Bestova bolest

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Viteliformna distrofija žute pjege
Drugi naziviBestov sindrom, viteliformna distrofija
Otvor žute mrlje desnog oka
SpecijalnostMedicinska genetika, oftalmologija

Viteliformna distrofija žute mrlje nepravilni je autosomni dominantni očni poremećaj koji može uzrokovati progresivni gubitak vida.[1] Ovaj poremećaj pogađa mrežnjaču, posebno ćelije u malom području blizu centra retine koje se zove žuta mrlja (žuta pjega). Žuta mrlja dgovorna je za oštar centralni vid, koji je potreban za detaljnije viđenje kao što su čitanje, vožnja i prepoznavanje lica. Stanje karakteriziraju žute (ili narandžaste), blago povišene, okrugle strukture slične žumancetu (latinski vitellus) jajeta.[2]

Genetika[uredi | uredi izvor]

Model nasljeđivanja Bestove bolesti

Bestova bolest se nasljeđuje po autosomno dominantnom obrascu,[3] što znači da je jedna kopija izmijenjenog gena u svakoj ćeliji dovoljna da izazove poremećaj. U većini slučajeva, pogođena osoba ima jednog roditelja sa ovim stanjem.

Obrazac nasljeđivanja viteliformne distrofije žute mrlje kod odraslih je definitivno autosomno dominantan.[2] Mnogi oboljeli ljudi, međutim, nemaju porodičnu historiju poremećaja i samo je mali broj oboljelih porodica prijavljen. To je zato što je penetrabilnost stanja nepotpuna; stoga je moguće da osoba ima kopiju mutiranog alela i da ne prikazuje VMD fenotip. Odnos muškaraca i žena je otprilike 1:1.[2]

Patofiziologija[uredi | uredi izvor]

Viteliformnu distrofiju žute mrlje uzrokuju mutacije gena RDS i VMD2. Mutacije u "VMD2" genu su odgovorne za Bestovu bolest. Promjene u "VMD2" ili "RDS" genu mogu uzrokovati pojavu oblika viteliformne distrofije pjege kod odraslih; međutim, manje od četvrtine slučajeva posljedica je mutacija u ova dva gena. U većini slučajeva, uzrok nastanka oblika kod odraslih je nepoznat.

VMD2 gen daje upute za stvaranje proteina koji se zove bestrofin.[4] Iako je njegova tačna funkcija neizvjesna, ovaj protein vjerojatno djeluje kao kanal koji kontrolira kretanje negativno nabijenih hlornih atoma (hlornih iona) u ili iz ćelija u mrežnjači. Mutacije u "VMD2" genu vjerovatno dovode do proizvodnje nenormalno oblikovanog kanala koji ne može regulirati protok dlorida. Nije utvrđeno kako su ovi kanali koji ne funkcionišu povezani sa nakupljanjem lipofuscina u mrlji i progresivnim gubitkom vida.

"RDS" gen daje upute za stvaranje proteina koji se zove periferin.[5] Ovaj protein je neophodan za normalnu funkciju svjetlosnih (fotoreceptorskih) ćelija u mrežnjači. Mutacije u genu RDS ometaju strukture u ovim ćelijama koje sadrže pigmente osjetljive na svjetlost, što dovodi do gubitka vida. Nejasno je zašto mutacije RDS utiču samo na centralni vid kod osoba s viteliformnom distrofijom žute mrlje u odrasloj dobi.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Viteliformna distrofija žute mrlje uzrokuje nakupljanje masnog žutog pigmenta (lipofuscin) u ćelijama ispod mrlje.[6] Mrežnjačni pigmentni epitel također degenerira. Vremenom, abnormalna akumulacija ove supstance može oštetiti čepiće koje su ključne za jasan centralni vid. Kao posljedica toga, ljudi s ovim poremećajem često gube centralni vid i mogu imati zamagljen ili izobličen vid, a gubitak je rijetko simetričan. Pojavljuju se skotomi, prvo sa crvenim svjetlom, a zatim sa zelenim; konačno, relativni (ili u ozbiljnijim slučajevima, apsolutni) skotomi se javljaju pri bijeloj svjetlosti. Viteliformn distrofija žute mrlje ne utiče na bočni (periferni) vid ili sposobnost gledanja noću.

