Crvena kosa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Crvenokosa žena
Cevenokosi glumac Rupert Grint
Ogëdei Khan, sin Džingis-kana

Crvena kosa(ili đumbirasta kosa) prirodno se javlja u jednom do dva posto ljudske populacije, pojavljujući se češće (dva do šest posto) među ljudima sjeverne i sjeverozapadne Evrope ili su tamo imali pretke, a manje je učestala u ostalim populacijama. Najčešće je kod osoba homozigotnih za recesivni alel na hromosomu 16 koji stvara izmijenjenu verziju proteina MC1R.[1]

Crvena kosa varira u nijansama od duboke bordo ili svijetlobakarne ili kestenjaste, plamenonarandžaste i crvenkaste do jagodaste blond. Karakterizira je visoka razina crvenkastog pigmenta feomelanina i relativno niska razina tamnog pigmenta eumelanina, povezan je sa svijetlijim tenovima kože, svjetlijim bojama očiju, pjegavosti i osjetljivošću na ultraljubičasto svjetlo

Kulturne reakcije na crvenu kosu varirale su od podsmijeha do divljenja, a postoje mnogi uobičajeni stereotipi o crvenokosima. Izraz crvenokosa koristi se najmanje od 1510.[2]

Geografska distribucija[uredi | uredi izvor]

Sjeverna i zapadna Evropa[uredi | uredi izvor]

Crvena kosa se najčešća je u sjevernoj i zapadnim rubovima Evrope;[3] usredotočena je na populacije na Britanskim otocima, a posebno je povezan sa keltskim narodima.[3]

Irska ima najveći broj crvenokosih ljudi po glavi stanovnika na svijetu s procentom onih s crvenom kosom od oko 10%.[4]

Velika Britanija također ima visok procenat ljudi sa crvenom kosom. U Škotskoj oko 6% stanovništva ima crvenu kosu; sa najvećom koncentracijom crvenokosih na svijetu pronađenim u Edinburghu, što je u to pogledu čini glavnom svjetskom prijestolnicom.[5][6] U 1907., najveća studija o boji kose u Škotskoj, koja je analizirala preko 500.000 ljudi, utvrdila je da je procenat Škota s crvenom kosom 5,3%.[7] Studija o boji kose među regrutima iz Britanske vojske iz 1956. Godine, također je pronašla visoku ućestakost crvene kose u Walesu i škotskim pograničnim županijama Engleske.

Istočna i južna Evropa[uredi | uredi izvor]

Rimska freska prikazuje Bahusa s crvenom kosom, Boscoreale, oko 30. gogine p. n. e.

U Italiji se crvena kosa nalazi u frekvenciji od 0,57% ukupne populacije, bez varijacija u učestalosti u različitim regionima zemlje.[8] Na Sardiniji se crvena kosa nalazi u frekvenciji od 0,24%.[8] U Viktorijansko doba etnografi su smatrali udmurtske ljude uz Volgu u Rusiji „najcrvenijim muškarcima na svetu“.[9] Pokrajina oko Volge i dalje ima jedan od najvećih procenata crvenokosih ljudi.[10]

Crvena kosa se takođe susreće u jevrejskoj populaciji Aškenazija.[11] U 1903., crvenu kosu imalo je 5,6% poljskih Jevreja.[12] Druga istraživanja otkrila su da je ukupno 3,69% Jevrejki imalo crvenu kosu, ali oko 10,9% svih Židova ima crvenu bradu.[13] U evropskoj kulturi, prije 20. stoljeća, crvena kosa se često stereotipno doživljavala kao jevrejska osobina: tokom španske inkvizicije svi oni s crvenom kosom identificirani su kao Jevreji.[14] U Italiji je crvena kosa bila povezana s italijanskim Jevrejima, a Juda je u talijanskoj i španskoj umjetnosti tradicionalno prikazivan kao crvenokos.[15] Stereotip da je crvena kosa jevrejska ostaje u dijelovima istočne Evrope i Rusije.[16]

Sjeverna Afrika i Mediteran[uredi | uredi izvor]

Berberske populacije Maroka[17] i sjevernog Alžira imaju povremene crvenokose. Učestalost crvene kose posebno je značajna među Rifijanima iz Maroka i Kabilima iz Alžira,[18][19] Međutim, primetan je broj Kabila s crvenom kosom, plavim očima i svijetlom kožom. Kraljica Maroka, Lalla Salma supruga kralja Mohammed VI, ima crvenu kosu. Abd ar-Rahman I, osnivač emir iz Córdobe, također je imao crvenu kosu, a majka mu je bila kršćanska berberska robinja.

