Bruno Schulz
Bruno Schulz | |
---|---|
Rođenje | Drohobycz, Rusija | 12. juli 1892.
Smrt | 19. novembar 1942 Drohobycz, SSSR | (50 godina)
Nacionalnost | Poljak, Jevrej |
Zanimanje | pisac, profesor crtanja |
Značajna djela | Dućani cimetne boje Sanatorij pod Klepsidrom |
Veb-sajt | brunoschulz.org |
Bruno Schulz (fonetski: Bruno Šulc, Drohobycz, Austro-Ugarska, 12. juli 1892. – Drohobycz, 19. novembar 1942.), poljski pisac i profesor crtanja.
Bruno Schulz smatra se jednim od najvećih dometa poljske i evropske proze između dva svjetska rata, pa i 20. vijeka. Jevrejskog je porijekla, sin skromnih trgovaca. Život skončao tako što ga je jedan nacista ustrijelio na ulici.
Dućani cimetne boje (Sklepy cynamonowe, 1934.), prva je Schulzova autobiografska zbirka pripovjedaka, u kojoj, kako autor sam navodi "pokušava rekonstruirati historiju jedne obitelji, jedne kuće u provinciji – ne od njenih realnih elemenata, događaja i karaktera ili istinskih sudbina, već istražujući mitski sadržaj iznad njih, konačni smisao te historije."
Sanatorij pod Klepsidrom (Sanatorium pod Klepsydrą, 1937.), druga je njegova zbirka pripovjedaka s kojom je znatno utjecao na mnogobrojne svjetske pisce.
Životopis
[uredi | uredi izvor]Bruno Schulz rođen je 12. jula 1892. godine u Drohobyczu kod Lavova, u porodici asimiliranih Jevreja. Bio je vanbračno, treće i najmlađe dijete 46-godišnjeg Jakuba Schulza, trgovca svilom, i Henriette Kuhmärker, kćeri bogatog trgovca drvom. Nakon Brunovog rođenja, njegovi roditelji su se vjenčali.
Odrastao je u kući br. 10 na Trgu u Drohobyczu. Upravo ta kuća, sada nepostojeća, može se naći u serijalu kratkih priča “Sklepy cynamonowe” (“Dućani cimetne boje”).
U godinama 1902–1910, Schulz je bio učenik Carsko Kraljevske Gimnazije Franciszek Józef u Drohobyczu. Odabrao je arhitekturu kao oblast studija na Građevinskom fakultetu Tehnološkog univerziteta u Lavovu. Međutim, nakon godinu dana teško je obolio od srca i pluća, te je zbog toga prekinuo studije. Nakon dvogodišnje pauze izazvane rekonvalescencijom, Schulz se vratio na Tehnološki univerzitet da studira u akademskoj 1913/1914. godini. Međutim, ubrzo je ponovo napustio studije, ovoga puta zbog izbijanja rata. Zajedno sa roditeljima, koji su se plašili ruske ofanzive, odlazi u Beč. Nekoliko mjeseci je pohađao nastavu na Tehnološkom univerzitetu u Beču, a pojavljivao s i na Akademiji likovnih umjetnosti. Međutim, nije završio nikakve studije.
Porodica Schulz se 1915. godine vratila u Drohobycz, ali iste godine, u 69. godini, umire Jakub Schulz. Koliko je to bio veliki gubitak za Bruna govore njegove priče u kojima je njegov otac jedan od glavnih likova.
Od 1918. Schulz je pripadao grupi "Kalleia" (Lijepe stvari) iz Drohobycza, koja je okupljala jevrejsku inteligenciju sa umetničkim interesima. Mnogo je čitao, uglavnom estetsku književnost, ali i knjige o egzaktnim naukama – fizici i matematici. Kako bi popravio kućni budžet, Bruno Schulz je pokušao da slika portrete po narudžbi, ali bez mnogo uspjeha. Umjetnik također nije uspio zaraditi novac na portfoliu grafika “Xięga bałwochwalcza” (“Knjige idolopoklonstva”) nastalih u godinama 1920–1922.
Uprkos ranijim pokušajima, za stalno se zaposlio tek u jesen 1924. Postao je nastavnik u školi koju je ranije završio. U početku je samo predavao crtanje, kasnije je držao i nastavu ručnog rada, a povremeno i matematike. U srednjoj školi radio je skoro do kraja života (do 1941. godine).
