Tomazinijeva žućica
| Tomazinijeva žućica Chamaecytisus tommasinii | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Tracheophyta |
| Razred | Magnoliopsida |
| Red | Fabales |
| Porodica | Fabaceae (Papilionaceae) |
| Rod | Chamaecytisus |
| Vrsta | C. tommasinii Vis., G. Beck, non Willd |
Tomazinijeva žućica (lat. Chamaecytisus tommasinii – sinonimi: Cytisus tommasinii Vis., C. pauciflorus G. Beck, non Willd., C. capitatus Jacq. var. pauciflorus Ebel) – je biljka iz porodice Fabaceae (Papipionaceae): mahunarke.[1]
Opis[uredi | uredi izvor]
Tommasinijeva žućica je listopadni grmić, iako listovi preko zime djelomično otpadaju, Visoka je 40-50 (-70) cm, sa uspravnim ili uzdignutim žutim, tankim grančicama. Pupovi su naizmjeniči, dugi 2–3 mm, a dlakavi. Pokriveni su malim brojem ljuspi. Izdanci su pokriveni kratkim poleglim dlačicama. Listovi su trodijelni, sa dugom, dlakavom peteljkom. Oblik listića široko varira, a mogu biti elipsoidni iii izduzeno-jajoliki. Dugi su 10–20 mm, a široko 5–9 mm. Gornja strana plojke je gola, a naličje i rubovi dlakavi.
Cvjeta u. Cvjetovi su dugi 15–18 mm, na kratkoj peteljci ili sjedeći. Poviše ih [3-6 (-17)] formiraju vršnu glavicu. Čašica je dlakava, a gornja usna joj ima samo 2 kratka zupca, donja - 3. Mahune su duge 20-23 (-25) mm, a široke 5–6 mm. Crnkaste su i gusto pokrivene bijelim poleglim dlačicama.
Smeđe jjemenke su duge 2-2,5 mm duge, a široke 2 mm: gole su i sjajne, a imaju mesnati privjesak. Razmnožava se sjemenom i vegetativno.
Opisan je takson: var. keraunius Maly K., čiji su primjerci nađeni na brojnim lokalitetima u široj okolini Sarajeva (Pale, Koran, Stambulčić, Romanija, Podvitez i dr.), na nadmorskim visinama oko 840–1200 m.
Cvjeta u maju i junu. Ima višecvjetnu i nflorescenciju od [(5-) 13 (-17) cvjetova. Središte krunice je dugo 14–20 mm dugo, limunski žuto, spolja manje-više poleglo i dlakavo; latice i i krila du sumpornožuti. Čašice su stršeće i dakave. Donja usna je nerazdijeljena ili trozuba, duga 9–12 mm.
Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Ova biljka načešće raste na otvorenim površinama - livadama i kamenjarama, na rubovima šuma i šumaraka, na nadmorskim visinama do preko 1.000 m
Endem je Jugoistočnih Dinarida.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.