Cazinska buna

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Cazinska buna je bio narodni ustanak koji se odigrao 6. maja 1950 na području Cazinske krajine. Kao povod se može navesti nepravedan i prisilan način otkupa poljoprivrednih proizvoda. Seljačko stanovništvo koje se na području Cazina, Velike Kladuše i Slunja pobunilo brzo je savladano od strane Narodne milicije, OZNE i Jugoslovenske armije. 15 ustanika je strijeljano, dok je desetak palo u direktnom okršaju s vojnim snagama. Ostali su osuđeni na društveno-socijalni rad a oko 700 osoba, odnosno oko porodica, su preseljene na područje općine Srbac. Tačan broj učesnika nije utvrđen jer se, ovisno o iskazu, kretao oko 300-1000 ljudi.[1] Od snaga bezbjednosti nije niko poginuo.[2] O ovom događaju se na području SFRJ nije mnogo istraživalo sve do 1991. Knjiga “Cazinska buna 1950.” autorice Vere Kržišnik Bukić je prva koja je detaljnije obradila ovaj događaj. Djelomično su se poslije 94. osvrnuli Mustafa Imamović u svojoj “Historiji Bošnjaka” i Mirsad D. Abazović u “Kadrovski rat za BiH”. Ovo nije bila jedina organizovana pobuna, još kraja 80-tih je bilo poznato da je i na drugim područjima npr. u Slavoniji bilo otpora. No prvi put je JNA bila uperena u suzbijanju pobune. Stvarna pozadina bune je, prema nekim analizama bila protivrječna: imala je elemente nacionalizma te lične frustracije lokalnih vlastodržaca. Milovan Đilas je svjedočio da je s likvidacijom glavnih učesnika propuštena prilika za istagu dubljih uzroka pobune.[3] Zvanična vojna dokumentacija djelimično je upotrijebljena za sirovinu u fabrici "Ljepenka" a ostalo je u Beogradu (arhiv bivše JNA) čije je stanje nepoznato.[4]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Prvi Petogodišnji plan je bio u toku. [5]Nakon sprovedene agrarne reforme, tadašnja vlast uvodi otkup u cilju distribucije namirnica.[6] Očekivalo se da će kolektivizacija uz seljačke zadruge poboljšati poljoprivrednu proizvodnju.[7] Republikama i pokrajinama su navedene količine za otkup, koja se uglavnom zbog raznih razloga nisu mogle ispuniti. Otkup je po selima sprovodila OZNA uz pomoć lokalnih saradnika. Seljaci su često skrivali namirnice na tavanima i drugim mjestima. Centralna vlast nije tačno znala šta se događa u lokalnim zajednicama, jer je OZNA odnosno UDBA sprečavala delegacije da dođu do Novog Sada i Beograda.[8] Neispunjavanje zadatih otkupnih količina žita kažnjavana je zatvorom i isključivanjem iz KPJ.[9] Zastupljeno je mišljenje da je otkup u stvari bio i način klasne borbe protiv imućnih seljaka ("kulaka").[10] U dotičnoj godini je vladala suša. Proces industrijaizacije je uz to doveo do rasta gradskog a smanjenja seoskog stanovništva[11] Nakon razlaza s SSSR-om i rezolucije Informbiroa Jugoslavija se nalazila pod vojnim, ekonomskim i političkim pritiskom IB zemalja.[12] [13] [14]

Dvojica britanskih obavještajaca koji su nakon glasina o ustanku u 1950. posjetili to područje zabilježili su da je cijena otkupa krave iznosila "par cipela". Narod je plaćao visoke cijene za namirnice, jer im nakon otkupa praktično ništa nije ostajalo za vlastite potrebe. [15] Zbog gladi je veliki broj mještana Bosanske Gradiške (danas Gradiška) predao zahtjev za emigraciju u Australiju, Ameriku itd. Autorica Kržnić-Bukić smatra iz navedenog da je stanovništvo rezigniralo i izgubilo nadu u bilo kakva politička rješenja. [16]

Tok događaja[uredi | uredi izvor]

Pripreme[uredi | uredi izvor]

