Brugadaov sindrom

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Brugada sindrom)
Brugadaov sindrom
(Sindrom iznenadne neobjašnjive noćne smrti)
(Bangungut)
Perzistentni porast ST-segementa u desnim presrčanim odvodima EKG-a (V1-V3) u Brugada sindromu
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10I49.8
ICD-9746.89
OMIM601144
DiseasesDB31999
eMedicinemed/3736
MeSHD053840

Brugadaov sindrom je genetički poremećaj koji se nasljeđuje autosomno dominantno, sa varijabilnom ekspresijom. Opisan je s kraja 20. stoljeća, kao novi klinički entitet, obilježen tipskim promjenama EKG-a (blokom desne grane i perzistentnom elevacijom ST segementa u desnim prekordijalnim odvodima (V1–V3).[1]

Brugadaski sindrom je dobio ime po španskim kardiolozima Josepu i Pedru Brugadi koji su opisali stanje 1992. godine, iako je veza između karakterističnog EKG obrasca i iznenadne srčane smrti prijavljena 1989.[2] Brugada sindrom je opisan kao uzrok sindroma iznenadne neobjašnjive srčane smrti viđenog kod tajlandskih muškaraca 1997. godine.[3] Prve genetičke mutacije koje utiču na gen SCN5A povezan sa sindromom identifikovao je njihov brat Ramon Brugada 1998.,[4] sa mnogo više mutacija koje utiču na najmanje 19 gena koje su naknadno identifikovali drugi.[5]

Najčešće kliničke manifestacije su životno ugrožavajuće aritmije, česta komorska fibrilacija ili polimorfna komorska tahikardija, palpitacije, fibrilacia pretkomora, sinkopa ili iznenadni srčani zastoj.[1] Nenormalne srčane aritmije javljaju se i pri odmaranju.[6] Okidač im mogu biti i povišena temperatura sa groznicom.[6][7] Mnogi faktori mogu izazvati pojavu tipskg EKG nalaza; visoka temperatura, blokatori natrijevih kanala, lijekovi i određena klinička stanja. Dijagnoza se obično postavlja nakon klinički značajnog događaja u kojem je pacijent sa tipskim EKG nalazom, na kojem se mora pokazati BrP tipa 1, spontano ili nakon indukcije blokatorima natrijevih kanala. Po postavljanju dijagnoze svakom pacijentu treba se procijeniti rizik od razvoja malignih komornih aritmija i iznenadne srčane smrti.[8][9]

Terapija izbora za prevenciju naprasne srčane smrti je ugradnja implatabilnog kardioverter defibrilatora kod bolesnika koji su imali komorsku tahikardiju ili fibrilaciju i kod onih kojima se elektrofiziološkim ispitivanjem indukuju zloćudni komorski poremećaji ritma.

Etiopatogeneza[uredi | uredi izvor]

Obilježja EKG-a u Brugadaovom sindromu

Brugadaov sindrom se nasleđuje autosomno dominantno, sa nepotpunom penetrabilnošću u zahvaćenim porodicama. U osnovi njegovog nastanka je otprilike više od 250 patoloških varijacija u 18 različitih gena koji kodiraju za natrijeve, kalijeve i kalcijeve kanale i proteine povezane sa tim kanalima.[10][11]

Prva otkrivena mutacija bila je mutacija SCN5A gena koji kodira za natrijumove voltažne kanale u srcu. I pored velikog broja dosad otkrivenih mutacija, samo je kod otprilike 35% bolesnika utvrđen genetski uzrok. U 30% otkrivena je kao vodeća otkrivena mutacija SCN5A gena (koja dovodi do poremećaja funkcije natrijumovih kanala, a za sve ostale gene utvrđeno je da se javljaju u 5% slučajeva.[12][13][14]

Genetika[uredi | uredi izvor]

