Carigradski sporazum (1724)
| Potpisan | 24. juni 1724. |
|---|---|
| Lokacija | Carigrad, Osmansko Carstvo |
| Aktivan od | 24. juni 1724. |
| Posrednici | Francuska |
| Potpisnici |
Carigradski sporazum bio je rusko-osmanski sporazum o podjeli Perzije zaključen 24. juna 1724, kojim je usaglašena međusobna podjela velikih dijelova teritorije susjednog Safavidskog Irana.[1]
Rusi i Osmanlije borili su se da zauzmu što više iranskih teritorija i spremali su se da se upuste u rat zbog okupacije azerbejdžanskog grada Gandže kada je Francuska intervenisala.[2] U Rusko-Perzijskom ratu (1722-1723), Rusija je uspjela osvojiti dijelove Safavidskih iranskih teritorija na sjevernom Kavkazu, Zakavkazju i sjevernom kopnenom Iranu, dok su Osmanlije izvršili invaziju i osvojili sve iranske teritorije na zapadu, prije svega Gruziju i Armeniju. Ipak, vijest o Rusko-Iranskom sporazumu koji će riješiti Rusko-Iranski rat 1722-1723 izazvala je krizu između carske Rusije i Osmanskog Carstva, koje je otvoreno izjavilo da neće dozvoliti nijednoj drugoj sili da se uspostavi na Kaspijskom jezeru.[3]
Kako su Osmanlije i Rusi vijekovima bili u susjedstvu jedni s drugima, kao i s Iranom, a sve tri carevine bile su međusobni geopolitički takmaci, to je pitanje uzeto s najviše pažnje. Uz Francusku kao posrednika, dvije vlade Osmanskog Carstva i Rusije na kraju su potpisale sporazum u Carigradu 12. juna 1724,[4] kojim su između sebe podijelili veliki dio Irana. Tako su anektirane iranske zemlje koje se nalaze na istoku spoja rijeka Kure i Araksa date Rusima. One su obuhvatale provincije na sjeveru kopnenog Irana (Gilan, Mazandaran i Astrabad), teritorije u Dagestanu (među kojima i Derbent), kao i Baku, te teritorija koja ga okružuje u provinciji Širvan. Zemlje na zapadnom dijelu otišle su u ruke Osmanlija,[5] koje su se sastojale od velikih dijelova iranskog Azerbejdžana (zajedno s Ardabilom i Tabrizom),[6] Hamadanom, Kermanshahom [6] i većeg dijela ostatka Zakavkazja pod iranskom vlašću (obuhvaćajući današnju Gruziju i Armeniju).[3]
Ugovor je dalje precizirao da ako Safavidski Iran, u to vrijeme predvođen režimom kralja Tahmaspa II, odbije da prihvati sporazum, i carska Rusija i Visoka Porta će poduzeti zajedničke vojne akcije protiv Irana i postaviti marionetskog vladara.
Međutim, dobici i za Rusiju i za Osmansko Carstvo pokazali su se kratkotrajnim, jer su Reštanski sporazum iz 1732. i Sporazum iz Gandže iz 1735. vratili Iranu sve teritorije koje je Rusija zauzela, dok su nakon Osmansko-Perzijskog rata (1730-35) vraćene sve osmanlijske anektirane teritorije nazad Iranu.[3]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Fisher; et al. (1991). The Cambridge History of Iran, Volume 7. Cambridge: Cambridge University Press. str. 320. ISBN 978-0521200950.
- ^ Fisher, William Bayne (1968). The Cambridge History of Iran. Cambridge University Press. str. 320. ISBN 0-521-20095-4.
- ^ a b c Alexander Mikaberidze. "Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia" ABC-CLIO 2011. p 726
- ^ Houtsma, M. Th.; van Donzel, E. (1993). E. J. Brill's First Encyclopaedia of Islam, 1913-1936. BRILL. str. 760. ISBN 90-04-08265-4.
- ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka
<ref>; nije naveden tekst za reference s imenommartin - ^ a b "The New Cambridge Modern History: Volume 6, The Rise of Great Britain and Russia" 1970. p 654
