Bitka kod Veledže
| Bitka kod Veledže | |||
|---|---|---|---|
| Muslimansko osvajanje Perzije | |||
 | |||
| Datum | maj 633. godine | ||
| Lokacija | Mezopotamija (današnji Irak) | ||
| Ishod | Odlučujuća pobjeda muslimana | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
Bitka kod Veledže je bila bitka koje se odigrala u Mezopotamiji (današnji Irak) maja 633. između muslimanske vojske Pravednog halifata, kojom je komandovao Halid ibn Velid i vojske Perzijskog sasanidskog carstva i njegovih arapskih saveznika. U ovoj bitci perzijska vojska je bila oko tri puta brojnija od muslimanske vojske.[2] Halid ibn Velid je odlučno porazio brojčano superiorne perzijske snage pomoću taktike dvostrukog obuhvata, manevra sličnog onom koji je koristio Hanibal u bitci kod Kane i pobjedi protiv Rimljana tokom drugog punskog rata. Međutim, Halid ibn Velid je rekao da je on ovu taktiku ratovanja razvio samostalno.[1]
Bitka kod Veledže bila je treća veća bitka tokom muslimaskog osvajanja Perzije.
Uvod[uredi | uredi izvor]
Nakon smrti poslanika Muhammeda Ebu Bekr je izabran za prvog halifu. Na toj poziciji je ostao period od 27 mjeseci, tokom kojeg je slomio pobunu arapskih plemena širom Arabije u kampanji koju je poveo protiv otpadnika i vratio vlast Medine nad Arabijom. Kada je pobuna uspješno okončana, Ebu Bekr je otpočeo rat osvajanja. Pokrenuo je vojnu kampanju protiv sasanidskog Perzijskog carstva i Bizantije i na taj način pokrenuo historijski poduhvat poznat po tome da je u samo nekoliko desetljeća stvoreno jedno od najvećih carstava u historiji. Nakon rata protiv otpadnika, Ebu Bekr je izvršio prepad graničnih perzijskih gradova na teritoriji današnjeg Iraka. Nakon uspjeha tih upada na perzijsku teritoriju, Ebu Bekr je planirao da proširi teritoriju nad kojom je imao vlast kao halifa. Započeo je s Irakom, koji je u to doba bio pod perzijskom okupacijom. Nakon vijekova perzijske slave i moći, za Ebu Bekra je bilo važno da njegove ekspedicije ne dožive poraz jer bi to kod vlastitih snaga potvrdilo i ojačalo dotadašnji strah od perzijske vojne sile koja se tada nalazila na vrhuncu svoje moći. Zbog toga je odlučio da se njegova vojska sastavi isključivo od dobrovoljaca znajući važnost i odlučnost takvih boraca kao i to da vojsku predvodi njegov najbolji vojskovođa Halid ibn Velid. Muslimanska vojska je napala sasanidsko persijskog carstvo u aprilu 633. godine i porazila perzijsku vojsku u dvije uzastopne bitke: bitka lanaca i bitka na rijeci. Osnovni Halidov plan je bio da nanese što je moguće teže gubitke perzijancima kao i da taktiku podredi tome da mu na vlastitom putu do cilja, a to je bio grad Hira, perzijanci pruže što slabiji otpor. Ostvarujući istovremeno te dvije zamisli, Halid ibn Velid je izgradio imidž blistavog vojskovođe.
Priprema muslimanske vojske za bitku[uredi | uredi izvor]
U bitci na rijeci, prethodnoj bitci koju je Halid vodio protiv Perzijanaca, muslimanska vojska je ostvarila važnu pobjedu. Do bitke kod Veledže, Halid ibn Velid je organizovao efikasnu obavještajnu mrežu koju su sačinjavali lokalni Arapi koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Perzijancima. Posredstvom ove mreže, Halid je saznao o novoj koncentraciji perzijske vojske u području Veledže kao i o njenoj brojnosti. Na svom putu do grada Hire, upravo se Veledža nalazila na direktnoj ruti. Sa vojskom od oko 15.000 boraca, Halid je krenuo u pravcu Hire, krećući se brzim tempom duž južnog ruba velike močvare. Nekoliko dana prije nego što se očekivala vojska koju je predvodio Behmen, Halidova vojska je stigla i ulogorila se na maloj udaljenosti od Veledže. Veliki broj preživjelih Perzijanaca koji su pobjegli iz ranijih bitaka su ponovo uzeli oružje u ruke. Muslimani su se suočili sa dva izazova, jednim strateškim i jednim taktičkim:[3]
- Starteški izazov se sastojao u tome da su se dvije perzijske vojke trebale sastati i zajednički razbiti i potpuno poraziti muslimansku vojsku. Za rješavanje ovog problema, Halid ibn Velid se odlučio na brzi pokret svojih snaga, brzo i efikasno eliminisanje jedne perzijske vojske (vojska Endrazagara) prije nego joj se pridruži druga vojska kojom je komandovao Behman, koji je sa vojskom krenuo iz Ktesifona, nekoliko dana kasnije od Enderzegara i koja se kretala sporije.[1]
- Drugi izazov postavljen pred Halida bio je taktičke prirode. Trebalo je spriječiti neprijateljske borce iz pobjegnu s bojnog polja, pregrupišu se i nastave borbu. Da bi to ostvario, Halid je planirao da opkoli i uništi perzijsku vojsku na bojnom polju.
