CMD1K

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dilatacijska kardiomiopatija
Blausen 0165 Cardiomyopathy Dilated.png
Poređenje normalnog i dilatiranog kardiomiopatskog srca
SpecijalnostKardiologija, medicinska genetika
SimptomiPatološka vazodilatacija kardiomiocita
Uobičajeno pojavljivanjeOd stednje životne dobi
TrajanjeAutosomno dominantna, autosomno recesivna
UzrociNasljeđivanje, faktori okruženja životni stil
Dijagnostička metodaFenotipski pregled, EKG

Faktor dilatirane kardiomiopatije jest protein koji je kod ljudi kodiran genom CMD1K sa hromosoma 6 , sekvenca 6q12–q16, sa genomskim koordinatama (GRCh38): 6:62,700.000–105,000.000 bp (prema OMIM: 605582).

Mapiranje[uredi | uredi izvor]

Sylvius et al. (2001) izvijestili su o rezultatima analize povezanosti francuske porodice u kojoj je devet osoba u tri uzastopne generacije ispoljilo čisti oblik proširene kardiomiopatije. Identificirali su novi lokus, CMD1K, na 6q12–q16 koristeći pretragu u cijelom genomu nakon isključivanja svih drugih lokusa bolesti i gena za proširenu kardiomiopatiju. Maksimalni parni lod rezultat bio je 3,52 pri frakciji rekombinacije 0,0 za markere D6S1644 i D6S1694. CMD1K genski lokus se nije preklapao sa dva druga lokusa bolesti mapirana na 6q, CMD1J (605362) na 6q23-q24 i MFM1 (ranije CMD1F; 601419) na 6q23. Koristeći SSCP i analizu povezanosti, Sylvius et al. (2001) isključili su tri gena kandidata locirana u blizini CMD1K lokusa: fosfolaban (PLN; 172405), jabučni enzim-1 (ME1; 154250) i laminin alfa-4 (LAMA4; 600133).[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Dilatacijsku kardiomiopatiju (CMD) karakterizira vazodilatacija srca i smanjena sistolna funkcija. CMD je najčešći oblik kardiomiopatija i čini više od polovine svih transplantacija srca urađenih kod pacijenata između jedne i 10 godina. Nasljedni obrazac prisutan je u 20 do 30% slučajeva. Većina porodičnih rodoslova CMD pokazuje autosomno dominantni obrazac nasljeđivanja, koji se obično pojavljuje u drugoj ili trećoj deceniji života (sažetak Levitas et al., 2010).

Genetička heterogenost dilatacijske kardiomiopatije[uredi | uredi izvor]

Utvrđeno je da mutacije u mnogim drugim genima uzrokuju različite oblike autosomno dominantne dilatacijske kardiomiopatije. To uključuje CMD1C sa ili bez nekompaktacije lijeve komore, uzrokovane mutacijom gena LDB3 na mnogim sekvencama:

Genetičke asocijacije sa dilatiranom kardiomiopatijom
Tip OMIM Gen Lokus
CMD1A OMIM: 115200 LMNA 1q21
CMD1B OMIM: 600884 Nepznati (TMOD1 kandidat) 9q13
CMD1C OMIM: 601493 LDB3 10q22-q23
CMD1D OMIM: 601494 TNNT2 1q32
CMD1E OMIM: 601154 SCN5A 3p
CMD1F OMIM: 602067 6q23
CMD1G OMIM: 604145 TTN 2q31
CMD1H OMIM: 604288 2q14-q22
CMD1I OMIM: 604765 DES
CMD1K OMIM: 605582 6q12-q16
CMD1L OMIM: 606685 SGCD 5q33
CMD1M OMIM: 607482 CSRP3 11p15.1
CMD1N OMIM: 607487 TCAP 17q12
CMD1O OMIM: 608569 ABCC9 12p12.1
CMD1P OMIM: 609909 PLN 6q22.1
CMD1Q OMIM: 609915 7q22.3-q31.1
CMD1R ACTC 15q14
CMD1S MYH7 14q12
CMD1T TMPO 12q22
CMD1U PSEN1 14q24.3
CMD1V PSEN2 1q31-q42
CMD1W OMIM: 611407 VCL 10q22-q23
CMD1X FCMD 9q31
CMD1Y OMIM: 611878 TPM1 15q22.1
CMD1Z OMIM: 611879 TNNC1 3p21.3-p14.3
CMD1AA OMIM: 612158 ACTN2 1q42-q43
CMD2A OMIM: 611880 TNNI3 19q13.4
CMD3A OMIM: 300069 TAZ Xq28
CMD3B OMIM: 302045 DMD Xp21.2
ALPK3 15q25.3

