Dijabetes melitus tip 1

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Tip 1 šećerne bolesti
(Diabetes mellitus tip 1)
(Insulin-ovisni dijabetes)[1]
(Mladalački diiabetes)[2]
Plavi krug, simbol dijabetesa.[3]
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10E10
ICD-9250.01
OMIM222100
DiseasesDB3649
MedlinePlus000305
eMedicinemed/546
MeSHD003922

Dijabetes tipa 1 (T1D), ranije poznat kao mladalački dijabetes, je autoimunska bolest koja nastaje kada Langerhansovi otočići (sadrže beta ćelije) u gušterači proizvode vrlo malo ili nimalo insulina.[4] Insulin je hormon potreban ćelijama za korištenje šećera u krvi za proizvodnju energije i pomaže u regulaciji normalnog nivoa glukoze u krvotoku.[2] Prije liječenja ovo u organizmu dovodi do visokog nivoa šećera u krvi.[1] Uobičajeni simptomi ovog povišenog šećera u krvi su učestalo mokrenje, pojačana žeđ, pojačana glad, gubitak težine i druge ozbiljne komplikacije.[4][8] Dodatni simptomi mogu uključivati zamagljen vid]], umor i sporo zacjeljivanje rana.[2] Simptomi se obično razvijaju u kratkom vremenskom periodu, često nekoliko sedmica.[1]

Uzrok dijabetesa tipa 1 je nepoznat,[4] ali vjeruje se da uključuje kombinaciju genetičkih i okolišnih faktora.[1] Osnovni mehanizam uključuje autoimunsko uništavanje beta-ćelija u gušterači, koje proizvode insulin .[2] Nedavne studije sugeriraju da ovo autoimunsko uništavanje otočića može biti izazvano upornim enterovirusnim infekcijama.[9] Dijabetes se dijagnosticira ispitivanjem nivoa šećera ili glikiranog hemoglobina (HbA1C) u krvi.[5][6] Dijabetes tipa 1 se može razlikovati od tipa 2 testiranjem na prisustvo autoantitijela.[5]

Ne postoji poznat način prevencije dijabetesa tipa 1.[4] Za preživljavanje je potrebno liječenje insulinom.[1] Insulinska terapija daje se obično injekcijom neposredno pod kožu, ali se može primijeniti i insulinskom pumpom.[10] Dijabeteska dijeta i vježba su važni dijelovi upravljanja.[2] Ako se ne liječi, dijabetes može uzrokovati mnoge komplikacije.[4] Komplikacije relativno brzog početka uključuju dijabetesku ketoacidozu i neketonsku hiperosmolarnu komu.[5] Dugoročne komplikacije obuhvataju i srčanu bolest, moždani udar, zatajenje bubrega, čir na stopalu i oštećenje očiju.[4] Nadalje, budući da insulin snižava nivo šećera u krvi, komplikacije mogu nastati zbog [[hipoglikemija|niske razine šećera u krvi] ] ako se uzme više insulina nego što je potrebno.[5]

Dijabetes tipa 1 čini oko 5-10% svih slučajeva dijabetesa.[7] Broj oboljelih u svijetu je nepoznat, iako se procjenjuje da oko 80.000 djece oboli od ove bolesti svake godine.[5] Unutar Sjedinjenih Država broj oboljelih procjenjuje se na jedan do tri miliona.[5][11] Stope bolesti uvelike variraju, sa otprilike jednim novim slučajeen na 100.000 godišnje u Istočnoj Aziji i Latinskoj Americi i oko 30 novih slučajeva na 100.000 godišnje u Skandinaviji i Kuvajtu .[12][13] It typically begins in children and young adults.[1]

Znaci i simptomi[uredi | uredi izvor]

Pregled najznačajnijih simptoma dijabetesa

Dijabetes tipa 1 počinje iznenada, obično u djetinjstvu ili adolescenciji.[14] Glavni znak dijabetesa tipa 1 je vrlo visoka razina šećera u krvi, koja se obično manifestira kod djece kao poliurija (pojačano mokrenje), polidipsija (pojačana žeđ) i gubitak težine.[15][16] Ponekad djeca također mogu doživjeti povećan apetit, zamagljen vid, mokrenje u krevet, ponavljajuće kožne infekcije, kandidijazu međice, razdražljivost i probleme sa uspjehom u školi.[15][16] Odrasli sa dijabetesom tipa 1 obično imaju različite simptome koji se javljaju mjesecima, a ne danima ili sedmicama.[17][16]

