Bugarska

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

do

Republika Bugarska
Република България
Zastava Bugarske Grb Bugarske
Zastava Grb
HimnaMila Rodino


Položaj Bugarske
Glavni grad Sofija
Službeni jezik Bugarski jezik
Državno uređenje  
 -  Predsjednik Rosen Plevnelijev
 -  Premijer Bojko Borisov
Nezavisnost od Osmanlijskog carstva
5. oktobar, 1908
Površina
 -  Ukupno 110.994 km2 (105)
 -  Vode (%) 0,3
Stanovništvo
 -  Ukupno 7.364.570[1] (Popis 2011) (98)
 -  Gustoća stanovništva 66,2/km2 (139.)
BDP (PKM) 2015.
 -  Ukupno 128,053 milijarde US$ (66.)
 -  Per capita 17.869 US$ 
Gini (2013.) 35,4[2] 
HDI (2013.) 0,777 (visok) (58.)
Valuta Bugarski lev
Vremenska zona UTC+2
Topografija
 -  Najviša tačka Musala
2.925 m. i. m.
Internet domena .bg
Pozivni broj +359

Bugarska (bug. България), zvanično Republika Bugarska (bug. Република България) jeste država u jugoistočnoj Evropi. Graniči sa Rumunijom na sjeveru, Srbijom i Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu i izlazi na Crno more na istoku. Sa ukupnom površinom od 110.994 km2, ona je 16. država po površini u Evropi.

Organizirane prahistorijske kulture počele su se razvijati na području današnje Bugarske tokom neolitskog perioda. Tokom njene antičke historije na njenoj teritoriji živjeli su Tračani, a kasnije Perzijanci[3], Grci i Rimljani. Nastanak ujedinjenih bugarskih zemalja veže se za osnivanje Prvog bugarskog carstva 681. koje je dominiralo većim dijelom istočnog Balkana te je djelovalo kao kulturno čvorište za Slavene tokom srednjeg vijeka. Padom Drugog bugarskog carstva 1396. njena teritorija potpada pod vlast Osmanlija koja je trajala gotovo petsto godina. Rusko-turski rat 1877/78. doveo je do nastanka treće bugarske države. Narednih godina vodila je nekoliko ratova sa svojim komšijama, što je navelo Bugarsku da stane na stranu Njemačke u oba svjetska rata. Nakon Drugog svjetskog rata 1946. postaje jednopartijska socijalistička država kao dio sovjetskog istočnog bloka. U decembru 1989. vladajuća Komunistička partija Bugarske dozvolila je višestranačke izbore, što je na kraju odvelo Bugarsku tranzicijom u demokratiju i tržišnu ekonomiju.

Bugarsko stanovništvo od oko 7,4 miliona je pretežno urbanizirano i uglavnom koncentrirano u administrativnim centrima 28 bugarskih provincija. Većina komercijalnih i kulturnih aktivnosti je fokusirana na glavni i najveći bugarski grad, Sofiju. Najrazvijenije oblasti ekonomije su teška industrija, elektroinženjering i poljoprivreda, koje se oslanjaju na lokalne prirodne resurse.

Današnja politička struktura države određena je usvajanjem demokratskog ustava 1991. godine. Bugarska je unitarna, parlamentarna republika sa snažnom političkom, administrativnom i ekonomskom centralizacijom. Članica je Evropske unije, NATO saveza i Vijeća Evrope, i jedna je od osnivača OSCE-a, a nestalni član Vijeća sigurnosti UN bila je tri puta.

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Historija Bugarske
Katedrala Aleksandra Nevskog u Sofiji

Počeci bugarske državnosti vežu se za godinu 632. kada je osnovana Stara velika Bugarska (Patria Onoguria). Od 6. vijeka Slaveni počinju pristizati na područje današnje Bugarske. Godine 678. kada je Bugarsko carstvo već propalo, Prabugari (Protobugari) na čelu sa Asparuhom doseljavaju na Balkansko poluostrvo. Zajedno sa preostalim tračkim i rimskim stanovništvom on osniva Prvo bugarsko carstvo (trajalo od 679. do 1018. a koje Bizantija priznaje 681). Vremenom se to carstvo proširilo na gotovo cijeli Balkan. Prva bugarska prijestolnica bila je Pliska. Time je Bugarska postala treća priznata država u Evropi i jedna od malobrojnih koja nije plaćala danak Istočnom rimskom carstvu. Stapanjem starosjedilačkog i pridošlog stanovništva nastao je današnji narod Bugari.

Vladar Boris I prešao je 864. na bizantinsko hrišćanstvo. Njegov sin Simeon I (893-927) bio je jedan od najvažnijih vladara Bugara, porazivši Srbe, Mađare i Bizantince, osnovao je bugarski pravoslavni patrijarhat te je promovirao starobugarsku literaturu. Tokom njegove vladavine na carskom dvoru je nastalo i ćirilično pismo. Simeon I je bio prvi vladar koji je nosio titulu cara, a sam sebe je nazivao Carem Bugara i Rimljana ("istočnih" Rimljana odnosno Bizantinaca). Pod dinastijom Komitopula Ohrid postaje bugarska prijestolnica, a carstvo od 972. do 1018. kroz naslijeđivanje potpada pod Bizantijsko carstvo.

