Džamija sultana Ahmeda

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Džamija sultana Ahmeda
Sultan Ahmed Mosque Istanbul Turkey retouched.jpg
Osnovne informacije
Lokacija Istanbul, Turska
Geografske koordinate 41°00′19″N 28°58′37″E / 41.0053851°N 28.9768247°E / 41.0053851; 28.9768247Koordinate: 41°00′19″N 28°58′37″E / 41.0053851°N 28.9768247°E / 41.0053851; 28.9768247
Regija Islam
Arhitektonski opis
Arhitekt(i) Sedefkâr Mehmed Ağa
Arhitektonski tip džamija
Dovršeno 1616.
Specifikacije
Munare 6
Visina munare 64 m.

Ahmedija ili Džamija Sultana Ahmeda (tur.: Sultanahmet Camii) jeste turska državna džamija i znamenitost Istanbula, najvećeg turskog grada i nekadašnje prijestolnice Osmanlijskog carstva (od 1453. do 1923.). Ona je jedna od nekoliko džamija poznatih i kao Plave džamije zbog plave keramike kojom su ukrašene površine vanjskih zidova. Izgrađena je u periodu od 1609 – 1616, tokom vladavine sultana Ahmeda I. Poput ostalih džamija, sadrži grobnicu osnivača, medresu i predvorje. Ahmedija je danas jedna od glavnih turističkih atrakcija u Istanbulu.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Stara fotografija Ahmedije prije 1895. god.

Nakon ponižavajućeg mira u Zsitvatoroku kojim je porazom okončao rat Osmanlija protiv Perzije, sultan Ahmed I je odlučio napraviti veliku džamiju u Istanbulu kako bi udobrovoljio Allahu. Bila je to prva velika džamija nakon 40 godina. Za razliku od prijašnjih džamija koje su Ahmedovi prethodnici plaćali ratnim plijenom, Ahmed je zbog ratnih gubitaka bio primoran posegnuti u državnu blagajnu. Ovo je izazvalo bijes obrazovanih službenika (Alima).

Džamija se počela graditi na prestižnom mjestu negdašnje Konstantinove palače gledajući na Aja Sofiju (tada najposjećeniju džamiju u Istanbulu) i hipodrom. Veliki dio južne strane džamije se nastavlja na temelje i svodove podruma Konstantinove palače. Nekoliko palača, koje su već postojale na tom mjestu, moralo je biti kupljeno (po velikoj cijeni) i srušeno (poput palače Mehmed-paše Sokolovića).

Gradnja je započela u augustu 1609. postavljanjem kamena temeljca od strane samog sultana. On je za gradnju zadužio svog kraljevskog arhitektu Mehmed Agu, učenika i glavnog asistenta slavnog Sinana. Organizacija izgradnje je detaljno opisana u osam knjiga koje se danas nalaze u muzeju Topkapı palače. Džamija je svečano otvorena 1617. (iako su vrata bila otvorena još od 1616.) molitvom sultana u državnoj loži (hünkâr mahfil). Međutim, posljednji radovi na džamiji su dovršeni tek tokom vladavine njegovog nasljednika Mustafe I.

Odlike[uredi | uredi izvor]

Pogled na kupole i polukupole

Nacrt džamije zasniva se na dvostoljetnoj arhitektonskoj tradiciji osmanlijskih džamija i bizantskih crkvi. Ona spaja bizantske elemente obližnje Aje Sofije s tradicionalnom islamskom arhitekturom i smatra se najvećom džamijom klasičnog perioda osmanlijskog carstva (1437-1703.) [2]. Arhitekt Mehmed Aga je uspio spojiti ideje svog učitelja Sinana u neviđenu veličinu i sjaj. Međutim, u unutrašnjosti nedostaje njegove kreativnosti.

Tlocrt džamije je nepravilan jer je arhitekt morao uklopiti neravno tlo na lokaciji. Pan džamije je zasnovan na džamiji Šehzadi (1543.-1548.), prvom važnom djelu arhitekte Sinana, koja je imala isti kvadratičan plan i veliko dvorište. Ovaj hram je nadsvođen sistemom brojnih kupola i polukupola (od kojih svaku podupiru po tri eksedre), a završava velikom kupolom koja ima promjer 23,5 metra i visinu od 43 metra. Kupole podupiri veliki stubovi poput onih na Selimiji u Edirneu. Glavna fasada je gledala na hipodrom. Mehmed Paşa je bio veoma oprezan i dao ih je izgraditi izrazito masivnima, pa su ih podrugljivo prozvali “slonovim stopama”. Ipak, općenit dojam džamije na posmatrača je snažan u harmoniji stepenovanja kupola koje vode prema glavnoj centralnoj kupoli.

