Bogorodica od Bruggea

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bogorodica od Bruggea sa djetetom

Bogorodia od Bruggea je mramorna skulptura italijanskog renesansnog umjetnika Michelangela Buonarrotija, na kojoj su prikazani Bogorodica i dijete. Isklesana je u periodu između 1501 - 1504 iz jednog komada mramora, a visine je 2 metra. Danas se čuva u desnom prolazu Bogorodičine crkve (Onze-Lieve-Vrouwekerk) u belgijskom gradu Bruggeu.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

U prvim godinama 16. vijeka Michelangelo se vratio u Firencu nakon uspjeha postignutih u Rimu. Umjetnik je bio angažiran u teškoj realizaciji skulpture Davida, djela koje je tada bilo obavijeno tajnom i koju je cijeli grad nestrpljivo iščekivao.[1][2] Godine 1501. jedan od Michelangelovih klijenata (koji će kasnije postati papa Pio III) naručio je 15 skulptura za Katedralu u Sieni (stari grad i kulturno središte u središnjoj Italiji). Jedna od njih je monumentalna skulptura Marije i Isusa na čijoj izradi je veliki kipar proveo tri godine. Međutim, zgod nekih nesporazuma prodaja ove skulpture nije bila uspješna, te je umjetnik stupio u kontakt sa velikom grupom privatnih firentinskih klijenata.[3] Među njima bila je i porodica Muscron (italijanizirano u "Moscheroni"), flamanski trgovci tkaninama. Za svoje poslovanje u Italiji porodica Mouscron je bila kupac banke Jacopa Gallija, prijatelja i zaštitnika Michelangela i koji je vjerovatno bio posrednik pri prodaji skulptura.

Spašavanje skulpture iz nacističkog skrovišta Altausee u Austriji 1945. godine.

Naručili su skulpturu Bogorodice i djeteta od umjetnika da bude smještena u njihovoj porodičnoj kapeli u Bruggeu. Djelo je gotovo tajno otpremljeno u Livorno 1506. godine, o čemu svjedoče neka pisma umjetnika upućena njegovom ocu i izvjesnom Giovanniju Balducciju, zaduženom za ekspediciju. Posao je plaćen za veliku novčanu sumu od 4000 florina, što dokazuju i dokumenti o isplatama koje su se dogodile između 1503. i 1505. godine. Nedavno ponovno otkriveni dokumenti o ovim novčanimtransakcijama omogućili su utvrđivanje datuma izrade kipa. Skultura Bogorodice od Bruggea stigla je u Flandriju do 1508. godine. U početku je bila smještena u kapeli Mouscron u katedrali, gdje ju je Albrecht Dürer vidio 1521. godine. Ovo je jedino umjetničko djelo koje je bilo prodato i prebačeno van Italije još za umjetnikovog života.

Za vrijeme Napoleonove okupacije skulptura je dovezena u Pariz, da bi bila vraćena 1815. godine. Drugi put je uklonjena 1944. godine za vrijeme Drugog svjetskog rata, tokom povlačenja nacističkih snaga, koje su skulpturu ukrale i odnijele u Njemačku umotanu u dušeke u konvoju Crvenog križa. Pronađena je dvije godine kasnije u rudniku u Altausseeu u Austriji, zahvaljujuċi ekspediciji u okviru programa Spomenici likovne umjetnosti, te je ponovo vraćena u arhivu.

Njeno posljednje putovanje datira iz 1952. godine, kada je privremeno bila izložena u Nacionalnom muzeju Bargello u Firenci, kao razmjena s Portinari triptihom Huga van der Goesa.[1][2]

Opis i stil[uredi | uredi izvor]

Skulptura Bogorodice sa djetetom u baroknom arhitektonskom kompleksu u kojem se danas čuva.

Bogorodica od Bruggea nastala je nekoliko godina nakon poznate vatikanske Piete (završena 1499. godine), s kojom, pokazalo se, ima više zajedničkih tačaka, počevši od fizionomije i položaja glave Bogorodice koja gleda prema dolje, kao i u pogledu oblika i tretmana odjeće. Odnos majke i djeteta ovdje je zamišljen krajnje originalno, s dinamičnom idejom predstavljanja djeteta u činu iskliznuća iz majčinog krila, potpomognutom lijevom rukom Bogorodice i potporom koju pruža nabor ogrtača ispružen između njenih koljena. Sastav na taj način animira nestabilna poza, uz izrazito uvijanje djetetovog tijela, koje Michelangelo često koristi.

Prikaz Madone i djeteta iz Brugesa značajno se razlikuje od Michelangelovih prethodnih prikaza iste teme, u kojima je prikazivana pobožna Bogorodica kako se smiješi vlastitom djetetu u krilu. Predstavljajući Mariju kako uspravno sjedi na prijestolju, Michelangelo je namjeravao naglasiti njezinu božansku mudrost. Odjevena je u jednostavnu odjeću s bogatim naborima, koja raskošno pada na pod. U ovom djelu, Isus je predstavljen kao zdrav, snažan dječak, koji čvrsto, gotovo bez potpore sjedi majci u krilu. On lagano drži majčinu lijevu ruku, i čini se kao da će učiniti prve korake prema svijetu. Oboje imaju smiren izraz lica i gledaju daleko ispred sebe. Istodobno, Madonin pogled nije usmjeren prema sinu, već djeluje odsutno i okrenut je prema zemlji, kao da je već bila svjesna Isusove sudbine, koju je mogla nazrijeti čitajući proročanstva iz svetih spisa, na koju se odnosi zatvorena knjižica koju drži u desnoj ruci. Sve to je podvučeno kontrastom između hladne Madonine smirenosti i dinamičnosti djeteta, koje se nastoji projicirati prema gledaocu, a također je nabijeno i simboličnim značenjima.[1][3][4]

