Hrvati u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Bosanski Hrvati)
Jump to navigation Jump to search
Commons-emblem-issue.svg Tačnost podataka u ovom članku je osporena.
Molimo da provjerite i ispravite netačnosti u članku.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Translation Latin Alphabet-cs.svg Ovom članku je neophodan prijevod sa hrvatskog na bosanski jezik.
Ovaj članak je napisan na nekom drugom jeziku, umjesto na bosanskom. Ako je članak bio predviđen za čitaoce Wikipedije na tom jeziku, premjestite ga na odgovarajući projekt. Pogledajte i spisak Wikipedijinih jezičkih projekata.
Hrvati u Bosni i Hercegovini
Hrvoje Vukcic Hrvatinic.jpg Ritratto di giovinetta (possibly Isabella d'Este).jpg Stjepan tomas.jpg
Ivan franjo jukic.jpg Grgo Martic.jpg Silvije Strahimir Kranjcevic.jpg
Antun branko Šimić.JPG S. Kragujevic, Ivo Andric, 1961.jpg Vladimir Prelog ETH-Bib Portr 00214.jpg
Ukupna populacija

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina 1991: 760.852 - 17,38%

Bosna i Hercegovina 2013: 544.780 - 15,40%[1]
Jezik
hrvatski
Vjera
katoličanstvo
Vezane etničke grupe
Bošnjaci, bosanski Srbi

Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini.[2] Prema popisu stanovništva iz 2013. godine sa brojem od 544.780 stanovnika čine 15,4% od ukupnog broja stanovnika. Historijski dijelovi BiH sa velikim brojem hrvatskog stanovništva su Srednja Bosna, Bosanska Posavina, Zapadna Hercegovina, Tropolje, Tuzla kao i većim bosanskohercegovačkim centrima Sarajevu i Banjoj Luci. Poslije rata u BiH većina bosanskohercegovačkog hrvatskog stanovništva se nalazi u Sarajevu, zapadnoj Hercegovini, tuzlanskoj regiji i srednjoj Bosni.

Historija

Hrvati u Bosni i Hercegovini potiču od Slavena koji su doselili u Bosnu i Hercegovinu u slavenskim seobama u 7. vijeku. Po većini historičara[potreban citat], slavenska plemena i etnički element su bili zastupljeni ili dominantni u većem dijelu stare Bosne i Huma, prvenstveno u području između poriječja Une, Save, donjeg toka rijeke Drine, te Neretve. To su historijske zemlje stare Vrhbosne, Donjih Krajeva, Tropolja, te dijelova Huma i Soli. Neki historičari[potreban citat] smatraju da je hrvatski element prevladavao do linije koja spaja rijeke Bosnu i Neretvu, dok je na istoku bio rjeđi, uz značajne naseobine u Zahumlju, ali dosta slabije u Travunji, a zanemarivo u Podrinju i veoma malo u sadašnjoj Semberiji.[potreban citat]

Prisutnost Hrvata u tim krajevima zahtijeva dodatna razjašnjenja:

  • postavlja se pitanje o etničkim karakteristikama toga naroda
  • također, među historičarima ne postoji slaganje o historijskim korijenima hrvatskog identiteta u staroj Bosni.

Prevladavajuće stanovište o Hrvatima Bosne i Hercegovine se sastoji u tome da se radi o etnosu složenog postanka u čijem je nastanku ključnu ulogu igrao hrvatski ratnički element koji je apsorbirao već postojeću slavensku amorfnu masu i niz slavenskih plemena koja su sada poznata samo po imenu (Marijani, Zahumljani...), kao i ilirske neslavenske domoroce i zapadne pridošlice (saske rudare, italijanske, mađarske i njemačke zanatlije i plemstvo...).

Ključnu ulogu u etničkoj kristalizaciji bosanskih Hrvata imala je vezanost za Katoličku crkvu (a time i zapadnu civilizaciju) i jezik (cijeli spektar u kontinuumu južnoslavenskih dijalekata) koji je upotrebljavan u liturgiji i vjerskoj službi. Ne postoji opće slaganje o tome jesu li pripadnici Bosanske crkve bili etnički Hrvati (u bilo kojoj mjeri), jer problem etniciteta u predturskoj Bosni i Humu nije riješen. Dominantno je mišljenje hrvatskih historičara da je hrvatski etnicitet bio u korijenu srednjovjekovnog bosanstva, ali, da je po svojim karakteristikama ostao na ivici hrvatskog etničkog prostora, te da se nije, zbog ranog sloma bosanske srednjovjekovne države, uspio integrisati s ostatkom hrvatskog naroda. Uz to, taj je element imao dosta karakteristika koje ga odvajaju od ostalog dijela Hrvatstva (slaba ili nikakva prisutnost latinice, sporo oslobađanje od crkvenoslavenskog, za razliku od situacije u Hrvatskoj, od Istre do Dubrovnika, nepostojanje snažnog zvaničnog katoličanstva...).