Brugada sindrom nasljeđuje se na autosomno dominantan način, što znači da je potrebna samo jedna kopija defektnog gena da bi se proizveo sindrom. Međutim, osoba s dijagnozom ovog stanja može biti prva u svojoj porodici koja ima Brugada sindrom ako je nastao kao mutacija de novo.[6] Gen u kojem se mutacije najčešće nalaze u Brugadskom sindromu, poznat kao SCN5A, odgovoran je za srčane natrijeve kanale. Mutacije u SCN5A povezane s Brugada sindromom općenito uzrokuju smanjenje protoka jona natrija. Međutim, samo 20% slučajeva ovog sindroma povezano je s mutacijama u SCN5A, jer kod većine pacijenata sa genetičko testiranje nije u mogućnosti identificirati odgovornu gensku mutaciju.[6] Preko 290 mutacija u SCN5A gen je otkriven do danas, a svaki mijenja funkciju natrijevog kanala na suptilno različite načine.[5] Ova varijacija djelimično objašnjava razlike u ozbiljnosti stanja između različitih osoba, u rasponu od veoma opasnog stanja koje uzrokuje smrt u mladoj dobi do benignog stanja koje možda neće uzrokovati nikakve probleme. Međutim, genetika Brugada sindroma je složena i vjerovatno je da je stanje rezultat interakcije mnogih gena. Zbog ovih složenih interakcija, neki članovi porodice koji nose određenu mutaciju mogu ispoljavatii znake Brugadskog sindroma, dok drugi koji nose istu mutaciju možda ne, što se naziva varijabilna penetrabilnost.[15] Čini se da mutacije u genu SCN5A imaju prognostičku vrijednost.[16][17][18]

Nekoliko drugih gena je identificirano u vezi s Brugada sindromom. Neki su odgovorni za druge proteine koji čine dio natrijskih kanala, poznatih kao β-podjedinice natrijskih kanala (SCN1B, SCN2B, SCN3B), dok drugi formiraju različite tipove natrijskih kanala (SCN10A). Neki geni kodiraju onske kanale koji nose ione kalcija ili kalija (CACNA1C, CACNB2, KCND3, KCNE3, KCNJ8),[19] dok drugi stvaraju proteine koji stupaju u interakciju s ionskim kanalima. (GPD1L, PKP2, MOG1, FGF12). Preostali gen povezan sa ovim stanjem je RRAD.[20] Geni povezani s Brugada sindromom i njihov opis uključuju:

Tip OMIM Gen Napomena
BrS1 OMIM: 601144 SCN5A NaV1.5 – α podjedinica srčanog natrijskog kanala koja nosi natrijevu struju INa.[9]
BrS2 OMIM: 611778 GPD1L Glicerol-3-fosfat dehidrogenaza poput peptida – smanjena aktivnost GPD1-L dovodi do fosforilacije NaV1,5 i smanjenog INa.
BrS3 OMIM: 114205 CACNA1C CaV1,2 – α podjedinica naponsko-zavisnog kalcijskog kanala koji nosi struju L-tipa kalcija ICa(L).[21]
BrS4 OMIM: 600003 CACNB2 CaVβ2B – β-2 podjedinica naponski vođenog kalcijkog kanala koji nosi struju kalcija L-tipa ICa(L).
BrS5 OMIM: 600235 SCN1B NaVβ1 – β-1 podjedinica natrijskog kanala koji nosi natrijsku struju INa.
BrS6 OMIM: 604433 KCNE3 MiRP2 – β podjedinica ka naponskim kalijskim kanalima. Modulira prolaznu izlaznu kalijsku struju Ito.
BrS7 OMIM: 608214 SCN3B NaVβ3 – β-3 subunit of the cardiac sodium channel carrying the sodium current INa.[9]
BrS8 OMIM: 600935 KCNJ8 Kir6.1, nosi unutrašnju kalijevu struju "I"Kir.
BrS9 OMIM: 114204 CACNA2D1 α2δ podjedinica naponski vođenog kalcijskog kanala koji nosi kalcijsku struju L-tipa ICa(L).
BrS10 OMIM: 605411 KCND3 KV4,3, α-podjedinica prolaznog izlaznog kalijevog kanala Ito.
BrS11 OMIM: 607954 RANGRF Kodira MOG1 – utiče na promet NaV1,5.[9]
BrS12 OMIM: 602701 SLMAP Protein povezan sa sarkolemnom membranom, komponenta T-tubula i sarkoplazmatskog retikuluma – utiče na promet sarkolemno membranski– povezani protein, komponentu T-tubula i sarkoplazmatskog retikuluma – utiče na promet Na V1,5.[9]
BrS13 OMIM: 601439 ABCC9 SUR2A, kasetni transporter koji se vezuje za adenozin-trifosfat (ATP) kanala IK(ATP).[9]
BrS14 OMIM: 601327 SCN2B NaVβ2 – Beta-2 podjedinica srčanog natrijskog kanala koji nosi natrijsku struju INa.
BrS15 OMIM: 602861 PKP2 Plakofilin-2 – u interakciji sa IA.[9]
BrS16 OMIM: 601513 FGF12 Faktoru rasta fibroblasta homologni faktor-1 – mutacija smanjuje INa.[9]
BrS17 OMIM: 604427 SCN10A NaV1,8 – α podjedinica neuronskog natrijskog kanala.[21][22][23][24]
BrS18 OMIM: 604674 HEY2 Transkripcijski faktor identificiran u studiji asocijacije na cijelom genomu.
BrS19 OMIM: 603961 SEMA3A Semaforin.[9]
BrS20 OMIM: 601142 KCNAB2 KVβ2, β2 podjedinica kalijevog kanala reguliranog naponom – mutacija povećava Ido-

