Bečki rog
Bečki rog (njem. Wiener Horn) vrsta je muzičkog roga koji se prvenstveno koristi u Beču za izvođenje orkestarske i klasične muzike. Koristi se širom Beča, uključujući Bečku filharmoniju i Bečku državnu operu.
Historija
[uredi | uredi izvor]
Tokom 19. stoljeća provedeni su brojni eksperimenti u dodavanju ventila prirodnom rogu, kako bi se omogućilo hromatsko sviranje bez potrebe za začepljivanjem rukom. Ti eksperimenti uključivali su dodavanje klipnih ventila (sličnih onima koji se koriste na savremenim trubama) na rog u F-u. Instrument se i dalje podešavao (engl. crooked) umetanjanjem dodatnih cijevi, kako bi se preriktao za izvođenje muzike pisane u osnovnim tonalitetima koji nisu u F-u.
Opis
[uredi | uredi izvor]Bečki rog koristi jedinstven oblik dvostrukog cilindričnog ventila, povezan s bečkom firmom Uhlmann iz 1840-ih, poznat kao pumpenventil (pumpenvalve). Pumpenventil je sličan standardnom klipnom ventilu, ali se ne pritiska direktno prema unutra. Umjesto toga, dugi potisni štapovi (push-rods) povezuju ventil s polugama (kao kod rotacionih ventila), omogućavajući brzu ili sporu promjenu položaja ventila, u zavisnosti od brzine pritiska na polugu. Kada ventili nisu aktivirani, pumpenventil omogućava protok zraka ravno kroz instrument. Kada se ventil uključi, svaki cilindar preusmjerava tok zraka za 90 stepeni jednim savijanjem, što smanjuje otpor koji svirač osjeća. Ova vrsta ventila jedan je od faktora koji doprinose prepoznatljivom tečnom legatu bečke škole sviranja. Međutim, zbog indirektne veze između prstiju i ventila, mehanizam može biti sporiji, što može otežati izvođenje veoma brzih tehničkih pasaža.[1]
Unutrašnji promjer bečkog roga također je manji u odnosu na savremenije rogove. Ova veličina i oblik bora zapravo su vrlo bliski konstrukciji prirodnih rogova bez ventila. Umetljive cijevi (najčešće u F, A i/ili B♭ tonalitetu) također su ravnomjerno sužene duž cijele dužine instrumenta. Na taj način nema „kompromisa“ u vidu dvostrukog sistema cijevi, kakav se nalazi kod modernih dvostrukih i trostrukih rogova.
Iako su kasniji razvojni oblici, uključujući rotacione ventile i dvostruke rogove, zamijenili ove instrumente na većini mjesta, pumpenventil rog je zadržan u Beču jer zvuči bliže prirodnom rogu: ima mekši ton i, po mnogima, glađe legato. To je djelomično posljedica klipnih ventila, a djelomično i zbog većeg otvorenog lijevka (bell-flare) sa manjim promjerom, koji se i dalje koristi na ovim instrumentima. Bečki rog je ostao gotovo nepromijenjen od sredine 19. stoljeća.
Svirači roga koji koriste bečki rog također koriste i usnik prirodnog roga, koji je manje udubljen u poređenju sa standardnim usnikom dvostrukog roga. Standardni usnik roga je dublje udubljen, djelomično kako bi olakšao sviranje nižih tonova zbog manje impedancije kod dvostrukog roga.[2]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ Barry Tuckwell, Horn, Macdonald, 1983, str. 50.
- ↑ "Dallas Music: Practical Physics for Trumpeters and Teachers".
