Bitka kod Plateje

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Grčko-perzijski ratovi
Bitka kod Plateje
Plain of Plataea, from Mount Cithaeron engraving by William Miller after H W Williams.jpg
Pogled na Plateju sa planine Cithaeron
Datum avgust, 479. p.n.e.
Lokacija Plateja, Grčka
Ishod Odlučujuća grčka pobjeda
Sukobljene strane
Grčki polisi Perzija
Komandanti
Pauzanije Mardonije
Vojne jedinice
110.000 (Herodot)
100.000 (Pompej)
80.000 (Prema modernim procjenama)
300.000 (Herodot)
70.000-120.000 (Prema modernim procjenama, uključujući i grčke saveznike)
Žrtve
10.000+ (Diodor)
1.360 (Plutarh)
159 (Herodot)
257.000 (Herodot)
100.000 (Diodor)

Bitka kod Plateje je bila završna kopnena bitka za vrijeme druge perzijske invazije na Grčku u toku grčko-perzijskih ratova. Odigrala se 479. p.n.e. u blizini Plateje, između grčkih polisa, uključujući Spartu, Atinu, Korint i Megaru na jednoj strani i vojsku perzijskog kralja Kserksa I. Godinu prije perzijska invaziona vojska, koju je predvodio perzijski kralj lično, je nakon postignutih pobjeda u borbama kod Termopila i Artemizija osvojio Tesaliju, Beotiju i Atiku.[1] Međutim, u narednoj bici kod Salamine, mornarica grčkih polisa dobila je tešku, ali odlučujuću pobjedu, sprječavajući osvajanje Peloponeza. Kserks I se tada povlači sa većim dijelom svoje ogromnom vojske, ostavljajući svog generala Mardonija da pokori Grčku.

Povod za bitku[uredi | uredi izvor]

Povod za grčko-perzijske ratove bio je Jonski ustanak (499. - 494. godine p.n.e.) koji je podignut pod vodstvom grčkog polisa Mileta. Ustanku se odbila pridružiti Sparta, tada najmoćniji grčki polis ali se pridružila Atina i ustanak se brzo proširio na susjedna područja a ustanici su ostvarili početne uspjehe. Kako se ustanak brzo širio i na jugu zahvatio ostrvo Kipar, a na sjeveru gradove na obalama Helesponta i Propontide, perzijski kralj Darije morao je brzo da reaguje. Usklađenim akcijama svojih velikih vojski uspio je da sa svih strana opkoli Milet, centar pobune. Odlučujuća bitka odigrala se 494. godine p.n.e. kod ostrva Lade na ulazu u miletsku luku. Perzijska flota, sastavljena od egipatskih i feničanskih brodova, porazila je grčke snage a Milet je osvojen i spaljen. To je bio i konačni slom Jonskog ustanka. Da bi kaznila Atinu zbog pružanja podrške Jonskom ustanku perzijska vojska predvođena Kserksom I započela je kažnjenički pohod protiv Atine. Perzijanci su razorili Atinu a prilikom tog pohoda pobijedili su u bitkama kod Termopila i Artemizija, ali su doživjeli poraz u pomorskoj bitci kod Salamine. Nakon toga poraza ali i zbog nove pobune u Babilonu, perzijski kralj Kserks I odlučio se sa većinom vojske povući iz Grčke, dok je manji dio vojske pod komandom Mardonija ostavio da porazi Grčku. Atinjani su se nakon povlačenja Perzijanaca vratili u napušteni grad za vrijeme zime[2].

