Bočne komore

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Bočne komore
(Ventriculus lateralis)
Gray734.png
Gray736.png
Bočni prikaz komorskih šupljina (desna strana)
Identifikatori
Gray's p.829
MeSH A08.186.211.276.650
NeuroLex ID Lateral ventricle
TA A14.1.09.272
FMA 78448
Anatomska terminologija
Položaj bočnih komora (crvrne)

Bočne komore ili često lateralne komore su dijelovi komorskog sistema mozga sisara. Sadrže ih obje moždane hemisfere, po jednu. Označavaju se kao prva i druga moždana komora, koje su veće i od treće i od četvrte moždane komore.

Svaka bočna komora liči na strukturu u obliku slova C koja počinje u gornjem rogu temporalnog režnja, putuje kroz tijelo tjemenog i čeonog režnja, a na kraju završava na intraventrikulskim otvorima, gdje se svaka očna komore povezuje sa centralnom trećom komorom. Duž zadnjeg roga, proteže unazad u potiljačni režanj, a prednji rog bočne komore se proteže dalje u frontalni režanj.[1][2][3] [4][5][6]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Rogovi bočnih komora
Bočne komore su povezane sa trećom komorompreko međukomornih otvora (foramina).

Svaka lateralna komora ima tri roga – kornusa. Oni mogu biti u komori ili proširenja režnja.

Prednji (anteriorni) rog lateralne komore ili frontalni rog, prolazi naprijed i sa strane, sa blagim nagibom prema dolje, iz međukomorskog otvora u čeonom režnju i savija se oko prednje strane kaudatnog jezgra. Njegov pod formira gornju površinu dijela corpus callosum (u rostrumu ovog tijela). Medijalno je ograničen prednjim dijelom septum pellucidum, a bočno – glavom kaudatnog jezgra. Svoj vrhunac doseže na zadnjoj površini strukture korpus kalozum.[7][8][9][10]

Zadnji rog lateralne komore ili okcipitalni rog, prelazi u okcipitalni režanj. Njegov pravac je unazad i bočno, a zatim na medijalni odjeljak. Krov formiraju vlakna corpus callosum koja prolaze na sljepoočni i potiljačni režanj. Na njenom medijalnom zidu je uzdužna eminencija, u malom hipokampusu, koji je involucija komorskog zida proizvedenog od kalkarine brazde. Iznad ove hvataljke (forcepsa) zadnjeg corpus callosum, prolazi kroz orbitu za ulazak u potiljačni režanj, izazivajući još projekcija, u vijugi zadnjeg roga. Kalkarine vijuge zadnjeg roga su izuzetno varijabilne u stupnju svoje razvijenosti; u nekim slučajevima one su slabo definirane, u drugim istaknute.

Donji rog lateralne komore ili temporalni/sljepoočni rog , je najveći od rogova. Prelazi u sljepoočni režanj, formirajući krivinu krajem zadnjeg dijela talamusa. Prvo polazi unazad, lateralni dio, i naniže, a onda se zakrivljuje na oko 2,5 cm od tjemena temporalnog režnja. Njegov ravac pružanja je prilično dobro naznačen na površini mozga – gornjom sljepoočnom brazdom. Krov se formira uglavnom od donje površine obloge corpus callosum, ali i repa kaudatnog jezgra i terminalnih pruga, a svojim dodacima se produžava se naprijed u krov sljepoočnog roga; rep caudatnog jezgra veže putamen. Njegov gornji sloj predstavljaju sljedeći dijovi: hipokampus, fimbria hipokampusa, kolateraln eminencija i pleksus mrežnjače. Kada se ukloni pleksus mrežnjače, vidi se rascjep poput otvora, uz medijalni zid temporalnog roga; ova pukotina predstavlja donji dio koroidne pukotine.

