Bonske ovlasti

Bonske ovlasti naziv je za niz ovlasti danih visokom predstavniku za Bosnu i Hercegovinu, koje uključuju nametanje i poništavanje zakona te imenovanje i smjenu zvaničnika. Uvedene su 1997. kako bi se proširila ovlaštenja visokog predstavnika i njihova zakonitost i dalje je upitna.

Pozadina

Dejtonskim sporazumom, potpisanim u novembru 1995, uvedeno je nekoliko ključnih mehanizama za osiguranje njegovog provođenja i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Sporazum je uključivao demokratske izbore, pravosudni okvir i međunarodni nadzor.

Organizaciji za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), koju predvode Sjedinjene Američke Države, dodijeljena je kontrola nad izborima putem Privremene izborne komisije kako bi se promovirali umjereni politički ishodi.

Sud se sastoji od devet sudija: dvoje koje imenuje Narodna skupština Republike Srpske, četvero (dva Hrvata i dva Bošnjaka) koje imenuje Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i troje međunarodnih sudija, koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Međunarodne sudije igraju odlučujuću ulogu u rješavanju zastoja u ustavnim pitanjima.

Ured visokog predstavnika (OHR): osnovan prema Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma, OHR je stvoren da nadgleda civilno provođenje i olakša međunarodnu intervenciju ako je potrebno.

Vijeće za provedbu mira

Nakon sporazuma pojavila se zabrinutost u vezi s političkom legitimnošću OHR-a, posebno zbog protivljenja SAD-a znatnom angažmanu UN-a. Kao odgovor na to, na konferenciji u Londonu u decembru 1995. formirano je Vijeće za provedbu mira (PIC) radi koordinacije finansijske i političke podrške stabilizaciji Bosne i Hercegovine. Vijeće je apsorbiralo autoritet Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (ICFY) i osiguralo strukturu za međunarodni nadzor, omogućavajući evropskim državama da imaju ulogu u poslijeratnoj vlasti u Bosni i Hercegovini.

Iz perspektive SAD-a mehanizmi Dejtonskog sporazuma bili su osmišljeni da uravnoteže međunarodnu kontrolu, a istovremeno ograniče opsežni angažman UN-a. PIC je odigrao ključnu ulogu u nadzoru nad političkom i ekonomskom rekonstrukcijom Bosne i Hercegovine.

Proces izgradnje nacije

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma strategija Sjedinjenih Američkih Država za njegovo provođenje u Bosni i Hercegovini u početku se oslanjala na regionalne političke čelnike, posebno na Franju Tuđmana (Hrvatska) i Slobodana Miloševića (Srbija), kao posrednike u olakšavanju procesa. Međutim, ovaj pristup ograničio je učešće SAD-a u širim regionalnim naporima demokratizacije, posebno u vezi sa Srbijom i statusom Kosova i Crne Gore.

Do kraja 1997. vlada SAD-a odlučila je smijeniti Tuđmana i Miloševića s njihovih uloga u procesu provođenja, odlučujući se umjesto toga za direktan angažman s političkim vodstvom Bosne i Hercegovine. Cilj ove promjene bio je riješiti vakuum moći koji je nastao njihovim uklanjanjem i ojačati institucionalne reforme unutar Bosne i Hercegovine.

PIC je osnovan radi nadgledanja provedbe Dejtonskog sporazuma; međutim, njegova zakonitost dovedena je u pitanje s obzirom na to da je formiran nakon što je ugovor već bio potpisan i stupio na snagu. Uprkos tome, PIC je odigrao ključnu ulogu u proširenju ovlasti visokog predstavnika, posebno posredstvom bonskih ovlasti, koje su visokom predstavniku omogućavale da nameće i poništava zakone.

Političko okruženje u Bosni i Hercegovini dramatično se promijenilo nakon pada Miloševića i završetka rata na Kosovu. Ovi događaji omogućili su koordiniraniju međunarodnu kampanju, posebno protiv nacionalističkih frakcija unutar Bosne i Hercegovine. Sjedinjene Američke Države igrale su vodeću ulogu u usmjeravanju procesa provođenja mira, uz snažan nadzor nad visokim predstavnikom. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch otvoreno je priznao svoju odgovornost prema američkom ambasadoru u Bosni i Hercegovini, naglašavajući američku dominaciju u oblikovanju političkih odluka. Američki pristup naglašavao je stav nulte tolerancije prema greškama, što ilustruju rigorozni standardi koje su nametnuli američki predstavnici.

