Celakant

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Celakant
†
Raspon fosila: Rani devon, prije 409 miliona godina –→ sadašnjost
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredSarcopterygii
RedActinistia/ Coelacanthiformes
RodCoelacanth
Dvojno ime
Coelacath sp.
Cope, 1871
Porodice i rodovi
ostale, vidi tekst

Coelacanth je rod riba reda Actinistia koji uključuje dvije postojeće vrste u rodu Latimeria: celakant Zapadnog Indijskog okeana (Latimeria chalumnae), prvenstveno pronađen u blizini Komorskih otoka kod istočne obale Afrike i indonezijski celakant (Latimeria menadoensis). Tipska vrsta je †Coelacanthus granulatus.[1] Naziv "Coelacanth" potiče od permskog roda Coelacanthus, koji je bio prvi naučno nazvan kao celakant.[2]

Celakanti slijede najstariju poznatu živu lozu Sarcopterygii (ribe s režnjevim perajima i tetrapoda), što znači da su bliži srodni plućašima i tetrapodama (što uključuje vodozemce, gmizavce, ptice i sisare) nego na ribe s zracima. Nalaze se duž obale Indonezije i u Indijskom okeanu.[3][4] Celakant Zapadnog Indijskog okeana je kritično ugrožena vrsta.

Najstariji poznati fosili celakanta stari su preko 410 miliona godina. Smatralo se da su celakanti izumrli u kasnoj kredi, prije oko 66 miliona godina, ali su 1938. otkriveni da žive na obali Južne Afrike.[5][potrebna stranica][6]

Celakant se dugo smatrao "živim fosilom" jer su naučnici mislili da je jedini preostali član taksona inače poznatog samo iz fosila, bez bliskih živih srodnika,[7] i da je evoluirao u otprilike svoj sadašnji oblik prije otprilike 400 miliona godina.[8] Međutim, nekoliko novijih studija pokazalo je da su oblici tijela celakanta mnogo raznolikiji nego što se mislilo.[9][10][11]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Reč „Coelacanth“ je adaptacija modernog latinskog „Cœlacanthus“ = „šuplja kičma“, od grčkog κοῖλ-ος – koilos = "šuplji" + ἄκανθ-α – akanta = kičma),[12] pozivajući se na šuplje zrake repnog peraja prvog fosilnog uzorka koji je opisao i nazvao Louis Agassiz 1839. godine, koji pripada rodu Coelacanthus.[7] Ime roda Latimeria obilježava spomen na Marjorie Courtenay-Latimer, koja je otkrila prvi primjerak.[13]

Otkriće[uredi | uredi izvor]

Fosil Coelacanthus granulatus, pervoopisani celakant, kojeg je otkrio Louis Agassiz in 1839

Najraniji fosili celakanta otkriveni su u 19. stoljeću. Vjerovalo se da su celakanti, koji su povezani sa plućašicama i tetrapodama, izumrli na kraju krednog perioda.[14] Bliže povezani s tetrapodama nego sa ribama s perajima, celakanti su smatrani prijelaznom vrstom između riba i tetrapoda.[15] Dana 23. decembra 1938. godine, prvi primjerak roda Latimeria pronađen je kod istočne obale Južne Afrike, kod rijeke Chalumna (danas Tyolomnqa).[5] Kustos muzeja Marjorie Courtenay-Latimer otkrila je ribu među ulovom lokalnog ribara.[5] Courtenay-Latimer kontaktirala je ihtiologa sa Univerziteta Rhodes, J. L. B. Smitha, šaljući mu crteže riba, a on je potvrdio važnost ribe poznatim telegramom: „Najvažniji očuvani skelet i škrge = opisana riba."[5]

Njegovo otkriće 66 miliona godina nakon navodnog izumiranja čini celakant najpoznatijim primjerom Lazarusovog taksona, evolucijske linije koja je izgleda nestala iz fosilnog zapisa da bi se ponovo pojavila mnogo kasnije. Od 1938. godine, celakant Zapadnog Indijskog okeana je pronađen na Komorima, Keniji, Tanzaniji, Mozambiku, Madagaskaru, u Močvarnom parku i na južnoj obali Kwazulu-Natal u Južnoj Africi.[16][17]