Azija[uredi | uredi izvor]

Mustafa Amini, australijski fudbaler afganistanskog porijekla
Ujgurska djevojka u Kashgaru, Kina, regija Xinjiang, sa kestenjastoplamenom kosom

U Aziji se crvena kosa može naći kod nekih naroda Arapa, Iranaca], Mongola Mongo, turakofonskih naroda, Miaoa i Hmonga

Drevni ljudski ostaci, u stanju izvrsne očuvanosti, otkriveni su u raznim dijelovima Azije. Tu spadaju poznate Tarimske mumije iz Xinjianga, Kina, od kojih su neke imale crvenu i crvenkasto-smeđu kosu.[20] Nekoliko sačuvanih uzoraka ljudske kose dobiveno je sa groblja iz gvozdenog dona u Kakasija, južni Sibir. Mnogi uzorci kose izgledaju crvene boje, a jedna lobanja sa groblja imala je očuvane crvene brkove.[21]

U kineskim izvorima, drevni Kirgizi opisani su kao svijetloputi, zeleni ili plavooki i crvenokosi ljudi sa mješavinom evropskih i istočnoazijskih karakteristika.[22]

Amerike, Okeanija i Subsaharska Afrika[uredi | uredi izvor]

Iseljavanje iz Evrope umnožilo je populaciju crvenokosih ljudi u Amerikama, Australiji, Novom Zeland i Južnoj Africi.

Biohemija i genetika[uredi | uredi izvor]

Pogled izbliza na crvenu kosu
Rimska freska žene sa crvenom kosom koja je nosila vijenac maslina iz Herkulaneuma, napravljena negde pre uništenja grada Pompeji, erupcijom Vezuva, 79. godine

Pigment feomelanin daje crvenoj kosi prepoznatljivu boju. Crvena kosa sadrži mnogo više feomelanina nego tamnijeg eumelanina.

Genetika crvene kose povezana sa receptorom melanokortina 1 (MC1R), koji se nalazi na hromosomu 16. Osamdeset posto crvenokosih ima varijantu gena MC1R.[23]

Crvena kosa povezana je sa svijetlom bojom kože, jer niske koncentracije eumelanina u tijelu kod onih s crvenom kosom uzrokovane mutacijom MC1R mogu uzrokovati oboje. Niža koncentracija melanina u koži daje prednost u tome što se u uslovima slabog osvjetljenja može stvoriti dovoljna koncentracija važnog vitamina D. Međutim, kada je UV-zračenje jako (kao u regijama blizu ekvatora), niža koncentracija melanina dovodi do nekoliko medicinskih nedostataka, kao što je veći rizik od raka kože. Gen varijante MC1R koji ljudima daje crvenu kosu općenito rezultira kožom kojoj je teško ili je nemoguće održavati ten preplanulosti. Zbog prirodne reakcije sunčanja na ultraljubičastoj svjetlosti sunca i velike količine feomelanina u koži, pjege su uobičajene, ali ne i univerzalna karakteristika crvenokosih ljudi.

Crvena kosa može nastati zbog nekoliko promjena na genu MC1R. Ako je jedna od ovih promjena prisutna na oba hromosoma, tada će osoba vjerovatno imati crvenu kosu. Ovaj ti nasljeđivanja opisana je kao autosomno recesivno. Čak i ako oba roditelja sami nemaju crvenu kosu, oboje mogu biti nositelji gena i imati crvenokoso dijete.

Genetićke studije na dizigotičnim (bratskim) blizancima pokazuju da gen MC1R nije jedini odgovoran za fenotip crvene kose; postoje neidentificirani modifikacijski geni, što čini varijaciju u genu MC1R nužnom, ali nedovoljnom za proizvodnju crvene kose.[24]

Genetika[uredi | uredi izvor]

Aleli Arg151Cys, Arg160Trp, Asp294His i Arg142His na MC1R pokazali su se recesivnim za fenotip crvene kose.[25] Gen HCL2 (koji se naziva i RHC ili RHA) na hromosomu 4 također može biti povezan sa crvenom kosom.[26][27] Postoji osam genetičkih razlika povezanih s crvenom bojom kose.[28]

Kod vrsta koje nisu primati, crvena dlaka ima različito genetičko porijeklo i mehanizme nasljeđivanja.