Dao je uputstvo Suvejdu b. Mukarinu da sa svojim ljudima postavi nekoliko odreda vojske koji će čuvati područje donjeg toka rijeke Tigris čime će štititi ovo područje od mogućih prodora neprijatelja sa sjevera i istoka. Zadatak ovih snaga je takođe i upozoravanje Halida o pojavi bilo kakvih neprijateljskih snaga iz tih pravaca. Sa glavninom snaga, Halid je krenuo u pravcu Hire.
Raspored vojske[uredi | uredi izvor]
Bojno polje se nalazilo u ravnici, između 2 niska, ravna grebena. Sjeveroistočni dio ravnice se otvarao u neplodnu pustinju. Na maloj udaljenosti od sjeveroistočnog grebena tekao je ogranak rijeke Eufrat. Perzijski komandant Enderzegar rasporedio je svoje trupe u centru ove ravnice, u pravcu jug-istok. Halid je svoju vojsku rasporedio u istom pravcu, okrenutu prema Perzijancima. Centar bojnog polja, odnosno centar između dvije vojske se nalazio oko 2 km jugoistočno od sadašnjeg Ain ul Muharia, odnosno oko 35 km jugoistočno od sadašnjeg grada Nadžafa.
Perzijska konjica je bila dosta brojnija od muslimanske. Uglavnom je bila sastavljena od teške konjice i bila je stacionirana iza krila, da osigurava krila perzijske vojske. Halid ibn Velid je imao oko 5.000 konjanika i oko 10.000 pješadije. Znajući za brojčanu inferiornost svoje konjice, on je zamislio veliki taktički manevar. Plan se sastojao u tome da u potpunosti dovede u okruženje perzijsku vojsku koristeći svoju lahku konjicu koja je u tom pogledu bila superiorna. Umjesto da transformiše svoju konjicu preko bokova (kao što je to učinio Hanibal u bitci kod Kane), Halid je iskoristio pogodnost terena i postavio dio konjice iza zapadnog grebena na bojnom polju. Podijelio je svoju konjicu na dva dijela od oko 2.000 konjanika u svakoj grupi šaljući ih iza zapadnog grebena noć prije bitke. Tu su čekali Halidov signal da napadnu perzijance s leđa.
Bitka[uredi | uredi izvor]
Strategija perzijskog vrhovnog komandanta, Enderzegara, bila je da čeka u defanzivi i pusti da muslimani prvi napadnu. Planirao je u tom slučaju da zadrži napad, a kad se muslimanska vojska dovoljno iscrpi, sa svojim snagama će krenuti u kontranapad i odlučno poraziti Halidovu vojsku. Perzijska vojska imala je rezervu koja je pružala ispomoć prvoj liniji, čime su bili u prednosti nad muslimanima na čemu su zasnivali strategiju iscrpljivanja muslimanske vojske. Prva faza bitke je krenula baš kako je Endarzagar priželjkivao jer je Halid ibn Velid naredio opći napad. Bitka je izvjesno vrijeme žestoko bjesnila. Tokom prve faze bitke, Halid je izašao na dvoboj jednom Perzijancu koji se zvao Hazar Mard, koji je bio ogroman čovjek i izuzetno vješt borac. Za njega se govorilo da vrijedi hiljadu ratnika. Nakon nekoliko minuta dvoboja, Halid ibn Velid je ubio perzijanca što je psihološki osnažilo muslimane.[4][5] Kada je Enderzegar procijenio da su muslimanske snage na izmaku snaga, naredio je kontranapad čime je otpočela druga faza bitke. Usljed siline napada muslimanski centar se povlačio ostavljajući prostora za perzijsko napredovanje. Perzijanci su čini se prelamali bitku i likovali nad time. Čak su se i muslimanski borci pomirili nad sudbinom, misleći da je Halid naišao na sebi ravnog. Međutim, Halid je dan prije bitke poslao dvojicu svojih oficira, Busra b. Ebi Rahma i Saida b. Merra sa po 2.000 konjanika sa slijedećim instrukcijama: u najvećoj mogućoj tajnosti dovesti konjanike iza leđa perzijskog logora. Nakon što stignu na drugu stranu grebena, iza leđa Perzijanaca, maskirati konjanike i čekati spremni. Kada bitka otpočne, konjanjici raspoređeni u dvije grupe čekati će Haidov znak pri čemu će napasti s leđa i obuhvatiti bokove neprijateljske vojske. Za ovaj plan su znala samo nekolicina bliskih Halidovih saradnika.