Veći dio stranih historičara[potreban citat] ne ide u detalje etnogeneze, već smatra da su stari Bošnjani bili Slaveni koji su svoj identitet vezali za zemlju Bosnu, te da je besmisleno tvrditi da su Bošnjani bili Hrvati, jer takav dokaz ne postoji, a sama teza je anahrona. Bošnjački historičari[potreban citat] smatraju da su predosmanski Bošnjani činili zaseban etnički element koji nije po bitnim značajkama bio ni hrvatski ni srpski, nego poseban slavenski narod. Nezavisno od jezika do konfesije i običaja, bosanski Hrvati potiču uglavnom od starosjedilačkog stanovništva koje je zatekla turska invazija.

Što se tiče hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, on se snažnije počeo oblikovati u modernijem smislu tek poslije osmanlijskog osvajanja (1463). Osmanska vlast dovela je do sloma kulturno-civilizacijskih formi karakterističnih za srednjovjekovno bosansko-humsko društvo i stvorila je nove okolnosti koje su bitno odredile budućnost bosanskih Hrvata. Katolički starosjedilački element je opstao u potezu od Hercegovine do Posavine, dok je znatno prorijeđeno ionako malobrojno katoličko stanovništvo istočne Bosne (koje je dominiralo[potreban citat] u starijim središtima kao Srebrenica ili Olovo), a u zapadnoj BiH, koja većinom nije pripadala srednjovjekovnoj bosanskoj državi, skoro u cijelosti istrijebljen ili prognan u ratovanju za kraj u to vrijeme poznat kao Turska Hrvatska, sadašnju Bosansku krajinu. Centralnu ulogu u oblikovanju hrvatskog identiteta je imao franjevački red koji je u 13. vijeku došao u Bosnu i predstavlja jedinu službenu vezu s civilizacijom predturske Bosne i Huma. U početku su franjevački misionari bili stranci (Italijani, Nijemci, Mađari..), ali ubrzo dolazi do njihove asimilacije, te franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja je u 15. i 17. vijeku obuhvatala osim BiH i većinu Dalmacije, Slavonije, dio Podravine i Madžarsku do uključivo Budima postaje snažnim integrativnim faktorom među bosanskim Hrvatima. Iako nerijetko izloženi nasiljima i progonima, franjevci uspijevaju, zahvaljujući uglavnom Ahdnami, ili povelji o vjerskoj toleranciji dobijenoj 1463. od sultana Mehmeda II, očuvati katolički identitet velikog dijela stanovništva.

Osmanlijsko doba

Od 15. do 19. vijeka nemuslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine su bili podvrgnuti progonima i prelasku na islam od strane Osmanlija, što im je prouzročilo mnoge žrtve i / ili masovni izlazak državljani tog područja.

U sredini 16. vijeka, Osmanlije su započeli svoju invaziju na Bosnu. Godine 1451. zauzeli su provinciju Vrhbosnu i osvojili cijelu srednju Bosnu 1463. godine. Hercegovina će kasnije biti osvojena 1481. godine, dok je sjeveroistočna Bosna i dalje bila pod vlašću Hrvatske i Mađarske do 1527. godine, kada je konačno pala u ruke Osmanlijama.

Nakon turskih osvajanja, mnogi katolički Bošnjaci će biti prisiljeni na islam, i njihov broj će se smanjiti u nekim područjima nakon što su mnogi pobjegli u strahu od pretvorbe i progona. Osmansko osvajanje bi se radikalno promijenilo, što se osjeća i danas; demografski sastav Bosne i Hercegovine, smanjenje broja katolika i eliminiranje bogomilizma , čiji bi pripadnici očito pretvorili islam u ogromne mase.

Sadašnje granice Bosne i Hercegovine bile bi nacrtane 1699. godine Karlovitskim ugovorom koji bi bio potpisan radi uspostavljanja mira između Austro-Ugarske i Turskog carstva. Još jedan značajan događaj za Hrvate Bosne i Hercegovine bio bi sporazum o granici uspostavljen između Republike Ragusa i Osmanskog carstva, budući da su se Ragužani željeli spasiti od njih; Obećavaju predati dio svog teritorija u Neumu, uz sprečavanje invazije na vojske Republike Veneto .