Oko 25–35% oboljelih osoba ima porodične oblike bolesti, s većinom mutacija koje utiču na gene koji kodiraju citoskeletne proteine, dok neki utiču na drugi proteini uključeni u kontrakciju.[2] Bolest je genetički heterogena, ali najčešći oblik njenog prenošenja je autosomno dominantni obrazac nasljeđivanja. Autosomno recesivno] (kao što je pronađeno, naprimjer, u Alströmovom sindromu), X-vezano nasljeđivanje (kao u Duchenneova mišićna distrofija) i mitohondrijsko nasljeđivanje bolesti je također pronađeno.[3] Heki srosnici imali su nesimptomske pretkliničke multiple promjene.[4] Ostali proteini citoskeleta uključeni u DCM uključuju α-srčani aktin, dezmin i jedarne lamine A i C. Mitohondrijske delecije hrolmosoma i mutacije vjerovatno uzrokuju DCM promjenom generacija ATP miokarda.

Kayvanpour et al. obavili su 2016. metaanalizu s najvećim dostupnim skupom podataka o asocijacijama genotip-fenotip u DCM-u i mutacijama u laminu (LMNA), fosfolambanu (PLN), RNK-vezujućem proteinskom motivu 20 (RBM20), srčanom miozinu koji vezuje protein C (MYBPC3), miozinskom teškom lancui 7 (MYH7), srčanmm troponin T 2 (TNNT2) i srčanom troponinu I (TNNI3). Također su pregledali nedavne studije koje su istraživale povezanost genotip-fenotip kod pacijenata sa DCM s mutacijama titina (TTN). Nosioci mutacije LMNA i PLN pokazali su visoku prevalenciju transplantacije srca i komorske aritmije. Pokazalo se da se aritmije i iznenadna srčana smrt (SCD) javljaju čak i prije manifestacije DCM-a i simptoma srčane insuficijencije kod nositelja LMNA mutacije.[5]

Preklasificirani simboli CMD[uredi | uredi izvor]

Simbol CMD1F se ranije koristio za poremećaj za koji je kasnije utvrđeno da je isti kao miopatija povezana s dezminom (601419). Simbol CMD1N (vidi (607487) je ranije korišten za oblik dilatacijski kardiomiopatije za koju se navodi da je uzrokovana mutacijom gena TCAP (604488.0003); ova varijanta je naknadno reklasifikovana kao varijanta nepoznatog značaja.

Simbol CMD1T se ranije koristio za oblik dilatacijske kardiomiopatije za koju se navodi da je uzrokovana mutacijom TMPO gena (188380.0001); ova varijanta je naknadno reklasifikovana kao varijanta nepoznatog značaja.

