Dagmar (knjiga)

Dagmar
Autor	Zlatko Topčić
Jezik	bosanski češki
Vrsta djela	roman

Dagmar je roman bosanskohercegovačkog književnika Zlatka Topčića objavljen 2013. godine. Preveden je na češki jezik (For Prague, Prag, 2017). Smatra se jednim od najznačajnijih Topčićevih djela.

Nailazi na odlične kritike čitalaca koji su djelo ocijenili kao jedno od najznačajnijih ostvarenja moderne evropske i svjetske književnosti.

Osvojio je nagradu "Fra Grgo Martić" za najbolju knjigu proze objavljenu u 2013. godini i najznačajniju bosanskohercegovačku književnu nagradu, Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u 2013. godini, čime je Zlatko Topčić postao jedan od rijetkih književnika koji je tu značajnu nagradu dobio dva puta (njegov otac Zaim Topčić je također dvostruki dobitnik). Prvi put je nagrađen za roman Košmar 1997. godine.

Priča je realizirana kroz e-mailove supruge bivšeg češkog predsjednika Václava Havela, Dagmar Veškrnove-Havlove i bh. pisca dr. Oskara Ferageta. Inače, Dagmar je svojevrstan nastavak romana Završna riječ, iako funkcionira i kao potpuno nezavisna romanska cjelina.

Radnja

Dr. Oskar Feraget šalje Havelu svoj roman „Završna riječ“ na čitanje. Nakon Havelove smrti, autor nastavlja intenzivnu e-mail prepisku s Havelovom drugom suprugom, poznatom glumicom Dagmar Veškrnovom-Havlovom i ta „veza“ vremenom dobija nove dimenzije koje završavaju iznenađujućim obratom u finalu romana.

Ovaj epistolarni roman obiluje uzbudljivim sekvencama, a u mistifikacijama, dokumentarnim i pseudodokumentarnim postupcima i persiflažama sadržana je njegova temeljna stilska vrijednost.

Likovi

• Dr. Oskar Feraget, bh. pisac
• Dagmar Veškrnová-Havlova, supruga bivšeg češkog predsjednika Václava Havela

Kritike

“	Roman Dagmar vrlo je uspjelo književno ostvarenje. Realiziran je u mailovima između bh. pisca Oskara i supruge češkog predsjednika Vaclava Havela. Romaneskno "zbivanje" započinje upoznavanjem predsjednika Havela, a dopisivanje s njegovom suprugom počinje nakon Havelove smrti. Od formalnosti, njihov razgovor poprima elemente prisnosti - kroz disput o prošlosti, o porodici, roditeljima, snovima, stvarima koje oboje muče, do razgovora o umjetnosti (književnost, gluma). Provokacijama i komentarima Oskar "tjera" Dagmar da govori o svom životu, donekle ju izaziva da govori i o odnosu sa Havelom (ali ona, ako se i desi neka riječ o njihovoj intimnosti - zastaje, zašućuje). Njihova pisma i počinju nakon što je on Havelu poslao svoj roman na čitanje, a on je nekoliko dana nakon toga umro. Dagmar čita roman, iznosi svoj sud, propituje o književnosti, čak mu se ponekad i otvoreno ruga - i to je neposredni povod komunikacije koja se kasnije razvija do potpune otvorenosti, čak i naklonosti, koja okončava u efektnom završetku romana. Ovaj epistolarni roman obiluje uzbudljivim sekvencama, a u mistifikacijama, dokmentarnim i pseudodokumentarnim postupcima i persiflažama sadržana je njegova temeljna stilska vrijednost.	”
Iz obrazloženja žirija u povodu dodjele nagrade «Fra Grgo Martić»

“	Novi život epistolarnog romana, estetski vernacular e-mail korespodencije i cyber poetike…Svijet kojeg Topčić umije majstorski literarno oživjeti.	”
Prof. dr. Vedad Spahić, "Elektronske knjige.org"