Uzorak sa Komorskih otoka otkriven je u decembru 1952. godine.[18] Između 1938. i 1975. godine ulovljena su i snimljena 84 primjerka.[19]

Druga postojeća vrsta, Indonezijski celacant, opisana je od Manadoa, Sjeverni Sulawesi, Indonezija 1999. godine od strane Pouyauda et al.[20] na osnovu uzorka koji je otkrio Mark V. Erdmann 1998. godine[21] i deponiran na Indonezijski institut nauka (LIPI).[22] Erdmann i njegova supruga Arnaz Mehta prvi put su naišli na primjerak na lokalnoj pijaci u septembru 1997. godine, ali su snimili samo nekoliko fotografija prvog primjerka ove vrste prije nego što je prodat. Nakon što je potvrdio da se radi o jedinstvenom otkriću, Erdmann se vratio u Sulawesi u novembru 1997. kako bi intervjuirao ribare i potražio daljnje primjerke. Drugi primjerak ulovio je ribar u julu 1998., koji je potom predat Erdmannu.[23][24]

Opis[uredi | uredi izvor]

Rekonstrukcija celekanta Zapadnog Indijskog okeana
Očuvana Latimeria menadoensis, Tokyo Sea Life Park, Japan

Latimeria chalumnae i L. menadoensis su jedine dvije poznate žive vrste celakanta.[7][25] Celakanti su velike, debele ribe s perajima koje mogu narasti do više od 2 m i teže oko 90 kg.[26] Procjenjuje se da žive do 100 godina, na osnovu analize godišnjih oznaka rasta na krljuštima, a zrelost dostižu oko 55.;[27] najstariji poznati primjerak imao je 84 godine u vrijeme hvatanja 1960. godine.[28] Iako je njihov procijenjeni životni vijek sličan čovjekovom, trudnoća može trajati i 5 godina, što je 1,5 godina više od jedne dubokomorske ajkule, prethodnog rekordera.[29] Oni su noćni piscivorni lovci na riblja jata.[30] Tijelo je prekriveno ktenoidnim elazmoidnim krljuštima koje djeluju kao oklop.[31] Celakanti imaju osam peraja – po dva leđna i grudana peraja, dva karlična, po jedno analno repno peraje. Rep je gotovo jednakih proporcija i podijeljen je završnim pramenom peraja koje čine njegov kaudalni režanj. Oči celakanta su veoma velike, dok su usta relativno mala. Oko je naviklo da vidi pri slabom svjetlu pomoću štapića koji apsorbiraju uglavnom kratke talasne dužine . Celakantovo viđene evoluiralo je u kapacitet boja sa pomjeranjem u plavo.[32] Pseudomaksilski nabori okružuju usta i zamjenjuju maksilu, strukturu koja odsutna u celakantima. Dvije nozdrve, zajedno s četiri druga vanjska otvora, pojavljuju se između premaksile i bočnih rostrumske kosti. Nosne vrećice podsjećaju na one kod mnogih drugih riba i ne sadrže unutrašnju nozdrvu. Celakantov rostrumski organ, koji se nalazi unutar etmoidne regije moždanog omotača, ima tri nezaštićena otvora u okolinu i koristi se kao dio laterosenzornog sistema celakanta.[7] Slušna recepcija celakanta posredovana je njegovim unutrašnjim uhom, koje je veoma slično onom kod tetrapoda i klasifikovano je kao bazna papila.[33]