Od vladavine Borisa I u 9. vijeku, njegova država je bila izložena stalnom pokrštavanju iz Konstantinopolja, zbog čega danas većina Bugara pripada pravoslavnoj crkvi. Pokrštavanje je dovelo do prvog kulturnog procvata u carstvu. U gradovima Preslav, Pliska i Ohrid otvorene su škole, iz kojih se dalje širila starobugarska kultura i jezik na druge slavenske narode. Iako je bugarska kultura bila pod snažnim utjecajem Bizantije, ipak se može govoriti o "prvom južnoslavenskom utjecaju" i starocrkvenoslavenskom jeziku. Bugarska je dugo vremena bila vrlo moćno carstvo koje se u vojnom pogledu moglo mjeriti sa Bizantijskim. Tokom vladavine cara Petra I nastala je hrišćanska zajednica Bogumila, koji se smatraju pretečama boraca protiv dogmi u crkvi, a koji su znatno utjecali i na pojavu katarskog pokreta u zapadnoj Evropi.[4]

Braća Ivan Asen I i Petar IV iz dinastije Asena u 12. vijeku su osnovali Drugo bugarsko carstvo sa Tarnovgradom (Veliko Tarnovo) kao novom prijestolnicom. Carstvo je opstalo od 1186. do 1393. a najveći uspon i širenje doživjelo je pod vlašću cara Ivana Asena II. Prijestolnica Tarnovo postalo je novi kulturni, duhovni i politički centar jugoistočne Evrope. Savremenici su ga nazivali "novim Jerusalemom, Rimom i Konstantinopoljem istovremeno".[5] Od tada nastaje i takozvani "drugi južnoslavenski utjecaj", koji se razvijao sve do početka osmanlijskih osvajanja u Evropi u 14. vijeku. Bježeći od Osmanlija, mnogi slavenski, a pretežno bugarski, naučnici i učitelji tarnovske škole (poput kasnijeg metropolita Kipriana) našli su utočište u tada osnaženoj moskovskoj Rusiji.

Osmanlijska vlast[uredi | uredi izvor]

Bugarske izbjeglice iz Makedonije (1914)

Između 1393. i 1396. cijela današnja Bugarska pala je pod osmanlijsku vlast, koja je trajala narednih gotovo 500 godina. Godine 1444. pokušaj oslobađanja Bugarske koji je izvela poljsko-ugarska vojska pod komandom poljsko-ugarskog kralja Vladislava III u bici kod Varne nije uspio. Dio bugarskog stanovništva u narednim vijekovima prelazi na islam. Oko 1800. u Bugarskoj jača duhovno-nacionalni otpor stanovništva sa sve izraženijim zahtjevima za nezavisnost. Tada počinje i era bugarskog nacionalnog preporoda. Slično kao i kod tadašnjih sličnih pokreta u zapadnoj Evropi, došlo je do povezivanja antičkih i ranih bugarskih i bizantijskih tradicija, ali postojalo snažno suprostavljanje heleziniranju društva.

Krvavo gušenje aprilskog ustanka Bugara 1876. godine koji je podignut protiv Osmanlija, kao i ljutnja kršanskih zemlja u Evropi dovela je do Rusko-turskog rata 1877/1878. godine. U tom krvavom ratu obje strane su pretrpile znatne gubitke. Nakon prelaska Dunava i planine Balkan tokom zime, ruska carska armija je ipak izvojevala pobjedu te je uspjela prodrijeti nadomak Istanbula.

Moderna Bugarska[uredi | uredi izvor]

Sanstefanskim mirom potpisanim 3. marta 1878. između Rusije i Osmanlijskog carstva, postavljeni su temelji moderne bugarske države. Sporazum je previdio davanje određene autonomije ugrubo području na kojem se prostiralo nekadašnje Drugo bugarsko carstvo.[6][7] Druge velike slike su odmah odbacile taj sporazum zbog straha da bi tako velika država na Balkanu mogla ugroziti njihove interese. Odredbe Sanstefanskog sporazuma izmijenjene su na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. kojim je određena mnogo manja država koja se sastojala iz Mezije i područja oko Sofije, ostavljajući veliki broj Bugara izvan granica nove države.[6][8] Ta činjenica je u velikoj mjeri utjecala na formiranje bugarskog vojnog pristupa u međunarodnoj politici tokom prve polovine 20. vijeka.[9]

Kneževina Bugarska pobijedila je u ratu protiv Srbije i 1885. priključila sebi poluautonomnu osmanlijsku teritoriju Istočnu Rumeliju, proglašavajući nezavisnost od Osmanlijskog carstva 5. oktobra 1908.[10] U godinama nakon proglašenja nezavisnosti, Bugarska jača u vojnom pogledu pa se u nekim izvorima spominje i pod nadimkom "balkanska Pruska".[11][12]

Prvi svjetski rat: Bugarski vojnici sijeku bodljikavu žicu koju su postavile snage Antante, prije napada

