Darovnica knezu Vukoslavu

Darovnica knezu Vukoslavu je dokument kojim Stjepan I Kotromanić i njegov brat Vladislav daruju kneza Vukoslava, sina ključkoga kneza Hrvatina, kao nagradu za to što se iznevjerio hrvatskom gospodinu, dakle Bribircima i prešao na njihovu stranu. Vladislav je dobio na dar dvije župe, Banicu i Vrbanju sa dva grada, Ključ i Kotor, a sam je bio obavezan vojnički pomagati bana.

Povratak kneza Vukoslava je veliki politički uspjeh Stjepana II. U Bosni više nema ″izdajica″. Razumljivo je naravno da sve poduzimaju da bi uvjerili nevjernog kneza u čvrstoću svojih obećanja.

Darovnica pred državnim svjedocima

Slično kao i u dignitariju ugarskih isprava tako se i u ovoj Stjepanovoj darovnici spominju svjedoci, kao dobri Bošnjane. To su: tepčija Radoslav s braćom, knez Dabiša s braćom, knez Dragaš, župan Krkša (također svi s braćom). Zatim se nabrajaju i „ostali svjedoci“: od Zagorja (župan Poznan), od Rame (knez Ostoja), od Uskoplja (Hrvatin Vlković), od Usore (vojvoda Vojko i Vraneš Čeprnić), ot Soli (župan Budoš, čelnik Hlap), ot Trebotia (župan Ivan), a pristav »od dvora« je Vuk Sčitković, vojvoda bosanski. Prema tome, izvanredni su podaci o pratnji bana Stjepana II i njegova brata Vladislava. Stjepan II je gospodar: Zagorja, Rame, Uskoplja, Usore, Soli i Trebotića.

Prisutno je dvanaest svjedoka, jer je knez Vukoslav zahtijevao jamstvo i najvažnijih banovih dostojanstvenika i savjetnika, dobrih ljudi, koji su kao banovi činovnici vladali bosanskim zemljama. Činjenica, nadalje, da su Stjepan II i Vladislav pristali na tako svečanu zakletvu knezu Vukoslavu upućuje na zaključak koliko je Vukoslavova „izdaja“ hrvatskoga bana Pavla, to jest „hrvatskog gospodina“ za Stjepanovu Bosnu bila važna.

Darovnica pred crkvenim svjedocima

Za samostalan položaj Stjepana II, »gospodina bosanskog« još je važnija druga darovnica istoga sadržaja knezu Vukoslavu koja je pisana u kući heretičkog odličnika gosta Radoslava! Darovnica je dragocjen dokument o odnosu braće Stjepana i Vladislava prema heretičkoj crkvi bosanskoj.

Az sveti Grgur, a zovom ban Stepan, gospodin bosnski i brat moi knez Vladislav« daju na znanje svim bosanskim zemljama da su dali »veru i dušu otca nam gospodina bana i vseh roditel naših i svoio« knezu Vukoslavu sinu ključkoga kneza Hrvatina i to: »pred dedom velikim Radoslavom i pred gostem velikim Radoslavom i pred starcem Radimirom i Žunborom i Vlkom i pred vsom crkvom i pred Bosnom da ne u naju Vukoslav sužn ni pogublenik«! Mjesto zbivanja: »I se se to ini na Moištri.

Očito je da i u javnom životu tadašnje Bosne postoji jedna »crkva«, dakle crkvena organizacija uz bosanske vladare na koju se oni, kako se po svemu smije zaključivati i oslanjaju. Ona nije i politčika snaga, jer Stepan i Vladislav naručuju kneza Vukoslava u kuću gosta Radoslava pred najvažnije predstavnike heretike crkve bosanske - velikog djeda, velikog gosta i dvojicu staraca - kako bi i oni bili nijemi svjedoci Stjepanove i Vladislavove vjere, ali ne i jamci.

Vrlo je karakteristčino da najviši predstavnici bosanske crkve ne polažu nikakvu zakletvu, ali je očigledno da Crkva bosanska u to doba nije stvarstvar nekolicine zagrijanih heretika, nego priznata crkvena organizacija.

Položaj Crkve bosanske

U duhovnom dvojstvu bosanskih vladara u XIII. i XIV. st. leži jedna od tajni njihova uspjeha. Po podacima ove isprave vladari su kod kuće čvrsto stajali uz crkvu bosansku, ali su prema vani, izvan svoje zemlje, uvijek djelovali i nastupali kao katolici. Oni se ni u kući velikog gosta Radoslava ne odriču svojih svetaca. I veliki djedovi ove heretičke crkve su dobro znali od početka XIII. st. da položaj koji su stekli pod zaštitom bosanskih vladara nisu mogli imati ni u jednoj drugoj susjednoj zemlji ili državi. Tako su bosanski vladari bez utjecaja i miješanja i, što je još važnije, suparništva visokih katoličkih prelata rješavali na svom dvoru sami svoje državne poslove, a što je najvažnije, nisu morali dijeliti vlast niti maziti različite biskupe ili opate. Dvor Stepana i Vladislava tipično je viteško svjetovno društvo, jer članovi crkve bosanske, one heretičke, nisu ulazili u državno vijeće, a bosanski biskupi bili su na sreću bosanskih vladara dosta daleko od njihovih dvorova.

Literatura

• Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
• Hamdija Kreševljaković, Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954. -Stari bosanski gradovi
• Ivo Bojanovski, Arheološki pregled 23, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1982, 140–142. -Ključ na Sani, Ključ – srednjovjekovni grad.
• Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
• Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države