Idi na sadržaj

Bartolomeo Bulgarini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bartolomeo Bulgarini
Rođenje1300. (ili 1310.)
Siena, Republika Siena
Smrt1378.
Siena
Periodkasna gotika, sijenska škola
Vrsta umjetnostislikarstvo
UtjecaliDuccio, Pietro Lorenzetti, Ambrogio Lorenzetti, Simone Martini, Ugolino di Nerio

Bartolomeo Bulgarini (1300. (ili 1310.) – 1378.) bio je italijanski slikar iz perioda kasne gotike i pripadnik sijenske škole, aktivan prije i poslije izbijanja epidemije kuge između 1338. i 1378. Bio je jedan od najpoznatijih sijenskih slikara u decenijama koje su obuhvatale sredinu 14. vijeka [1] i još za života priznat kao jedan od najtalentovanijih sijenskih slikara tog vremena i jedini iz svoje generacije kojeg je spomenuo Giorgio Vasari. Bio je pripadnik sijenske slikarske škole, radeći u italijansko-bizantijskom stilu na zlatnoj podlozi. Sa svojim savremenicima, Simoneom Martinijem, Pietrom i Ambrogiom Lorenzettijem i drugima, bio je dio generacije koja je slijedila Duccia.[2]

Biografija i karijera

[uredi | uredi izvor]

Rane godine (1330-40)

[uredi | uredi izvor]

Vrlo malo se zna o Bartolomeovom životu. Na osnovu pisanih dokumenata, istraživači povezuju imena Bartolomea, sina gospodina Simonea Bulgarinija, aristokrate koji je obavljao nekoliko važnih položaja u Sienskoj komuni. Neki istraživači u tom smislu vjeruju da se Bartolomeo radi zabave bavio slikarstvom, kako i dolikuje aristokrati. Međutim, dokumenti pokazuju da je umjetnost bila njegovo glavno zanimanje i da je bio plaćen za svoj rad. Nema podataka o njegovom školovanju u bilo kojoj slikarskoj radionici. Iz analize njegovih djela proizilazi da je u početku mogao biti učenik Ugolina di Neria, ali je kasnije došao pod utjecaj djela Pietra Lorenzettija i Simonea Martinija.

Giorgio Vasari spominje Bartolomea Bulgarinija u svojoj knjizi "Biografije najvažnijih slikara, kipara i arhitekata". On izvještava da je Bartolomeo bio učenik Pietra Lorenzettija, pa čak i naslikao portret svog učitelja, koji se ranije čuvao u Sieni. Prvi dokument koji spominje Bartolomea pojavljuje se 1338. kada je dobio narudžbu za izradu slike na zidu sijenske riznice. Tako je u više navrata u narednim godinama, primao uplate za oslikavanje drvenih korica računovodstvenih knjiga gradskog ureda Siene (Biccherne, ili tzv. tavolette di Biccherna). Kao i drugi sijenski slikari tog vremena i Bulgarini je slikao djela na religiozne teme,a danas se njegovom kistu pripisuje prilično širok raspon djela, među kojima su potpuno sačuvana raspeća, poliptisi, triptisi i drugo.

Jedno od njegovih najranijih djela su dva "Raspeća' iz 1330. te 1335-40 i "Sveta Katarina aleksandrijska" naslikana približno 1335. (pogledati galeriju). Ovo djelo nekada je bilo dio oltarnog poliptiha koji se prvobitno nalazio u crkvi San Cerbone u toskanskom gradu Lucca, a danas se čuva u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu D.C. Druga dva sačuvana panela s ovog oltarnog poliptiha nalaze se u Sieni. Njegov stil u prvim slikarskim djelima odražava utjecaj dva velika sijenska umjetnika ranije generacije: dekorativnu briljantnost Duccia i jednostavne, teže figure i nježnu humanost Pietra Lorenzettija.[1] Slika predstavlja aleksandrijsku mučenicu prema uobičajenim ikonografskim kanonima u Toskani s početka 14. vijeka: s krunom na plavoj kosi, koja je razdijeljena na vrhu glave i skupljena na potiljku, s palmom mučeništva u lijevoj ruci i knjigom koju objema rukama pridržava uz točak (simbol njenog mučeništva), s oštrim, nazubljenim metalnim šiljcima duž ruba. Slika nije samodostatna, jer je pripadala petodijelnom oltarnom poliptihu.[3] Još jedno djelo iz približno 1335. je "Madona s djetetom i svecima" (poznato i kao "Fogliano triptih"), danas u Pinacoteci Nazionale u Sieni.