Između 1912. i 1918. Bugarska je bila uključena u tri ratna konflikta: dva Balkanska rata i Prvi svjetski rat. Nakon velikog poraza u Drugom balkanskom ratu, Bugarska se ponovno našla na gubitničkoj strani kao rezultat njenog savezništva sa Centralnim silama u Prvom svjetskom ratu. I pored regrutiranja više od četvrtine svog stanovništva, bugarska armija u Prvom svjetskom ratu dosegla je do veličine od 1,2 miliona vojnika[13][14] i ostvarila nekoliko važnih pobjeda, kao što su bitke kod Dorjana (1917) i Dobriča, ali je ipak 1918. morala kapitulirati. Kraj rata je donio velike teritorijalne gubitke, pored ubijenih 87.500 vojnika.[15] Više od 253.000 izbjeglica došlo je u Bugarsku od 1912. do 1929. kao efekat tih ratova,[16] dajući dodatni pritisak na već uništenu nacionalnu ekonomiju.[17] Politički nemiri poslije rata su bili posljedica teritorijalnih gubitaka i poraza, a doveli su do uspostave kraljevine pod autokratskom diktaturom cara Borisa III (1918-1943). Bugarska je ušla u Drugi svjetski rat 1941. na strani Sila Osovine, ali je odbila učestvovati u operaciji "Barbarossa" i spasila je svoje jevrejsko stanovništvo od deportacija u koncentracione logore.[18] Iznenadna smrt cara Borisa III u ljeto 1943. gurnula je zemlju u politička previranja, a nakon što je bilo očito da Njemačka gubi rat, komunistički partizanski pokret je počeo brzo dobijati na značaju. Vlada Bogdana Filova kasnije nije uspjela postići mirovni sporazum sa Saveznicima, a također nije udovoljila sovjetskom ultimatumu da istjera njemačke jedinice sa svoje teritorije, što je dovelo do ruske objave rata i invazije SSSR-a u septembru 1944.[19] Komunističko orijentirana Domovinska fronta je preuzela vlast, okončala učešće zemlje na strani Sila Osovine te se pridružila Saveznicima do kraja rata.[20]

Prevrat (socijalistička revolucija kako se zvao do 1989) koji je organizirala lijevo orijentirana organizacija Domovinski front 9. septembra 1944. doveo je do ukidanja monarhije, a jednostranačka narodna republika proglašena je tek 1946. godine.[21] Bugarska je postala dio sovjetske sfere utjecaja pod vodstvom Georgija Dimitrova (1946–1949), koji je postavio temelje brze industralizacije staljinističke države koja je, poput SSSR-a, također imala vrlo represivnu vlast, a ubijene su i hiljade neistomišljenika.[22][23] Do 1980tih BDP i BDP po glavi stanovnika je učetvorostručen, ali je ekonomija i dalje ostala ranjiva i osjetljiva na povećanja vanjskog duga, što je došlo do izražaja 1960, 1977 i 1980. godine. Iako je u zemlji bila planska privreda po uzoru na SSSR, predsjednik Todor Živkov je ipak vršio manje eksperimente sa određenim zakonima kojima se propagirala tržišna privreda. Vršene su i represije prema manjinskom stanovništvu turskog porijekla pokušavajući ih asimilirati u Bugare. Kampanja asimilacije počela je 1984. a uključivala je zatvaranje džamija i prisiljavanje etničkih Turaka da uzmu slavenska imena.

Pod utjecajem raspada istočnog bloka, 10. novembra 1989. Komunistička partija Bugarske je odustala od svog političkog monopola, Živkov je dao ostavku, a Bugarska počela postepenu tranziciju u parlamentarnu demokratiju. Prvi slobodni izbori održani su u junu 1990. a pobijedila je Socijalistička partija Bugarske. Reformski paket je usvojen 1997. a tek od 2001. ekonomski, politički i geopolitički uslovi su se počeli popravljati. U NATO savez primljena je 2004. a u Evropsku uniju 2007. godine.


Vlada[uredi | uredi izvor]

Zgrada Bugarskog parlamenta

Bugarska je parlamentarna demokratija u kojoj funkciju najvišeg izvršnog organa vlasti obavlja premijer.[24] Politički sistem ima tri organa vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a univerzalno pravo glasa imaju svi građani stariji od 18 godina. Ustav Bugarske također propisuje mogućnosti direktnog demokratskog glasanja.[25] Izbore u zemlji nadgleda nezavisna Centralna izborna komisija koja uključuje članove svih većih političkih stranaka. Da bi učestvovale na državnim izborima, stranke se moraju prijaviti izbornoj komisiji.[26] U većini slučajeva, premijer postaje vođa stranke koja osvoji najveći broj glasova na izborima, mada to nije pravilo.[24]