Tijelo bočne komore je centralni dio, samo zadnji frontalnom rogu. Trougao bočnih komora prostor definiransljepoočnim i potiljačnim rogom (nazad) i tijelom lateralne komore (sprijeda). Cella media je centralni dio lateralne komore. Ependimi, koji pokrivaju unutrašnjost bočnih komora, su epitelne ćelije.[11]

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Bočne komore, slično kao i drugi dijelovi ventrikulskog sistema mozga, razvijaju se od centralnog kanala neuralne cijevi. Naime, bočne komore potiču iz dijela cijevi koja je prisutna u prozencefalonu u razvoju, a potom u telencefalonu.[12]

U prva tri mjeseca prenatalnog razvoja, centralni kanal se širi u lateralne, treću i četvrtu komoru, povezane tanjim kanalom. U bočnim komorama, pojavljuju se specijalizirana područja – pleksus mrežnjače – koja proizvode likvor. Ako je njegova proizvodnja veća od reapsorpcije ili njegovo stvaranje blokirano, može nastati proširenje komora i pojave hidrocefalusa. Fetusne lateralne komore se mogu dijagnosticira pomoću linearnog ili planarnog mjerenja.[13][14]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Volumen bočnih komora se zna povećavati s dobi. Također su uvećane i u velikom broju neuroloških stanja, kod kojih su prosječno veće kod pacijenata sa shizofrenijom, bipolarnim poremećajem, glavnim depresivnim poremećajem i Alzheimerovom bolešću.[15][16][17]

Strukture ventrikulskog sistema su embriološki izvedene iz neuronskih kanala, centralne nervne cijevi.[18]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pritchard T. E., Alloway D. (1999): Medical neuroscience. Hayes Barton Press, ISBN 978-1-59377-200-0:http://books.google.com/books/about/Medical_neuroscience.html?id=m7Y80PcFHtsC.
  2. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4.
  3. ^ http://books.google.com/?id=3nO6ggvV1PUC&dq=%22Comparative+vertebrate+neuroanatomy:+evolution+and+adaptation%22.
  4. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  5. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  6. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Archived 21 March 2012[Date mismatch] at the Wayback Machine. (5th ed.). Oxford University Press
  7. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  8. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  9. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.
  10. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  11. ^ Crossman, A R (2005). Neuroanatomy. Elsevier. str. 32. ISBN 978-0-443-10036-9. 
  12. ^ Le, T.; Bhushan, Vikas; V., Neil (2010). First Aid for the USMLE Step 1: 2010 20th Anniversary Edition. New York: The McGraw-Hill Companies, Inc. str. 126. ISBN 978-0-07-163340-6. 
  13. ^ Carlson, B. M. (1999). Human Embryology & Developmental Biologypublisher=Mosby. str. 237–238. ISBN 0-8151-1458-3. 
  14. ^ Glonek, M.; Kedzia, A.; Derkowski, W, (2003). "Planar measurements of foetal lateral ventricles". Folia morphologica 62 (3): 263–5. PMID 14507062. 
  15. ^ Kempton, M. J., Geddes, J. R., Ettinger U. et al. (2008). "Meta-analysis, Database, and Meta-regression of 98 Structural Imaging Studies in Bipolar Disorder, Archives of General Psychiatry, 65:1017–1032 see also MRI database at www.bipolardatabase.org.
  16. ^ Kempton MJ, Salvador Z, Munafò MR, Geddes JR, Simmons A, Frangou S, Williams SC. (2011). "Structural Neuroimaging Studies in Major Depressive Disorder: Meta-analysis and Comparison With Bipolar Disorder". Arch Gen Psychiatry 68 (7): 675–90. PMID 21727252. doi:10.1001/archgenpsychiatry.2011.60.  see also MRI database at www.depressiondatabase.org
  17. ^ Nestor, S; Rupsingh, R; Borrie, M; Smith, M; Accomazzi, V; Wells, J; Fogarty, J; Bartha, R. "Ventricular Enlargement as a Surrogate Marker of Alzheimer Disease Progression Validated Using ADNI". Brain 131 (9): 2443–2454. doi:10.1093/brain/awn146. 
  18. ^ Wright IC, Rabe-Hesketh S, Woodruff PW, David AS, Murray RM, Bullmore ET (January 2000). "Meta-analysis of regional brain volumes in schizophrenia". Am J Psychiatry 157 (1): 16–25. PMID 10618008. doi:10.1176/ajp.157.1.16. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]