Bruno Schulz možda nikada ne bi bio poznata ličnost izvan Drohobycza da nije bilo pomoći i posredovanja njegovih prijatelja. Njihovi napori omogućili su da se 1933. godine upozna sa Zofijom Nałkowskom, što je za pisca bio iskorak u njegovoj književnoj karijeri. Nałkowska je srdačno pozdravila rukopis “Sklepy cynamonowe” donesen u glavni grad i ubrzo pomogla u njihovom objavljivanju (1934).[1] Knjiga je izazvala oduševljene kritike jedne grupe kritičara i nevoljne komentare druge, uglavnom nacionalne desnice. Skoro preko noći, Schulz se od anonimnog pisca pretvorio u poznatu ličnost u poljskoj književnoj zajednici.
U februaru 1936. Bruno Schulz je napustio jevrejsku zajednicu u Drohobyczu i dobio status osobe bez vjere. Učinio je to da se oženi Józefinom Szelińskom, Jevrejkom koja je prešla na katoličanstvo. Međutim, pojavio se još jedan problem: pisac nije mogao dobiti fiktivnu prijavu mjesta boravka na području nekadašnje pruske podjele, gdje su bili na snazi liberalniji propisi o sklapanju braka. Bračni planovi su završili neuspjehom. Vjeridba je raskinuta godinu dana kasnije, a Schulz se ni sa kim formalno nije vezao do kraja života.
Godine 1937. izdavačka kuća "Rój" (“Roj”) objavila je zbirku “Sanatorium pod Klepsydrą” (“Sanatorij pod Klepsidrom”).[2] Knjiga je dobila brojne recenzije u štampi i ojačala Schulzovu poziciju u novoj poljskoj književnosti, o čemu između ostalog svjedoči nagrada Zlatni akademski lovor (5. novembra 1938.), koja mu je dodjeljena na zahtjev Poljske akademije književnosti.[3] Iste godine nastala je pripovijetka “Die Heimkehr” na njemačkom jeziku, kojom je Schulz pokušao zainteresirati njemačkog romanopisca Thomasa Manna. U privatnom životu se održavao je korespondenciju i, po mogućnosti, sastajao se sa Romanom Halpern, lijepom ženom iz varšavskog umjetničkog miljea, modelom sa Witkacijevih portreta.[4] Schulz nije objavio više priča. I dalje teška lična situacija, brojni problemi, kao i predosjećaj nadolazeće ratne apokalipse doveli su pisca u depresivno stanje.
1. septembra, kao rezultat septembarske kampanje, Nijemci su ušli u Drohobycz. Odmah je došlo do nasilja, posebno brutalnog nad jevrejskim stanovništvom. Kao rezultat agresije SSSR-a na Poljsku i odredbi Pakta Ribbentrop-Molotov, Nijemci su se 24. septembra povukli iz Drohobycza, ustupivši mjesto Crvenoj armiji. Schulz je nastavio da radi u školi, ali se njegova i finansijska situacija njegove porodice pogoršala.
1. jula 1941. godine, trupe Trećeg rajha, koje su prethodno napale SSSR, ponovo su ušle u Drohobycz. Nijemci su počeli represiju nad Jevrejima. U jesen su osnovali geto u kojem je završila i porodica Schulz.
U početku je Schulz dobio zadatak da organizuje vredne zbirke knjiga koje su Nijemci ukrali iz jezuitske biblioteke u Hiruvu. Bio je "pod brigom" Feliksa Landaua, oficira Gestapoa koji je lično učestvovao u masakru jevrejskog stanovništva (o tome je pisao u svojim memoarima), a Jevreje koji su prestali da rade je pucao sa balkona svoje kuće. Nijemac je Schulzov umjetnički talenat iskoristio za izvođenje brojnih slikarskih radova – ukrašavanje zidova dječije sobe u Landauovoj vili bajkovitim kompozicijama, ukrašavanje unutrašnjosti gestapovskog kazina.