Neke mutacije povezane s Brugada sindromom mogu uzrokovati i druga srčana oboljenja. Oni koji pokazuju više od jednog srčanog stanja u isto vrijeme uzrokovano jednom mutacijom opisani su kao sindrom preklapanja. Primjer sindroma preklapanja je Brugada i sindrom dugog QT (LQT3) uzrokovan mutacijom u SCN5A, koja smanjuje vršnu struju natrija, ali istovremeno ostavlja uporno curenje struje. Za Brugada sindrom opisano je kao preklapanje sa aritmogena desnokomorska kardiomiopatija (ARVC) uzrokovana mutacijom gena PKP2, uzrokujući Brugadim obrazac EKG, ali strukturne promjene u srcu karakteristične su za ARVC.[25]

Mehanizmi[uredi | uredi izvor]

Susjedni regioni srčanog tkiva sa različitim refraktornim periodima mogu dovesti do normalno glatkog talasnog fronta depolarizacije koji prolazi kroz talasni prekid dovodeći do repovratne aritmije

Abnormalni srčani ritmovi uočeni kod osoba sa Brugada sindromom su tipski opasne aritmije kao što su komorskaa fibrilacija ili polimorfna komorska tahikardija, ali oni s BrS također imaju veću vjerovatnoću da dožive ubrzane otkucaje srca zbog manje opasnih aritmija kao što je AV nodusna reentrantna tahikardija[26] i abnormalno spori srčani ritmovi kao što je disfunkcija sinusnog čvora.[27] Postoji nekoliko mehanizama pomoću kojih genetičke mutacije mogu uzrokovati ove aritmije.[28]

Neki tvrde da je glavni razlog za pojavu ovih aritmija zbog abnormalno spore električne provodljivosti u područjima srca, posebno desna komora. Genetičke varijante povezane sa BrS podržavaju koncept kao što je SCN5A, gen koji se najčešće povezuje sa stanjem, zajedno sa SCN10A, SCN1B, SCN2B i SCN3B, svi direktno utiču na natrijevu struju INa . Natrijeva struja je glavni doprinos karakterističnom protoku električnog naboja kroz membranu ćelija srčanog mišića koji se javlja sa svakim otkucajem srca poznatom kao akcijski potencijal. INa uzrokuje početni brzi porast akcijskog potencijala (faza 0), a smanjenje rane vršne struje, kao što se događa u genetičkim varijantama povezanim s BrS, dovodi do usporavanja električne provodljivosti kroz srčani mišić. Ova spora provodljivost omogućava stvaranje 'kratkih spojeva', blokirajući talase električne aktivnosti u nekim oblastima, dok dozvoljava talasima da prođu u drugim u fenomenu poznatom kao prekid talasa. S obzirom na prave okolnosti, taj talasni prekid može omogućiti valovima električne energije da izvrše okretanje unutar mišića, putujući u obrnutom smjeru prije nego što počnu brzo kružiti oko tačke, što se naziva ponovnim ulaskom, i uzrokujući abnormalni srčani ritam . Oni koji podržavaju ovo gledište (poznato kao hipoteza depolarizacije) tvrde da usporavanje provodljivosti može objasniti zašto se aritmije kod osoba s Brugada sindromom obično javljaju u srednjim godinama, kada su drugi faktori kao što su ožiljci ili fibroza koji prate starost pogoršali sklonost usporavanju provodljivosti uzrokovanu genetičkom mutacijom.