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Crvena kosa je najrjeđa prirodna boja kose kod ljudi. Nepreplanula koža povezana s crvenom kosom možda je bila korisna u dalekim sjevernim klimama gdje sunčeve svjetlosti nema. Studije Bodmer i Cavalli-Sforze (1976) pretpostavile su da slabija pigmentacija kože sprečava rahitis u hladnijoj klimi, podstičući viši nivo vitamina D i također omogućava osobi da zadržava toplotu bolje od nekoga s tamnijom kožom.[29] Harding et al. 2000. zaključili su da crvena kosa nije rezultat pozitivne selekcije već nedostatka negativne. Naprimjer, u Africi se bira crvena kosa jer visoki nivoi sunca štete blijedoj koži. Međutim, u sjevernoj Evropi to se ne događa, pa crvenokosi mogu postati češći kroz genetički drift.

Procjene o izvornoj pojavi danas aktivnog gena za crvenu kosu variraju od prije 20.000 do 100.000 godina.[30][31]

Studija DNK zaključila je da su neki neandertalci također imali crvenu kosu, iako se mutacija odgovorna za to razlikuje od one koja uzrokuje crvenu kosu kod modernih ljudi.[32]

Vjerovanja o temperamentu[uredi | uredi izvor]

Uobičajeno vjerovanje o crvenokosima je da imaju vatrenu narav i oštre jezike. U jednom romanu, glavni lik kaže za Anne Shirley, crvenokosu heroinu, da joj "temperament odgovara kosi", dok u "u drugoj, Holden Caulfield primjećuje da bi „Ljudi s crvenom kosom trebali se vrlo lahko naljutiti, ali Allie [njegov mrtvi brat] to nikada nije učinio a imao je vrlo crvenu kosu.“

U ranim fazama moderne medicine smatralo se da je crvena kosa znak sangviničnog temperamenta.[33]

