je način popisivanja stanovništva u Austriji, te pitanje, da li se za udio Slovenaca u naselju računa maternji jezik popisanika ili pripadnost slovenskom narodu.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ewald Ehtreiber: Stichwort „Staatsvertrag“. In: Oswald Panagl/Peter Gerlich (Hg.): Wörterbuch der politischen Sprache in Österreich,öbv, Wien 2007, ISBN 978-3-209-05952-9.
  • Felix Ermacora: Österreichs Staatsvertrag und Neutralität. Sammlung der wichtigsten, die Rechtsstellung der Republik Österreich und ihre Entwicklung betreffenden Rechtsakte und politischen Noten mit Einführungen und Erläuterungen, Frankfurt/M. 1957 [ohne ISBN].
  • Michael Gehler: Modellfall für Deutschland? Die Österreich-Lösung von 1955, Innsbruck/Wien/Bozen 2007, ISBN 3-7065-4062-2.
  • Stefan Karner/Gottfried Stangler (Hg.): „Österreich ist frei!“ Der Österreichische Staatsvertrag 1955, Horn-Wien 2005, ISBN 3-85460-224-3.
  • Stefan Karner/Barbara Stelzl-Marx (Hrsg.): Die Rote Armee in Österreich. Sowjetische Besatzung 1945–1955. Beiträge, Graz-Wien-München 2005, ISBN 3-901661-16-6.
  • Manfred Rotter: Der Staatsvertrag, in: Reinhold Sieder u. a. (Hrsg.): Österreich 1945–1995. Gesellschaft, Politik, Kultur, Wien 1995, ISBN 3-85115-215-8.
  • Ernst Trost: Österreich ist frei – Leopold Figl und der Weg zum Staatsvertrag, Wien 2005, ISBN 3-85002-332-X.
  • Arnold Suppan, Gerald Stourzh, Wolfgang Müller (Hrsg.): Der österreichische Staatsvertrag: Internationale Strategie, rechtliche Relevanz, nationale Identität. (= Archiv für Österreichische Geschichte 140), Wien 2005, ISBN 3-7001-3537-8.
  • Rolf Steininger: Der Staatsvertrag. Österreich im Schatten von deutscher Frage und Kaltem Krieg 1939–1955, Studienverlag, Innsbruck/Wien/Bozen 2005, ISBN 3-7065-4017-7.
  • Gerald Stourzh: Um Einheit und Freiheit. Staatsvertrag, Neutralität und das Ende der Ost-West-Besetzung Österreichs 1945–1955, Wien [u. a.] 2005, ISBN 3-205-77333-0.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Cjelokupni tekst Austrijskog državnog ugovora, StF: BGBl. Nr. 152/1955 (de)(en)(fr)(ru)
  2. ^ Stiftung Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland (Hg.): Verfreundete Nachbarn. Deutschland – Österreich, Kerber Verlag 2005, S. 85 ff.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]