Predstavnici političkih stranaka izabranih na izborima učestvuju u radu Nacionalne skupštine, koja se sastoji iz 240 zastupnika izabranih na četvorogodišnji mandat na direktnim izborima. Nacionalna skupština ima ovlasti da donosi zakone, odobrava budžet, raspisuje predsjedničke izbore, bira i otpušta premijera zemlje i druge ministre, proglašava ratno stanje, šalje vojnike izvan zemlje i ratificira međunarodne sporazume i ugovore. Predsjednik Bugarske je državnik i vrhovni komandant oružanih snaga, te ima ovlasti da vrati zakonske prijedloge u daljnju raspravu iako parlament može preglasati predsjednički veto prostom većinom glasova svih članova parlamenta.[24]

Na predsjedničkim izborima 2011. u Bugarskoj izabran je predsjednik Rosen Plevnelijev iz stranke GERB (Građani za evropski razvoj Bugarske) koji je osvojio 52,5% glasova u drugom krugu izbora gdje se suočio sa protivkandidatom Ivajlom Kalfinom iz Socijalističke stranke Bugarske koji je osvojio 47,5% glasova.[27]

Bugarska primjenjuje uobičajeni građanski pravni sistem.[28] Sudski sistem nadgleda Ministarstvo pravde. Vrhovni administrativni sud i Vrhovni sud za poništenja su najviše instance sudova za žalbe a oni i nadgledaju provođenje zakona na nižim sudovima.[26] Vrhovno sudsko vijeće upravlja sistemom i postavlja sudije. Bugarski sudski sistem, zajedno s drugim institucijama u državi i dalje su među najneefikasnijim i najviše korumpiranim u Evropi.[29][30][31][32]

Administrativne podjele[uredi | uredi izvor]

Oblasti Bugarske

Od 1999. godine Bugarska je podijeljena na 28 provincija ili oblasti. Prije toga je bila podijeljena na 9 oblasti. Oblasti su dobile ime po glavnom i najvećem gradu u toj oblasti. Tih 28 oblasti su:

Izlaz Bugarske na Crno more

Geografija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Geografija Bugarske

Bugarska zahvata dijelove istočnog Balkanskog poluostrva, a graniči se sa pet država: Grčkom i Turskom na jugu, Makedonijom i Srbijom na zapadu i Rumunijom na sjeveru. Državne granice Bugarske iznose 1808 km, dok je njena morska obala duga 354 km.[33] Bugarska ima ukupnu površinu od 110.994 km2 te je po površini 105. zemlja svijeta.[34][35] Njena teritorija se geografski približno nalazi na 41° 30' i 44° sjeverne širine te 22° 30' i 28° istočne dužine.[36]

Pirinske planine u zapadnoj Bugarskoj Rt Maslen nos na obali Crnog mora
Pirinske planine
u zapadnoj Bugarskoj
Rt Maslen nos
na obali Crnog mora


Neke od karakterističnih topografskih odlika zemlje su Dunavska nizija, planina Balkan, Tračka nizija i Rodopske planine.[33] Južna ivica Dunavske nizije se uzdiže prema podnožju planine Balkan, dok rijeka Dunav definira granicu prema Rumuniji. Tračka nizija je grubo uzevši trouglasta, počinje jugoistočno od Sofije i širi se dostižući crnomorsku obalu.[33]

Planina Balkan se lateralnu pruža preko centralnog dijela zemlje. Planinski jugozapad države ima dva planinska lanca: Rila i Pirin, koji se spajaju sa nižim ali površinski znatno većim Rodopskim planinama na istoku.[33] U Bugarskoj se nalazi i najviši vrh Balkanskog poluostrva, Musala sa visinom od 2925 m.[37] Njena najniža tačka je obala Crnog mora (nivo mora). Ravnice zauzimaju oko trećine teritorije države, dok visoravni i brda zauzimaju oko 41 posto.[38] Bugarska ima vrlo gustu mrežu od oko 540 riječnih tokova, od kojih je većina relativno mala i sa niskim vodostajima.[39] Najduža rijeka koja u potpunosti teče kroz bugarsku teritoriju je Iskar, dužine 368 km. Druge velike rijeke su Struma i Marica na jugu.[33]

Klima[uredi | uredi izvor]

Bugarska ima vrlo dinamičnu klimu, koja je rezultat njenog položaja kao mjesto ukrštanja sredozemnih i kontinentalnih zračnih masa i efekata prepreke u vidu njenih brojnih planina.[33] Sjeverna Bugarska je u prosjeku 1 °C hladnija i prima 200 mm više padavina godišnje od područjima južno od planine Balkan. Temperaturne amplitude znatno variraju u različitim područjima. Najniža zabilježena temperatura bila je -38,3 °C dok je najviša bila 45,2 °C.[40] Prosječna količina padavina iznosi oko 630 mm, a varira između 500 mm koliko pada u Dobruđi do više od 2500 mm u planinama. Kontinentalne zračne mase donose tokom zime i znatne količine snijega.[41]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Privreda Bugarske
Selo Vrata u Bugarskoj