Drugo vjerovanje je da su crvenokose vrlo seksualne; naprimjer, Jonathan Swift tretira crvenokose stereotipe u četvrtom dijelu Guliverovih putovanja, „Putovanje u zemlju Houihnhnm-a“, kada piše da: „To primjećuje se da su crvenokosi oba spola libidniji i nestašniji od ostalih, koje ipak znatno nadmašuju po snazi i aktivnosti. Swift dalje piše da „niti kosa ovog Bruta (Jahua) nije bila crvene boje (što bi mogao biti izgovor za pomalo nepravilan apetit), ali crna poput gnjide“.[34] Takvim vjerovanjima su u Cesare Lombroso i Guglielmo Ferrero, u 19. stoljeću dali oblogu naučne vjerodostojnosti i raspravama o „urođenom kriminalcu“. Zaključili su da je crvena kosa povezana sa zločinima požude i tvrdili su da je 48% „žena-kriminalaca“ bilo crvenokoso.[35]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Hair Color". thetech.org. The Tech Museum of Innovation. 26. 8. 2004. Pristupljeno 14. 1. 2017. When someone has both of their MC1R genes mutated, this conversion doesn't happen anymore and you get a buildup of pheomelanin, which results in red hair
  2. ^ "redhead, n. and adj". OED Online. Oxford University Press. juni 2011. Pristupljeno 7. 8. 2011.
  3. ^ a b Moffat, Alistair. "Celts' red hair could be attributed to the cloudy weather". Pristupljeno 31. 12. 2014.
  4. ^ Moffat, Alistair; Wilson, James (1. 5. 2011). The Scots: A Genetic Journey. ISBN 9780857900203. Pristupljeno 6. 6. 2016.
  5. ^ "Auld Reekie is world capital for ginger hair".
  6. ^ Cramb, Auslan (24. 8. 2013). "Edinburgh is surprise capital of redheaded Britain and Ireland". The Telegraph. Pristupljeno 21. 4. 2017.
  7. ^ Gray, John (1907). "Memoir on the Pigmentation Survey of Scotland". The Journal of the Royal Anthropological Institute of Great Britain and Ireland. 37: 375–401. doi:10.2307/2843323. JSTOR 2843323.
  8. ^ a b Consanguinity, Inbreeding, and Genetic Drift in Italy, Princeton University Press, 15 Feb 2013, Luigi Luca Cavalli-Sforza, Antonio Moroni, Gianna Zei, page 270
  9. ^ Fernández-Armesto, Felipe (1994). The Times guide to the peoples of Europe. London: Times Books. ISBN 978-0-7230-0624-4.
  10. ^ Harvey, Jacky Colliss (9. 6. 2015). Red: A History of the Redhead. Hachette Books. ISBN 9781603764032 – preko Google Books.
  11. ^ Abel, Ernest L. (2001). Jewish genetic disorders: a layman's guide. Jefferson, N.C: McFarland. str. 229. ISBN 978-0-7864-0941-9.
  12. ^ Elkind. Evrei Trudi Antropologitshes-kavo Amdilla, xxi., Moscow, 1903
  13. ^ Maurice Fishberg (1911). Jews, race & environment. 99. Transaction Publishers. ISBN 978-1-4128-0574-2
  14. ^ The Jewish Persona in the European Imagination: A Case of Russian Literature, By Leonid Livak, (Stanford University Press 2010).
  15. ^ Judas's Red Hair and The Jews, Journal of Jewish Art (9), 31–46, 1982, Melinnkoff R.M
  16. ^ Jewish hearts: a study of dynamic ethnicity in the United States and the Soviet Union, SUNY Press, 2001, Betty N. Hoffman, page 106
  17. ^ Stirling, John (1870–1871). "The Races of Morocco". Journal of the Anthropological Society of London. 8: clxix–clxxiii. doi:10.2307/3025183. JSTOR 3025183.
  18. ^ Coon, Carleton Stevens (1939). "The Mediterranean World". The Races of Europe. New York: The Macmillan Company. str. 480–482. OCLC 575541610. Pristupljeno 16. 6. 2013.
  19. ^ "Their pigmentation is characteristically brunet, but definite blonds occur. Black and dark brown hair run to 85 percent (85%) of the whole, while reds number 4 percent (4%)", Carleton S. Coon, The Races of Europe (1939), Greenwood Press, 1972, p. 478
  20. ^ Woog, Adam (2009). Mummies. Capstone.
  21. ^ Shishlina, N.; Pankova, S.; Sevastyanov, V.; Kuznetsova, O.; Demidenko, Yu. (2016). "Pastoralists and mobility in the Oglakhty cemetery of southern Siberia: new evidence from stable isotopes". Antiquity. Cambridge. 90 (351): 679–694. doi:10.15184/aqy.2016.92.
  22. ^ Rachel Lung (2011). Interpreters in Early Imperial China. John Benjamins Publishing Company. str. 108. ISBN 978-9027224446. Pristupljeno 15. 6. 2012.
  23. ^ Valverde P, Healy E, Jackson I, Rees JL, Thody AJ (1995). "Variants of the melanocyte-stimulating hormone receptor gene are associated with red hair and fair skin in humans". Nature Genetics. 11 (3): 328–30. doi:10.1038/ng1195-328. PMID 7581459.
  24. ^ Box NF, Wyeth JR, et al. (oktobar 1997). "Characterization of melanocyte stimulating hormone receptor variant alleles in twins with red hair". Human Molecular Genetics. 6 (11): 1891–97. doi:10.1093/hmg/6.11.1891. PMID 9302268.
  25. ^ Harding, Rosalind M.; et al. (april 2000). "Evidence for Variable Selective Pressures at MC1R". American Journal of Human Genetics. 66 (4): 1351–61. doi:10.1086/302863. PMC 1288200. PMID 10733465.
  26. ^ "HGNC Symbol Report:HCL2". Gene.ucl.ac.uk. Pristupljeno 19. 8. 2017.
  27. ^ H. Eiberg & J. Mohr (august 1987). "Major locus for red hair color linked to MNS blood groups on chromosome 4". Clinical Genetics. 32 (2): 125–28. doi:10.1111/j.1399-0004.1987.tb03339.x. PMID 3477350.
  28. ^ "Hair color gene study sheds new light on roots of redheads' locks".
  29. ^ Bodmer WF, Cavalli-Sforza LL.Genetics, evolution and man. San Francisco:WH Freeman; 1976.
  30. ^ "Nicole's hair secrets". The Daily Telegraph. London. 2. 10. 2002. Arhivirano s originala, 2. 2. 2007.
  31. ^ "Red hair genes 100,000 years old". Oxford Blueprint. 1 (11). 31. 5. 2001. Arhivirano s originala, 9. 7. 2001.
  32. ^ Culotta, Elizabeth (26. 10. 2007). "Ancient DNA Reveals Neandertals With Red Hair, Fair Complexions". Science. 318 (5850): 546–47. doi:10.1126/science.318.5850.546. PMID 17962526.
  33. ^ The Practical Magnetic Healer G. M. Brown 1899
  34. ^ Swift, Jonathan (1. 2. 1997). Gulliver's Travels into Several Remote Nations of the World. Project Gutenberg. Pristupljeno 19. 8. 2017.
  35. ^ Nicole Hahn Rafter (ed), Lombroso & Ferraro, Criminal Woman, the Prostitute, and the Normal Woman, Duke University Press, 2004, pp. 123–24.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Boje kose