Nesrećni dan došao je u četvrtak (tzv. "crni četvrtak"), 19. novembra 1942. godine, oko podneva. Pisac je vjerovatno otišao u Judenrat po kruh za put – trebao je sljedeće noći pobjeći iz geta u Varšavu. Naišao je na tzv "Divlju akciju" Gestapoa – ubijanje Jevreja na ulici u znak odmazde za pucanje u jednog od Nijemaca. Schulz je upucan. Telo pisca ležalo je na ulici cijeli dan, jer nije smio da bude sahranjen. Vjeruje se da je pokopan u zajedničkoj grobnici, koja nakon rata nije pronađena.
Umjetničko stvaralaštvo
[uredi | uredi izvor]Schulz je zapravo bio samouk – nije završio studije ni u Lavovu ni u Beču. Većina njegovih sačuvanih radova potiče iz 1930-ih, izuzeci su grafike iz serije “Knjiga o idolopoklonstvu”, rađene rijetko korištenom tehnikom cliché-verre, koje su nastale početkom 1920-ih. Ova djela visoko je cijenio Stanisław Ignacy Witkiewicz, koji je Bruna nazvao "demonologom", kojeg su označili veliki evropski slikari: Lucas Cranach, Albrecht Dürer, Matthias Grünewald, kao i Edvard Munch i Aubrey Beardsley. Ostala sačuvana djela su crteži perom, olovkom ili kredom, te jedna uljana slika iz 1920. godine: “Spotkanie. Żydowski młodzieniec i dwie kobiety w zaułku miejskim” (“Susret. Jevrejski mladić i dvije žene u gradskoj uličici"). Osim toga, sačuvani su Schulzovi portreti i autoportreti, dizajn korica za njegove knjige, ilustracije za njegove priče i ilustracije za prvo izdanje “Ferdydurke” Witolda Gombrowicza. Pronađeni su i crteži koji vjerovatno prikazuju izgubljenog Mesiju.
Dostignuća u književnosti
[uredi | uredi izvor]Schulzov književni opus je skroman po broju – riječ je o dva toma kratkih priča: “Dućani cimetne boje” i “Sanatorij pod Klepsidrom”, kao i nekoliko djela koja pisac nije uvrstio u prva izdanja navedenih zbirki. Vrijedi spomenuti i zbirku pisama “Księga listów” (“Knjiga pisama”) objavljenu 1975. godine i kritičke crtice koje je Schulz objavio u štampi. Neka od Schulzovih djela su izgubljena: priče s početka 1940-ih koje je pisac poslao u nekoliko časopisa i skica romana Mesija.
Serija priča “Dućani cimetne boje” i “Sanatorij pod Klepsidrom” specifičan su opis života poljskih Jevreja u malom gradu i autobiografija pisca u poetici sna. Ovdje je granica između stvarnosti i mita zamagljena. Autor putuje kroz zemlju djetinjstva koje vidi kao najvažniji period u životu čovjeka. Čini se da vrijeme dolazi punim krugom, ponavljanje godišnjih doba i dana ima prednost nad linearnim slijedom događaja.
Glavni lik priča je Józef, odraz samog autora. Pored njega pojavljuje se Jakub, otac glavnog junaka: pripovjedač, demijurg i čudotvorac. Dok se muškarac u Schulzu čini oličenjem intelekta, žene se poistovjećuju s materijom, sa onim što je praktično, a ne poetično – međutim, to ne umanjuje erotsku fascinaciju njima ili moć kojom utiču na likove. Stvarnost oko protagonista kao da živi potpuno samostalno, gotovo svaki predmet ovdje oživljava.
Karakterističan je jezik ove proze: neverovatno bogat, poetičan, pun arhaizama, kao da Schulz ponovo otkriva izvorno značenje riječi.
Svijet opisan u Schulzovim pričama zasnovan je na ličnom iskustvu, protagonist ima jasne crte samog pisca, ali je više od odraza stvarnosti. Sam autor je svoj metod opisao kao "mitizaciju stvarnosti" i ovaj metod je postao važan interpretativni koncept. Prikazane priče prate mitski poredak i imaju univerzalna obilježja.
Schulzov rad se poredi sa modernističkim ekspresionizmom Franza Kafke, asocira ga i na nadrealizam, kreacionizam i psihoanalizu. Sam Schulz je cijenio djela Rainera Maria Rilkea, Kafke i Thomasa Manna.