Bugarska ima tržišnu ekonomiju u razvitku,[42] u gornjoj sredini prihodovnog raspona,[43] gdje privatni sektor daje više od 80 posto BDP-a.[44] Počev od pretežno poljoprivredne zemlje sa većinskim seoskim stanovništvom 1948. godine, do 1980tih Bugarska se pretvorila u industrijsku privredu sa naučnim i tehnološkim istraživanjima kao glavnim prioritetima njenih budžetskih izdataka.[45] Gubitak tržišta zemalja SEV-a (Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć) 1990tih i kasnija privredna šok terapija planskog privrednog sistema prouzrokovala je nagli pad industrijske i poljoprivredne proizvodnje, da bi potom uslijedio potpuni ekonomski kolaps 1997.[46][47] Nekoliko godina kasnije, bugarska privreda se uglavnom oporavila tokom perioda brzog rasta,[46] ali su prosječne plaće ostale jedne od najnižih u Evropskoj uniji sa 820 leva (419 €) prema pokazateljima iz septembra 2014.[48] Više od petine radne snage zaposleno je sa najnižom plaćom od jednog € po satu.[49] Međutim, plaće donose samo polovinu dohotka u prosječnom domaćinstvu,[50] zbog vrlo raširene sive ekonomije na koju prema procjenama otpada gotovo 32% BDP-a.[51] Bugarski BDP po stanovniku (izražen po paritetu kupovne moći) iznosi oko 47% od prosjeka EU, prema podacima Eurostata iz 2013. godine,[52] dok troškovi života iznose oko 48% evropskog prosjeka.[53] Državna valuta je lev, koji je vezan za euro sa nepromjenjivim kursem od 1,95583 leva za 1 euro.[54] Bugarska nije članica eurozone i odbacila je planove o prelasku na euro.[55]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Broj stanovnika po godinama[1]
Godina Broj
stanovnika
1900. 3.744.283
1905. 4.035.575
1910. 4.337.513
1920. 4.846.971
1926. 5.478.741
1934. 6.077.939
1946. 7.029.349
1956. 7.613.709
1965. 8.227.866
1975. 8.727.771
1985. 8.948.649
1992. 8.487.317
2001. 7.928.901
2011. 7.364.570

Bugarska je prema podacima iz 2005. imala oko 7,72 miliona stanovnika, a gustoća naseljenosti iznosila je oko 70 stanovnika/km². Najveći dio stanovništva živi u gradovima južno od planine Balkan. U posljednjih nekoliko godina broj stanovnika je u padu, u 2001. pad je iznosio 1,14 posto, krajem 2008. pad je bio 0,43% dok se početkom 2011. broj stanovnika smanjio za 0,7%. Očekivana starost stanovništva prema procjenama WHO iznosila je 69 godina za muškarce i 76 godina za žene.

Prema podacima popisa 2011. u Bugarskoj je živjelo 7.364.570 stanovnika.[1] U periodu od 2001. do 2011. zemlju je napustilo 175.244 osoba, a koji su se odselili uglavnom u zapadnoevropske zemlje, najviše u Španiju, Italiju i Njemačku. Samo dvije provincije: oblast glavnog grada Sofije (+120.749 stanovnika) i oblast Varna (+13.061 stanovnik) te četiri grada: Sofija, Varna, Burgas i Veliko Tarnovo zabilježili su porast broja stanovnika u tom periodu.[1] Četiri provincije (grada Sofije, Burgas, Varna i oblast Plovdiv) imaju više od 400.000 stanovnika. Oko 39,2% stanovništva živi u devet općina, od kojih svaka ima više od 100 hiljada stanovnika. U 60 općina broj stanovništva iznosi manje od 6 hiljada. Prema podacima popisa, u Bugarskoj je bilo 255 gradova i 5.047 sela. 5.339.001 osoba ili 72,5% stanovnika je živjelo u gradovima, dok je 2.025.569 stanovnika ili 28,9% živjelo na selu. Oko 33,6% stanovništva živi u sedam najvećih gradova.

Prema starosti, oko 15,3% stanovnika bilo je do 15 godina starosti. Stopa fertilnosti iznosi oko 1,3 djeteta po ženi. Statistički najmlađe stanovništvo živi u provinciji Burgas (14,7%) i Sliven (17,2%); dok su najstariji stanovnici provincija Vidin (26,5%), Montana i Gabrovo (24%) i Loveč (23,3%).

Narodi[uredi | uredi izvor]

Prema popisu 2011. 84,8% stanovnika Bugarske bili su etnički Bugari; 8,8% Turci i 4,9% Romi. Osim toga, prema popisu u Bugarskoj je živjelo 9.978 Rusa, 6.552 Ermena, 3.684 Vlaha (na sjeveru Rumuni, a na jugu Arumuni) te Pomaci, Bugari islamske vjeroispovijesti koji pričaju bugarski jezik.[1] Približno četvrtina odnosno trećina današnjeg bugarskog stanovništva su potomci bugarskih izbjeglica iz Makedonije (Makedonski Bugari) i Trakije (Trački Bugari).[56]

I pored ove historijske udaljenosti, ove grupe aktivno učestvuju u kulturnom i političkom životu zemlje. Naprimjer, Pokret za prava naroda i slobodu (DPS), koji su pretežno podržavali Bugari turskog i muslimanskog porijekla, učestvovao je u dvije koalicijske vlade 2001. i 2009. godine. Turska manjina je prema popisu iz 2001.[57] posebno brojna u provincijama Krdžali, Razgrad, Trgovište, Silistra i Šumen. Pomaci su najviše zastupljeni u provinciji Smoljan.[58] Kao reakcija na rastući utjecaj ovih manjina 2005. je formirana nacionalistički usmjerena Ataka stranka.

