Autarijati i Kelti

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nakon što su porazili Autarijate, Kelti su imali otvoren prostor za daljnja pustošenja po Balkanu

Autarijati i Kelti dolaze u dodir u IV vijeku p.n.e, nakon naseljavanja Kelta u Donju Panoniju, oko rijeke Sava i njenog ušća u Dunav. Tu su Kelti su potčinili Sinde, Sigine, Graukene i Agatirse, te panonske (sjevernoilirske) narode, posebno one u istočnoj Slavoniji i Srijemu.

Položaj Autarijata, okrenut prema Savi i Dunavu, bio je primamljiv za Kelte doseljene na obale Dunava i Save. Autarijati su predstavljali prvu ozbiljniju autohtonu prepreku u budućem keltskom pohodu na Balkan. Pravci nadiranja Kelta vodili su uz rijeke Moravu i Drinu. Semberija i Mačva imale su ulogu polaznih područja za keltsko prodiranje na autarijatsko područje.

Od sredine V. st. pne. (faza V a) do oko 335. god. p. n. e. Autarijati završavaju svoju teritorijalnu ekspanziju i svoj daljnji društveno-politički, ekonomski i kulturni razvoj. Takvo stanje se najbolje manifestira u uvezenoj robi, koja postupno preuzima primat da bi na kraju postala i dominantna. Gubljenje sopstvene produkcije tako označava ključni prelom koji vodi ka konačnom urušavanju određene zajednice.

I na kraju nastupa i sam nestanak autarijatske narodnosne i kulturne zajednice koji se čini kao nagli, nenadani prekid bez presedana u historiji. Najbolje objašnjene za to može se naći u djelovanju nekog vanjskog faktora.

Keltska najezda na Autarijate nije bila brza i učinkovita. Autarijati su ipak posjedovali dovoljno unutarnje snage da se suprotstave Keltima i pružaju višegodišnji otpor.

Poraz od Aleksandra Makedonskog[uredi | uredi izvor]

Početak samog kraja Autarijatske narodnosne zajednice je dolazak 336/5. god. p. n. e. na makedonski prijestol Aleksandra III. Prije planiranog prelaska u Aziju želio je pacificirati sjeverne oblasti pa je porazio Tračane, Tribale, i Gete. U povratku, saznao je da se i Autarijati spremaju da napadnu makedonsku vojsku. Njegov sasaveznik Langar, kralj naroda Agrijanana, provalio je u autarijatsku zemlju, opustošio je i opljačkao.

Autarijatska zemlja je 335. god. p. n. e. samo opustošena, ali ne i pripojena Makedoniji. Oni se nigdje ne spominju kao jedan od pokorenih naroda i Autarijati su i poslije Langarovog napada zadržali nezavisnost. Ne spominju se među vojskom koju je Aleksandar predvodio u pohodu na istok, kao što su to bili obavezni učiniti drugi zavisni balkanski anrodi, Odrizi, Tribali, Iliri uz granicu, Agrijani, Grci i drugi. U svojim govorima makedonskim vojnicima na Hifazisu i Opisu Autarijati se i ne nalaze među narodima koje Aleksandar navodi da je pokorio.

Poraz od Kelta[uredi | uredi izvor]

Razlog poraza Autarijata i prestanka daljnjeg razvitka Glasinačke kulture je dolazak Kelta, novog i agresivnog latenskog etnokulturnog elementa. [1]

Osnovna prednost Kelta u odnosu na autohtone zajednice ležala je u njihovom konjaništvu i ubojitim širokim i dugačkim dvosjeklim mačevima (koji su dostizali i 1 m dužine) sa zaobljenim vrhom. To je Keltima uvijek omogućavalo da imaju bolju početnu stratešku prednost u svakom sukobu sa Ilirima, koji su bili pretežno pješaci naoružani za borbu izbliza kratkim mačevima ili bodežima.

Kelti su počeli napadati autarijatsku teritoriju krajem trećeg i početkom druge decenije IV. st. p. n. e. (oko 320. godine). Nivo razaranja, pustošenja, nasilja i svireposti koje su izazvali keltski napadi tokom narednih deset godina bio je nezamisliv za Autarijate. Kelti su općenito poznati kao surovi osvajači koji su kod svih onih naroda koji su na sebi osjetili njihove napade izazivali strah velikih razmjera. [2]

Legende o porazu[uredi | uredi izvor]

Kada govori o keltsko-autarijatskom ratu Polijen jasno naglašava njegovu dugotrajnost i da bi došli do pobjede Kelti su na kraju morali da pribjegnu lukavstvu, po kojem su Kelti zatrovali i hranu i piće, i tako porazili Autarijate.

Postojanje sedam antičkih izvještaja koji spominju najezdu «žaba» koja se dogodila negdje na periferiji grčko-makedonskog svijeta je više nego indikativno činjenica o izraženoj brojnosti izvora, iz različitih perioda, od različitih autora, i napisanih u različitim zemljama koji spominju fenomen kiše “žaba” je ipak dovoljan argument da se ne smije apriori odbaciti teza po kojoj je ova “kiša” žaba samo plod mašte, fikcija prahistorijskih stanovnika središnjeg i zapadnog Balkana. [3]|

Poslije poraza[uredi | uredi izvor]

Pisani izvori potvrđuju da su se negdje oko 311/310. god. p. n. e. Autarijati nalazili u masovnoj seobi u nekoliko pravaca.

Autarijatske zajednice, koje su se kretale u sjeveroistočnom pravcu su se naselile na samom ušću Dunava u Crno More, u susjedstvu plemena Bastarna.

U grčkim izvorima (Justin i Orozije) o dijadohu Kasanderu i njegovim ratovima na Balkanu, spominju se Autarijati, oko 20 000 ljudi, koji se nalaze u pokretu. Kasander sa njima sklapa savezništvo na čijoj su osnovi oni naseljeni na makedonskom prostoru. Jedan dio su postali najamnici kod Lizimaha. Plašeći se da ne dođe do pobune očajnih Autarijata, zbog toga što su izgubili sve što su imali, bili su pobijeni, njih oko 5000. Ukupna populacija koja bi se nalazila uz ove Lizimahove najamnike mogla je iznositi ne manje od 20 000-25 000 ljudi. Druga grupa autarijatskih najamnika u službi Lizimaha, njih oko dvije hiljade, zbog Lizimahovih dugovanja prema njima, neposredno pred bitku kod Ipsa na prostoru Male Azije, prebjegli su Antigonu, stupivši u njegovu službu.

Autarijati se pominju, zajedno sa Keltima, u napadu na Delfe. U napadu je bilo oko 150.000 ratnika, Kelta i potčinjenih ilirskih zajednica. Po tome se zaključuje da se nisu svi Autarijati iselili sa svoje teritorije nego da je jedan dio ostao, podloživši se Keltima i time učestvovao u keltskim pohodima na Balkanu.[4]

Kelti su se za stalno naselili na prostoru od ušća Drine u Savu do današjeg Beograda, kojeg su i osnovali. Taj prostor držalo je njihovo pleme Skordisci. Tako su stvoreni uslovi za njihove invazije po čitavom prostoru Balkana.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]
  2. ^ "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  3. ^ "Salmedin Mesihović: Autarijati". Sarajevo, 2007. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  4. ^ "Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Pristupljeno 9. 2. 2016.