Beksuja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Džamija Beksuja.

Beksuja je zvornička mahala koja se nalazi preko rijeke Zlatice i ispod brda Vratolomac. Nastala je u 17. ili 18. vijeku. Prema legendi, mahala je ime dobila po begu Suji koji je navodno ovdje imao kuću i posjed. Vjerovatnije je da je ime dobila od turskih riječi beg i su (voda). U Beksuji je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo. U periodu između dva svjetska rata i neposredno poslije toga, u Beksuji je bilo samo pet kršćanskih kuća. U doba Kraljevine Jugoslavije kroz Beksuju je prolazila Ulica Koste Todorovića, a u doba socijalističke Jugoslavije Drinska, Sprečanska, Jadarska, Pionirska, Ribarska i Ulica 19. birčanske brigade.

Sve do 1973. u Beksuji se nalazila zvornička stočna pijaca, kao i prvo nogometno igralište. Zgrada državne osnovne škole podignuta je 1888. Osnovna škola je u njoj radila do 1955, a zgrada je srušena 1967. Na njenoj lokaciji iste godine podignut je novi školski objekat u kojem od 1978. radi Srednjoškolski centar. Ispod Vratolomca je u osmanlijsko doba podignuta kula sa prizemljem i dva sprata. Spratovi su nestali do kraja Drugog svjetskog rata, a prizemlje se održalo do 1950-ih.

Džamija Beksuja izgrađena je 1776. od lomljivog kamena, a munara od drveta. Vanjske dimenzije bile su 10,5x6,5 metara. Zajedno sa turbetom koje se nalazilo kraj nje, porušena je u aprilu 1992. nakon pada grada u ruke srpskih paravojski i JNA. Prostor na kome se nalazila džamija korišten je za parking, a postavljeni su i kontejneri za smeće.[1] Beksuja je poslije rata obnovljena i jedna je od tri aktivne džamije u gradu. Neki od imama džamije bili su: Mumin ef. Čaklovica, Muradif ef. Karaosmanović, Safet ef. Softić i Mustafa ef. Muharemović.

U periodu između svjetskih ratova i neposredno nakon toga, u Beksuji i Rijeci živjele su porodice: Alibašići, Alibegovići, Alijagići, Alirezovići, Arifovići, Avdići, Avdičauševići, Avdispahići, Bazardžanovići, Bičakčići, Borogovci, Bukovice, Čaklovice, Čorbegovići, Ćatići, Dedovići, Dervišbegovići, Derviševići, Duškunovići, Edrenići, Fazlići, Fidahići, Gujići, Hadžigrahići, Hadžinurbegovići, Hadžiomerovići, Hadžiosmanovići, Hambiralovići, Hodžići, Husejnagići, Ibrahimovići, Idrizovići (Šehavdići), Ilići, Imširovići, Jahići, Jelkići, Jenčiragići, Jusići, Kadići, Karaosmanovići, Kasumi, Kitovnice, Klempići, Kamenice, Korkuti, Krdžalići, Krtičići, Lehovci, Limići, Lomigorići, Mahmutovići, Mederi, Mehinagići, Mehmedovići, Mekići, Mujezinovići, Mulabdići, Mustafići, Nožinovići, Numagići, Odbašići, Pedići, Peklići, Popovići, Potokovići, Puškarevići, Sabirovići, Sahanići, Serpuhovitini, Smajići, Softići, Stefanovići, Šahinpašići, Šakančići, Šehići, Uzejrovići, Zejnilagići i dr.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hudović, Mehmed (2000). Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti. Sarajevo: Udruženje građana općine Zvornik. 

Reference[uredi | uredi izvor]