Klinička obilježja[uredi | uredi izvor]

Dilatacijska kardiomiopatija, poremećaj karakteriziran dilatacijom srca i smanjenom sistolnom funkcijom, predstavlja ishod heterogene grupe nasljednih i stečenih poremećaja. Olson i Keating (1996) primijetili su da uzroci uključuju miokarditis, koronarne arterijske bolesti, sistemske bolesti i miokardne toksine; idiopatska proširena kardiomiopatija kod koje su ovi uzroci isključeni predstavlja otprilike polovinu svih slučajeva. Idiopatska (nepoznatog porijekla proširena kardiomiopatija javlja se sa prevalencijom od oko 36,5 na 100.000 ljudi; ona predstavlja više od 10.000 smrtnih slučajeva u SAD-a godišnje i primarna je indikacija za transplantaciju srca. Među slučajevima idiopatske dilatacijske kardiomiopatije, porodična pojava čini 20 do 25%, s izuzetkom rijetkih slučajeva koji su posljedica mutacija u distrofinskom genu. Porodičnu dilatirajuću kardiomiopatiju karakterizira autosomno dominantni obrazac nasljeđivanja s penetracijom vezanom za starost. Pojavljuje se razvojem komorske dilatacije i sistolne disfunkcije obično u drugoj ili trećoj deceniji života.[6]

Whitfield (1961) opisao je porodicu u kojoj je 10 članova patilo ili umrlo od kardiomiopatije, a šest je bilo vjerovatno pogođeno. Iako su oboljeli i muškarci i žene, prijenos se naizgled dogodio samo preko žena. Schrader et al. (1961) opisali su dvije sestre sa porodičnom idiopatskom kardiomegalijom. Gotovo sigurno majka, koja je umrla u 34. godini, i vjerovatno jedan brat, koji je umro u 16. godini, imali su isto stanje. U porodici koju su prijavili Battersby i Glenner (1961), oboljele osobe bile su ograničene na jednu užu porodicu, a u miokardu opisani su depoziti nemetahromatskog, otpornog na dijastazu, PAS-pozitivnog polisaharida (prema O'Connell et al.[7])

Nesumnjivo postoji heterogenost u grupi kardiomiopatija. Boyd et al. (1965) su predložili da mogu postojati tri oblika:[8]

  • (1) oblik sa dominantnom fibrozom,
  • (2) oblik sa dominantnom hipertrofijom (vidi nasljedna komorska hipertrofija 192600) i *(3) oblik sa naslagama opisanim gore. Vidi amiloidoza III (176300.0007) za drugu porodičnu kardiomiopatiju. Kariv et al. (1966) posmatrali su šest oboljelih osoba u tri generacije. Kod dvije od ovih osoba, Adams-Stokesovi napadi zahtijevali su vještački pejsmejker. Zahvaćeni muškarci pokazali su značajno povećanje nivoa serumskih enzima iz mišića. Heterogenost je sugerirana nalazom normalnih nivoa enzima u serumu kod oboljelih članova druge porodice. Rywlin et al. (1969) podržava stav da su opstruktivni i neopstruktivni oblici porodične kardiopatije različite ekspresije jednog entiteta. Klasifikacija na "hipertrofne" i "kongestivne" kliničke tipove kod Goodwina (1970) implicira isto. Sommer et al. (1972) zauzeli su suprotan stav, tj. da postoji posebna neopstruktivna porodična kardiomiopatija. Opisali su amišku porodicu sa pogođenim osobama u tri generacije. Ozbiljnost je uveliko varirala. Najteže pogođeni imali su brzi smrtonosni tok, dok su ostali uglavnom manifestirali defekte provodljivosti, kompatibilne s dugim preživljavanjem. Machida et al. (1971) opisali su japansku porodicu sa oboljelim osobama u dvije, a možda i tri generacije sa prenosom sa muškarca na muškarca. Emanuel et al. (1971) sugerirali su da mogu postojati i dominantni i recesivni oblici.[9][10]

Mogućnost autosomno recesivnog oblika kongestivne kardiomiopatije istaknuli su Yamaguchi et al. (1977), koji su otkrili zapanjujuće visoku stopu roditeljskog krvnog srodstva (oko 64%) i omjer segregacije od 0,196 u skladu s autosomno recesivnim nasljeđivanjem.[11][12]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • The U.S. National Library of Medicine
  • CMD1K na Curlie
  • American Heart Association's Heart Attack web site — Information and resources for preventing, recognizing, and treating a heart attack.
  • TIMI Score for UA/NSTEMI Archived 2016-11-05 na Wayback Machine and STEMI Archived 2009-03-19 na Wayback Machine
  • HEART Score for Major Cardiac Events Archived 2016-10-28 na Wayback Machine
  • "Heart Attack". MedlinePlus. U.S. National Library of Medicine.