Dizanje ustanka razmatrano je prvi put na susretima Milana Božića i Mile Devrnje. Prvi sastanci su se odigrali u martu i aprilu 1950.[17] Tačan datum UDBA nije mogla naknadno utvrditi.[18]Prilikom toga nisu vođene liste prisutnih, pa je teško odrediti ko je zaista na kojem sastanku prisustvovao.[19] Neki UDbini službenici su kasnije odbili dati iskaz povodom bune.[20] Neke indicije ukazuju da su organi bezbjednosti bili iznenađeni,[21] dok sjećanja aktera upućuju da je bilo predznanja o sastanku, centralna vlast se na glasine obično oglušila ako se nije radilo o konkretnim stvarima.[22]

Prvi sastanak[uredi | uredi izvor]

Prema kasnijem izkazu Mile Devrnje, na prvom sastanku prisustvovalo je 18 lica. Među njima su Božić i Devrnja predstavljeni kao glavni koji će dići ustanak na Kordunu. Devrnja je prisutnim obrazložio otkup i radne obaveze čiji glavni teret podnose seljaci, te da se isti ne mogu udovoljiti. Ale Čović iz sela Šturlićka Platnica, slagao se je s Božićevim izlaganjem ali je izrazio bojazan da bi se tokom ustanka, zbog stradanja u Drugom svjetskom ratu, mogli sukobiti Srbi i Muslimani. Devrnja je tvrdio da poznaje "svoj narod" te da nemaju nikakve želje za osvetom. [23] Milanov sin, Nikola Božić je prisutnima naveo da ima kontakte s vojskom i milicijom, te da raspolaže s radio-stanicom u blizini Cazina. Nikola je upozorio prisutne da vlast prije vremena ne smije otkriti planove, te pozvao na jedinstvo bez obzira na nacionalnu pripadnost. [24] Kasnije se navodi da je Čedo Bogunović, mada je u toku suđenja bilo promjene iskaza, bio Nikolin kontakt koji je raspolagao s radio-stanicom.[25] Brat Mile Devrnje, Milan imao je zadatak da preko svojih veza u Beogradu ispita mogućnosti ustanka na području NR Srbije. [26]

Drugi sastanak[uredi | uredi izvor]

Na drugom sastanku među ustanicima je iznesena teza da će biti podržani od Anglo-američkih trupa i da na granici s Grčkom čeka naredbu iz Londona 40.000 vojnika Kraljevine. Devrnja je naveo da na raspolaganju ima 10 pušaka i 2 pištolja, a Čović da ima 30 naoružanih i 50 nenaoružanih ljudi. Veliki optimizam je unijelo izlaganje Ibrahima Beganovića koji je naveo oko 2000 (od toga 40 naoružanih) ljudi spremnih za okršaj. Očekivana je i pomoć informbiroovaca (IB-ovci), odstranjenih iz Partije. Devrnja je predložio 1. maj kao dan ustanka, što je Nikola odbacio navodeći da su vojska i milicija taj dan u "najvećoj pripravnosti". Prihvata se 6. maj na prijedlog Rame Karajića. [27] Milan, brat Mila Devrnje je došao iz Srbije s vijestima da nema nikakvog govora o dizanju ustanka na području Srbije.[28] Uprkos ovim navodima Mile Devrnja je uvjeravao prisutne da se i u Srbiji priprema ustanak. [29]

Treći sastanak[uredi | uredi izvor]

Na trećem sastanku prisustvovalo je oko 20 osoba: Milan Božić, Nikola Božić, Ale Čović, Ramo Karajić, Mušo Kovačević, Agan Beganović, Ibrahim Beganović, Memija Beganović, Alaga Jušić, Husein Zenković, Hasan Kekić, Mile Miljović, Đulaga Šumar, Muharem Dervišević, Redžep Dervišević, Mile Devrnja, Milan Devrnja, Nikola Beuk, Mirko Radočaj i dr.[30] Opet je ponovljeno uvjerenje da će IB-ovci uz seljaštvo lako dići bunu i zbaciti vlast jer se vojska nalazi na granici.[31] Također su ispoljene tvrdnje o opštem raspoloženju naroda na ustanak. Status naoružanja je bio u prvom planu. Ale izvijestio prisutne da je na raspolaganju 700 karabina, 4 puškomitraljeza, 2 minobacača (laki i teški s 86 granata). Ovisno od kasnijih iskaza ovi brojevi su varirali.[32]

Četvrti sastanak[uredi | uredi izvor]