Celakanti su dio kladusa Sarcopterygii, ili riba s režnjevitim perajima. Izvana, nekoliko karakteristika razlikuje celakante od ostalih riba s režnjevima. Posjeduju trokrako repno peraje, koje se također naziva trokrilno peraje ili dificerkni rep. Sekundarni rep koji se proteže pored primarnog repa odvaja gornju i donju polovinu celakanta. Ktenoidne elazmoidne krljušti djeluju kao debeli oklop koji štiti vanjštinu celakanta. Nekoliko unutrašnjih osobina također pomaže u razlikovanju celakanta od ostalih riba s režnjevima. Na stražnjoj strani lobanje, celakant ima šarku, intrakranijski zglob, koji mu omogućava da izuzetno široko otvori usta. Celakanti također zadržavaju uljem ispunjeni notohord, šuplju cijev pod pritiskom koja se zamijenjuje kičmenim stubom rano u embrionskm razvoju kod većine drugih kičmenjaka.[34] Srce celakanta je drugačije oblikovano od srca većine modernih riba, s komorama raspoređenim u ravnu cijev. moždani omotač je 98,5% ispunjen masnoćom; samo 1,5% moždanog omotača sadrži moždano tkivo. Obrazi celakanta su jedinstveni jer je operkulumska kost vrlo mala i ima veliki mehkotkivni operkulumski režanj. Prisutna je spiralna komora, ali spirakulum je zatvoren i nikada se ne otvara tokom razvoja.[7][35]Greška kod citiranja: Nedostaje oznaka za zatvaranje </ref> nakon <ref> Zbog veličine masnog organa, istraživači pretpostavljaju da je on odgovoran za neobično pomjeranje bubrega. Dva bubrega, koji su spojeni u jedan,[36] nalaze se ventralno unutar trbušne šupljine, iza kloake.[37]

Celakant Zapadnog Indijskog okeana ulovljen 21. januara 1965. u blizini Mutsamudua (Anjouan, Komorska ostrva)
Pektoralna peraja celakanta Zapadnog Indijskog okeana

DNK[uredi | uredi izvor]

Godine 2013. istraživačka grupa je objavila sekvenciranje genoma celakanta u naučnom časopisu Nature.[38]

Zbog njihovih režnjevitih peraja i drugih karakteristika, nekada se pretpostavljalo da bi celakant mogao biti najnoviji zajednički predak kopnenih i morskih kičmenjaka.[33][39] Ali nakon sekvencioniranja punog genoma celakanta, otkriveno je da je plućnjak najnoviji zajednički predak. Celakanti i plućašice su se već odvojile od zajedničkog pretka prije nego što je plućnjak prešao na kopno.[40]

Još jedno važno otkriće napravljeno na osnovu sekvenciranja genoma je da celakanti i danas evoluiraju. Dok fenotipska sličnost između postojećih i izumrlih celakanta sugerira da postoji ograničen evolucijski pritisak na ove organizme da se podvrgnu morfološkoj divergenciji, oni prolaze kroz mjerljivu genetičku divergenciju. Unatoč prethodnim studijama koje su pokazale da kodirajuće regije proteina prolaze kroz evoluciju uz stopu supstitucije koja je mnogo niža od ostalih tetrapoda (u skladu s fenotipskom stazom uočenom između postojećih i fosilnih članova taksona), nekodirajuće regije podložne višoj aktivnosti prenosivih elemenata pokazuju značajnu divergenciju čak i između dvije postojeće vrste celacanta.[38] Ovo je djelimično omogućeno endogenim retrovirusom specifičnim za celakante iz porodice retrovirusa Epsilon.[41]

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

U kasnom devonu specijaciom kičmenjaka, potomci pelagijskih resperki—kao što je bio Eusthenopteron— pokazali su niz adaptacija: Panderichthys, pogodan za muljevito plićake, Tiktaalik sa perajama nalik na udove koji bi ga mogli ponijeti na kopno i rani tetrapodi u močvarama punim korovima, kao što je Acanthostega koji je imao stopala sa osam prstiju i Ichthyostega sa udovima. Potomci su također uključivali pelagijske ribe s perajima kao što je tip celakanta.

Kladogram koji prikazuje odnose rodova celacanta prema Torina, Sotoa i Perea [42]

 

Mimipiscis (Actinopterygii)

 
 

Porolepis (Porolepiformes)

 
Actinistia
 

Miguashaia

 
 

Styloichthys

 
 

Gavinia

 
 
 

Diplocercides

 
 
 

Serenichthys

 
 
 

Holopterygius

 
 

Allenypterus

 
 
 
 

Lochmocercus

 
 
 
 

Polyosteorhynchus

 
 
 

Rebellatrix

 
 

Hadronector

 
 
 
 
 

Rhabdoderma

 
 
 

Caridosuctor

 
 
 
 

Sassenia

 
 

Spermatodus

 
 
 
 
 

Piveteauia

 
 
 

Coccoderma

 
 

Laugia

 
 
 
 
 

Coelacanthus

 
 
 

Guizhoucoelacanthus

 
 
 
 

Wimania

 
 

Axelia

 
 
 
 

Whiteia

 
 
 