Jezik[uredi | uredi izvor]

U skladu sa članom 3. Ustava Bugarske iz 1991. službeni jezik je bugarski. Prema članu 36. Ustava, učenje i korištenje bugarskog jezika je pravo i obaveza svih državljana Bugarske. Oni državljani kojima je maternji jezik neki drugi, imaju dodatno pravo učiti i koristiti također i svoj jezik. Zakonskom regulativom se može odrediti u kojim slučajevima se mora koristiti isključivo službeni jezik. U Bugarskoj se kao jezici manjina uglavom koriste turski, romski i ermenski jezik. Međutim, turski jezik koji se koristi u Bugarskoj je zapravo jedno narječje turskoj koje se znatno razlikuje od standardnog turskog u matici a karakteristično je u leksičkom smislu po velikom utjecaju bugarskog.[59] U Bugarskoj se zvanično koristi bugarsko ćirilično pismo.

Najveći gradovi[uredi | uredi izvor]


Kultura[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna bugarska kultura sadrži pretežno tračko, slavensko i prabugarsko naslijeđe, a pored toga primijetan je utjecaj i antičke Grčke, Rimljana, Osmanlija, Perzijanaca i Kelta.[60][61][62] Devet historijskih i prirodnih objekata je upisano na spisak UNESCO-ve Svjetske baštine: Madarski konjanik, trački grobovi u Sveštari i Kazanluku, crkva Bojana, manastir Rila, Ivanovske crkve u stijenama, nacionalni park Pirin, prirodni rezervat Srebarna i antički grad Nesebar.[63]

Nestinarstvo, ritualni ples oko vatre tračkog porijekla,[64] uključen je u spisak UNESCO-vog nematerijalnog kulturnog naslijeđa.[65] Vatra je jedan od nezamjenjivih elemenata bugarskog folklora, korištena da otjera zle duhove i izliječi bolesti. Bugarski folklor personificira bolesti u vidu vještica, a u njemu je prikazan veliki broj izmišljenih stvorenja poput zmajeva (змей), samodiva (vila, Самодиви) i karakondžula (Караконджул).[66] Neki od rituala i običaja protiv ovih duhova i stvorenja preživjeli su i do danas te se i danas ponegdje izvode, a najpoznatiji su kukeri i survakari.[67] Martenica se također često obilježava (baba Marta).[68]

Sport[uredi | uredi izvor]

Prije pada komunizma, sport je bio jedna vrsta državne politike a brojni bugarski sportisti su u svijetu napravili značajne rezultate. Najveće uspjehe su postigli uglavnom u pojedinačnim sportovima. Nakon tranzicije i prestanka bogatih državnih poticaja sportu, do izražaja su mogli doći samo sportisti sa izrazito velikim talentima i uglavnom oni koji su potjecali iz sportskih porodica. Među najpoznatijim primjerima su sestre Maleeve u tenisu, koje su se jedno vrijeme nalazile i među deset najboljih na svijetu, a Magdalena Maleeva bila je posljednja koja se 2005. povukla iz tenisa. Dugu tradiciju u bugarskom sportu imaju šahisti, kao i dizači tegova, bokseri, odbojkaši, atletičari i ritmične gimnastičarke. Prvi bugarski osvajač Olimpijskog zlata bio je hrvač Nikola Stančev.

Bugarska nogometna reprezentacija se više puta kvalificirana na evropska i svjetska nogometna prvenstva. Trenutni trener nacionalne reprezentacije je Ljuboslav Penev. Najveći uspjeh nogometne reprezentacije bilo je četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. kada su u polufinalu izgubili od Italijana. Među nogometašima "zlatne generacije" su dobitnik Zlatne lopte, Hristo Stoičkov i bivši nogometaš njemačkog Stuttgarta Krasimir Balakov. Najuspješniji nogometni klub iz Bugarske je CSKA Sofija, koja je dva puta igrala polufinale Kupa evropskih prvaka (današnja Liga prvaka). Drugi poznati klubovi, između ostalih, su Lokomotiva Sofija, Levski Sofija i Liteks Loveč. Trenutni prvak za sezonu 2014/15. je Ludogorec Razgrad. Među poznatijim bugarskim igračima su Emil Kostadinov, Ljuboslav Penev, Trifon Ivanov, Jordan Lečkov, Georgi Asparuhov, Dimitar Berbatov, Martin Petrov, Stilian Petrov i drugi.