[1] Kada je Halid dao signal svojoj konjici oni su izvršili iznenadni napad na perzijski desni i lijevi bok, čime je započeta treća faza bitke. Muslimanska lahka konjica iskoristila je svoju pokretljivost. Napali bi Perzijance i nakon što bi im nanijeli gubitke, nakratko bi se povukli, pregrupisali i opet napali. Glavnina muslimanske vojske sa Halidom je nastavila svoj napad na perzijsku prednju stranu, dok su u isto vrijeme rastegli svoje bokove u cilju potpunog okruživanja Perzijanaca. Ovaj Halidov manevar je sličan manevru Hanibala za vrijeme 2. punskog rata protiv Rimljana. Razlika je u tome što je Hanibal pokrenuo snage sa obje strane i za vrijeme bitke doveo ih iza leđa Rimljana. Halid ibn Velid je to učinio noć prije i to sa jedne strane. Kasniji razvoji dogadaja su se poklopili u oba primjera. U toku četvrte, posljednje faze bitke, vojska Enderzegara je uhvaćena u zamku. Perzijska vojska satjerana u mali prostor, sabijena u veliku masu nije bila u stanju na pravi način iskoristiti svoje oružje. Bitka je završena muslimanskom pobjedom, s teškim gubicima koje je pretrpjela vojska sasanidskog Perzijskog Carstva. Od impresivne vojske prije same bitke, ostalo je nekoliko hiljada vojnika koji su se spasili a među njima i Endrazagar. On je krenuo prema Arapskoj pustinji umjesto prema regiji Eufrata gdje je i umro od surovih pustinjskih uslova.
-
Faza 1: Halid ibn Velid opći napad na Perzijance -
Faza 2: Perzijanci kreću u kontranapad, prema Halidovom uputstvu centar muslimanske vojske se polahko i uredno povlači, mameći perzijsku vojsku unutar postavljene formacije -
Faza 3: Muslimanska konjica napada krila perzijske vojske i sa stražnje strane usmjerava perzijsku konjicu -
Faza 4: Muslimanska konjica i pješadija u završnoj fazi opkoljavanja perzijske vojske.
Posljedice[uredi | uredi izvor]
Nakon razbijanja i druge vojske Perzijskog carstva i njihovih kršćanskih arapskih saveznika u završnoj bitci kod Uleisa, muslimanska vojska pod komandom Halid ibn Velida osvaja i grad Hiru, glavni grad Mezopotamije, krajem maja 633. godine. Kasnije slijedi osvajanje Al Anbara i uspješna opsada Ajnu Temra. Sa padom glavnih gradova, cijeli južni i centralni Irak, izuzev Ktesifona, se našao pod muslimanskom kontrolom. 634. godine, Ebu-Bekr je naredio Halidu ibn Velidu da nastavi prema Siriji, s polovinom svoje vojske i da izvrši invaziju Bizantijskog Carstva.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b c d e f g http://www.archive.org/stream/HalidibnVelid_radijallahuanhu-A.I.Ekrem/halidbinvelida.i.ekrem_djvu.txt A.I.Ekrem Halid ibn Velid: Allahova sablja
- ^ a b Vojne kampanje u istočnom Iraku, "Halifa Ebu-Bekr", Ashab poslanika Muhammeda salallahu alejhi we sellem. Virtuala biblioteka Witness-Pioneer.
- ^ Annals of the Early Caliphate By William Muir, str. 75
- ^ al-Al-Tabari Dio 2:Poslanici i patrijarsi, str. 560.
- ^ Abu Yusuf: str. 142.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Bitka kod Veledže |