Dario Džamonja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dario Džamonja
Rođenje (1955-01-18) 18. januar 1955.
Smrt15. oktobar 2001(2001-10-15) (46 godina)

Dario Džamonja (Sarajevo, 18. januar 1955 - Sarajevo, 15. oktobar 2001) bio je bosanskohercegovački pisac, novinar i kolumnista u časopisima Slobodna BosnaOslobođenjeKolumnista, te urednik u časopisu Lica.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Dario Džamonja rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu, gdje je upisao gimnaziju. Nikada je nije završio, jer je već živio po kafanama. Bio je dijete razvedenih roditelja, radi čega ga je uvijek pratio osjećaj da nikome ne pripada sem Sarajevu. Njegov život je od samog početka bio praćen tragičnim događajima: najprije mu stric izvršava samoubistvo, potom i otac, a majka zauvijek odlazi u Holandiju. Odrastao je sa bakom i djedom u sarajevskoj ulici Jezero br. 11 (kasnije ta ulica mijenja ime u Kate Govorušić). Kada je počeo rat na području Bosne i Hercegovine, Dario ostaje u Sarajevu do 1993. godine. Nakon ranjavanja, sa porodicom odlazi u Ameriku. U Sarajevo se vraća 1998. godine. Otac je dvije kćeri - Nevene i Vesne. Također, ima dvije sestre - Martu i Mirnu.[1]

Književna djelatnost[uredi | uredi izvor]

Priče iz života su ovjekovječile čitavu njegovu prošlost, sadašnjicu i budućnost. Njegovi književni počeci sežu još u osnovnu školu, kada svojom jednostavnošću izraza ne očarava nastavnicu maternjeg jezika i dobija četiri plus. Kasnije je napisao da je baš za tu priču dobio 30.000 dinara. Dario Džamonja kao prozni pisac je katkad istančano, metaforično, surovo i realno unosio u stvarne likove, među kojima je on bio i protagonista i antagonista - do srži iskren i nerijetko dvosmislen. Dario Džamonja živio je od pisanja kolumni i vrlo kratkih novinskih komentara na teme svakodnevice. Njegov autorski rad odavao je nebrušenu, autobiografsku crtu ličnosti u kojima su mnogi čitali retke koje je napisao i o tome naglas šutjeli. Teme u njegovim pričama bile su o: samoći, pijanstvima i mahmurlucima, svom "psećem" prljavom stanu, tužnoj sudbini koja ga je uporno pratila, svome djedu i o naoko uobičajenim ljudskim životima.[1] Bio je kolumnista Slobodne Bosne (koja mu nakon izgnanstva nudi da piše o svojoj američkoj svakodnevnici), OslobođenjaKolumniste i radio je kao urednik u časopisu Lica.[2] "Priče iz moje ulice" bila je njegova prva debitantska knjižica od svega 50-ak stranica, koju je objavio 1979. godine. Zatim slijedi "Zdravstvena knjižica" 1985. godine, potom "Priručnik" 1988. godine, "These days" 1989. godine. Za svog života, objavio je 10 knjiga u kojima je uočljiva kultnost njegovog sarajevskog izraza i svjedodžbe o vremenu koje je nagrizalo svaku poru istinske nesreće kojom je odisao.[1]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  1. Priče iz moje ulice, Oslobođenje, Sarajevo, 1979.
  2. Zdravstvena knjižica, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
  3. Drugo izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
  4. Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
  5. These days, 1989.
  6. Dirty laundry, 1990.
  7. Prljavi veš, Autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
  8. Pisma iz ludnice, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
  9. Ptica na žici, Buybook, Sarajevo, 2002.; - 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
  10. Priče'' (Dario Džamonja), Pressing, Sarajevo, 2003.
  11. Lutka na koncu (Dario Džamonja), Bosanska riječ Tuzla, 2009.
  12. Ako ti jave da sam pao (Dario Džamonja), Buybook, Sarajevo 2014.

Književne nagrade[uredi | uredi izvor]

Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993. godine; Writers' Club Madison - druga nagrada za dokumentarnu književnost (eng. non-fiction) 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju Madison, 1996. godine.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c "Dario Džamonja: Ljudi i grobovi". jergovic.com. Pristupljeno 27. 1. 2020.
  2. ^ "Umro je kao pisac u Sarajevu". tacno.net. Pristupljeno 27. 1. 2020.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Priče (Dario Džamonja), IN MEMORIAM - Nadzemaljski svijet, Abdulah Sidran