Tok bitke[uredi | uredi izvor]

Početni pokreti vojski u bitci kod Plateje

Nakon povlačenja glavnine vojske, Marodnije je pokušao podijeliti grčke saveznike kako bi ih lakše porazio pa je ponudio Atinjanima mir preko posrednika, makedonskog kralja Aleksandra I.[3]. Atinjani su kao preduslov tražili da u pregovorima sudjeluje i Sparta, no kako je zahtjev odbijen Atinjani su ponovo bili prinuđeni evakuisati grad. U isto vrijeme, perzijska vojska sastavljena uglavnom od njihovih grčkih saveznika napredovala je prema jugu sa ciljem da zauzme napuštene atinske položaje. Mardonije je tada ponovo ponudio mir atinskim izbjeglicama na ostrvu Salamini, zbog čega je Atina zajedno sa Megarom i Platejom poslala pregovarače u Spartu i zaprijetila Sparti prihvaćanjem perzijske ponude ako im se ne pridruže u borbi protiv Perzijanaca[4]. Uvidjevši da nema izlaza iz trenutne situacije Spartanci su okupili veliku vojsku hoplita i poslali je u susret Perzijancima[5]. Kada je Mardonije čuo da su se grčki polisi ujedinili i krenuli u pohod, povukao se prema Tebi. Utvrdio je logor na sjevernoj obali rijeke Asopus u Beotiju pored Plateje gdje je povukao taktički potez i pokušao Grke izvući na otvoren teren gdje je do izražaja mogao iskoristiti svoju konjicu[6]. Grci su se zbog toga pod komandom generala Pauzanija odlučili stacionirati na terenu iznad visoravni Plateje kako bi se zaštitili od navedene perzijske vojne taktike[7]. Nakon nekoliko dana mirovanja dviju vojski i neizvjesnosti, Pauzanije se odlučio na noćno povlačenje na prvobitne položaje[8]. Ovaj manevar proveden je nespretno pa su Atinjani, Spartanci i Tegejci ostali izolirani na pojedinim brežuljcima, dok su ostali dijelovi vojske bili razbacani diljem visoravni[9]. Uvidjevši kako Perzijanci neće imati bolju priliku za napad, Mardonije je naredio svojim trupama puni napad na protivničke položaje. Međutim, perzijska pješadija i njihovi grčki saveznici nisu bili teško oklopljeni kao njihovi protivnici (hopliti)[10], pa su spartanske trupe probile linije Mardonijeve lične straže i ubile ga[11] usljed čega je nastupila dezorganiziranost perzijskih trupa zbog kojih je nastupilo povlačenje oko 40.000 perzijskih vojnika u Tesaliju[12]. Ostali perzijske vojske su u potpunosti poraženi. Grčko-perzijski ratovi nastavili su se još punih trideset godina, sve dok 449. p.n.e. nije sklopljen Kalijin mir.

Snage[uredi | uredi izvor]

Grci[uredi | uredi izvor]

Grad Broj
hoplita
Grad Broj
hoplita
Grad Broj
hoplita
Sparta[13] 10.000 Atina[13] 8.000 Corint[13] 5.000
Megara[13] 3.000 Sikjon[13] 3.000 Tegea[13] 1.500
Flius[13] 1.000 Troezen[13] 1.000 Anaktorijum &
Leukas[13]
800
Epidaurus[13] 800 Orkomenijus
Arcadians[13]
600 Eretrija i
Stira[13]
600
Plateja[13] 600 Aegina[13] 500 Ambrasija[13] 500
Kalsideja[13] 400 Mikena &
Tirjans[13]
400 Hermione[13] 300
Potideja[13] 300 Kefalonija[13] 200 Lepreum[13] 200
Ukupno 38.700 [14]