Galerija

[uredi | uredi izvor]

1341-50

[uredi | uredi izvor]

Tokom ovog perioda Bulgarini je bio aktivan i u drugim italijanskim gradovima, a potvrda njegovog uspjeha je dokument iz Pistoje 1348–1349. koji ga svrstava ga među najbolje toskanske slikare tog vremena zajedno s Jacopom di Minom del Pellicaiom i firentincima Taddeom Gaddijem, Stefanom Fiorentinom i Andreom Orcagnom.[4] Veliki udarac slikarskoj sceni Siene (kao i drugim italijanskim gradovima) bilo je izbijanje epidemije kuge 1348. kada su umrli neki od najznačajnijih predstavnika sijenske škole (među kojima i braća Lorenzetti). Preživivši ovu opaku bolest, Bulgarini je po svoj prilici vodio najveću umjetničku radionicu u Sieni, gdje su nastajala djela mnogih poznatih sijenskih majstora.[2] Tokom svoje više od četiri decenije duge karijere Bulgarini je bio veoma aktivan u svom rodnom gradu u kojem je slikao za tamošnje institucije, a posebno za katedralu i bolnicu Santa Maria della Scala, za koje je naslikao pet djela.[5] Jedno od njih je poliptih, danas dio rastavljenog oltara čiji se fragmenti čuvaju u Muzeju Pinacoteca Nazionale u Sieni, a prikazuju Madonu s djetetom na prijestolju, svetog Grgura Velikog i svetog Ivana Evangelistu, te Uffizi Galerija s panelom na kojem je naslikan lik svetog Petra. Poliptih se vjerovatno nalazio iznad jednog od oltara u crkvi Santissima Annunziata u bolnici Santa Maria della Scala. Vjerovatno je imao najmanje pet dijelova i nekom vrstom predele na dnu sastavljene od do pojasa prikazanih svetaca, završenu s nekoliko sima na vrhu, koji su do danas izgubljeni.[6]

Uradio je i više narudžbi (pictura unius tovaglie) za sjedište sijenske gradske vlade Palazzo Publico. Također, naslikao je 1349. nekoliko freski zajedno sa slikom Madone na gradskoj kapiji (Porta Camollia), koje do danas nisu sačuvane.[5] Posebna zanimljivost je djelo po kojem je Bulgarinijevo ime postalo poznato ljubiteljima umjetnosti u januaru 2021. kada je Botticellijev "Portret mladića koji drži tondo" (pogledati galeriju) prodat na aukciji u Sotheby's za rekordnih 92 miliona dolara.[7] Tondo ima umetnutu originalnu sliku bradatog muškarca (vjerovatno starozavjetnog sveca), djelo koje se pripisuje Bulgariniju. Ranih 1340-ih on je naslikao poliptih za porodicu Covoni u Firenci, moguće za porodičnu kapelu u Bazilici svetog križa. Historičari umjetnosti pretpostavljaju da je slika bradatog sveca pripadala gornjem dijelu Covoni poliptiha. Svečev delikatno izrađen oreol sličan je ukrasu urezanom na fragmentarnoj ploči anđela, za koju se također smatra da potječe s tog poliptiha, a njegova ramena su uokvirena s dvije vertikalne linije malih, kružnih ureza, što sugerira da je ovaj tondo nekada bio pravougaonog ili možda zabatnog oblika.[8]

Galerija

[uredi | uredi izvor]

1351-78

[uredi | uredi izvor]

Godine 1351. naslikao je oltarni poliptih za glavnu sijensku katedralu (Duomo), od čega je do danas sačuvana samo jedna slika sa scenom "Osljepljivanja svetog Viktora", koja je bila dio predelle (pogledati galeriju). Bogatstvo izvedbe i umjetnički kvalitet ovog djela svjedočanstvo je Bulgarinijevog talenta i upravo je ovaj oltarni poliptih zajedno sa drugim djelima Pietra i Ambrogia Lorenzettija i Simonea Martinija okruživao glavno religijsko djelo grada, "Maestà" Duccia di Buoninsegne. Za prikaz osljepljenja Svetog Viktora, umjetnik je koristio scenu "Judin poljubac" kao formalni model. Viktorovo mučeništvo je tako povezano na način koji povećava prestiž sa "Mukom Kristovom". [9] Zahvaljujući ugledu sijenske škole i vlastitoj nadarenosti primao je narudžbe i iz drugih italijanskih gradova, poput: Firence, San Gimignana, Pienze, Grosseta i Lucce.[2]

