Idi na sadržaj

Carigradski sporazum (1700)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Carigradski sporazum (1700)
Potpisan13. juli 1700. (1700-07-13)
LokacijaCarigrad, Osmanlijsko Carstvo
Aktivan od13. juli 1700. (1700-07-13)
Potpisnici

Carigradski ili Istanbulski sporazum potpisan je 13. jula 1700. između Ruskog i Osmanlijskog Carstva. Time je završen Rusko-turski rat (1686-1700). Ruski car Petar I osigurao je posjed na područjima oko Azovskog mora i oslobodio svoje vojne snage za učešće u Velikom sjevernom ratu. Carigradski sporazum je kasnije zamijenjen Prutskim mirom 1711. godine, nakon što se Osmanlijsko Carstvo uključilo u ovaj rat.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Sultan Mustafa II

Kao član antiosmanlijskog saveza (Sveta liga“), Rusko Carstvo borilo se protiv Otomanskog Carstva na istočnom poprištu Velikog turskog rata (Rusko-turski rat (1686–1700)). Nakon što su ostale članice Svete lige (Sveto Rimsko Carstvo, Mletačka Republika i Poljsko-Litvanska unija) dostigle svoje ratne ciljeve, sa osmanlijskim sultanom Mustafom II zaključile su Karlovački mir (1699), kojim su u potpunosti bili ignorisani ruski interesi.[1] Odgovarajući pregovori započeli su 1698. godine, kada je Rusija još vodila vojnu kampanju u oblasti donjeg Dnjepra i Kerčkog moreuza, povezujući Azovsko i Crno more.[2] Ruski car Petar I lično se uključio u pregovore i zaključio dvogodišnje primirje s Osmanlijskim Carstvom u Karlovcu (Sremski Karlovci) 26. januara 1699. godine. U ovoj fazi, konačno rusko-osmanlijsko poravnanje je spriječeno neskladom između zahtjeva Petra I, koji su uključivali zaštitu kršćana u osmanlijskim balkanskim provincijama, vojnog položaja Rusije, kao i izostanak podrške ostalih članica Svete lige.

U jesen 1699. car Petar I je poslao Jemeljana Ukrajinceva na sultanov dvor, Visoku Portu u Istanbulu da pregovara o miru. Ukrajincev je stigao ruskim ratnim brodom, fregatom Krepost sa 46 topova u ranu jesen 1699. godine. Glavni ruski ciljevi bili su otomansko priznanje ruskih ratnih osvajanja oko Azova i slobodan pristup Crnom moru za ruske trgovačke brodove. Kako su pregovori sporo napredovali, a Petar I je bio pod vremenskim pritiskom da napadne Švedsko Carstvo u Velikom sjevernom ratu, on je pozvao Ukrajinceva da brzo sklopi mir odustavši od slobodnog pristupa ruskih trgovačkih brodova Crnom moru.[3].

Uslovi[uredi | uredi izvor]

Ruski car Petar I

Ugovor je zaključen 13. jula 1700. godine u Carigradu. Rusko i Otomansko Carstvo dogovorili su se o primirju koje će isteći za trideset godina. Sultan je priznao rusko posjedovanje oblasti oko Azovskog mora, uključujući Asov i novoizgrađene tvrđave Taganrog, Pavlovsk i Mius. Rusija je odustala od svojih pretenzija na Kerčki moreuz, ali je oslobođena plaćanja godišnjeg danka Krimskom Kanatu koji se plaćao još od vremena okupacije Velike Kneževine Moskve od strane Zlatne Horde. Tvrđave duž rijeke Dnjepar, koje su srušile ruske vojne snage, vraćene su Osmanlijskom Carstvu. Područje donjeg Dnjepra, južno od Zaporoške Siče, i područje između Perekopa i Miuskog Gorodoka proglašeno je demilitarizovanom zonom. Sultan je tvrdio da njegovi potčinjeni, krimski Tatari, neće napasti Rusiju. Zauzvrat, car je obećao da njegovi potčinjeni, donski i zaporoški kozaci, neće napadati Osmanlijsko Carstvo.

Obje strane obećale su da neće graditi nikakva utvrđenja duž granice. Osmanlijsko Carstvo također je obećalo da će osloboditi ruske ratne zarobljenike. Sultan je dalje dozvolio slobodan prolaz ruskim hodočasnicima u Svetu zemlju i rusko diplomatsko predstavništvo u Carigradu.[2]

Utjecaj Velikog sjevernog rata[uredi | uredi izvor]

Sklapanje ugovora i prestanak njegovog važenja 1710. godine bili su usko povezani s Velikim sjevernim ratom, koji je počeo neposredno prije njegovog zaključenja. Car Petar I pregovarao je o napadu na Švedsko Carstvo s tri fronta sa svojim saveznicima Augustom II Jakim od Saksonije i Poljsko-Litvanskim vladarem i Fridrikom IV od Danske-Norveške. Car Petar I trebao je napasti Švedsku Ingriju, August II Jaki trebao je napasti Švedsku Livoniju, a Fridrik IV trebalo je napasti švedskog saveznika Kneževinu Holstein-Gottorp. Napad Petra I bio je, međutim, uslovljen dogovorom da će početi napad tek nakon sklapanja rusko-osmanlijskog mira.[9] Kao posljedica toga, ruski napad je odgođen do tačke u kojoj je Danska već bila poražena kada je Petar I izveo svoju vojsku iz Moskve, što je omogućilo Švedskoj da se suoči s ruskim napadom na Ingriju koji je uspješno odbila.

Osmanlijsko Carstvo uključilo se u rat devet godina kasnije, kada je Karlo XII od Švedske poražen od Petra I u bici kod Poltave i kasnije ulogorio ostatke svoje vojske u osmanlijskom Benderu. To je dovelo do još jednog sukoba između sultana Mustafe II i cara Petra I, koji je kulminirao osmanlijskom objavom rata i neuspješnim ruskim Prutskim vojnim pohodom. Kao posljedica toga, Carigradski sporazum je zamijenjen Prutskim sporazumom 1711, kojim je Azov vraćen sultanu i kasnije sravnjen sa zemljom,[ kao i Adrijanopoljskim sporazumom 1713, kojim je obnovljen mir između Ruskog i Otomanskog Carstva predviđenog da traje dvadeset i pet godina. Iako je sultan objavio rat Petru I u tri navrata u vremenu između Sporazuma iz Pruta i Adrijanopolja, stvarne borbe se nisu dogodile, pa je Prutski sporazum efektivno okončao otomansku intervenciju u Velikom sjevernom ratu.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Anderson, Matthew Smith (2000). Europe in the eighteenth century, 1713-1789 General history of Europe (4. tom). Longman. ISBN 0-582-35744-6 (2000), str. 212
  2. ^ a b Davies, Brian L. (2007). Warfare, state and society on the Black Sea steppe, 1500-1700. Warfare and history. Routledge. ISBN 0-415-23986-9 (2007), str. 187
  3. ^ Phillips, Edward J. (1995). The founding of Russia's navy. Peter the Great and the Azov Fleet, 1688-1714. Contributions in military studies. Vol. 159. Greenwood Publishing Group. ISBN 0-313-29520-4
  4. ^ Frost, Robert I (2000). The Northern Wars. War, State and Society in Northeastern Europe 1558-1721 Longman. ISBN 978-0-582-06429-4