Heptanema

 
 

Dobrogeria

 
Latimerioidei
Mawsoniidae
 
 

Atacamaia

 
 

Luopingcoelacanthus

 
 
 
 

Yunnancoelacanthus

 
 
 

Chinlea

 
 
 

Parnaibaia

 
 
 

Trachymetopon

 
 

Lualabaea

 
 
 

Axelrodichthys

 
 

Mawsonia

 
 
 
 
 
 
 
Latimeriidae
 

Garnbergia

 
 
 

Diplurus

 
 
 
 

Megalocoelacanthus

 
 

Libys

 
 
 
 
 

Ticinepomis

 
 

Foreyia

 
 
 
 

Holophagus

 
 
 

Undina

 
 
 

Macropoma

 
 
 

Swenzia

 
 

Latimeria

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Fosilni zapisi[uredi | uredi izvor]

†Undina penicillata iz jurskog Paintena, Njemačka
Veličina slatkovodnog celakanta Mawsonia u poređenju sa čovjekom

Prema fosilnom zapisu, divergencija celacanta, dvodihalica i tetrapoda smatra se da se dogodila tokom silura.[43] Opisano je preko 100 fosilnih vrsta celakanta.[42] Najstariji identifikovani fosili celakanta stari su oko 420-410 miliona godina, datiraju iz ranog devonskog perioda.[8][44] Celakanti nikada nisu bili raznolika grupa u poređenju sa drugim grupama riba, a dostigli su vrhunac raznolikosti tokom ranog trijasa (prije 252-247 miliona godina),[45] što se poklapa sa naletom diverzifikacije između kasnog perma i srednjeg trijasa.[42] Većina mezozojskih celakanta pripada redu Latimerioidei, koji sadrži dvije glavne pododjela, morski Latimeriidae, koji sadrži moderne celakante, kao i izumrle Mawsoniidae, koji su bili izvorni u bočatnim, slatkovodnim, kao i morskim okruženjima.[46]

Paleozojski celakanti su uglavnom mali (~30–40 cm dužine), dok su mezozojski oblici bili veći.[42] Nekoliko primjeraka kojim pripadaju jurski i kredni mawsonidni celkant rodovima Trachymetopon i Mawsonia su vjerovatno dostigli ili premašili 5 m u dužinu, što ih čini među najvećim poznatim ribama mezozoika, i među najvećim koštanim ribama svih vremena.[47]

Najnoviji fosilni latimeriid je Megalocoelacanthus dobiei, čiji se disartikulirani ostaci nalaze u kasnom santonskom do srednje kampanskom, a možda i najranijem maastriktskim morskim slojevima istočnih i centralnih Sjedinjenih Država,[48][49][50] najnoviji mawsoniidi su Axelrodichthys megadromos od ranih kampanskih do ranih mastriktskih slatkovodnih kontinentalnih naslaga Francuske,[45][51][52] kao i neodređeni morski mawsonid iz Maroka, koji datira iz kasnog mastrihta [53] Mali fragment kosti iz Evrope i paleocena smatraju se jedinim vjerodostojnim zapisom iz perioda nakon krede, ali ova identifikacija je zasnovana na komparativnim metodima histologije kostiju sumnjive pouzdanosti.[48][54]

Živući celakanti su smatrani "živim fosilima", na osnovu njihove navodno konzervativne morfologije u odnosu na fosilne vrste;[4][7] međutim, nedavne studije su izrazile stav da je morfološki konzervativizam celakanta vjerovanje koje nije zasnovano na podacima.[9][10][11][55] Fosili sugeriraju da su celakanti bili morfološki najraznovrsniji tokom devona i karbona, dok su mezozojske vrste općenito morfološki slične jedna drugoj.[42]

Vremenska linija rodova[uredi | uredi izvor]