Komemoracija
[uredi | uredi izvor]Od 1981. jedna ulica u Varšavi nazvana je Bruno Schulz.[5]
Senat Republike Poljske ustanovio je novembar 2012. godine kao mjesec Bruna Schulza.[6]
Senat je 2022. godinu ustanovio za godinu Bruna Schulza. U rezoluciji kojom je ustanovljena godina Bruna Schulza podsjeća se da je 2022. godina 130. godišnjica umjetnikovog rođenja i 80. godišnjica njegove smrti. Ističu da je on nesumnjivo jedan od najoriginalnijih stvaralaca poljske kulture 20. stoljeća, a njegova djela su ušla u kanon svjetske književnosti i poznata su i u kulturno najudaljenijim krajevima svijeta. Kako čitamo u rezoluciji, djela Bruna Schulza nisu prihvaćena samo u Poljskoj, Ukrajini ili Izraelu, već i u mnogim drugim zemljama, jer su njegove priče prevedene na preko 45 jezika, uključujući nedavno kineski, turski, estonski, albanski, grčki i vijetnamski. Svake godine se održavaju i brojne kazališne adaptacije kratkih priča Bruna Schulza, umjetničke izložbe, koncerti i filmovi posvećeni njemu. Senatori podsjećaju i da je Bruno Schulz bio prijatelj sa najeminentnijim poljskim piscima. “Kao čovjek izuzetne mašte, inteligencije i kreativnosti (…) svakako zaslužuje da ga nazivaju ambasadorom poljske kulture u svijetu”, stoji u rezoluciji.[7]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Schulz, Bruno (1934). "Sklepy cynamonowe, wyd. 1934". polona.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 9. 5. 2022.
- ^ Schulz, Bruno. "Sanatorium pod Klepsydrą, wyd. 1937". polona.pl. Pristupljeno 9. 5. 2022.
- ^ "Zarządzenie Ministra Wyznań Religijnych i Oświecenia Publicznego z dnia 5 listopada 1938 r. Nr BP-25577/38 o nadaniu odznaczenia "Wawrzyn Akademicki"". isap.sejm.gov.pl (jezik: poljski). 5. 11. 1938. Pristupljeno 9. 5. 2022.
- ^ Kaszuba-Dębska, Anna (2012). "Romana Halpern". projektszpilki.pl (jezik: poljski). Arhivirano s originala, 19. 10. 2017. Pristupljeno 9. 5. 2022.
- ^ "Miasto odzyskało cztery nieruchomości". um.warszawa.pl (jezik: poljski). 17. 7. 2018. Pristupljeno 9. 5. 2022.
- ^ "Uchwała Senatu Rzeczypospolitej Polskiej z dnia 3 sierpnia 2012 r. ogłaszająca listopad 2012 r. Miesiącem Brunona Schulza". isap.sejm.gov.pl (jezik: poljski). 3. 8. 2012. Pristupljeno 9. 5. 2022.
- ^ "Uchwała Senatu Rzeczypospolitej Polskiej z dnia 26 listopada 2021 r. ustanawiająca rok 2022 Rokiem Brunona Schulza". isap.sejm.gov.pl (jezik: poljski). 26. 11. 2021. Pristupljeno 9. 5. 2022.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Wiesław Budzyński: Schulz pod kluczem. – Warszawa: Grupa Wydawnicza Bertelsmann Media, 2001, ISBN 83-7227-593-9.
- Wiesław Budzyński: Miasto Schulza. – Warszawa: Wydawnictwo Prószyński i S-ka SA, 2005, ISBN 83-7469-029-1.
- Jerzy Jarzębski: Schulz. – Wrocław: Wydawnictwo Dolnośląskie, 1999, ISBN 83-7023-741-X.
- Małgorzata Kitowska-Łysiak: Schulzowskie marginalia. – Lublin: Wydawnictwo KUL, 2007, ISBN 978-83-7363-623-1.
- Dariusz Konrad Sikorski: Symboliczny świat Brunona Schulza. – Słupsk: Wydawnictwo Pomorskiej Akademii Pedagogicznej, 2004.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- "BRUNO SCHULZ". www.brunoschulz.org (jezik: poljski). Pristupljeno 9. 5. 2022.