Opisana su dva oblika ove viteliformne distrofije sa sličnim karakteristikama. Rani oblik (poznat kao Bestova bolest) obično se javlja u djetinjstvu.[7] Bolest je dobila ime po njemačkom oftalmologu Friedrichu Bestu koji je 1905. godine definirao pedigre koji živi s različitim stadijumima bolesti. Početak simptoma i težina gubitka vida uveliku variraju. Oblik koji se javlja kod odraslih počinje kasnije, obično u srednjim godinama, i ima tendenciju da uzrokuje relativno blagi gubitak vida. Svaki od dva oblika viteliformne distrofije žute mrlje ima karakteristične promjene u mrlji koje se mogu otkriti tokom pregleda oka.

U Bestovoj bolesti, parakliničke procjene kao što su fluoresceinska angiografija fundusa ili indocijaninska zelena angiografija, zajedno sa osnovnim i konačnim elektrookulografskim (EOG) rezultatima, može baciti svjetlo na napredovanje bolesti.[8][9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Musarella MA (May 2001). "Molecular genetics of macular degeneration". Documenta Ophthalmologica. Advances in Ophthalmology. 102 (3): 165–77. doi:10.1023/A:1017510515893. PMID 11556484.
  2. ^ a b c Deutman A, Hoyng C, van Lith-Verhoeven J (2006). "Macular dystrophies". Retina (4 izd.). Elsevier Mosby. str. 1177–81.
  3. ^ Heidary F, Gharebaghi R (March 2021). "Natural course of the vitelliform stage in best vitelliform macular dystrophy: a five-year follow-up study". Graefe's Archive for Clinical and Experimental Ophthalmology = Albrecht von Graefes Archiv für Klinische und Experimentelle Ophthalmologie. 259 (3): 787–788. doi:10.1007/s00417-020-04888-1. PMID 32785779.
  4. ^ Marmorstein AD, Marmorstein LY, Rayborn M, Wang X, Hollyfield JG, Petrukhin K (November 2000). "Bestrophin, the product of the Best vitelliform macular dystrophy gene (VMD2), localizes to the basolateral plasma membrane of the retinal pigment epithelium". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 97 (23): 12758–63. doi:10.1073/pnas.220402097. PMC 18837. PMID 11050159.
  5. ^ Kohl S, Giddings I, Besch D, Apfelstedt-Sylla E, Zrenner E, Wissinger B (1998). "The role of the peripherin/RDS gene in retinal dystrophies". Acta Anatomica. 162 (2–3): 75–84. doi:10.1159/000046471. PMID 9831753.
  6. ^ Guziewicz KE, Sinha D, Gómez NM, Zorych K, Dutrow EV, Dhingra A, et al. (May 2017). "Bestrophinopathy: An RPE-photoreceptor interface disease". Progress in Retinal and Eye Research. 58: 70–88. doi:10.1016/j.preteyeres.2017.01.005. PMC 5441932. PMID 28111324.
  7. ^ Heidary F, Hitam WH, Ngah NF, George TM, Hashim H, Shatriah I (March 2011). "Intravitreal Ranibizumab for Choroidal Neovascularization in Best's Vitelliform Macular Dystrophy in a 6-Year-Old Boy". Journal of Pediatric Ophthalmology and Strabismus. 48 Online (6): e19-22. doi:10.3928/01913913-20110308-02. PMID 21417187.
  8. ^ Heidary F, Gharebaghi R (March 2021). "Natural course of the vitelliform stage in best vitelliform macular dystrophy: a five-year follow-up study". Graefe's Archive for Clinical and Experimental Ophthalmology = Albrecht von Graefes Archiv für Klinische und Experimentelle Ophthalmologie. 259 (3): 787–788. doi:10.1007/s00417-020-04888-1. PMID 32785779.
  9. ^ Orellana J, Friedman AH (1993). Best’s Disease. Clinico-Pathological Atlas of Congenital Fundus Disorders (jezik: engleski). New York, NY: Springer. str. 147–150. doi:10.1007/978-1-4613-9320-7_32. ISBN 978-1-4613-9322-1.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

  • MacDonald IM, Lee T (December 2003). "Best Vitelliform Macular Dystrophy". u Adam MP, Ardinger HH, Pagon RA, Wallace SE, Bean LJ, Stephens K, Amemiya A, MacDonald IM, Lee T (ured.). GeneReviews. Seattle (WA): University of Washington, Seattle. PMID 20301346.
  • George Priya Doss C, Chakraborty C, Monford Paul Abishek N, Thirumal Kumar D, Narayanan V (2014). "Application of evolutionary based in silico methods to predict the impact of single amino acid substitutions in vitelliform macular dystrophy". Advances in Protein Chemistry and Structural Biology. 94: 177–267. doi:10.1016/B978-0-12-800168-4.00006-8. PMID 24629188.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

< </noinclude>

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bestova_bolest&oldid=3435957"