Bjelašnica

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Koordinate: 43°42′56″N 18°17′05″E / 43.71556°N 18.28472°E / 43.71556; 18.28472
Bjelašnica
Planina
Bjelašnica zimi
Bjelašnica zimi
Država  Bosna i Hercegovina
Općina Hadžići, Trnovo (FBiH)
Planinski sistem Dinarske planine
Nadmorska visina 2 067 m n.v. 
Koordinate 43°42′56″N 18°17′05″E / 43.71556°N 18.28472°E / 43.71556; 18.28472

Bjelašnica je planina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, pripada dinarskom planinskom sistemu. Susjedne planine su joj Igman sa sjeverne strane, koji se praktično naslanja na Bjelašnicu, te Treskavica i Visočica. Bjelašnica je prekrivena snijegom od novembra do maja, a nekada i u ljetnim mjesecima, i otud dolazi objašnjenje za njeno ime.

Reljef[uredi | uredi izvor]

Prostorno se masiv Bjelašnice može podijeliti na tri dijela. Prvi je centralni masiv sa najvišim istoimenim vrhom (lokalni naziv Zvjezdarnica) (2067 m) na kojem se nalazi i meteorološka stanica izgrađena 1894, prva u Bosni i Hercegovini. To je i najviša stalno nastanjena tačka u Bosni i Hercegovini. Sa tog mjest počinjao je i start olimpijskog spusta. U neposrednoj blizini je vrh Vlahinja (2057 m). Na južnom dijelu je Krvavac (2061 m). Na zapadu je Hranisava (1964 m).

Visoravan omeđena planinama, Bjelašnicom sa sjevera, Treskavicom sa istoka, Visočicom sa juga i planinom Obalj sa zapada, naziva se bjelašnički plato.

Najveći dio Bjelašnice građen je od srednjih i gornjih trijaskih krečnjaka i dolomita. Krečnjačko dolomitske mase ispucale su brojnim pukotinama, koje su predisponirale jake kraške procese, zbog kojih se padavine brzo gube u podzemlju, pa je planina skoro bezvodna. Za vrijeme diluvijalne glacijacije na Bjelašnici su bili glečeri (lednici), najajče razvijeni na njenoj sjevernoj strani. I danas ima trgova djelovanja tih glečera.

Pećina Megara, poznata još i pod nazivom Kuvija, nalazi se u zapadnom dijelu planinskog sklopa Bjelašnice (Preslici planina, na sjeverozapadnoj padini brda Orlovca). Pećina Klokočevica ili Klokotnica nalazi se na istočnim padinama Bjelašnice, u blizini Babinog dola.

Klima[uredi | uredi izvor]

Ljepotu planine povećava čudljivost njene klime. Ona je rezultat geografskog položaja Bjelašnice u Dinarskim planinama, geološkog sastava i nadmorske visine. Najviši dio dinarskih planina predstavlja granicu utjecaja dvije klima - mediteranske i kontinentalne. Tako se na Bjelašnici sukobljavaju vazdušne mase sa mora i planine. Takvo sukobljavanje rezultira jakim vjetrovima i izlučivanjem kišnih i sniježnih padavina u jesenjem periodu, a u zimskom periodu do padanja velikih količina snijega, koji se u proljeće dugo zadržava. Ove klimatske specifičnosti su pogodne za razvoj zimskih sportova.

Srednja godišnja temperatura iznosi samo 0,7 °C, zbog izrazito niskih zimskih temperatura. Najviša temperatura dostiže 24 °C, a najniža -41 °C. Ljeti je prekrivena gustom zelenom travom, a zimi i do 3 m visokim snijegom.

Hidrografija[uredi | uredi izvor]

Rijeka Rakitnica (Neretva), sa svojim čuvenim kanjonom, razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu i odvodi druge potoke kao što su Tušiočki potok u Neretvu.

Turizam[uredi | uredi izvor]

Zbog svoje surove klime u 20-om vijeku ovu planinu pohodili su jedino planinari. Poznat je i slučaj iz 1962 kada su smrtno stradala sedmorica planinara. Na zapadnoj strani izgrađeno je 5 planinarskih domova: Šavnik, Podgradina, Stanari Hranisava i Sitnik. Pristup je sa željezničke stanice Pazarić.

U sklopu XIV Zimskih olimpijskih igara - Sarajevo 1984, na Bjelašnici, u predjelu Babin Do, izgrađeni su brojni sportski i turistički objekti, koji se i danas koriste. Poboljšana je i cestovna mreža

Historija i stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Na ovom platou ukliješteno je desetak planinskih sela gdje je prije rata živjelo oko 2.500 stanovnika. Stanovništvo se bavi uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni historijski pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja ovog područja, porijeklu i strukturi stanovništva itd. Dodatne poteškoće usložnjavanja i činjenica da je literatura o ovim područjima veoma oskudna, te i činjenica da se ovo područje uvijek geografski nalazilo na granici između onog što se u prošlosti, a i danas zove Bosna i Hercegovina. Nerijetko za ovaj dio kažu da je ustvari ono „I“ između Bosne i Hercegovine. To je uslovilo i činjenicu da je administrativno uvijek pripadalo najmanje dvjema organizacionim cjelinama, jedan dio Bosni drugi Hercegovini.