Ovom sastanku je prisustovalo oko 30-100 osoba.[33] Mile Miljković koje prvi put učestvuje u sastanku navodi da i u Beogradu ima čovjeka s dosta oružja uključenog u pripreme ustanka na tom području.[34] Kekić je naveo da će s oko 100 ljudi napasti Cazin. Božić potvrđuje 6. maj kao dan ustanka, te da se očekuje pomoć od Kraljeve vojske iz Grčke. Bilo je planirano da se i izvrši zakletva Kralju ali to nije sprovedeno.[35] Nakon provjere raspoloživog oružja prisutni su očekivali da će, nakon pada milicijske stanice u Cazinu, preuzeti oko 150 komada oružja UDBE i Milicije.[36]

Na ovom sasatanku osnovan je operativni štab od 6 osoba:[37]

  • Komandant ustanka Milan Božić
  • Zamjenik komandanta Ale Čović
  • Mile Devrnja (za područje Korduna)
  • Mirko Radočaj (za područje Crnaje)
  • Hasan Kekić (za područje Kladuša, nije bio prisutan sastanku)
  • Ramo Karajić (kao pomoć Kekiću)


Odabrane su osobe koje će na određenim lokacijama izvršiti mobilizaciju:[38]

  • Hasib Beganović (Liskovac)
  • Đulaga Šumar (Tržac)
  • Redžep Dervišević (Šturlić)
  • Ramo Karajić (Kladuša)
  • Alaga Jušić i Agan Beganović (Todorovo)

Devrnja je izjavio da na Kordunu ima svoje ljude.

Iako je na ranijim sastancima navedeno povezivanje s IB-ovcima isto je odbačeno jer se radilo, u suštini, o komunistima a ustanici su bili antikomunistički nastrojeni. UDBA je kasnije na osnovu izjava rekonstruisala plan da se u slučaju uspješnog ustanka:[39] [40]

  • Nakon razoružavanja milicije i UDBE zauzmu mjesnii Narodnih odbora uz paljenje arhive.
  • Preuzmu zadruge i magacini s žitom, koje bi se seljacima podjelilo u cilju pridobijanja. Na suđenju će Milan Božić kasnije tvrditi da je podjelom htio spriječiti pljačku.
  • Uvede političko uređenje po uzoru na SAD i Englesku.

Ustanak[uredi | uredi izvor]

Na područje Cazinskog sreza živjelo je oko 20.000 ljudi. [41] Autorica Kržnić-Bukić ukazuje da je, s jedne strane, bilo doušnika UDBE među ustanicima a s druge i nemarnosti organa bezbjednosti.[42] [43] 5. maja u 21 sat na dogovorenom mjestu kod Šturlićkih (Korajskih) bara našlo se ustaničko jezgro s vođama Aletom Čovićem i Milanom Božićem. Buna je izbila 6. maja na Đurđevdan, kada je stanovništvo bilo u prazničnom rapoloženju. Na području Kladuše nije ustanak nije u potpunosti izveden jer je Ramo Karajić čekao ishod iz Cazina.[44] Ustanak je izbio i na teritoriji NR Makedonije, do su području Banije [45] i Smedereva (NR Srbija) ugušeni.[46]

Omer Ružnić je s 20 ljudi, s 6 pušaka, krenuo kao podrška u Slunjski srez. Đulaga Šumar je od Milana Božića dobio zadatak da razoruža milicijsku stanicu u Tršcu. Ovo je bila i jedina uspješna akcija tokom bune. Milicioneri Sulejman Ajkić i Milan Krmpot razoružani su, dok je glavnokomandujući Stojanom Starčevićem prešao na stranu ustanika.[47] Smatra se da je Starčević još od početka bio u dosluhu s ustanicima. [48] U toku noći ustanici su provalili i opljačkali zadruge u Liskovcu, Pjanićima, Ćoralićima, Šturliću i Tršcu kao i magacin Sreskog trgovačkog preduzeća, poštu u Tršcu. U Liskovcu je zapaljena arhiva Mjesnog narodnog odbora. [49]

Nakon što je Šumar ostao u Tršcu, Božić i Čović su sa oko 200 ljudi došli do Begovih Kafana glavnog zbornog mjesta.[50]

Tu je Božić formirao 7 četa (5 po 50, 2 po 20 ljudi), dok je Čović odredio komandire četa:

  1. četa Husein Kapić
  2. četa Agan Ćoralić
  3. četa Hasib Beganović
  4. četa Mujo Džehverović
  5. četa Sele Lulić

U kasnijim iskazima je Čović pominjao samo ovih pet. Čete su dobile zadatak da opkole Cazin, zaustave saobraćaj, prekinu telefonske veze i čekaju naređenje za napad. Prema Dušanu Božiću Cazinu je bio upućen i pismeni ultimatum za predaju, ali odgovor nije stigao.[51] Prema izjavama očevidaca, pucnji su počeli ujutro u 6:00 sati, međutim oko 12:00 pristigla milicija je iz pravca Pećigrada prisilila ustanike da se povuku do Begovih kafana.[52]

Tu se našlo oko 30-50 (od početnih 200) ljudi, ostali su se vratili kućama. 6. maja nije bilo ljudskih žrtava. Nakon što je i Milan Božić stigao kući, tu je zatekao 3 funkcionera Mjesnog narodnog odbora Šturlić: Hasana Kekića, Alage Dizdarevića, Fehu Dizdarevića te mještanina Đulagu Ćoralića.Nakon što su saznali da je propao ustanak, zatražili su da se opet krene na Cazin. Nakon što su se uputli u pravcu Šturliću, susreću vojsku koja je otvorila vatru. Milan Božić se sa svojim sinovima Stevom i Nikolom sakrio u šumu, a Ale Čović s odbornicima je pobjegao u drugom pravcu.[53]

Obećana podrška ustanicima nije stigla. Najavljivano je da će stići 40.000 vojnika Kraljevine Jugoslavije, da se kralj Petar vraća iz egzila, da će pomoći američka i engleska avijacija, da je u već nekoliko gradova (Beograd, zagreb itd.) uspio ustanak itd. Smatra se da su ustanici bili žrtve samoobmane prouzrokovane propagandom i glasinama. [54] Štampa na području Jugoslavije je 1950. događaj prešutila, nijedne značajne novine nisu se osvrnule:Oslobođenje iz Sarajeva, Vjesnik iz Zagreba, Borba iz Kruševca, Politika iz Beograda.[55] 7. maja su vijest o ustanku objavili Glas Amerike i Radio Moskva.[56] Postoji i teza da je SSSR podržavao destabilizaciju Jugoslavije. Iste godine 25. maja izbio je Korejski rat, po istom receptu KGB je sprovodio subverzije u Jugoslaviji. Novoe Vremje iz Moskve su 26. maja citirale vijesti iz Albanije, Bugarske, Čehoslovačke, Mađarske, gdje se spominje ustanak naroda protiv fašističkog režima u Jugoslaviji. [57]

Reakcije vlasti[uredi | uredi izvor]

Nakon što je Branko Vukašinović, član cazinske Udbe, ustanovio da nema telefonske veze s Kladušom i Bihaćom šalje Milanka Kerkeza u Bihać po pomoć jer je smatrao da su opkoljeni. Kerkez stiže u Bihać oko 14:00.[58] U Cazinu je nekoliko grupa lokalne Udbe pružilo otpor ustanicima. Hajro Kapetanović šef Okružnog komiteta Banja Luka, nakon što je dobio vijest o oko "700 seljaka koji su digli bunu" poduzima korake: komandiru u Bihaću naređuje da pošalje vod ljudi, da KNOJ iz Banja Luke krene u pomoć Cazinu, preko Mačuke sekretara unutrašnjih poslova se digne sva milicija, da se svi kamioni daju Knoju i miliciji, da se iz pravca Pećigrada krene prema Cazinu i da aerodrom Trn ustupi avion za koji bi Đuro Štrbac (šef oblasne Udbe) stigao hitno u Bihać. Slijedi telefonska konferencija Kapetanovića, Aleksandra Rankovića i Đure Pucara gdje se odlučuje da se pošalju ljudi iz Beograda i Sarajeva. [59] Ranković, ministar unutrašnjih poslova FNRJ, naređuje Uglješi Daniloviću ministru unutrašnjih poslova NR BiH, da poduzme sve potrebne mjere. U večer kamionima stižu snage Udbe i KNOJ-a [60] iz Banja Luke i Drvara, slijedi potjera po šumama i kućama. Nije razjašnjeno da li su domaći udbaši sami odbili napad ili su se ustanici razbježali kada je došlo pojačanje (od najmanje 700 ljudi) iz Bihaća, Banja Luke i Drvara. [61] [62]