CenozoicMesozoic EraPaleozoic EraQuaternaryNeogenePaleogeneCretaceousJurassicTriassicPermianCarboniferousDevonianSilurianOrdovicianCambrianLatimeriaPost Cretaceous Coelacanth fossilsCoelacanthMegalocoelacanthusMacropomoidesMacropomaAxelrodichthysMawsoniaLibysCoccodermaUndinaLualabaeaSwenziaTrachymetoponHolophagusGraphiuricthysHainbergiaTicinepomisAlcoveriaHeptanemaGarnbergiaWimaniaScleracanthusMylacanthusAxeliaWhiteiaPiveteauiaSinocoelacanthusSasseniaLaugiaYonngichthysCoelacanthusChangxingiaEctosteorhachisSynaptotylusPolyosteorhynchusLochmocereusHadronectorCaridosuctorAllenypterusCoelacanthopsisRhabdodermaChagriniaDiplocercidesNesidesMiguashaiaEuporosteusStruniusOnychodusYoungolepisPowichthysCenozoicMesozoic EraPaleozoic EraQuaternaryNeogenePaleogeneCretaceousJurassicTriassicPermianCarboniferousDevonianSilurianOrdovicianCambrian


  • Celakant
    Celakant
  • Celakant u Kulturnom centru Abdallah Al Salem, Kuwait
    Celakant u Kulturnom centru Abdallah Al Salem, Kuwait