“	Knjiga ‘zavrsna.rijec@dagmar‘ je okupila i u sebe upila takoreći sve literarne žanrove. Skoro pa je možemo doživjeti kao konceptualno čudovište koje ledi krv u žilama, a već sljedećeg časa zabasa na staze dječačkog humora. Grotesknost ratne svakodnevice, odnosno razmišljanja unutar njenih okvira, grotesknost položaja glavnog aktera u izrežiranom slučaju presude za ratni zločin, prerasta u dramu koja se pred čitateljevim očima izravno i precizno odvija; kao da to nije pismo već predstava ili pak razvijanje filma dok nam pogled ide s jedne na drugu sličicu. Naposljetku se čitatelju čini da je dijelom performansa i da je odveć kasno za otići, jer bi odlazak posvjedočio manjak etičkog načela. ‘Ne tražim razumijevanje, ništa, ni od kog – samo oči, samo uši” (8), kaže, na početku, glavni akter kafkijanskog nerazmrsivog istražnog postupka, dok ”lista svoj život kao davne novine” (8), prenoseći nam upečatljivo i prustovski vjerno mirise, osjete, tragove ljubavi i sjećanja na majku, oca i početak ratovanja. Tu je već naslućivao da su za njega priredili posebno mjesto s obzirom da nije ničiji, da svakoj zaraćenoj strani pripada dijelom sebe, ali da ustvari ne pripada nikome izuzev sebi jer je svaka zaraćena strana ”duboko uronila u vijeme da pamćenje ne seže toliko” (17). Stoga je glavni okvir i definicija rata na koju se poziva narator, preuzeta od Ilije Ladina koji je ”opisao bosanski rat između naših i naših, s našima između njih” (32). Završna riječ upravo progovara o neregularnostima ratnih politika u Bosni i Hercegovini, o dejstvovanjima Armije Bosne i Hercegovine i upitnoj dodijeli ratnih priznanja i Zlatnih ljiljana. Unutar takvih ”marifetluka”, knjiga govori i o početku spisateljske karijere pisca, tadašnjeg studenta komparativne književnosti koji navodi i pokazuje sarajevsku književnu scenu tih godina i način postajanja uvaženim piscem lokalnih razmjera. Govoreći o montiranom procesu, u svoj svojoj kafkijanskoj nezgrapnosti, pisac se duhovito poigrava metatekstualnošću te unutar romana koji čitamo govori o njegovom pisanju, objavljivanju i kontekstu nastanka. Metatekstualnost je metafora za jednu vrstu samospasa: ”pročitah vam sebe, svoju odbranu – da je moj život samo jedan veliki nesporazum s ljudima” (245). Na koncu, sugestivni autobiografski diskurs se razbija navodom fikcionalnih imena glavnog aktera koji doprinose literarnoj vrijednosti štiva i postavlja pitanje gdje prestaje Umjetnost, a gdje počinje Život i obrnuto; gdje se u našim životima nalazi trag mašte, obris iluzije i fikcije, ili je to odlika samo izuzetno hrabrih? S tim u vezi je drugi dio knjige sačinjen od razmjene e-mailova sa Vaclavom Havelom, njegovom suprugom Dagmar Veškrnovom Havlovom i Dušanom Karpatsky. Ovim dijelom Topčić pokazuje kako je razmjena e-mailova jedna forma umjetnosti te da je e-mail ovom knjigom aplicirao da postane literarni žanr, kao što je to nekoć činila fotografija. Ova fikcionalna autobiografija ili autobiografska fikcija (?) prevazilazi podjelu između mašte i stvarnosti/ zbilje, između kišovskih čudovišnih faction i fiction odjeljaka, kroteći neutabanim putem ka odjeljcima svjetske književnosti. ‘Završna riječ@dagmar’ je znak da mali jezik i mala kultura znače i postoje jedino tamo gdje su literarne kukavice i epigoni, jer dapače, bez male ne bismo mogli saznati što je velika književnost i velika ideja. A velika književnost i veliki pisci, namjesto da se bore protiv vjetrenjača i da objašnjavaju literarnim kukavicama šta je istorijska činjenica, a što izmišljotina pisca, kažu: ”Zar je, uostalom, važno kako je bilo? Što se mene tiče, nije ni moralo biti ako je dovoljno dobro dočarano da zaista povjerujete u tu fusnotu” (296). I na koncu, da bi roman bio kompleksniji, no što jest dosada pokazano, njegova okvirna priča nije ništa od prethodno pobrojenoga. Okvirna priča je velika priča o Ljubavi, o svim ženama koje su ušle u naratorov život i svima onima koje je volio. I ponovo, nisu to dnevnički zapisi niti spomenari za spremiti u ladicu noćnog ormarića, već sveprožimajuća ljubav nijansirana svim bojama; ljubav koja glavnom akteru pomaže sačuvati sjećanje i pamćenje svog života, i sebe. Sjećanje naratoru ne da da umre, ne da da posustane nikada. Stoga kaže da su uspomene jedino što ima, što ga čini čovjekom, živim bićem svjesnim sebe, svoje tjelesnosti i disanja. Jer, svako je sjećanje ustvari sjećanje na ljubavi bivše i sadašnje, dozivanje i predosjećanje budućih, jednako kao što je svako pisanje ustvari pisanje o onome koga najbolje poznajemo.	”
Azra Nezirić, "Behar.hr"

“	Autor sa nevjerovatnim talentom.	”
Sandrinarr, "Goodreads"

“	Ovdje možemo govoriti o velikom piscu.	”
Gaia, "Goodreads"

Također pogledajte

• Bosanskohercegovačka književnost
• Abecedni spisak djela bosanskohercegovačkih autora