Godine 2000. Ustavni sud Bosne i Hercegovine bavio se ključnim pravnim pitanjima u vezi s ovlaštenjima OHR-a. Njegova presuda u predmetu "U 9/00" uvela je koncept "funkcionalne dualnosti". Prema tom principu, jedan pravni sistem funkcionirao je prema Ustavu Bosne i Hercegovine, dok je drugi proizašao iz autoriteta međunarodne zajednice. OHR, s bonskim ovlastima, mogao je direktno intervenirati u pravni poredak Bosne i Hercegovine, često zamjenjujući ulogu državnih institucija. Ipak, Ustavni sud naglasio je svoja ograničenja, tvrdeći da nema nadležnost ocjenjivati zakonodavne aktivnosti visokog predstavnika jer te ovlasti nisu dane Ustavom Bosne i Hercegovine.

U periodu prije općih izbora 2000. OSCE je, pod vodstvom SAD-a, nametnuo nove izborne propise. Te reforme promijenile su način na koji su predstavnici birani u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Konkretno, restrukturirale su izborni proces kako bi se pojačao utjecaj Bošnjaka na hrvatsku zastupljenost, što je izazvalo pravne izazove od stranaka bosanskih Hrvata.

Ustavni sud, sastavljen od bošnjačkih i međunarodnih sudija, na kraju je odbacio žalbe hrvatskih stranaka. Ta presuda potvrdila je valjanost izbornih reformi OSCE-a uprkos argumentu Hrvata da takve odluke krše Ustav Bosne i Hercegovine i Dejtonski sporazum. Sud je tvrdio da OSCE, iako međunarodno tijelo, ima ovlast donijeti izborne promjene – odluka koja je dodatno naglasila složenu i često spornu ravnotežu između domaćeg ustavnog prava i međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini.

Kao odgovor, Hrvatski narodni sabor 2001. proglasio je privremenu samoupravu, odbacujući legitimnost nametnutih promjena. OHR, uz podršku NATO-ovog SFOR-a, intervenirao je racijom u Hercegovačkoj banci, finansijskoj okosnici hrvatskog nacionalističkog pokreta, i uspostavio međunarodni nadzor. Uprkos tome što nakon šest godina revizije nisu otkrivene nikakve ilegalne aktivnosti, banka je na kraju vraćena Federaciji BiH, ali je ubrzo bankrotirala. Zbog nedostatka finansijske podrške, Hrvatski narodni sabor je raspušten, a hrvatski čelnici vratili su se učešću u državnim institucijama.

S legitimiziranjem funkcionalne dualnosti, OHR i visoki predstavnik iskoristili su svoje ovlasti da donesu Zakon o državnoj odbrani, stvarajući jedinstvenu vojnu komandu i državnu vojsku. Također su uveli zakone o indirektnom oporezivanju i kontroli granica, dodatno konsolidirajući državnu vlast. Međutim, nakon izbora 2006. otpor čelnika bosanskih Srba zaustavio je dodatne reforme. Srpske stranke odbacile su sve daljnje izmjene Dejtonskog sporazuma, čak su prijetile raspisivanjem referenduma protiv jednostranih promjena.

Uprkos zastoju Sjedinjene Američke Države predvodile su višestruke napore da potaknu sveobuhvatne ustavne reforme u Bosni i Hercegovini, usmjerene na nadilaženje etničkih podjela i jačanje funkcionalnosti države. Međutim, otpor lokalnih političkih elita, posebno onih koje se boje gubitka zaštite i privilegija zasnovanih na etničkoj pripadnosti, otežao je napredak.

Američki diplomati i naučnici dosljedno su zagovarali napredno tumačenje Dejtonskog sporazuma, tvrdeći da je potreban institucionalni okvir koji nadilazi etnički identitet. Ipak, opozicija je i dalje snažna, a čelnici bosanskih Srba i Hrvata oprezni su prema reformama za koje se smatra da koriste bošnjačkoj većini, a na njihovu štetu.

Ovlasti

Visoki predstavnik ima tri glavne ovlasti:

• pisanje i nametanje zakona, bez obzira na status u Parlamentu;
• smjenjivanje zvaničnika, izabranih i neizabranih; Carlos Westendorp iskoristio je ovu ovlast kada je 1999. smijenio Nikolu Poplašena s mjesta predsjednika Republike Srpske;
• kontrola nad pravosuđem, uključujući smjenu sudija i poništavanje odluka Ustavnog suda.

Bibliografija

• Kostić, Roland (2013). "American nation-building and the 'making' of Bosnia". u Eriksson, Mikael; Kostić, Roland (ured.). Mediation and Liberal Peacebuilding: Peace from the Ashes of War?. London – New York: Taylor & Francis. ISBN 9781136189166.