Bitka na željeznom mostu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka na željeznom mostu
Dio Arapsko-bizantijskih ratova
Datumoktobar 637. godine
LokacijaAntiohija, Sirija
IshodOdlučujuća pobjeda muslimana i pad Antiohije pod muslimansku vlast
Sukobljene strane
Muslimani (Pravedni halifat) Bizantijsko Carstvo
Arapi kršćani
Komandanti
Halid ibn Velid,
Ebu-Ubejde Amir ibn El-Džerrah
Heraklije
Vojne jedinice
15.000 20.000-30.000[1]
Žrtve
minimalne 10.000+[1]

Bitka na željeznom mostu je bitka vođena 637. godine između muslimanskih snaga Pravednog halifata i vojske Bizantijskog Carstva. Bitka se odigrala kod devetolučnog mosta preko rijeke Orontes, prema kojem je bitka i dobila ime. To je bila jedan od posljednjih bitaka između Rašidunskog halifata u bizantijskoj pokrajini Siriji. Period nakon završetka bitke obilježila je gotovo potpuna aneksija pokrajine s padom njenog glavnog grada.

Uvod u bitku[uredi | uredi izvor]

Nakon odlučujuće pobjede u bici na Jermuku muslimanska vojska je zagospodarila Levantom. Jerusalem je osvojen ubrzo nakon toga. Muslimanska vojska je nastavila napredovati ka sjeveru osvajajući ostale dijelove Levanta. Ušli su na teritoriju sjeverne Sirije, u blizini granice sa Antohijom sa namjerom osvajanja ovog grada i osiguranja od eventualne prijetnje sa sjevera. Nakon osvajanja Halepa, Ebu-Ubejde Amir ibn El-Džerrah je poslao Malika el-Aštara da osvoji Azaz u sjevernoj Siriji, istočno od planine Taurus. Osvajanje ovog grada bilo je važno iz razloga kako bi se osigurao ovaj prostor od prisustva velike bizantijske vojske koja je ostala sjeverno od Halepa, odakle su mogli udariti u bok muslimanske vojske tokom bitke za osvajanje Antiohije.[1] Čim se Malik pridružio vojsci, Ebu-Ubejde je otpočeo sa maršom prema zapadu sa ciljem osvajanja Antiohiju, uz Halida ibn Velida koji je vodio svoju vojsku sa mobilnom konjicom. Muslimanska vojska je marširala na zapad preko Halepa i prišla gradu Antiohiji s istoka.[2]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Na oko 20 km od grada, u blizini današnjeg grada Mahruba, nalazio se željezni most preko rijeke Orontes. Na tom mjestu se odigrala bitka između vojske Rašidunskog halifata i Bizantijskog garnizona koji je branio Antiohiju. Glavni detalji bitke nisu zabilježeni ali se zna da je Halid ibn Velid odigrao istaknutu ulogu sa svojom mobilnom konjicom, kao što je to učinio i za vrijeme bitke na Jermuku. Bizantijske snage su pretrpjele teške gubitke i bile su poražene. Bizantijci su pretrpjeli svoje najveće gubitke u muslimanskom osvajanju Sirije, s izuzetkom bitke kod Edžnadina i bitke na Jermuku.[3] Ostaci bizantijske vojske su pobjegli u Antiohiju. Muslimanska vojska je kasnije stigla i do samog grada i opkolila ga. Grad se predao 30. oktobra 637. godine. Prema sporazumu, poraženim bizantijskim vojnicima bilo je dopušteno da napuste grad.

Nakon bitke[uredi | uredi izvor]

Nakon predaje Antiohije, kolone muslimanske vojske krenule su na jug, duž mediteranske obale i zauzele Latakiju, Džeblu i Tartus u današnjoj Siriji, čime su zauzeli većinski dio sjeverozapadne Sirije. Ostatak vojske je poslan da suzbiju preostali otpor u sjevernoj Siriji. Halid ibn Velid je sa konjicom upućen na istok, do Eufrata u blizini Munbija, ali je naišao na slab otpor. Kampanja je okončana početkom januara 638. Nakon poraza probizantijskih kršćanskih Arapa iz Gornje Mezopotamije, koji su predali Emesu u martu 638. godine, Ebu Ubejde je poslao više armija pod komandom Halida ibn Velida i Ajada ibn Ganama da pomognu Jeziru u blizini Sirijske granice u Anadoliji. Ove jedinice su otišle prema sjeveru, do Araratske ravnice i zapadno prema Taurskom gorju. Na taj način, upravo je Taursko gorje, u području današnje Turske, predstavljalo zapadnu granicu Pravednog halifata u Anadoliji.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c http://www.archive.org/stream/HalidibnVelid_radijallahuanhu-A.I.Ekrem/halidbinvelida.i.ekrem_djvu.txt A.I.Ekrem Halid ibn Velid: Allahova sablja
  2. ^ al-Tabari, Muhammad ibn Jarir. History of the Prophets and Kings, Vol. 3, str. 98.
  3. ^ al-Tabari, Muhammad Ibn Jarir. History of the Prophets and Kings, Vol. 3, str.: 99-100.