Nekoliko dana nakon ustanka, u Cazin su stigli visoki oficiri Udbe Slobodan Šakota i Vojo Čolović, šef milicije za BiH Šukrija Bijedić, sekretar Vlade Republike Hakija Pozderac iz Sarajeva, kao i oficiri Udbe Safet Filipović i David Laušević iz Beograda. [63]

Hapšenja[uredi | uredi izvor]

Vukašinović šef cazinske Udbe je 7. maja raspolagao sa spiskovima ljudi predviđenih za hapšenje. Gojko Jotić, iz Udbe na teritoriji Bosanske Dubice, dolazi s komandirom Ilijom Blanušom i dvije čete milicije u Cazin. Preko Slobodana Šakote dobili su naređenje da hapse "bez streljanja". Nakon što su dostavljeni spiskovi, kreću hapšenja. Kreće potraga i za Božićima (Milana i sina Nikolu) koji po naređenju Rankovića se moraju uhvatiti živi. Milana i Nikolu nisu zatekli kući, ali su dobili obećanje od Nikoline žene da će se Nikola sam predati. Kasnije je Nikola omogućio Udbi da pronađu i Milana.[64] Postoje neke osporene tvrdnje Vajana Popovića, koji je naređenje shvatio da se puca na one koji se pronađu "u šumi".[65] U Tršću je uhapšen veći broj učesnika kao i u Šturliću, Sturlićkoj Platnici, Ćoralićima, Skokovima, Pećigradu, Liskovcu, Pjanićima, Krivaji, Tržačkim Raštelima. Prema Risti Bašiću, bivšem načelniku za kadrove Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova BiH pismeni materijali (izvještaji idr.) snaga bezbjednosti nisu više dostupni jer su nestali tokom premještanja ili desetkovanja arhive Udbe. Prema nekom tvrdnjama moguće je da nisu nikada ni postojali jer su vlasti na terenu brzo djelovale.[66] Prilikom hapšenja je bilo otpora i pokušaja bjekstva. U samom centru bune, kod Šturlića i Lisnice, ubijeno je 8 ustanika. Oko 600-700 ljudi privedeno je u zatvor u Cazin. Neki su pušteni, ali kratko nakon toga, stiže depeša od Rankovića da se svima mora suditi. Jedan dio bi išao na vojni sud a drugi sudiji za prekršaje. [67] Prema sjećanjima aktera, Hakija Pozderac je insistirao na kažnjavanju. I sam Hakija je bio rodom iz Tršca, pa se smatra da ga je ustanak posebno pogodio.[68] Nije do kraja razjašnjeno da li je Ranković samostalno odlučio o kolektivnom kažnjavanju ili je imao Titovu saglasnost.[69]

Proces[uredi | uredi izvor]

Iako su među glavnim pobunjenicima bili partizani prvoborci iz 1941. UDBA je ovaj ostanak okarakterisala kao buđenje zelenogkadrovaca,[a] četništva, ustaštva. [71]Jake snage JNA (do 1950. zvana JA)[3] uz jedinica OZNE su brzo ugušile ustanak, a tadašnja vlast je. prema nekim ocjenama, žestoko kaznila učesnike pobune. Nekoliko ustanika je strijeljano, a desetak palo u direktnom okršaju (ili bjekstvu) s vojnim snagama. Ostali su osuđeni na društveno-socijalni rad a oko 700 osoba, odnosno oko 100 porodica, su preseljeni na područje općine Srbac. Kolektivna kazna, preseljenje cijelih porodica, je predstavljala presedan u tadašnjoj Jugoslaviji. Raseljavanje stanovništva praćeno je i preuzimanjem imovine.[72] Ukupno je, uzme li se samo područje Cazina bez Slunja, suđeno 714 učesnika od toga:[73]


  • 17 smrtnih kazni;
  • 271 zatvorskih kazni od 5-15 godina;
  • 426 rad 3 mjeseca do 2 godine u rudniku Breza;

Optužnica i procesuiranje[uredi | uredi izvor]

