Crkva Uznesenja Marijina (Olovo)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Crkva Uznesenja Marijina
Svetište Majke Božje, Olovo.jpg
Osnovne informacije
Lokacija Olovo
Religija Katoličanstvo
Država Bosna i Hercegovina
Oznaka baštine Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine
Arhitektonski opis
Arhitekt(i) K. Pařik
Arhitektonski tip Crkva
Smjer fasade sjever-jug
Specifikacije
Dužina 29,11m.
Širina 16,95m.
Toranj/-evi 1
Materijali grubo tesani kamen

Crkva Uznesenja Marijina je katolička crkva u Olovu, Vrhbosanska nadbiskupija, poznatija kao marijansko hodočasničko svetište.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26. oktobra 2010. godine, donijela je odluku: da se crkva proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.

Olovsko svetište Majke Božje spada među najveća hodočasnička mjesta na Balkanu. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca augusta, ali i u drugim prilikama.[2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Prvobitna crkva je sagrađena zajedno sa samostanom u 14. vijeku. Crkva nije bila velika (12,60 x 9,50 m). Njeni masivni zidovi bili su građeni od tesanog kamena. Iznutra je bila omalterisana i likovno dekorisana, o čemu svjedoči jedan ulomak zida pronađen u vrijeme austrougarske uprave u BiH, a koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Od stare olovske crkve očuvan je i ključ (također u Zemaljskom muzeju), koji je istodobno služio kao samokres, ako se trebalo braniti. Crkva je zapaljena u noći 1. na 2. augusta 1704. godine.[2]

Prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom ljetopisu za 10. april 1454. i glasi: "...izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo".[3]

Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika 1866. godine, sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. godine srušila. Godine 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je arhitektu Karlu Paržiku. Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi 1930-32. god. crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936, kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po nacrtu K. Pařika. Portal je obložen bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-65. sanirani su temelji crkve.[2]

U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. vijeka sa natpisom S. Maria Plumbensis, koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u Olovo. Drugu sliku, Čudotvorna slika Gospe Olovske, god. 1954. izradio je Gabrijel Jurkić jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara simbolizma i secesije, prema opisu negdašnje Olovske Gospe, koja je nestala.[2]

Nacrte vitraža i četrnaest ikona u naosu crkve izradio je u periodu od 1984. do 1986. godine hrvatski slikar Slavko Šohaj.

Crni kamen[uredi | uredi izvor]

Na ravnom prostoru ispred sadašnje Gospine crkve nalazi se crni kamen približno četvrtastog oblika, oko pola metra visine iznad zatravljene površine zemlje. Hodočasnici pale svijeće oko kamena i kada se nakupi mnogo takvih zapaljenih svijeća, toplota od mnogih plamenova istopi vosak pojedinih svijeća pa to onda bukne u jedan veliki plamen, od čega je kamen sve crnji, što inače nije njegova prirodna boja. Kamen je ustvari lijevi dovratnik glavnog ulaza u crkvu, sa istočne strane. Kako godinama vjernici nisu imali ni slike ni kipa pred kojim bi klekli i upalili svijeću, oni su to počeli činiti uz ovaj kamen. I ta praksa je zadržana do danas.[3]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]