Drugi sugeriraju da je glavni uzrok aritmija razlika u električnim svojstvima između unutrašnje (endokard) i vanjske (epicard) srca (poznato kao hipoteza repolarizacije). Oblik akcijskg potencijala razlikuje se između epikarda i endokarda. Akcijski potencijal u ćelijama iz epikarda pokazuje istaknutu zadstoj nakon početnog skoka zbog prolazne unutrašnje struje. Ovaj zarez je daleko manje očigledan u ćelijama iz endokarda, a razlika između endokarda i epikarda najjasnije se vidi u desnoj komori. Kod onih sa Brugada sindromom, ove razlike su povećane, stvarajući kratak period unutar svakog srčanog ciklusa, kada struja teče od endokarda do epikarda stvarajući karakterističan EKG obrazac. Razlike u električnim svojstvima između epi- i endokarda opisane su kao 'transzidna disperzija repolarizacije' koja, ako je dovoljno velika, može dovesti do blokiranja električnih impulsa u nekim regijama, ali ne iu drugim. Još jednom, ovaj prekid talasa može dozvoliti talase električne energije koji obično putuju samo u jednom smjeru da bi umjesto toga počeli kružiti oko tačke kao krug koji se vraća, uzrokujući aritmiju.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Elektrofiziološki nalaz[uredi | uredi izvor]

Komorske e aritmije mogu nastati kao posljedica heterogenosti refraktornih perioda u miocitima desne komore. Ta heterogenost nastaje zbog istovremenog javljanja normalnih i abnormalnih natrijevih kanala u istom tkivu i drukčijeg efekata struje natrija na tri sloja srca (endokard, miokard i epikard).[29]

U miocitima sa abnormalnim natrijevim kanalima, inicijalna depolarizacija u fazi 0 akcijskog potencijala može biti smanjena, a učinak struje može biti značajniji nego u miocitima sa normalnim kanalima. To izaziva slabiju inicijalnu depolarizaciju i smanjenu aktivaciju kalcijevih kanala koji održavaju stanje depolarizacije tokom faze 2 akcijskog potencijala, zbog čega može biti značajno skraćena.[30]

Ćelije s abnormalnim natrijevim kanalima i posljedično smanjenom funkcijom, ne mogu izazvati širenje akcijskog potencijala, zbog čega nastaje lokalizirani blok sprovođenja. Međutim, zbog skraćenja faze 2, te iste ćelije imaju kraći refraktorni period i oporavljaju ekscitabilnost ranije od ostalih normalnih okolnih ćelija. Istovremeno postojanje lokaliziranog bloka provođenja i skraćenja refraktornog perioda omogućuje nastanak lokaliziranog kružnog ritma faze 2. Posljedica toga je nastanak preuranjenih komorskih kontrakcija, koje mogu uzrokovati nastanak komorskih aritmija. Ove promene najizraženije su u epikardnim ćelijama koje su okružene miocitima heterogenih refraktornih perioda, pogotovo u epikardu desne komore.[31][32]

EKG nalaz

S obzirom na EKG nalaz, opisana su tri karakteristična obrasca.

  • Tip 1 — sa elevacijom EKG-ovog ST-segmenta >2 mm u dva ili više desna presrčana odvoda (V1 – V3) uz negativne T-talase.
  • Tip 2 — sa elevacijom ST-segmenta >2 mm u desnim presrčanim odvodima, uz pozitivne ili bifazne T-talase.
  • Tip 3 — kao jedan od prethodna dva obrasca, u kojem je elevacija ST-segmenta < 1 mm
  • Tip 1 EKG-a Brugada sindroma
    Tip 1 EKG-a Brugada sindroma
  • Tipe 2 EKG-a u Brugada sindroma
    Tipe 2 EKG-a u Brugada sindroma

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Većina pacijenata je asimptomska, a prvi simptom je najčešće nesvjestica. Kao i kod sindroma produženog QT-intervala, i u ovom sindromu postoji veliki rizik od nastanka iznenadne srčane smrti.[33][34]