Optužnica se zasnivala na nekoliko krivičnih dijela po ZKND (član 2 i 3): Organizovanje, učestovanje i pomaganje u oružanoj pobuni, uništavanje saobraćajnih sredstava, ugrožavanje sigurnosti te demokratskih, političkih i ekonomskih tekovina FNRJ itd. Tužba navodi da su optuženi prenosili "profašističku propagandu" o dolazećoj vladi kralja Petra, Mačeka i Pavelića, te da je 40.000 četnika i ustaša s američkom i engleskom avijacijom spremno za napad. [74] Dokazni postupak je iznosio isključivo nastalu štetu tokom ustanka: opljačkane magacine i zadruge, potrgane telefonske linije, zapaljene arhive itd. Navedena šteta je iznosila oko 400.000-500.000 dinara.[75]

Za ustanak u Cazinu je obavljeno nekoliko sudskih procesa:

  • Na prvom procesu svih 47 optuženih su proglašeni krivim, dok su trojica od njih: Dedo Čović, Agan Čoralić i Muharem Dervišević osuđeni na smrt streljanjem.[76]
  • Na drugom procesu, 25. i 26. maja, učestvovalo je 45 optuženih. Branilac je isticao da su 25 od njih bili prvoborci NOR-a. Svih 45 su proglašeni krivim dok se Đulaga Šumar osuđuje na smrt.[77]
  • Treći proces je obavljen 27 i 28. maja. Učestvovalo je 52 optuženih. Ovdje su se pojavili kao branioci dr. Antun Groznik advokat (pravo ime Silvester Arh) iz Cazina, Sadik Ćehajić advokat (Bihać), te Muhamed Sadiković pravni referent Željeznica Jugoslavije. Cijeli dokazni postupak se sastojao od svjedočenja Mire Komljenović, učiteljice škole u Liskovcu. Branilac Groznic je isticao učešće optuženih tokom NOR-a te je ukazivano da 19 učesnika nisu bili naoružani. Sud proglašava svih 52 (osim Hasana Beganovića, Omera Bajraktarevića i Smaila Ajkića) krivim; dok se Hasib Beganović osuđuje na smrt.[78]
  • Četvrti je obavljen 29. i 30. maja s 30 optuženih. Svi se proglašavaju krivima, a Husein Zenković se osuđuje na smrt.[79]
  • Peti proces 30 .maja je karakterističan što je trajao jedan dan i da niko nije osuđen na smrt. Ovdje je prvi put, za razliku od prethodnih procesa, da je sud uzeo u obzir pokajanje optuženih. [80]
  • Šesti je održan 1. i 2. juna s 40 optuženih. Mehmed Tabaković i Nezir Bajraktarević se osuđuju na smrt. [81]
  • Sedmi je održan 3. juna. Optužena je 21 osoba. Husein Kapić se osuđuje na smrt strijeljanjem a ostali na kazne zatvora.[82]
  • Osmi proces kao posljednji i glavni karakteriše da su među prvooptužnim bili Ale Čović i Milan Božić koji se pored Nikole Božića, Mileta Miljkovića, Rame Karajića, Hasana Kekića i Stojana Starčevića osuđeni na smrt.[83]

Zbog ustanka na području Sljunja Mile Devrnja i Nikola Beukovića su osuđeni na smrt a ostalih 19 učesnika na zatvorske i novčane kazne te prisilan rad.

Presude[uredi | uredi izvor]

Na smrt su osuđeni[71]:

  • Smail Ajkić
  • Nezir Bajraktarević[84]
  • Hasib Beganović[85]
  • Nikola Beuzović[86]
  • Milan Božić
  • Nikola Božić
  • Ale Čović
  • Dedo Čović[87]
  • Agan Ćoralić[88]
  • Mile Devrnja[89]
  • Muharem Dervišević[90]
  • Mile Miljković
  • Ramo Karajić
  • Husejn Kapić
  • Hasan Kekić
  • Mehmed Tabaković[91]
  • Stojan Starčević
  • Đulaga Šumar
  • Husein Zekanović[92]

Žrtve[uredi | uredi izvor]

Vojska je prilikom ili nakon hapšenja ubila:[71][93][94][95]

  • Agan Beganović
  • Mahmut Beganović
  • Hasan Čavić (Čović)
  • Arif Durmić
  • Alaga Jusić
  • Husein Kekić
  • Muso (Muše) Kovačević
  • Mehmed Mehuljić[potreban citat]
  • Sahin (Šahin) Seferagić
  • Hasan Šarić
  • Selim Šarić