Filatelija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Filatelija u Bugarskoj

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Popovo jezero

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e "2011 popis u Bugarskoj" (na bugarski). Državni statistički institut Bugarske. Pristupljeno 20.12.2011. 
  2. ^ Gini coefficient of equivalised disposable income (source: SILC)". Eurostat Data Explorer. Pristupljeno 13. augusta 2013.
  3. ^ Joseph Roisman,Ian Worthington: "A companion to Ancient Macedonia", John Wiley & Sons, 2011. ISBN 144435163X str. 135-138, 343-345
  4. ^ Gerhard Ecker (1984). Bulgarien. Kunstdenkmäler aus vier Jahrtausenden von den Thrakern bis zur Gegenwart. Köln: DuMont Buchverlag. str. 99. ISBN 3-7701-1168-0. 
  5. ^ Gerhard Podskalsky: Theologische Literatur des Mittelalters in Bulgarien und Serbien 815–1459, München, Beck, 2000, str. 74, ISBN 3-406-45024-5
  6. ^ a b San Stefano, Berlin and Independence.
  7. ^ Blamires Cyprian (2006). World Fascism: A historical encyclopedia. ABC-CLIO. str. 107. ISBN 1-57607-941-4. Pristupljeno 20.12.2011. 
  8. ^ "Timeline: Bulgaria – A chronology of key events". BBC News. 6.5.2010. Pristupljeno 20.12.2011. 
  9. ^ Historical Setting.
  10. ^ Crampton R.J. (2007). Bulgaria. Oxford University Press. str. 174. ISBN 978-0-19-954158-4. 
  11. ^ Dillon Emile Joseph (1.2.1920). "XV". The Inside Story of the Peace Conference. Harper. ISBN 978-3-8424-7594-6. Pristupljeno 20.12.2011. 
  12. ^ Pinon Rene (1913). L'Europe et la Jeune Turquie: les aspects nouveaux de la question d'Orient (na francuski). Perrin et cie. ISBN 978-1-144-41381-9. Pristupljeno 20.12.2011. 
  13. ^ Tucker Spencer C; Wood Laura (1996). The European Powers in the First World War: An Encyclopedia. Taylor & Francis. str. 173. ISBN 0-8153-0399-8. 
  14. ^ Broadberry Stephen; Klein Alexander (8.2.2008). "Aggregate and Per Capita GDP in Europe, 1870–2000: Continental, Regional and National Data with Changing Boundaries". Department of Economics at the University of Warwick, Coventry. str. 18. Pristupljeno 24.5.2012. 
  15. ^ "WWI Casualty and Death Tables". PBS. Pristupljeno 9.7.2013. 
  16. ^ Mintchev Vesselin (1.10.1999). "External Migration in Bulgaria". South-East Europe Review (3/99): 124. Pristupljeno 8.7.2013. 
  17. ^ Chenoweth Erica (2010). Rethinking Violence: States and Non-State Actors in Conflict. Belfer Center for Science and International Affairs. str. 129. ISBN 978-0-262-01420-5. 
  18. ^ Bulgaria in World War II: The Passive Alliance.
  19. ^ Wartime Crisis.
  20. ^ Pavlowitch Stevan K. (2008). Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press. str. 238–240. ISBN 0-231-70050-4. Pristupljeno 20.12.2011. 
  21. ^ Crampton R. J. (2005). A concise history of Bulgaria. Cambridge University Press. str. 271. ISBN 0-521-61637-9. Pristupljeno 20.12.2011. 
  22. ^ Hanna Arendt centar u Sofiji, sa Dinyu Sharlanov i Venelin I. Ganev. Crimes Committed by the Communist Regime in Bulgaria. Country report. konferencija "Crimes of the Communist Regimes". 24–26. februara 2010, Prag.
  23. ^ Valentino, Benjamin A (2005). Final solutions: mass killing and genocide in the twentieth century. Cornell University Press. str. 91–151.
  24. ^ a b c Library of Congress 2006, str. 16.
  25. ^ Navigator to Direct Democracy "Overview of direct democratic instruments in Bulgaria" (en)
  26. ^ a b Library of Congress 2006, str. 17.
  27. ^ Gabriel Hershman (31.10.2011). "President-elect Plevneliev's final margin of victory closer than predicted". The Sofia Echo. Pristupljeno 20.12.2011. 
  28. ^ "The Bulgarian Legal System and Legal Research". Hauser Global Law School Program. 1.8.2006. Pristupljeno 20.12.2011. 
  29. ^ "Съдебната ни система – първенец по корупция" (na bugarski). News.bg. 3.6.2010. Pristupljeno 20.12.2011. 
  30. ^ Matthew Brunwasser (5.11.2006). "Questions arise again about Bulgaria's legal system". The New York Times. Pristupljeno 20.12.2011. 
  31. ^ "Transparency International report: Bulgaria perceived as EU's most corrupt country". Bulgarian National Radio. 1.12.2012. Pristupljeno 23.5.2012. 