Oko 20% bolesnika ima suprakomorske aritmije, najčešće fibrilaciju pretkomora koja može biti prvi simptom.[35][36] Iznenadni srčani zastoj također može biti jedan od prvih simptoma u kod do jedne trećine bolesnika. Aritmije se događaju u srednjoj životnoj dobi, češće noću nego danju i češće u snu nego u budnom stanju.[37] Najčešće dolazi do komorske fibrilacije ili polimorfne ventrikulske tahikardije. Prema dosadašnjim studijama srčani zastoj se ne događa tokom fizičke aktivnosti ili napora.[38] U bolesnih od Brugada sindroma, česti su poremećaji disanja tokom spavanja, pogotovo kod bolesnika sa visokim rizikom od komorskh aritmija i nagle srčane smrti. Može se javiti i apneja i hipopneja u snu.[39]

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Ugradnja ICD je terapija izbora u cilju primarne i sekundarne prevencije malignih komorskih poremećaja ritma.

Terapija izbora kod bolesnika sa sindromom Brugada je ugradnja implatabilnog kardioverter defibrilator, u cilju primarne i sekundarne prevencije malignih komorskih poremećaja ritma.[40]

Bolesnici koji su na terapiji amiodaronom i beta blokatorom imaju manji mortalitet (26%) nego oni bez terapije (31%), a bolesnici kojima je ugrađen ICD uglavnom su preživeli.[41]

Genska terapija je intervencija budućnosti za bolesnike sa Brugadinim sindromom, kao i drugih električnih bolesti srca, kao što su sindrom dugog QT, sindrom kratkog QT, varijante kratkospregnutog Torsades de Pointesovog sindroma, Anderson-Tawilov sindrom itd.[42]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Incidencija bolesti je oko 5/10.000 stanovnika i vodeći je uzrok smrti muškaraca mlađih od 50 godina u regijama svijeta gde je nasljedni sindrom javlja endemski.[43]

Incidencija iznenadne smrti u općoj populaciji (u dobi od 7 do 64 godine) je 1,34(100.000 osoba godišnje. Od njih, 20% ne pokazuju strukturne sčane abnormalnosti.Epizode komorske fibrilacije češće se javljaju kod muškaraca,koji imaju 5,5 puta veći rizik od iznenadne smrti nego žene.

Prevalencija Brugadinog sindroma veća je u Aziji nego u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Brugadaovog sindrom tipa 1 češći je u Aziji (0% –0,36%) i Evropi (0% –0,25%) nego u Sjedinjenim Američkim Državama (0,03%). Tip 2 i tip 3 češći su u Aziji (0,12% –2,23%) nego u Evropi (0,0% –0,6%) ili Sjedinjenim Američkim Državama (0,02%). Starosne razlike pokazuju da je prevalencija tipa 1 kod djece oko 0,005%, što je mnogo niže nego u populaciji odraslih.

Od ukupne neočekivane iznenadne smrti, smrtnost mladiih od Brugada sindroma je između 4 i 12%.