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Yokoyama, Shozo; Zhang, Huan; Radlwimmer, F. Bernhard; Blow, Nathan S. (1999). "Coelacanths, Coelacanth Pictures, Coelacanth Facts – National Geographic". Proceedings of the National Academy of Sciences. 96 (11): 6279–84. Bibcode:1999pnas...96.6279y. doi:10.1073/pnas.96.11.6279. PMC 26872. PMID 10339578. Pristupljeno 30. 10. 2015.
  2. ^ Agassiz, L. 1839. Recherches sur les poissons fossiles II. Petitpierre, Neuchâtel.
  3. ^ Holder, Mark T.; Erdmann, Mark V.; Wilcox, Thomas P.; Caldwell, Roy L.; Hillis, David M. (1999). "Two Living Species of Coelacanths?". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 96 (22): 12616–20. Bibcode:1999PNAS...9612616H. doi:10.1073/pnas.96.22.12616. JSTOR 49396. PMC 23015. PMID 10535971.
  4. ^ a b Butler, Carolyn (mart 2011). "Living Fossil Fish". National Geographic: 86–93.
  5. ^ a b c d Smith, J. L. B. (1956). Old Fourlegs: the Story of the Coelacanth. Longmans Green.[potrebna stranica]
  6. ^ Lavett Smith, C.; Rand, Charles S.; Schaeffer, Bobb; Atz, James W. (1975). "Latimeria, the Living Coelacanth, is Ovoviviparous". Science. 190 (4219): 1105–6. Bibcode:1975Sci...190.1105L. doi:10.1126/science.190.4219.1105. S2CID 83943031.
  7. ^ a b c d e f Forey, Peter L (1998). History of the Coelacanth Fishes. London: Chapman & Hall. ISBN 978-0-412-78480-4.[potrebna stranica]
  8. ^ a b Johanson, Z.; Long, J. A; Talent, J. A; Janvier, P.; Warren, J. W (2006). "Oldest coelacanth, from the Early Devonian of Australia". Biology Letters. 2 (3): 443–6. doi:10.1098/rsbl.2006.0470. PMC 1686207. PMID 17148426.
  9. ^ a b Friedman, Matt; Coates, Michael I.; Anderson, Philip (2007). "First discovery of a primitive coelacanth fin fills a major gap in the evolution of lobed fins and limbs". Evolution & Development. 9 (4): 329–37. doi:10.1111/j.1525-142X.2007.00169.x. PMID 17651357. S2CID 23069133.
  10. ^ a b Friedman, Matt; Coates, Michael I. (2006). "A newly recognized fossil coelacanth highlights the early morphological diversification of the clade". Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 273 (1583): 245–50. doi:10.1098/rspb.2005.3316. JSTOR 25223279. PMC 1560029. PMID 16555794.
  11. ^ a b Wendruff, Andrew J.; Wilson, Mark V. H. (2012). "A fork-tailed coelacanth, Rebellatrix divaricerca, gen. Et sp. Nov. (Actinistia, Rebellatricidae, fam. Nov.), from the Lower Triassic of Western Canada". Journal of Vertebrate Paleontology. 32 (3): 499–511. doi:10.1080/02724634.2012.657317. S2CID 85826893.
  12. ^ "The Coelancanth | Actforlibraries.org". actforlibraries.org. Pristupljeno 30. 10. 2015.
  13. ^ "Smithsonian Institution – The Coelacanth: More Living than Fossil". vertebrates.si.edu. Pristupljeno 30. 10. 2015.
  14. ^ "Coelacanth – Deep Sea Creatures on Sea and Sky". seasky.org. Pristupljeno 27. 10. 2015.
  15. ^ Meyer, Axel (1995). "Molecular evidence on the origin of tetrapods and the relationships of the coelacanth". Trends in Ecology & Evolution (Submitted manuscript). 10 (3): 111–116. doi:10.1016/s0169-5347(00)89004-7. PMID 21236972.
  16. ^ Venter, P.; Timm, P.; Gunn, G.; le Roux, E.; Serfontein, C. (2000). "Discovery of a viable population of coelacanths (Latimeria chalumnae Smith, 1939) at Sodwana Bay, South Africa". South African Journal of Science. 96 (11/12): 567–568.
  17. ^ Fraser, Michael D.; Henderson, Bruce A.S.; Carstens, Pieter B.; Fraser, Alan D.; Henderson, Benjamin S.; Dukes, Marc D.; Bruton, Michael N. (26. 3. 2020). "Live coelacanth discovered off the KwaZulu-Natal South Coast, South Africa". South African Journal of Science. 116 (3/4 March/April 2020). doi:10.17159/sajs.2020/7806.
  18. ^ "Prehistoric fish offers rare glimpse of hidden sea life – Coelacanth (1953)". Abilene Reporter-News. 23. 2. 1953. str. 25. Pristupljeno 18. 6. 2017.
  19. ^ "70-million-year-old fish dissected – Coaelacanth (1975)". Redlands Daily Facts. 28. 5. 1975. str. 6. Pristupljeno 18. 6. 2017.
  20. ^ Pouyaud, Laurent; Wirjoatmodjo, Soetikno; Rachmatika, Ike; Tjakrawidjaja, Agus; Hadiaty, Renny; Hadie, Wartono (1999). "Une nouvelle espèce de cœlacanthe. Preuves génétiques et morphologiques" [A new species of coelacanth. Genetic and morphologic proof]. Comptes Rendus de l'Académie des Sciences (jezik: francuski). 322 (4): 261–7. Bibcode:1999CRASG.322..261P. doi:10.1016/S0764-4469(99)80061-4. PMID 10216801.