Prema Herodotu, Spartanci su u bitku poslali oko 45.000 ljudi od čega je oko 5.000 Spartiata (građanin vojnik), 5.000 Lacodaemonian hoplita i oko 35.000 helota.[13] To je vjerovatno najveća spartanska vojska ikada sastavljena.[15] Grčka vojska je bila pojačana kontingentom hoplita od ostalih savezničkih gradova-polisa, kao što je prikazano u tabeli. Diodor u svom djelu Bibliotheca historica tvrdi da je broj grčkih vojnika prešao sto hiljada.[16] Prema istom autoru, od ukupnog broja od 69.500 lahko naoružanih grčkih vojnika, njih 35.000 su bili heloti i 34.500 vojnika iz ostatka Grčke. Grčke snage su bile, kao što je dogovoreno od strane savezničkog kongresa, pod sveukupnim komandovanjem Spartanca Pauzanija. Međutim, Diodor nam govori da je atinski kontingent bio pod komandom Aristida, pa je vjerovatno da su i drugi vojni kontingenti grčkih saveznika također imali svoje vođe. Herodot na više mjesta u svom djelu govori da su Grci održali savjet pred sam uvod u bitku, te da Pauzanije nije imao ovlasti da izdaje direktne naredbe drugim jedinicama.[17][18] Ovaj stil komandovanja je doprinjeo načinu na koji su događaji odvijali tokom same bitke.

Perzijanci[uredi | uredi izvor]

Herodot u svom djelu Historija navodi da su Perzijanci u ovoj bitci imali oko 300.000 vojnika a među kojima su bili i vojnici iz grčkih polisa koji su podržavali Perzijance (uključujući i Tebu).[19] Pretpostavlja se da je grčkih vojnika na strani perzijanaca bilo oko 50.000.[19] Brojka od 300.000 je sumnjiva po mnogima historičarima, pa se prema modernim procjenama pretpostavlja da je perzijsku invaziju izvršila vojska od oko 250. 000 vojnika.[20]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Antička djela[uredi | uredi izvor]

  • Diodor sa Sicilije: „Biblioteka“ (Ιστορικη Βιβλιοθήκη)
  • Herodot: „Historija“ (Ιστορίης Απόδειξη)
  • Ksenofont: „Ekspedicija“ (Κυρου Ανάβασις - Anabasis)
  • Ktezije: „Perzija “
  • Plutarh: „Uporedne biografije“ (Βίοι Παράλληλοι)

Moderna djela[uredi | uredi izvor]

  • Hans Delbrück: „Historija umijeća ratovanja“ (History of the Art of War)
  • Tom Holland: „Perzijska vatra: Prvo svjetsko carstvo i bitka za Zapad“ (Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West), Doubleday (2006.)
  • Peter Green: „Grčko-perzijski ratovi“ (The Greco-Persian Wars), Berkeley, Los Angeles; London: University of California Press (1996.)
  • D. Fehling: „Herodot i njegovi izvori: Citiranje, izmišljanje i umjetnost pričanja“ (Herodotus and His "Sources": Citation, Invention, and Narrative Art), preveo J. G. Howie, Francis Cairns (1989.)
  • J. F. Lazenby: „Odbrana Grčke 490.-479. p.n.e.“ (The Defence of Greece 490–479 BC), Aris & Phillips Ltd. (1993.)
  • Moses Finley: „Uvod: Tukidid - Historija Peloponeskog rata“ ("Introduction". Thucydides – History of the Peloponnesian War)

Također pogledati[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Holland, str. 327.-329.
  2. ^ Holland, str. 327.-329.
  3. ^ Holland, str. 336.-338.
  4. ^ Herodot, 9.7.1
  5. ^ Herodot, 9.10.1
  6. ^ Holland, str. 339.
  7. ^ Holland, str. 342.-349.
  8. ^ Holland, str. 342.-349.
  9. ^ Holland, str. 342.-349.
  10. ^ Herodot, 9.61.1
  11. ^ Herodot, 9.62.1
  12. ^ Herodot, 9.65.1
  13. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v Herodot, Historija IX, 28
  14. ^ Herodot, Historija IX, 29
  15. ^ Holland, str. 343.-349.
  16. ^ http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0084%3Abook%3D11%3Achapter%3D30%3Asection%3D1
  17. ^ Herodot, Historija: IX.25.1-3 [1]
  18. ^ Herodot, Historija: IX.51-52 [2]
  19. ^ a b Herodot, Historija: IX.32 [3]
  20. ^ Holland, str. 237.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]