Godine 1363. njegovo ime pojavljuje se na popisu ceha sijenskih slikara (ital. "Ruolo dei pittori Sinesi"). Dokument iz 1369. spominje majstora Bartolomeja de Senisa među slikarima koji su te godine radili u Vatikanu, a istraživači jasno povezuju ovo ime s Bulgarinijem. Konkretno, u dokumentu se navodi da je umjetnik primao 16 soldi dnevno, što je za to vrijeme bila velika novčana suma. Papa Urban V plaćao je tako velike iznose samo nekolicini umjetnika da bi ih privukao za rad u Vatikanu.

Tekst iz 1370. otkriva da se Bulgarini, zajedno sa suprugom, pridružio bratstvu sijenske bolnice Santa Maria della Scala, koja nije bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već dobrotvorna ustanova, sklonište za bolesne i sirotište. Bartolomeo Bulgarini je ovom bratstvu poklonio svu svoju imovinu i od tada pa do kraja života zvao se Frate Bartolomeo (Brat Bartolomeo). Stalno povezan s ovom pobožnom sijenskom javnom institucijom, on je naslikao pet oltara za Santa Maria della Scala. Engleska istraživačica Diana Norman sugerira da je na taj način bolnica riješila pitanje finansiranja izrade slika.

""Djevica Uznesenja sa svetim Tomom koji prima pojas", Pincoteca Nazionale, Siena, 1360.

Oltarne slike koje su krasile unutrašnjost ove humanitarne institucije tematski su bile usmjerene na život svete Marije. Glavni slikar ovih oltarnih slika bio je Bartolomeo Bulgarini, čije su porodične veze bile ključne u njegovom odabiru za ove narudžbe. Institucija i njeni članovi također su angažovali i druge umjetnike koji nisu imali porodične veze s bolnicom kako bi doprinijeli njenoj dekoraciji. Bulgarini je, međutim, dobio narudžbe za pet glavnih oltarnih slika, a jedno od najvećih i najekstravagantnijih djela završenih za bolnicu je "Djevica Uznesenja sa svetim Tomom koji prima pojas". Slika je naručena za oltar koji sadrži relikviju pojasa svete Marije, koju je bolnica dobila 1359. Na osnovu historijskih i stilskih dokaza historičari umjetnosti smatraju da je slika završena 1360. a na njoj je prikazana sveta Marija kako sjedi na oblacima s rukama u molitvi, gledajući pravo ispred sebe. Obučena je u odjeću ukrašenu "sgrafito" tehnikom obrubljena vezenim trakama, podstavljena jarko plavom bojom. Iznad Marije je gotički luk. Vrh luka naslanja se na rub stvarajući dva ugaona džepa, a u svakom se nalazi grupa proroka. Proroci imaju malo boje, ali su uglavnom obloženi zlatom. Iza Marije nalazi se devet crvenolikih beba anđela koji okružuju njenu lebdeću figuru. Mnoštvo anđela koji sviraju muzičke instrumente i pjevaju himne smješteno je u vanjskom prstenu figura. U donjem središnjem dijelu, mala figura svetog Tome, odjevenog u plavu, ljubičastu i zlatnu odjeću, ukliještena je između anđela. Okrenut je prema svetoj Mariji i pruža ruke da uhvati pojas koji ona otpušta kao znak svog fizičkog uzašašća na nebo. Veliki dio palete boja u ovoj slici sastoji se od zlatnih listića.[10]

Bulgarini je jedan od rijetkih sijenskih slikara koji su preživjeli kugu 1348. postavši tako značajni čuvar umjetničkih tradicija iz prve polovine 14. vijeka. Njegova umjetnost zadržava arhaični dodir, crpeći, čak i u svojim zrelijim djelima, modele osmišljene po uzoru na Duccia di Boninsegnu i Pietra Lorenzettija. Također, razvio je progresivan interes za ornamentiku, što je postigao korištenjem profinjenih umjetničkih tehnika koje je usavršio u radionici Simonea Martinija.[6] Potvrda njegovog ugleda na sijenskoj slikarskoj sceni je činjenica da je 1362. imao savjetodavnu ulogu, zajedno s još dvojicom sijenskih slikara, u nadgledanju premještanja Ducciovog remek-djela "Maesta" na drugu lokaciju unutar glavne sijenske katedrale (Duomo).[1] Bartolomeo Bulgarini umro je 4. septembra 1378. ostavivši nedovršenu fresku na oltaru u sijenskoj Santa Maria della Scala, čiji je završetak naručen drugom umjetniku.[10]

Galerija

[uredi | uredi izvor]

Ugolino Lorenzetti

[uredi | uredi izvor]
"Obožavanje pastira", Fogg Art Museum na Univerzitetu Harvard, približno 1351.