  21. ^ Erdmann, Mark V.; Caldwell, Roy L.; Moosa, M. Kasim (1998). "Indonesian 'king of the sea' discovered". Nature. 395 (6700): 335. Bibcode:1998Natur.395..335E. doi:10.1038/26376. S2CID 204997216.
  22. ^ Holden, Constance (30. 3. 1999). "Dispute Over a Legendary Fish". Science. 284 (5411): 22–3. doi:10.1126/science.284.5411.22b. PMID 10215525. S2CID 5441807.
  23. ^ Gee, Henry (1. 10. 1998). "Coelacanth discovery in Indonesia". Nature. doi:10.1038/news981001-1.
  24. ^ "The Discovery". University of California Museum of Paleontology.
  25. ^ Nelson, Joseph S. (2006). Fishes of the World. Hoboken, New Jersey: John Wiley. str. 461. ISBN 978-0-471-75644-6.
  26. ^ "Coelacanths, Coelacanth Pictures, Coelacanth Facts – National Geographic". National Geographic. 10. 5. 2011. Pristupljeno 28. 10. 2015.
  27. ^ "Coelacanths may live nearly a century, five times longer than researchers expected". Eurekalert. 17. 6. 2021. Pristupljeno 17. 6. 2021.
  28. ^ Mahé, Kélig; Ernande, Bruno; Herbin, Marc (17. 6. 2021). "New scale analyses reveal centenarian African coelacanths". Current Biology. Cell Press. 31 (16): 3621–3628.e4. doi:10.1016/j.cub.2021.05.054. ISSN 0960-9822. PMID 34143958 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  29. ^ "Coelacanths live for as long as people". The Economist. 19. 6. 2021. Pristupljeno 19. 8. 2021.
  30. ^ Fricke, Hans; Reinicke, Olaf; Hofer, Heribert; Nachtigall, Werner (1987). "Locomotion of the coelacanth Latimeria chalumnae in its natural environment". Nature. 329 (6137): 331–3. Bibcode:1987Natur.329..331F. doi:10.1038/329331a0. S2CID 4353395.
  31. ^ Sherman, Vincent R. (2016). "A comparative study of piscine defense: The scales of Arapaima gigas, Latimeria chalumnae and Atractosteus spatula". Journal of the Mechanical Behavior of Biomedical Materials. 73: 1–16. doi:10.1016/j.jmbbm.2016.10.001. PMID 27816416.
  32. ^ Yokoyama, Shozo; Zhang, Huan; Radlwimmer, F. Bernhard; Blow, Nathan S. (1999). "Adaptive Evolution of Color Vision of the Comoran Coelacanth (Latimeria chalumnae)". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 96 (11): 6279–84. Bibcode:1999pnas...96.6279y. doi:10.1073/pnas.96.11.6279. JSTOR 47861. PMC 26872. PMID 10339578.
  33. ^ a b Fritzsch, B. (1987). "Inner ear of the coelacanth fish Latimeria has tetrapod affinities". Nature. 327 (6118): 153–4. Bibcode:1987Natur.327..153F. doi:10.1038/327153a0. PMID 22567677. S2CID 4307982.
  34. ^ "What do we know about the coelacanths – Science in Africa". Arhivirano s originala, 21. 9. 2013.
  35. ^ Clack, Jennifer A. (27. 6. 2012). Gaining Ground, Second Edition: The Origin and Evolution of Tetrapods. Indiana University Press. ISBN 978-0-253-00537-3 – preko Google Books.
  36. ^ Smith, H. W. (24. 10. 2018). From fish to philosopher. Рипол Классик. ISBN 9785873926930 – preko Google Books.
  37. ^ Forey, Peter (30. 11. 1997). History of the Coelacanth Fishes. Springer Science & Business Media. ISBN 978-0-412-78480-4 – preko Google Books.
  38. ^ a b Amemiya, Chris T.; Alföldi, Jessica; Lee, Alison P.; Fan, Shaohua; Philippe, Hervé; MacCallum, Iain; Braasch, Ingo; Manousaki, Tereza; Schneider, Igor; et al. (18. 4. 2013). "The African coelacanth genome provides insights into tetrapod evolution". Nature. 496 (7445): 311–6. Bibcode:2013Natur.496..311A. doi:10.1038/nature12027. PMC 3633110. PMID 23598338.
  39. ^ Northcutt, R. Glenn (1986). "Lungfish neural characters and their bearing on sarcopterygian phylogeny" (PDF). Journal of Morphology. 190: 277–297. doi:10.1002/jmor.1051900418. hdl:2027.42/50281. S2CID 35473487.
  40. ^ Stromberg, Joseph. "DNA Sequencing Reveals that Coelacanths Weren't the Missing Link Between Sea and Land".
  41. ^ Naville, Magali; Chalopin, Domitille; Volff, Jean-Nicolas (2014). "Interspecies Insertion Polymorphism Analysis Reveals Recent Activity of Transposable Elements in Extant Coelacanths". PLOS ONE. 9 (12): e114382. Bibcode:2014PLoSO...9k4382N. doi:10.1371/journal.pone.0114382. PMC 4255032. PMID 25470617.