  32. ^ "Bulgaria Sets Up Anti-Corruption Unit; Security Chief Steps Down". Bloomberg. 17.2.2011. Pristupljeno 23.5.2012. 
  33. ^ a b c d e f Library of Congress 2006, str. 4.
  34. ^ Penin Rumen (2007). Природна география на България. Bulvest 2000. str. 18. ISBN 978-954-18-0546-6.  (na bugarskom)
  35. ^ "Countries ranked by area". The World Factbook. Central Intelligence Agency. Pristupljeno 4.12.2011. 
  36. ^ "Bulgaria". The World Factbook. Central Intelligence Agency. Pristupljeno 4.12.2011. 
  37. ^ "Мусала". Българска енциклопедия А-Я (na bugarski). Bulgarian Academy of Sciences / Trud. 2002. ISBN 954-8104-08-3. OCLC 163361648. 
  38. ^ Topography.
  39. ^ Donchev D. (2004). Geography of Bulgaria (na bugarski). Ciela. str. 68. ISBN 954-649-717-7. 
  40. ^ "Extreme temperature records worldwide". MeteorologyClimate. Pristupljeno 17.4.2012. 
  41. ^ Climate.
  42. ^ Alfred Levinson (1994). "Bulgaria's Transition to a Market Economy". Univerzitet Sofija. Pristupljeno 20.12.2011. 
  43. ^ "World Bank: Data and Statistics: Country Groups". The World Bank Group. 2008. Pristupljeno 27.7.2008. 
  44. ^ "Bulgaria Overview". USAID. 2002. Arhivirano sa original, 10.7.2011. Pristupljeno 2.11.2011. 
  45. ^ "Bulgaria – Late Communist rule". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20.12.2011. 
  46. ^ a b "The economies of Bulgaria and Romania". European Commission. 1.1.2007. Pristupljeno 20.12.2011. 
  47. ^ OECD Economic Surveys. OECD. 1999. str. 24. 
  48. ^ "Average monthly wages and salaries in 2014". National Statistical Institute. Pristupljeno 1.12.2014. 
  49. ^ "One out of six employees in the EU27 was a low-wage earner in 2010". Eurostat. 20.12.2012. Pristupljeno 20.12.2012. 
  50. ^ "Households Income, Expenditure and Consumption in 2011". National Statistical Institute. 17.4.2012. Pristupljeno 17.4.2012. 
  51. ^ "SHADOW ECONOMY". Eurostat. 2012. Pristupljeno 20.12.2012. 
  52. ^ "GDP per capita in PPS". Eurostat. Pristupljeno 1.12.2014. 
  53. ^ "Comparative price levels". Eurostat. Pristupljeno 1.12.2014. 
  54. ^ "Fixed currency exchange rates". Bulgarian National Bank. Pristupljeno 20.12.2011. 
  55. ^ "Bulgaria abandons plans to enter eurozone: WSJ". Reuters. 3.9.2012. Pristupljeno 17.3.2013. 
  56. ^ Ulrich Büchsenschütz (2009). Egbert Jahn, ur. Nationalismus und Demokratie in Bulgarien seit 1989 - Nationalismus im spät- und postkommunistischen Europa. 2: Nationalismus in den Nationalstaaten. Nomos. str. 573. ISBN 978-3-8329-3921-2. 
  57. ^ "Übersicht des Berichtes des Nationalen Statistischen Instituts (NSI) zum Zensus 2001" (na engleski). Pristupljeno 6.3.2010. 
  58. ^ "Tabellarische Übersicht der Einwohner Bulgariens nach Gebieten und ethnischen Gruppen im Bericht des Nationalen Statistischen Instituts, NSI zum Zensus 2001" (na engleski). Pristupljeno 6.3.2010. 
  59. ^ Nina Janich, Albrecht Greule: Bulgarisch; u: Sprachkulturen in Europa: ein internationales Handbuch; Gunter Narr Verlag, 2002, str. 27
  60. ^ "Bulgaria's Gold Rush". National Geographic Magazine. 1.12.2006. Pristupljeno 22.12.2011. 
  61. ^ Koch John T. (2006). Celtic culture: A historical encyclopedia. ABC-CLIO. str. 156. ISBN 1-85109-440-7. Pristupljeno 20.12.2011. 
  62. ^ Ó hÓgáin Dáithí (2002). The Celts: A history. The Collins Press. str. 50. ISBN 0-85115-923-0. Pristupljeno 20.12.2011. 
  63. ^ "Bulgaria – Profile". UNESCO World Heritage Centre. Pristupljeno 4.12.2011. 
  64. ^ MacDermott Mercia (1998). Bulgarian Folk Customs. Jessica Kingsley Publishers. str. 226. ISBN 1-85302-485-6. Pristupljeno 20.12.2011. 
  65. ^ "Nestinarstvo, messages from the past: the Panagyr of Saints Constantine and Helena in the village of Bulgari". UNESCO. Pristupljeno 4.12.2011. 
  66. ^ MacDermott Mercia (1998). Bulgarian folk customs. Jessica Kingsley Publishers. str. 65–70. ISBN 1-85302-485-6. Pristupljeno 24.4.2013. 
  67. ^ Creed Gerald W. (2011). Masquerade and Postsocialism: Ritual and Cultural Dispossession in Bulgaria. Indiana University Press. str. 2. ISBN 978-0-253-22261-9. 
  68. ^ "The Martenitsa Story". The Sofia Echo. 29.2.2008. Pristupljeno 2.5.2012. 

Bibliografija[uredi | uredi izvor]