Dopunske slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Polovina MM, Vukicevic M, Banko B, Lip GY, Potpara TS (oktobar 2017). "Brugada syndrome: A general cardiologist's perspective". European Journal of Internal Medicine. 44: 19–27. doi:10.1016/j.ejim.2017.06.019. PMID 28645806.
  2. ^ Martini B, Nava A, Thiene G, Buja GF, Canciani B, Scognamiglio R, Daliento L, Dalla Volta S (decembar 1989). "Ventricular fibrillation without apparent heart disease: description of six cases". American Heart Journal. 118 (6): 1203–9. doi:10.1016/0002-8703(89)90011-2. PMID 2589161.
  3. ^ Nademanee K, Veerakul G, Nimmannit S, Chaowakul V, Bhuripanyo K, Likittanasombat K, Tunsanga K, Kuasirikul S, Malasit P, Tansupasawadikul S, Tatsanavivat P (oktobar 1997). "Arrhythmogenic marker for the sudden unexplained death syndrome in Thai men". Circulation. 96 (8): 2595–600. doi:10.1161/01.CIR.96.8.2595. PMID 9355899.
  4. ^ Chen Q, Kirsch GE, Zhang D, Brugada R, Brugada J, Brugada P, Potenza D, Moya A, Borggrefe M, Breithardt G, Ortiz-Lopez R, Wang Z, Antzelevitch C, O'Brien RE, Schulze-Bahr E, Keating MT, Towbin JA, Wang Q (mart 1998). "Genetic basis and molecular mechanism for idiopathic ventricular fibrillation". Nature. 392 (6673): 293–6. Bibcode:1998Natur.392..293C. doi:10.1038/32675. PMID 9521325. S2CID 4315426.
  5. ^ a b Kapplinger JD, Tester DJ, Alders M, Benito B, Berthet M, Brugada J, et al. (januar 2010). "An international compendium of mutations in the SCN5A-encoded cardiac sodium channel in patients referred for Brugada syndrome genetic testing". Heart Rhythm. 7 (1): 33–46. doi:10.1016/j.hrthm.2009.09.069. PMC 2822446. PMID 20129283.
  6. ^ a b c d Sarquella-Brugada G, Campuzano O, Arbelo E, Brugada J, Brugada R (januar 2016). "Brugada syndrome: clinical and genetic findings". Genetics in Medicine. 18 (1): 3–12. doi:10.1038/gim.2015.35. PMID 25905440.
  7. ^ "Brugada syndrome". Genetics Home Reference. mart 2015. Arhivirano s originala, 28. 10. 2017. Pristupljeno 28. 10. 2017.
  8. ^ AskMayoExpert. Brugada syndrome. Mayo Clinic; 2019.
  9. ^ a b c d e f g h i Antzelevitch C, Patocskai B (januar 2016). "Brugada Syndrome: Clinical, Genetic, Molecular, Cellular, and Ionic Aspects". Current Problems in Cardiology. 41 (1): 7–57. doi:10.1016/j.cpcardiol.2015.06.002. PMC 4737702. PMID 26671757.
  10. ^ Sarquella-Brugada G, Campuzano O, Arbelo E, Brugada J, Brugada R. Brugada syndrome: Clinical and genetic findings. Genet Med. 2016;18(1):3-12.
  11. ^ Li KHC, et al. Brugada syndrome: A comprehensive review of pathophysiological mechanisms and risk stratification strategies. IJC Heart & Vasculature. 2020; doi:10.1016/j.ijcha.2020.100468.
  12. ^ Campuzano O, Sarquella-Brugada G, Brugada R, Brugada J. Genetics of channelopathies associated with sudden cardiac death. Global Cardiology Science & Practice. 2015;2015(3):39.
  13. ^ Kapplinger JD, Tester DJ, Alders M, Benito B, Berthet M, Brugada J, et al. An international compendium of mutations in the SCN5A-encoded cardiac sodium channel in patients referred for Brugada syndrome genetic testing. Hear Rhythm. 2010;7(1):33– 46
  14. ^ Brugada R, Campuzano O, Sarquella-Brugada G, Brugada J, Brugada P. Brugada Syndrome. Methodist Debakey Cardiovasc J. 2014;10(1):25–8
  15. ^ Hedley PL, Jørgensen P, Schlamowitz S, Moolman-Smook J, Kanters JK, Corfield VA, Christiansen M (septembar 2009). "The genetic basis of Brugada syndrome: a mutation update". Human Mutation. 30 (9): 1256–66. doi:10.1002/humu.21066. PMID 19606473.