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Navodi se da je kasniji angažman Hakije Pozderca oko dizanja prehrambenog kompleksa Agrokomerc bio neki način kompenzacije za tada učinjenu nepravdu prema stanovnicima Krajine.[96]
  • Još u doba Osmanskog carstva su na području Krajine dizani ustanci (1849.-1851.) ali ovo je, mada autorica Kržnić-Bukić ukazuje na oskudnost literature, prvi put da je u zadnjih 100 godina izvršena smrtna kazna zbog ustanka.[97]
  • Ovakve mjere primijenjene su i za vrijeme Staljina u SSSR-u. Preseljavani su protiv Čečeni, krimskii Tatari i dr.
  • Slična mjera bila je predviđena i za mještane zeničkog sela Šerići. U tadašnje vrijeme bila je aktivna organizacija „Mladi muslimani“. Šerički beg Husejnović, jedan od njihovih vođa, je zbog prijetnje vlasti da će cijelo bošnjačko-muslimansko stanovništvo sela preseliti na područje općine Drvar, se predao i otišao u zatvor. Beg je kao i Huska Miljković iz Cazinske Krajine, osnivanjem lokalne milicije, htio spasiti muslimanski narod tokom Drugog svjetskog rata od četničkih pokolja.

Adaptacija[uredi | uredi izvor]

Romani[uredi | uredi izvor]