Djelatnost katoličke crkve bila je snažno ograničena, jer su Osmanlije više voljele pravoslavno kršćanstvo, jer je katolicizam bio vjera Austrije, neprijatelji Osmanlija, dok je pravoslavna vjera bila uobičajena u Bosni i Hercegovini, pa je stoga i više prihvatljivo za otomane. U prvih 50 godina osmanskog mandata mnogi su katolici pobjegli iz Bosne i Hercegovine. Veliki broj katolika zauzvrat je prešao u pravoslavno kršćanstvo. Franjevci su bili jedini katolički svećenici aktivni u Bosni i Hercegovini. Nakon dolaska Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu, bilo je oko 35 franjevačkih samostana u Bosni i četiri u Hercegovini. Neki od ovih manastira bili bi uništeni, a neki bi se pretvorili u džamije. U deset godina od 1680. i jedini je preživio 10 franjevačkih samostana u Bosni. Katolička crkva Bosne podijelila je svoju upravu između dvije biskupije, jedna bi bila hrvatska biskupija Bosna, čiji dio Osmanlije ne bi osvojili, a drugi biskupija Bosna Srebrena .

Između 1516. i 1524. progoni sistemski izvođeni, zajedno s Turcima, prisilili su lokalno stanovništvo da se više nego išta drugo pretvori u svoju vjeru, u lokalne katolike; To se odvijalo u Bosni i Hercegovini. Za ovu su godinu njihov cilj bili franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a potom i u Mostaru .

Jedan od načina da ih se razdvoji s tog područja bio je kroz harač, porez koji se naplaćivao nemuslimanima, sličan azakijskom (ili katoličkom desetini) naplaćenom među muslimanima i doprinosu koji su katolički poklonici dali svojim župama, zakonom Do njihove zemlje. Vjeruje se da bi za to vrijeme u islam prešlo više od 100.000 Hrvata. Godine 1528. Osmanlije će osvojiti Jajce i Banja Luku, nakon čega su uništili hrvatske odbrambene linije na rijeci Vrbas.

Nakon ovog osvajanja teritorij Hrvatske je smanjen za oko 37 000 km². Tokom 18. vijeka, mandat Osmanlija u Bosni i Hercegovini počeo je propadati, a nakon tadašnjih ratova njihov se mandat drastično smanjio; a Osmansko carstvo počinje demografski propadati, a njegova civilizacija, teritorijalna veličina i ostale rezerve vojnih i ekspanzijskih snaga propadale su, dok je teritorij Austro-Ugarske, kao i drugih europskih naroda, narastao na njegov trošak.

Austro-Ugarska

Nakon pada osmanskog mandata stanovništvo Bosne i Hercegovine bilo bi antagonistički podijeljeno. U Kraljevini Hrvatskoj hrvatski su političari sjedinjenje s Kraljevinom Dalmacijom i Istrom vidjeli kao ideal spajanja njihove historijske domovine - Hrvatske. Druga ambicija hrvatskih političara bila je ugraditi bosanskohercegovački kondominij u Kraljevinu Hrvatsku. Guverner Bosne i Hercegovine Benjámin Kállay svoju je podršku utemeljio na vjerskim institucijama kako bi lako upravljale. Ubrzo je austrijski car dobio podršku u ime pravoslavnih mitropolita i katoličkih klerika za izbor muslimanske hijerarhije. Prvi katolički nadbiskup bio je Josip Stadler. Oba apostolska vikarijata, bosanski i hercegovački ukinute su i na njenom mjestu osnovane su tri biskupije: Vrhbosanska biskupija sa sjedištem u Sarajevu, Banjalučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci i Mostarsko-duvanjska biskupija sa sjedištem u Mostaru .