  16. ^ Ciconte G, Monasky MM, Santinelli V, Micaglio E, Vicedomini G, Anastasia L, Negro G, Borrelli V, Giannelli L, Santini F, de Innocentiis C, Rondine R, Locati ET, Bernardini A, Mazza BC, Mecarocci V, Ćalović Ž, Ghiroldi A, D'Imperio S, Benedetti S, Di Resta C, Rivolta I, Casari G, Petretto E, Pappone C (2021). "Brugada syndrome genetics is associated with phenotype severity". Eur Heart J. 42 (11): 1082-1090. doi:10.1093/eurheartj/ehaa942. PMID 33221895. Pristupljeno 27. 4. 2021.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  17. ^ Pappone C, Ciconte G, Micaglio E, Monasky MM (2021). "Common modulators of Brugada syndrome phenotype do not affect SCN5A prognostic value". Eur Heart J. 42 (13): 1273-1274. doi:10.1093/eurheartj/ehab071. PMID 33595071. Pristupljeno 27. 4. 2021.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  18. ^ Postema PG, Walsh R, Bezzina CR (2021). "Illuminating the path from genetics to clinical outcome in Brugada syndrome". Eur Heart J. 42 (11): 1091-1093. doi:10.1093/eurheartj/ehaa994. PMID 33444429. Pristupljeno 27. 4. 2021.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  19. ^ Antzelevitch C (juni 2007). "Genetic basis of Brugada syndrome". Heart Rhythm. 4 (6): 756–7. doi:10.1016/j.hrthm.2007.03.015. PMC 1989771. PMID 17556198.
  20. ^ Belbachir, N; Portero, V; Al Sayed, ZR; Gourraud, JB; Dilasser, F; Jesel, L; Guo, H; Wu, H; Gaborit, N; Guilluy, C; Girardeau, A; Bonnaud, S; Simonet, F; Karakachoff, M; Pattier, S; Scott, C; Burel, S; Marionneau, C; Chariau, C; Gaignerie, A; David, L; Genin, E; Deleuze, JF; Dina, C; Sauzeau, V; Loirand, G; Baró, I; Schott, JJ; Probst, V; Wu, JC; Redon, R; Charpentier, F; Le Scouarnec, S (21. 5. 2019). "RRAD mutation causes electrical and cytoskeletal defects in cardiomyocytes derived from a familial case of Brugada syndrome". European Heart Journal. 40 (37): 3081–3094. doi:10.1093/eurheartj/ehz308. PMC 6769825. PMID 31114854.
  21. ^ a b Garcia-Elias A, Benito B (februar 2018). "Ion Channel Disorders and Sudden Cardiac Death". International Journal of Molecular Sciences. 19 (3): 692. doi:10.3390/ijms19030692. PMC 5877553. PMID 29495624.
  22. ^ Hu D, Barajas-Martínez H, Pfeiffer R, Dezi F, Pfeiffer J, Buch T, Betzenhauser MJ, Belardinelli L, Kahlig KM, Rajamani S, DeAntonio HJ, Myerburg RJ, Ito H, Deshmukh P, Marieb M, Nam GB, Bhatia A, Hasdemir C, Haïssaguerre M, Veltmann C, Schimpf R, Borggrefe M, Viskin S, Antzelevitch C (juli 2014). "Mutations in SCN10A are responsible for a large fraction of cases of Brugada syndrome". Journal of the American College of Cardiology. 64 (1): 66–79. doi:10.1016/j.jacc.2014.04.032. PMC 4116276. PMID 24998131.
  23. ^ Monasky MM, Micaglio E, Vicedomini G, Locati ET, Ciconte G, Giannelli L, Giordano F, Crisà S, Vecchi M, Borrelli V, Ghiroldi A, D'Imperio S, Di Resta C, Benedetti S, Ferrari M, Santinelli V, Anastasia L, Pappone C (2019). "Comparable clinical characteristics in Brugada syndrome patients harboring SCN5A or novel SCN10A variants". Europace. 21 (10): 1550-1558. doi:10.1093/europace/euz186. PMID 31292628. Pristupljeno 27. 4. 2021.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  24. ^ Monasky MM, Micaglio E, Ciconte G, Pappone C (2020). "Brugada Syndrome: Oligogenic or Mendelian Disease?". Int J Mol Sci. 21 (5): 1687. doi:10.3390/ijms21051687. PMID 32121523. Pristupljeno 27. 4. 2021.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  25. ^ Hoogendijk MG (2012). "Diagnostic dilemmas: overlapping features of brugada syndrome and arrhythmogenic right ventricular cardiomyopathy". Frontiers in Physiology. 3: 144. doi:10.3389/fphys.2012.00144. PMC 3358709. PMID 22654761.