Kao dio liturgijskog pribora, Bogorodica iz Bruggea ispunjava svoju namjenu u dramatizaciji i vizualnom podržavanju izvođenja mise. Michelangelo je to postigao kroz pametan kompozicijski aranžman, koji prikazuje dvije figure koje komuniciraju kako međusobno tako i sa prostorom oko njih. Na taj način se stvara naracija koja ilustrira Hristovu priču od djeteta do mučenika i koja naglašava zajedničku ulogu njegove majke na ovom žrtvenom putu. Kip kao dodatni liturgijski pribor dostiže svoj puni potencijal tokom misnog slavlja, djelujući i kao upadljiva pozadina i vizuelno potkrepljivanje riječi i djela sveštenstva. Status Bogorodice od Bruggea kao samostojeće skulpture služi ubrizgavanju fizičke stvarnosti u ovaj proces tokom odvijanja mise. Po svojoj prirodi, skulptura u svom okruženju nastanjuje isti prostor i dimenziju kao gledalac, za razliku od crtanih slika na panelu ili platnu koje zauzimaju percipirani pojam prostora kakav stvara slikarska četkica. Sa svojom nerazdvojivom masom, težinom, i osjećajem čvrstoće, Bogorodica od Bruggea se prije svega pojavljuje kao tjelesna stvarnost nego kao oslikana iluzija, omogućavajući značajniji angažman sa svojim gledaocima. Za razliku od rimske skulpture Pijetã, koja je označila jedinstveni prekid skulpturalne tradicije Pijetã vrste, Bogorodica od Bruggea je samo jedan od primjera u kontinuiranom narativu promjene stavova prema religioznoj skulpturi tokom renesanse. Usamljeno prisustvo Bogorodice od Bruggea unutar niše iznad oltara stvara jasnu vizualnu vezu između Bogorodice od Bruggea i drevnih idola paganskih oltara. Umjesto da podriva hrišćansku tradiciju, Michelangelo koristi snagu i ljepotu mramorne skulpture (glavni materijal Rimljana za izradu skulptura) za hrišćanski subjekt prikazan u predmetu koji se koristi u hrišćanske svrhe. Za razliku od svog ateistički nastrojenog suparnika Leonarda da Vincia, Michelangelo je bio duboko zainteresiran i za umjetničko istraživanje i za vjerski izraz. U Bogorodici od Bruggea ta dva interesa idu ruku pod ruku. Poigravajući se Leonardovim primjerom, Michelangelo svojoj Madoni i djetetu ubrizgava osjećaj dinamičnosti, što dovodi do estetski zanimljive kompozicije koja ostaje natopljena vjerskim značajem. Zanimljivost je i to da razlika u mediju stvara potpuno drugačije iskustvo za gledatelja.

Iako je Michelangelo po narudžbi izradio Bogorodicu od Bruggea, skulptura ne predstavlja samo razmjenu dobara između umjetnika i mecene. Umjesto toga, pokazuje duboku brigu umjetnika za božansku tematiku i njegovo temeljito razmatranje liturgijskog konteksta skulpture. Osim što je duboko ukorijenjena u teologiji, Bogorodica iz Bruggea obilježava i odvažni pokušaj inovacije tradicionalnih oblika oltarne slike bez žrtvovanja narativnih mogućnosti uokvirenog prostora koji se nalazi iza i iznad oltara (eng. retable), slika i multimedijskih ansambala. Da bi to postigao, Michelangelo je prisvojio i transformirao rad drugih umjetnika, upotrijebio popularne umjetničke metaforičke izraze i razmišljao o vlastitom prošlom radu kako bi stvorio skulpturu koja prenosi tradicionalne teološke teme bez ikakve pomoći, osim samog oltara. Pritom je pokazao svoju umjetničku snagu u stručnoj manipulaciji odabranim materijalima kao i njegovu sposobnost da u jednom bloku mramora prenese složene teološke koncepte.[5][6]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ludwig Goldscheider, Michelangelo: slike, skulpture, arhitektura, Phaidon Publishing Co. London, 1996.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d "Bogorodia od Bruggea". michelangelo.net. Pristupljeno 16. 1. 2021.
  2. ^ a b "The amazing story of the rescue of the Madonna of Bruges by the Monuments Men". Pristupljeno 16. 1. 2021.
  3. ^ a b "Realizam u renesansnoj umjetnosti". Pristupljeno 16. 1. 2021.
  4. ^ Paul Crenshaw, Rebecca Tucker, Alexandra Bonfante-Warren, Otkrivanje velikih majstora: Vodič za ljubitelje umjetnosti za razumijevanje simbola u slikarstvu i kiparstvu, Universe Publishing, New York City, prvo izdanje 2009. godine, ISBN 978-07893-1891-6, str. 158-161
  5. ^ Joanna Ziegler, The Sculpture of Compassion: The Pietà and the Beguines in the Southern Low Countries c. 1300 - c. 1600 (Brussels: Institut Historique Belge de Rome Etudes d’Histoire de l’Art, 1992), str. 158
  6. ^ Joannides, Paul. Review of Michelangelo, the Bruges Madonna, and the Piccolomini Altar, by Harold Mancusi-Ungaro. The Burlington Magazine 115, no. 842 (May, 1973): str. 332

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]