  42. ^ a b c d e Toriño, Pablo; Soto, Matías; Perea, Daniel (25. 2. 2021). "A comprehensive phylogenetic analysis of coelacanth fishes (Sarcopterygii, Actinistia) with comments on the composition of the Mawsoniidae and Latimeriidae: evaluating old and new methodological challenges and constraints". Historical Biology. 33 (12): 3423–3443. doi:10.1080/08912963.2020.1867982. ISSN 0891-2963. S2CID 233942585.
  43. ^ Lu, Jing; Giles, Sam; Friedman, Matt; Zhu, Min (5. 12. 2017). "A new stem sarcopterygian illuminates patterns of character evolution in early bony fishes". Nature Communications (jezik: engleski). 8 (1): 1932. Bibcode:2017NatCo...8.1932L. doi:10.1038/s41467-017-01801-z. ISSN 2041-1723. PMC 5715141. PMID 29203766.
  44. ^ Friedman, Matt (10. 8. 2007). "Styloichthys as the oldest coelacanth: implications for early osteichthyan interrelationships" (PDF). Journal of Systematic Palaeontology. 5 (3): 289–343. doi:10.1017/S1477201907002052. S2CID 83712134. Pristupljeno 28. 12. 2007. [mrtav link]
  45. ^ a b Cavin, L.; Buffetaut, E.; Dutour, Y.; Garcia, G.; Le Loeuff, J.; Méchin, A.; Méchin, P.; Tong, H.; Tortosa, T.; Turini, E.; Valentin, X. (2020). "The last known freshwater coelacanths: New Late Cretaceous mawsoniids remains (Osteichthyes: Actinistia) from Southern France". PLOS ONE. 15 (6): e0234183. Bibcode:2020PLoSO..1534183C. doi:10.1371/journal.pone.0234183. PMC 7274394. PMID 32502171.
  46. ^ Cavin, Lionel; Cupello, Camila; Yabumoto, Yoshitaka; Léo, Fragoso; Deersi, Uthumporn; Brito, Paul M. (2019). "Phylogeny and evolutionary history of mawsoniid coelacanths" (PDF). Bulletin of the Kitakyushu Museum of Natural History and Human History, Series A. 17: 3–13.
  47. ^ Cavin, Lionel; Piuz, André; Ferrante, Christophe; Guinot, Guillaume (3. 6. 2021). "Giant Mesozoic coelacanths (Osteichthyes, Actinistia) reveal high body size disparity decoupled from taxic diversity". Scientific Reports (jezik: engleski). 11 (1): 11812. Bibcode:2021NatSR..1111812C. doi:10.1038/s41598-021-90962-5. ISSN 2045-2322. PMC 8175595 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 34083600 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  48. ^ a b Schwimmer, D.R.; Stewart, J.D.; Williams, G.D. (1994). "Giant fossil coelacanths of the Late Cretaceous in the eastern United States". Geology. 2 (6): 503–506. Bibcode:1994Geo....22..503S. doi:10.1130/0091-7613(1994)022<0503:GFCOTL>2.3.CO;2.
  49. ^ Gottfried, Michael D.; Rogers, Raymond R.; Rogers, K. Curry (2004). "First record of Late Cretaceous coelacanths from Madagascar". Recent Advances in the Origin and Early Radiation of Vertebrates: 687–691.
  50. ^ Dutel, H.; Maisey, J.P.; Schwimmer, D.R.; Janvier, P.; Herbin, M.; Clément, G. (2012). "The Giant Cretaceous Coelacanth (Actinistia, Sarcopterygii) Megalocoelacanthus dobiei Schwimmer, Stewart & Williams, 1994, and Its Bearing on Latimerioidei Interrelationships". PLOS ONE. 7 (11): e49911. Bibcode:2012PLoSO...749911D. doi:10.1371/journal.pone.0049911. PMC 3507921. PMID 23209614.
  51. ^ Cavin, L.; Forey, P.L.; Tong, H.; Buffetaut, E. (2005). "Latest European coelacanth shows Gondwanan affinities". Biology Letters. 1 (2): 176–177. doi:10.1098/rsbl.2004.0287. PMC 1626220. PMID 17148159.
  52. ^ Cavin, L.; Valentin, X.; Garcia, G. (2016). "A new mawsoniid coelacanth (Actinistia) from the Upper Cretaceous of Southern France". Cretaceous Research. 62: 65–73. doi:10.1016/j.cretres.2016.02.002.
  53. ^ Brito, P.M.; Martill, D.M.; Eaves, I.; Smith, R.E.; Cooper, S.L.A. (2021). "A marine Late Cretaceous (Maastrichtian) coelacanth from North Africa". Cretaceous Research. 122: 104768. doi:10.1016/j.cretres.2021.104768. S2CID 233551515.
  54. ^ Ørvig, Tor (1. 6. 1986). "A vertebrate bone from the Swedish Paleocene". Geologiska Föreningen i Stockholm Förhandlingar. 108 (2): 139–141. doi:10.1080/11035898609452636. ISSN 0016-786X.
  55. ^ Casane, Didier; Laurenti, Patrick (2013). "Why coelacanths are not 'living fossils'". BioEssays. 35 (4): 332–8. doi:10.1002/bies.201200145. PMID 23382020. S2CID 2751255.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Celakant&oldid=3544388"