  • Sabljaković Dževad, (1985) Omaha 1950 (sr).[98]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pojava "zelenog kadra" zabilježena je 1918. nakon oktobarske revolucije, gdje se pretežno radilo o vojnim dezerterima koji su zajedno sa seljačkim stanovništvom zauzimali veleposjede [70]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ (Kržnić-Bukić, str. 156)
  2. ^ (Kržnić-Bukić, str. 167)
  3. ^ a b Perišić, Vuk (1. 4. 2011). "Apisov kompleks". Peščanik.net. Pristupljeno 24. 10. 2016. 
  4. ^ "CAZINSKA BUNA 1950: Danas se navršavaju 62 godine od ustanka u Krajini". Krajina.ba. Arhivirano s originala, 18 Oktobar 2015. Pristupljeno 24. 10. 2016.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate= (pomoć)
  5. ^ (Kržnić-Bukić, str. 252)
  6. ^ (Petranović, str. 101)
  7. ^ (Petranović, Zečević str. 979)
  8. ^ (Petranović, str. 114)
  9. ^ (Petranović, str. 115)
  10. ^ (Petranović, str. 117)
  11. ^ (Petranović, str. 79)
  12. ^ (Kržnić-Bukić, str. 115)
  13. ^ Rezolucija Informbiroa je saopćenje više komunističkih partija iz Bugarske, Čehoslovačke, Italije, Mađarske, Poljske i SSSR-a gdje je smatrano da je Komunistička partija Jugoslavije "odstupila od marksističko-lenjinističke linije"
  14. ^ (Petranović, Zečević str. 926)
  15. ^ (Kržnić-Bukić, str. 249-250)
  16. ^ (Kržnić-Bukić, str. 264-265)
  17. ^ (Kržnić-Bukić, str. 82)
  18. ^ (Kržnić-Bukić, str. 83)
  19. ^ (Kržnić-Bukić, str. 104)
  20. ^ (Kržnić-Bukić, str. 120)
  21. ^ (Kržnić-Bukić, str. 121)
  22. ^ (Kržnić-Bukić, str. 122)
  23. ^ (Kržnić-Bukić, str. 84)
  24. ^ (Kržnić-Bukić, str. 85)
  25. ^ (Kržnić-Bukić, str. 94)
  26. ^ (Kržnić-Bukić, str. 86)
  27. ^ (Kržnić-Bukić, str. 89)
  28. ^ (Kržnić-Bukić, str. 91)
  29. ^ (Kržnić-Bukić, str. 92)
  30. ^ (Kržnić-Bukić, str. 100)
  31. ^ (Kržnić-Bukić, str. 101)
  32. ^ (Kržnić-Bukić, str. 102)
  33. ^ (Kržnić-Bukić, str. 104)
  34. ^ (Kržnić-Bukić, str. 105)
  35. ^ (Kržnić-Bukić, str. 107)
  36. ^ (Kržnić-Bukić, str. 106)
  37. ^ (Kržnić-Bukić, str. 107)
  38. ^ (Kržnić-Bukić, str. 107)
  39. ^ (Kržnić-Bukić, str. 109)
  40. ^ (Kržnić-Bukić, str. 110)
  41. ^ (Kržnić-Bukić, str. 251)
  42. ^ (Kržnić-Bukić, str. 123-128)
  43. ^ (Kržnić-Bukić, str. 133)
  44. ^ (Kržnić-Bukić, str. 171)
  45. ^ (Kržnić-Bukić, str. 134)
  46. ^ (Kržnić-Bukić, str. 246)
  47. ^ (Kržnić-Bukić, str. 138)
  48. ^ (Kržnić-Bukić, str. 130)
  49. ^ (Kržnić-Bukić, str. 140)
  50. ^ (Kržnić-Bukić, str.139)
  51. ^ (Kržnić-Bukić, str. 141)
  52. ^ (Kržnić-Bukić, str. 144)
  53. ^ (Kržnić-Bukić, str. 146)
  54. ^ (Kržnić-Bukić, str. 135)
  55. ^ (Kržnić-Bukić, str. 245)
  56. ^ (Kržnić-Bukić, str. 96)
  57. ^ (Kržnić-Bukić, str. 268-269)
  58. ^ (Kržnić-Bukić, str. 147)
  59. ^ (Kržnić-Bukić, str. 154)
  60. ^ KNOJ je bila vojna policija podređena OZNI
  61. ^ (Kržnić-Bukić, str. 149-150)
  62. ^ (Kržnić-Bukić, str. 155)
  63. ^ (Kržnić-Bukić, str. 157)
  64. ^ (Kržnić-Bukić, str. 164)
  65. ^ (Kržnić-Bukić, str. 159-161)
  66. ^ (Kržnić-Bukić, str. 158-159)
  67. ^ (Kržnić-Bukić, str. 162-163)
  68. ^ (Kržnić-Bukić, str. 278)
  69. ^ (Kržnić-Bukić, str. 202)
  70. ^ Basta, Milan (1980). RAT JE ZAVRŠEN SEDAM DANA KASNIJE. SPEKTAR Zagreb, Forum Novi Sad, Jedinstvo Priština, Prva Književna komuna Mostar, Centar za informacije Zagreb-Opatija, Partizanska knjiga Ljubljana. str. 435. 
  71. ^ a b c Duhaček, Mirna (1. 7. 2010). "Krvava buna - neispričana cazinska priča". DEPO Portal. Pristupljeno 24. 10. 2016. 
  72. ^ "CAZINSKA BUNA 1950 - 62 godine od ustanka u Krajini". Handžar. Jimdo. Pristupljeno 22. 10. 2016. 
  73. ^ (Kržnić-Bukić, str. 205)
  74. ^ (Kržnić-Bukić, str. 294)
  75. ^ (Kržnić-Bukić, str. 300)
  76. ^ (Kržnić-Bukić, str. 300)
  77. ^ (Kržnić-Bukić, str. 306-307)
  78. ^ (Kržnić-Bukić, str. 310-313)
  79. ^ (Kržnić-Bukić, str. 315)
  80. ^ (Kržnić-Bukić, str. 318)
  81. ^ (Kržnić-Bukić, str. 329)
  82. ^ (Kržnić-Bukić, str. 332)
  83. ^ (Kržnić-Bukić, str. 345-346)
  84. ^ (Kržnić-Bukić, str. 329)
  85. ^ (Kržnić-Bukić, str. 313)
  86. ^ (Kržnić-Bukić, str. 358)
  87. ^ (Kržnić-Bukić, str. 300)
  88. ^ (Kržnić-Bukić, str. 300)
  89. ^ (Kržnić-Bukić, str. 358)
  90. ^ (Kržnić-Bukić, str. 300)
  91. ^ (Kržnić-Bukić, str. 329)
  92. ^ (Kržnić-Bukić, str. 315)
  93. ^ (Kržnić-Bukić, str. 340)
  94. ^ (Kržnić-Bukić, str. 168)
  95. ^ (Kržnić-Bukić, str. 170)
  96. ^ (Mulaosmanović, str. 96)
  97. ^ (Kržnić-Bukić, str. 16)
  98. ^ (Kržnić-Bukić, str. 96)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]