Fasada prostranog unutrašnjeg dvorišta je urađena poput onog na Sulejmaniji, osim dodataka minareta na uglovima ugaonih kupola. Dvorište je veliko poput same džamije i okruženo je kolonadom nadsvođenih arkada (revak). Samo monumentalni uski portal dvorišta presjeca kolonadu arkada. U sredini joj se nalazi šestostrana fontana koja izgleda malehna prema veličini dvorišta, a njena kupola ima stalaktitnu konstrukciju iznad koje je mala rebrasta kupola na visokom tamburu.

Iznad vrata na zapadnom ulazu se nalazi teški metalni lanac koji je tu stajao kako bi sultan (koji je jedini smio tu ući jašući na konju) morao sagnuti glavu pri ulasku. Ovaj simbolični lanac je osiguravao poniznost vladara u Božjoj blizini.

Unutrašnjost džamije s pogledom na mihrab (u daljini) i vladarskom ložom (desno)

Donji dijelovi unutrašnjih zidova i stubova ukrašeni su s preko 20.000 ručno izrađenih keramičkih pločica s preko 50 raznih oblika tulipana (izrađenih u Izniku (drevna Nicaea). Dok su pločice donjih nivoa tradicionalnije u dizajnu, one na gornjim galerijama su plamteće u prikazu cvijeća, voća i čempresa. Izrađene su pod budnim okom lončarskog majstora Kaşıcı Hasana i Mustafe Mersin Efendije iz Avanosa (Kapadocija). Međutim, kako je cijenu pločica sultan unaprijed dogovorio i nije se smjela mijenjati, ni kada im je tržišna vrijednost porasla, one kasnije postavljene su slabijeg kvaliteta. Boje su im izblijedile ili se promijenile (crvena u hrđavu, a zelena u tamno plavu), a glazura im je izgubila sjaj. Keramika na stražnjem balkonu je od recikliranih pločica s palače Topkapı, koja je bila oštećena u požaru 1574. godine.

Pogled na unutrašnje dekoracije središnje kupole

Više od 200 vitraža zanimljivog dizajna propuštaju prirodno svjetlo koje se spaja sa svjetlošću s lustera u obliku nojevih jaja (zbog vjerovanja kako ovaj oblik onemogućava pojavu paučine).[3]. Ukrasi su uglavnom ajeti iz Kur'ana, većinom djelo slikara Gubarija, kojeg su smatrali najvećim kaligrafom svog vremena. Podovi su prekriveni tepisima koje vjernici sami mijenjaju ako dotraju i izgube sjaj. Podovi središnje galerije su ukrašeni bogatim inkrustacijama. Središnja kupola ima 28 prozora (od kojih su 4 slijepa), a svaka polukupola ima 14, dok eksedra ima 5.

Mihrab je vješto isklesan od najboljeg mramora sa stalaktitnim nišama i dvostrukom pločom s natpisima iznad. S desna mu se nalazi bogato ukrašena “propovjedaonica” (minber), odakle imam vodi molitvu svako podne, petkom i na blagdane. On se nalazi na takvom mjsetu da se može ćuti i kada je džamija najpunija.

Kraljevski kiosk se nalazi u jugoistočnom uglu, a sastoji se od platforme, lože i dvije manje sobe za odmor koje su povezane s kraljevskom ložom (hünkâr mahfil) na gornjoj galeriji. Ona je postala sjedištem velikog vezira za vrijeme pobune janičara 1826. Ovu ložu nosi 10 stubova i ima svoj lični mihrab koji je ukrašen ružama od ćilibara i zlata[4] te sa stotinu pozlaćenih ajeta iz Kur'ana[5]

Na velikim zidnim pločama Ametli Kasım Gubarım, slavni kaligraf iz 17. vijeka, je napisao imena halife i ajete iz Kur'ana, ali su danas zamjenjeni čestim restauracijama.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Džamija sultana Ahmeda I.
  2. ^ Ahmedija (engl.)
  3. ^ Islamska ostavština na MuslimHeritage.com
  4. ^ Öz, T., "Sultan Ahmed Camii' u Vakiflar Dergisi, I, Ankara, 1938.
  5. ^ Evliya Efendi, Putopisi s putovanja po Europi i Aziji u 18. stoljeću, London, 1846. god.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Goodwin, Godfrey (maj 2003). A History of Ottoman Architecture. London: Thames & Hudson Ltd. ISBN 0-500-27429-0
  • Sheila S. Blair, Jonathan M. Bloom - The Art and Architecture of Islam, 1250–1800, Yale University Press, 1994.; ISBN 0300058888

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]