Dugo je vladalo uvjerenje da je područje bjelašničkih sela bilo ustvari bastion bogumilstva, područje gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U naučnoj literaturi urbicirano je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18. vijeku primili Islam.[potreban citat]

Ipak ostat će naučna nepoznanica da li je predosmanlijsko stanovništvo ovog područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ova planinska područja i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18. vijeka.

Nije isključena opcija koja se u novije vrijeme sve češće zagovara da su u stvari pripadnici Crkve bosanske, dobri bošnjani, kako su sebe zvali, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanlijske vlasti u ove krajeve.

Ovdje treba spomenuti i treću hipotezu koju zagovara historičar Jusuf Mulić u svojim nedavno objavljenim monografijama Konjica, a posebno u nedavno štampanim knjigama da su ovo područje nastanjivali Vlasi koji su tu stigli iz stare Hercegovine u sklopu općepoznate činjenice o njihovom nomadskom kretanju duž Balkanskog poluostrva od vremena kada su stigli zajedno sa rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Rimskog carstva u 4. vijeku.

Ovo područje je bilo naseljeno još u predhistorijskom dobu. Iz tog perioda datira lokalitet Gradine utvrđenje blizu sela Umoljani. Tu su još lokaliteti Crkvina koji se nalaze nedaleko od rijeke Rakitnice na jednom brežuljku iznad srednjovjekovnog groblja. Ovi Iliro-Rimljani su dolaskom Slavena u Bosnu postepeno slavizirani i potiskivani iz svojih starih naselja sa plodnih predjela u planinske krajeve.

Stanovništvo slaviziranih Iliro-romana se bavilo pretežno stočarstvom i kiridžijskim poslovima. Stupili su u vezu sa dalmatinskim gradovima koji su trgovali sa slavenskom pozadinom. Robu su prevozili konjima, mulama i magarcima. To se zvalo karavanska trgovina.

Među bjelašničkim selima nalaze se između ostalih i Donji i Gornji Kramari čije ime potiče od vlaških starješina karavana koje su zvali kramarima. Naselje Vlahinja koje je poznato na dva lokaliteta također svjedoči u prilog ovoj tvrdnji. Sve ovo pokazuje da je to područje bilo naseljeno vlasima i da je tuda vodio trgovački put prema Sarajevu.

Hipoteza da su ovo područje u predosmanlijskom periodu nastanjivali nomadi-vlasi-može biti najbliža historijskim činjenicama s obzirom na običaje, način odijevanja i druge elemente koje je zapamtila i naša generacija a koji su najsličniji, ponegdje i identični sa onima u Staroj Hercegovini. Također mnoga prezimena ovog područja kao što su Bandići, Aljovići, Fajići doselila su se na ovo područje iz Hercegovine.

I na kraju i do danas su neki lokalitet sačuvali nazive koji bi mogli potvrditi ovu teoriju kao što su „vlahinja“ itd.

Od spomenika materijalne kulture koji bi eventualno mogli pomoći u rješavanju zagonetke porijekla i strukture stanovništva bjelašničkih sela predosmanlijskog perioda teško nam mogu od neke vitalne pomoći biti nadgrobni spomenici - stećci kojih na ovom području ima na nekoliko lokaliteta. Naime, ovi nadgrobni spomenici ne mogu se vezati ni sa patarenstvom ni sa crkvom bosanskom, jer su ih dizali i pravoslavci i katolici, već sa običajima onovremenog naroda bilo koje vjeroispovijesti.

Već u prvom popisu vilajeta Hercegovina iz 1477. godine, znači petnaestak godina poslije pada Bosne pod osmanlijsku vlast, spominje se bjelašničko selo Tušila koje pripada timaru Zagorje sa stavke Grgura vojvode. Na tom timaru zabilježena je jedna kuća koju nastanjuje Radovan sin Miroslava. Od prihoda spominju se pšenica, zob, i nešto povrća sa veoma skomnim prihodom od 214 akči dok selo Drežica naprimjer ima prihod od 1992 akče.

Deset godina kasnije u popisu iz 1488. godine spominje se selo Umoljani kao timar Sinana Čelebija sina Abdus-selama. Ovom popisu se javljaju muslimanska imena u prvoj generaciji kao naprimjer Hamza sin Radina, Hamza sin Vukčina, Ahmed sin Tvrtka. Umoljani su imali 20 kuća i ukupni prihod od 1572 akče. Ovo navodi na zaključak da je Islam veoma rano došao do stanovnika ovih sela i da su nakon 20 godina počeli primati Islam.

U popisu iz 1604. godine spominju se sela Umoljani, Lukomir, Bobovica i Brda. I u ovome popisu određena se imanja vode na precima koji su bili nemuslimani, ali sada su posjednici svi muslimani njih 69 sa prihodom od 13.500 akči.

Ovim područjem prošao je i Evlija Čelebija polovinom 17. vijeka gdje spominje sela Tušila i Rakitnicu te još neke lokalitete koji danas nisu nastanjeni i za njih kaže da je to čudan zelenilom obrastao i naselje planinski kraj.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]