Bionjača

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Bionjača
Sclera
Sclera.PNG
Bionjača kao odvojeni dio oka od rožnjače, putem rožnjačinog limbusa
Detalji
Sistem Čulo vida
Identifikatori
Gray's p.1006
MeSH A09.371.784
TA A15.2.02.002
FMA 58269
Anatomska terminologija

Bionjača ili sklera (grč. σκληρός - sklēros = tvrd)[1]) je neprozirni, vlaknasti, zaštitni, vanjski sloj oka sastavljen od kolagena i elastičnih vlakana.

Kod ljudi, cijela bionjača je bijela, u kontrastu sa obojenom šarenicom (dužicom) , ali u drugih sisara vidljivi dio oka je šarenica, pa se bijeli dio očne jabučice obično ne vidi. U embrionskom razvoju, bionjača je izvedenica nervnog nabora.[2] Kod djece, bionjača je tanja i ispoljava neke od osnovnih pigmenta, pa se dio bionjače vidi sa plavičastim nijansama. U starijih osoba, masne naslage na bionjači mogu izgledati malo žute.[3]

Kod ljudskog oka, relativno rijetko je šarenica toliko široka da bude samo ona jasno vidljiva, a ne i bionjača. To olakšava posmatraču neke osobe da zaključiti gdje ona gleda, a hipoteza o kooperativnom oku ukazuje na to da jeto evoluirao kao metod neverbalne komunikacije.[4][5][6][7][8]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Bionjača pokriva zadnjih pet šestina kolagenog ovoja očne jabučice. Nastavak je tvrde nervne ovojnice (dura mater) i rožnjače; održava oblik jabučice, dajući joj otpornost na unutrašnje ivanjske pritiske, a ima i dodatak za vezanje vanjskih očnih mišića.

Bionjača je perforirana mnogim prolazima za nerve i krvne sudove, koji prolaze kroz njen stražnji foramen, otvor koji formiraju bokovi vidnog nerva. Na vidni disk vanjske dvije trećine bionjače nastavlja sa dura mater (vanjska ovojnica mozga) preko omotača vidnog živca. Unutrašnja trećina se spaja s mrežnjačinim tkivom, formirajući ploču (Lamina cribrosa sclerae) preko vidnog živca s ovorima kroz koje prolaze optička vlakna u nervnoj ovojnici.

Debljina bionjači varira od 1mm na zadnjeg polu do 0,3 mm odmah iza priv vezišta očnih mišića. Beonjačini krvni sudovi su uglavnom na površini. Uz sudove vežnjače (koja je tanak sloj koji pokriva bionjaču), te episkleru, upaljenim očima daje jarko crvenu boju.

Kod mnogih kičmenjaka, bionjači je ojačana pločama hrskavice ili kosti, zajedno formirajući kružnu strukturu zvanu sklerni prsten. U primitivnih riba, ovaj prsten se sastoji od četiri ploče, ali je taj broj manji kod mnogih današnjih zrakoperki, i još mnogo više kod riba resoperki, raznih gmizavaca i ptica. Prsten je nestao u mnogim grupama, uključujući i recentne vodozemaca, neke gmizavce, ribe i sve sisare.

Oči svih ne-ljudskih primata su tamne sa malim, jedva vidljivim bionjaččama.[9][10]

Histologija[uredi | uredi izvor]

Kolagen bionjače je nastavak rožnjače. Josti, bionjaču grade četiri sloja:

Bionjača je neprozirna zbog nepravilnosti tipa I kolagenih vlakna, za razliku od gotovo ujednačene debljine i paralelno uređenog kolagena rožnjače. Osim toga, rožnjača sadrži više mukopolisaharida (ugljikohidrata koji među svojim ponavljajućim jedinicama ima dušični šećer, heksozamin) za privezivanje vlakana.

Rožnjača , za razliku od bionjače, ima pet slojeva. Srednji, najdeblji sloj se također zove stroma. Bionjača, kao i rožnjača, sadrži bazni endotel, iznad kojeg je lamina fusca, koja sadrži veliki broj pigmentnih ćelija. Ponekad se na bionjači mogu pojaviti vrlo male sivo-plave mrlje, koje su bezopasna stanje zvano sklerna melanocitoza.[11]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Ljudske oči su donekle prepoznatljive u životinjskom kraljevstvu po jasno vidljivim bionjačama kad god su oči otvorene. To nije samo zbog bijele boje ljudskog bionjače, koju imaju mnoge druge vrste, već i činjenice da je ljudska šarenica relativno mala i značajno manji dio izložene površine oka u odnosu na druge životinje. Postoji teorija da je ova adaptacija evoluirala zbog naše socijalne prirode zbog čega je postala korisno komunikacijsko sredstvo pored čulnih organa. Smatra se da je upadljiva beonjača ljudskog oka olakšava posmatraču da zaključiti gdje druga osoba gleda, što povećava efikasnost ovog posebnog oblika neverbalne komunikacije. Istraživanja su također otkrila da su, tokom pripitomljavanja, psi razvili sposobnost da pokupe vizualne znakova od ljudskih očiju. Izgleda da psi ne koristiti ovaj oblik komunikacije s drugim životinjama i samo gledaju vizuelne informacije ljudskih očiju.[12][13]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mosby's Medical, Nursing & Allied Health Dictionary, Fourth Edition, Mosby-Year Book Inc., 1994, p. 1402
  2. ^ Schubert. H. D. Anatomy Orbit http://www.nyee.edu/pdf/schubert.pdf.
  3. ^ Schubert H. D.: Anatomy of the Orbit: http://www.nyee.edu/pdf/schubert.pdf
  4. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  5. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  6. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  7. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  8. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press.
  9. ^ Eye, Human. Encyclopædia Britannica from Encyclopædia Britannica 2006 Ultimate Reference Suite DVD 2009
  10. ^ Romer A. S., Parsons T. S. (1977 ): The vertebrate body. Holt-Saunders International, Philadelphia, ISBN 0-03-910284-X.
  11. ^ Keeley F. W., Morin J. D., Vesely S. (1984): Characterization of collagen from normal human sclera. Experimental eye research, 39 (5): 533–542.
  12. ^ http://www.chrisknight.co.uk/wp-content/uploads/2008/06/eyes-cooperation.pdf
  13. ^ {{cite episode|title=The Secret Life of the Dog|url=http://www.bbc.co.uk/programmes/b00pssgh%7Cserieslink=Horizon (BBC TV series)|series=Horizon|credits=Director and Producer: Dan Child, Executive Producer: Andrew Kohen|network=BBC|station=BBC2|airdate=2010-01-06.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]