U vrijeme gore opisanih događaja, Bosna i Hercegovina se suočila s nizom velikih procesa modernizacije. Između 180.000 i 200.000 ljudi živjelo je u Bosni i Hercegovini, uglavnom su to bili Hrvati, Srbi, Muslimani, a u manjem postotku Slovenci, Česi, Madžari i drugi. Najznačajnija činjenica u ovom razdoblju bilo bi profiliranje autohtone hrvatske zajednice unutar Bosne i Hercegovine i njezin ulazak u europski politički život moderne nacije. Krajem 19. vijeka bosanski su Hrvati osnovali nekoliko novina, muzičkih događaja i kulturnih društava, a početkom s. XX nova elita Bosniocroata ( inteligencija ) igrala bi veću ulogu u političkom životu samih Hrvata. Društvo za podršku srednjoškolskim i sveučilišnim studentima u Bosni i Hercegovini bilo bi osnovano 1902. Godine, a 1907. Pripojilo bi se Hrvatskom društvu za obrazovanje djece i mladih za odgoj i obrazovanje, također osnovanom 1902. hrvatsko kulturno društvo Progreso ( "Napredak" ). Studenti koje je Napredak podržao nisu bili isključivo Hrvati iz BiH, već su pod njihovom potporom bili i Hrvati iz drugih regija.

Benjámin Kállay je pokušao ujediniti sve Bosance muslimanske i kršćanske vjere u jedan narod, ali sve bi mu propalo kad bi započeli osnivanje vlastitih političkih stranaka i pokreta. Nakon pridruživanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskom Carstvu 1908. godine, Hrvatski narodni savez (HNZ) postao bi politička stranka, a njegova ideologija bila bi vrlo slična ideologiji pokreta srpsko-hrvatske koalicije . Godine 1909. Stadler se usprotivio toj ideologiji i osnovao vlastitu političku stranku, Hrvatski katolički pokret (HKU) , oblik protivljenja sekularnom HNZ-u. HKU je isticao isključivo klerikalne i vjerske ideale. Međutim, bosanski Hrvati uglavnom su podržavali nacionalističku i svjetovnu politiku HNZ-a. HNZ i muslimanska organizacija formirao koaliciju koja je vladala u zemlji između 1911. i raspuštanje bosanskom parlamentu u 1914.

SFR Jugoslavija

Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953 - 1991. Hrvati su od 23% stanovništva pali na 17,3% iako se njihov sveukupan broj povećao. Prema popisu stanovništva iz 1953. godine, Hrvati-katolici su činili većinu u većini kotareva koji su nalazili na teritorijima koji su 1939. godine ušli u Banovinu Hrvatsku. Tada je njihov broj iznosio 654.229, odnosno 23% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1961. godine, Hrvati su činili 21,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 711.660. Kotari su podijeljeni na manje općine.

Prema popisu stanovništva iz 1971. godine, Hrvati su činili 20,6% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 772.491. Prema popisu stanovništva iz 1981. godine, Hrvati su činili 18,6% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 767.247. U odnosu na popis stanovništva iz 1971, procenat Hrvata se prvi put smanjio ispod 20%, a nakon 1981. godine se i dalje nastavio smanjivati.

Rat u Bosni i Hercegovini

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Hrvati su činili 17,3% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 755.895. Prema zadnjem popisu iz 2013. godine čine 15,4% od ukupnog stanovništva, a to je 544.780 stanovnika.

Hrvati po entitetima

Federacija BIH - 497.883 Hrvata (2013)
Federacija Bosne i Hercegovine:
Republika Srpska - 8.860 Hrvata (2017)
Republika Srpska:
Brčko Distrikt:

Demografija Hrvata Bosne i Hercegovine

Općine u BIH s većom hrvatskom populacijom: Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški, Livno, Čitluk, Tomislavgrad, Čapljina, Orašje, Posušje, Žepče, Grude, Vitez, Kiseljak, Novi Travnik, Prozor-Rama, Jajce, Odžak, Stolac, Busovača, Neum, Domaljevac-Šamac, Usora, Kreševo, Kupres, Dobretići i Ravno.

Općine u kojima Hrvati čine trećinu stanovništva su: Travnik, Uskoplje, Vareš, Fojnica i Glamoč. Općine u kojima Hrvati čine oko 15 % stanovništva su: Tuzla, Brčko, Bugojno, Kakanj, Drvar i Grahovo.

Po popisu 2013.u BiH ima 544.780 Hrvata, koji čine 15,4% stanovništva

Kretanje katolika u BiH
Godina Hrvati % Stanovništvo u BIH
1921. 444,308 23.50% 1,890,440
1931. 547,949 23.58% 2,323,555
1948. 614,123 23.93% 2,565,277
1953. 654,229 22.97% 2,847,790
1961. 711,666 21.71% 3,277,948
1971. 772,491 20.62% 3,746,111
1981. 758,140 18.39% 4,124.008
1991. 760,852 17.38% 4,377,053
2013. 544,780 15.43% 3,531,159

Galerija

Reference