Dževad Karahasan

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Dževad Karahasan
Dževad Karahasan.jpg
Rođenje (1953-01-25) 25. januar 1953 (66 god)
Tomislavgrad, FNRJ
Zanimanje književnik, dramatičar, esejist, romanopisac
Jezik bosanski, njemački
Nacionalnost Bošnjak
Obrazovanje Univerzitet u Sarajevu, Univerzitet u Zagrebu
Period Postmodernizam
Žanr Novela
Supružnik Dragana Tomašević-Karahasan

Dževad Karahasan (rođen u Duvnu, danas Tomislavgrad 1953.) jugoslavenski i bosanskohercegovački je književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.

Biografija[uredi | uredi izvor]

U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[1]

Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[1]

Od 1993. radi kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živi i radi u Grazu i Sarajevu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan.

Djela[uredi | uredi izvor]

Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački spisatelj je fasciniran pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerovatno, romani i esejistička memoaristika.

Roman "Istočni diwan", djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku, refleksivni pasaži i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog martira, pjesnika i aforističkog mislioca. Za razliku od Selimovića u romanu "Derviš i smrt", Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. "Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristički realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovki irealna atmosfera.

Dževad Karahasan pripada kategoriji bosanskohercegovačih i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Kazalište i kritika, "Svjetlost", Sarajevo, 1980.
  • Kraljevske legende, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1980.
  • Kralju ipak ne sviđa se gluma, Sarajevo, 1983.
  • Strašno je vani, Sarajevo, 1984.
  • O jeziku i strahu, Sarajevo, 1987.
  • Model u dramaturgiji, Omladinski centar Zagreb, Zagreb, 1988.
  • Istočni diwan, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
    • Východný díwán, "Kalligram", Bratislava, 2007.
  • Misionari, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
  • Stidna žitija, "Bratstvo-Jedinstvo", Novi Sad, 1989.
  • Stid nedjeljom, "August Cesarec", Zagreb, 1991.
  • Kuća za umorne, "August Cesarec", Zagreb, 1993.
  • Dnevnik selidbe, "Duriex", Zagreb, 1993.
    • Loučení se Sarajevem, "Mladá fronta", Prag, 1995.
  • Al-Mukaffa, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1994.
  • Povučeni anđeo, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1995.
  • Šahrijarov prsten, "Bosanska riječ", Sarajevo, 1996.
  • Koncert ptica, ARBOS, Beč, 1997.
  • Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč, 2000.
  • Noćno vijeće, "Profil internacional", Zagreb, 2005.
  • Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg, 2005.
  • Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
  • Izvještaji iz tamnog vilajeta, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
  • Sjeme smrti, Sarajevo, 2012.
  • Što pepeo priča, Sarajevo, 2016.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]