  26. ^ Hasdemir C, Payzin S, Kocabas U, Sahin H, Yildirim N, Alp A, Aydin M, Pfeiffer R, Burashnikov E, Wu Y, Antzelevitch C (juli 2015). "High prevalence of concealed Brugada syndrome in patients with atrioventricular nodal reentrant tachycardia". Heart Rhythm. 12 (7): 1584–94. doi:10.1016/j.hrthm.2015.03.015. PMID 25998140.
  27. ^ Letsas KP, Korantzopoulos P, Efremidis M, Weber R, Lioni L, Bakosis G, Vassilikos VP, Deftereos S, Sideris A, Arentz T (mart 2013). "Sinus node disease in subjects with type 1 ECG pattern of Brugada syndrome". Journal of Cardiology. 61 (3): 227–31. doi:10.1016/j.jjcc.2012.12.006. PMID 23403368.
  28. ^ Wilde AA, Postema PG, Di Diego JM, Viskin S, Morita H, Fish JM, Antzelevitch C (oktobar 2010). "The pathophysiological mechanism underlying Brugada syndrome: depolarization versus repolarization". Journal of Molecular and Cellular Cardiology. 49 (4): 543–53. doi:10.1016/j.yjmcc.2010.07.012. PMC 2932806. PMID 20659475.
  29. ^ Gourraud JB, et al. Brugada syndrome: Diagnosis, risk stratification and management. Archives of Cardiovascular Diseases. 2017; doi:10.1016/j.acvd.2016.09.009.
  30. ^ Brugada J, et al. Present status of Brugada syndrome. Journal of the American College of Cardiology. 2018; doi:10.1016/j.jacc.2018.06.037.
  31. ^ Gussak I, Antzelevitch C, Bjerregaard P, Towbin JA, Chaitman BR. The Brugada syndrome: Clinical, electrophysiologic and genetic aspects. J Am Coll Cardiol. 1999;33(1):5–15.
  32. ^ Yan GX, Antzelevitch C. Cellular basis for the Brugada syndrome and other mechanisms of arrhythmogenesis associated with ST-segment elevation. Circulation 1999; 100:1660.
  33. ^ Berne P, Brugada J. Brugada Syndrome 2012. Circ J 2012; 76: 1563 – 1571.
  34. ^ "Brugada Syndrome". Texas Heart Institute (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 1. 2021.
  35. ^ Antzelevitch C, Patocskai B. Brugada Syndrome: Clinical, Genetic, Molecular, Cellular, and Ionic Aspects. Curr Probl Cardiol [Internet]. 2016;41(1):7–57.
  36. ^ Rodríguez-Mañero M, Namdar M, Sarkozy A, Casado-Arroyo R, Ricciardi D, De Asmundis C, et al. Prevalence, clinical characteristics and management of atrial fibrillation in patients with brugada syndrome. Am J Cardiol. 2013;111(3):362–7.
  37. ^ Matsuo K, Kurita T, Inagaki M, Kakishita M, Aihara N, Shimizu W, et al. The circadian pattern of the development of ventricular fibrillation in patients with Brugada syndrome. Eur Heart J. 1999;20(6):465–70.
  38. ^ . Corrado D, Basso C, Buja G, Nava A, Rossi L, Thiene G. Right Bundle Branch Block , Right Precordial ST-Segment. Circulation. 2001;103:710–7.
  39. ^ Macedo PG, Brugada J, Leinveber P, Benito B, Molina I, Sert-Kuniyoshi F, et al. Sleepdisordered breathing in patients with the Brugada syndrome. Am J Cardiol. 2011;107(5):709–13.
  40. ^ Brugada P, Brugada R, Brugada J, Geelen P. Use of the prophylactic implantable cardioverter defibrillator for patients with normal hearts. Am J Cardiol 1999; 83(5B): 98D–100D.
  41. ^ . Brugada J, Brugada R, Brugada P. Right bundle-branch block and ST-segment elevation in leads V1 through V3: A marker for sudden death in patients without demonstrable structural heart disease. Circulation 1998; 97(5): 457–60.
  42. ^ Priori SG, Wilde AA, Horie M, Cho Y, Behr ER, Berul C, et al. (December 2013). "HRS/EHRA/APHRS expert consensus statement on the diagnosis and management of patients with inherited primary arrhythmia syndromes: document endorsed by HRS, EHRA, and APHRS in May 2013 and by ACCF, AHA, PACES, and AEPC in June 2013". Heart Rhythm. 10 (12): 1932–63.
  43. ^ C. Antzelevitch, P. Brugada, J. Brugada, R. Brugada, W. Shimizu, I. Gussak, and A.R. Perez Riera, Brugada Syndrome Circulation Research, December 13, 2002 Vol 91, Issue 12

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Brugadaov_sindrom&oldid=3391533"