Šablon:Hemodinamika

  1. ^ Sylvius, N., Tesson, F., Gayet, C., Charron, P., Benaiche, A., Mangin, L., Peuchmaurd, M., Duboscq-Bidot, L., Feingold, J., Beckmann, J. S., Bouchier, C., Komajda, M. A new locus for autosomal dominant dilated cardiomyopathy identified on chromosome 6q12-q16. Am. J. Hum. Genet. 68: 241-246, 2001. PubMed: 11085912
  2. ^ Ross J (mart 2002). "Dilated cardiomyopathy: concepts derived from gene deficient and transgenic animal models". Circulation Journal. 66 (3): 219–24. doi:10.1253/circj.66.219. PMID 11922267.
  3. ^ Schönberger J, Seidman CE (august 2001). "Many roads lead to a broken heart: the genetics of dilated cardiomyopathy". American Journal of Human Genetics. 69 (2): 249–60. doi:10.1086/321978. PMC 1235300. PMID 11443548.
  4. ^ Mahon NG, Murphy RT, MacRae CA, Caforio AL, Elliott PM, McKenna WJ (juli 2005). "Echocardiographic evaluation in asymptomatic relatives of patients with dilated cardiomyopathy reveals preclinical disease". Annals of Internal Medicine. 143 (2): 108–15. doi:10.7326/0003-4819-143-2-200507190-00009. PMID 16027452. S2CID 22278646.
  5. ^ Kayvanpour E, Sedaghat-Hamedani F, Amr A, Lai A, Haas J, Holzer DB, et al. (februar 2017). "Genotype-phenotype associations in dilated cardiomyopathy: meta-analysis on more than 8000 individuals". Clinical Research in Cardiology. 106 (2): 127–139. doi:10.1007/s00392-016-1033-6. PMID 27576561. S2CID 27511518.
  6. ^ Olson, T. M., Keating, M. T. Mapping a cardiomyopathy locus to chromosome 3p22-p25. J. Clin. Invest. 97: 528-532, 1996. PubMed: 8567977
  7. ^ O'Connell, J. B., Fowles, R. E., Robinson, J. A., Subramanian, R., Henkin, R. E., Gunnar, R. M. Clinical and pathologic findings of myocarditis in two families with dilated cardiomyopathy. Am. Heart J. 107: 127-135, 1984 PubMed: 6691219
  8. ^ Boyd, D. L., Mishkin, M. E., Feigenbaum, H., Genovese, P. D. Three families with familial cardiomyopathy. Ann. Intern. Med. 63: 386-401, 1965.
  9. ^ Emanuel, R., Withers, R., O'Brien, K. Dominant and recessive modes of inheritance in idiopathic cardiomyopathy. Lancet 298: 1065-1067, 1971. Note: Originally Volume II. PubMed: 4106916
  10. ^ Evans, W. Familial cardiomegaly. Brit. Heart J. 11: 68-82, 1949. PubMed: 18113470
  11. ^ AkihiroFujikawa, Noriyuki Ishimaru, Atsuko Seto, Hiroyuki Yamada,Tsunehiro Aki, Seiko Shigeta,Takeshi Wada,†Toshihiko Jyo, ‡YoshikatuMurooka, Satoru Oka, Kazuhisa Ono (1996): Cloning and characterization of a new allergen, Mag 3, from the house dust mite, Dermatophagoides farinae: Cross-reactivity with high-molecular-weight allergen Molecular Immunology,Volume 33, Issue 3, February 1996, Pages 311-319
  12. ^ https://doi.org/10.1016/0161-5890(95)00127-1