Dugo se vjerovalo da djela Bartolomea Bulgarinija nisu sačuvana. Međutim, ovaj umjetnik je "ponovo otkriven". Njegov "otkrivač", historičar i poznavalac italijanske umjetnosti Bernard Berenson, bio je prvi koji je identificirao krug stilski sličnih slika. Međutim, ne znajući ime autora, smislio je konvencionalni naziv "Ugolino Lorenzetti" za njega zbog bliskosti ovih slika i stilovima Ugolina di Neria i Pietra Lorenzettija. Drugu grupu slika, koja se djelimično poklapa s onom koju je identificirao Berenson, drugi istraživač, Dewald, pripisao je ruci anonimnog majstora, kojeg je nazvao "Majstor Ovilea" (italijanski: Maestro d'Ovile) po slici koja se nalazi u sijenskoj crkvi San Pietro a Ovile. Godine 1936. Millard Myss identificirao je autorstvo obje grupe slika s likom Bartolomea Bulgarinija. Ne postoji nijedno njegovo potpisano djelo, što je izazvalo teškoće u identificiranju njegovog slikarskog stvaralaštva. U inventarima Sijenske katedrale (Duomo) iz 1591. i 1594. umjetnik po imenu Bulgarini imenovan je kao autor slike "Rođenje Isusovo", koja je ukrašavala oltar svetog Viktora (svaki od četiri sveca zaštitnika Siene ima svoj zaseban oltar u katedrali, a oltar svetog Viktora je jedan od njih). Zanimljivost je da je među umjetnicima koji su slikali slike za ove oltare bili: Simone Martini ("Bogojavljenje" sada u Ufizzi galeriji) i Lippo Memmi, Pietro Lorenzetti ("Rođenje svete Marije", danas u Sijenskoj katedrali) i njegov brat Ambrogio Lorenzetti. Inventari govore da je Bulgarini slikao za oltar svetog Viktora 1351. i da su stručnjaci vremenom ustanovili da se radi o djelu "Obožavanje pastira" (koje je bilo čuvano u Fogg Art Museum na Univerzitetu Harvard). Upravo ovo djelo poslužilo kao polazište za rekonstrukciju umjetnikovog rada.[1]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 4 "Bartolomeo Bulgarini". nga.gov. Pristupljeno 1. 6. 2025.
  2. 1 2 3 Judith Steinhoff-Morrison (1990). Bartolomeo Bulgarini and Sienese painting of the mid-fourteenth century. Princeton University. Retrieved 17 May 2012.
  3. ↑ "Italian Paintings of the Thirteenth and Fourteenth Centuries: Saint Catherine of Alexandria, c. 1335/1340". nga.gov. Pristupljeno 5. 6. 2025.
  4. ↑ "Bartolomeo Bulgarini". nga.gov. Pristupljeno 3. 6. 2025.
  5. 1 2 "Bartolomeo Bulgarini". smartify.org. Pristupljeno 11. 6. 2025.[mrtav link]
  6. 1 2 "St. John the Baptist". uffizi.it. Pristupljeno 17. 6. 2025.
  7. ↑ Stapleford, Richard (1987). "Botticelli's Portrait of a Young Man Holding a Trecento Medallion". The Burlington Magazine. 129 (1012): 428–436. ISSN 0007-6287. JSTOR 882920.
  8. ↑ "The blingy side of Botticelli". apollo-magazine.com. Pristupljeno 14. 6. 2025.
  9. ↑ "Bartolomeo Bulgarini - The Blinding of St Victor". sammlung.staedelmuseum.de. Pristupljeno 12. 6. 2025.
  10. 1 2 Steinhoft, Judith, "Sienese Painting After The Black Death", New York, Ny: Cambridge University Press, 2006)

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • J. Steinhoff-Morrison. Bartolomeo Bulgarini and Sienese Painting in the Fourteenth Century. Princeton University, 1990.
  • D. Norman, Painting in Late Medieval and Renaissance Siena. Yale University Press, London, 2003, str. 115–116, 132-133.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bartolomeo_Bulgarini&oldid=3747896"