Produženi nedostatak insulina također može dovesti do dijabeteske ketoacidoze, koju karakterizira uporni umor, suha ili crvena koža, bol u trbuhu, mučnina ili povraćanje, zbunjenost, problemi s disanjem i miris voćnog daha.[17][18] Testovi krvi i urina otkrivaju neobično visok nivo glukoze i ketona u krvi i urinu.[19] Neliječena ketoacidoza može brzo napredovati do gubitka svijest[]i, kome i smrti.[19] Procenat djece čiji dijabetes tipa 1 počinje epizodom dijabeteske ketoacidoze uveliko varira u zavisnosti od geografskog porijekla, čak 15% u dijelovima Evrope i Sjeverne Amerike, a čak 80% u zemljama u razvoju.[19]

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Dijabetes tipa 1 je uzrokovan uništenjem β-ćelija – jedinih ćelija u organizmu koje proizvode insulin – i posljedičnim progresivnim nedostatkom insulina. Bez insulina, tijelo nije u stanju da efikasno reaguje na povećanje razine šećera u krvi i dijabetičari imaju upornu hiperglikemiju.[20] U 70-90% slučajeva, β-ćelije uništene su putem imunskog sistema, iz razloga koji nisu sasvim jasni.[20] Najbolje proučavana komponenta ovog autoimunskog odgovora su antitijela ciljana na β-ćelije koja se počinju razvijati mjesecima ili godinama prije nego što se simptomi pojave.[20] Obično će neko prvo razviti antitijela protiv insulina ili proteina GAD65, nakon čega će na kraju uslijediti antitijela protiv proteina IA-2, IA-2β, i/ ili ZNT8. Ljudi s više ovih antitijela i koji ih razviju ranije u životu imaju veći rizik od razvoja simptomskog dijabetesa tipa 1.[21] The trigger for the development of these antibodies remains unclear.[22] Iznesene su brojne teorije objašnjenja, a uzrok može uključivati genetičku podložnost, dijabetogeni okidač i/ili izloženost antigenu.[23] Preostalih 10-30% dijabetičara tipa 1 ima destrukciju β-ćelija, ali nema znakova autoimunosti; ovo se zove idiopatski dijabetes tipa 1 i njegov uzrok ostaje nejasan.[20]

Okolinski[uredi | uredi izvor]

U pokušaju da se shvati šta pokreće autoimunost β-ćelija, proučavani su različiti rizici životnog okruženja. Mnogi aspekti životne sredine i životne historije povezani su sa blagim povećanjem rizika od dijabetesa tipa 1, ali veza između svakog rizika i dijabetesa često ostaje nejasna. Rizik od dijabetesa tipa 1 je nešto veći za djecu čije su majke pretile ili starije od 35 godina ili za djecu rođenu carskim rezom.[24] Slično, povećanje tjelesne težine djeteta u prvoj godini života, ukupna težina i indeks tjelesne mase (BMI) povezani su sa blago povećanim rizikom od dijabetesa tipa 1.[24] Neke prehrambene navike su također povezane s rizikom od dijabetesa tipa 1, kao što je konzumacija kravljeg mlijeka i unos šećera u ishrani.[24] Studije na životinjama i neke velike studije na ljudima otkrile su male povezanosti između rizika od dijabetesa tipa 1 i unosa glutena ili dijetalnih vlakana; međutim, druge velike studije na ljudima nisu pronašle takvu povezanost.[24] Mnogi potencijalni okidači iz okoline istraženi su u velikim studijama na ljudima i utvrđeno je da nisu povezani s rizikom od dijabetesa tipa 1, uključujući trajanje dojenja, vrijeme uvođenja kravljeg mlijeka u prehranu, potrošnju vitamina D, nivoe aktivnog vitamina D u krvi i unos kod majke od omega-3 masnih kiselina.[24][25]

Dugogodišnja hipoteza o pokretaču iz okoline je da neka virusna infekcija u ranoj fazi života doprinosi razvoju dijabetesa tipa 1. Veliki dio ovog rada fokusiran je na enteroviruse, pri čemu su neke studije pronašle blagu povezanost s dijabetesom tipa 1, dok druge nisu otkrile nikakvu.[26] Velike studije na ljudima su tražile, ali još nisu pronašle povezanost između dijabetesa tipa 1 i raznih drugih virusnih infekcija, uključujući infekcije majke tokom trudnoća.[26] Suprotno tome, neki su pretpostavili da smanjena izloženost patogenima u razvijenom svijetu povećava rizik od autoimunskih bolesti, koje se često nazivaju higijenska hipoteza. Različite studije faktora vezanih za higijenu – uključujući gužvu u domaćinstvu, pohađanje vrtića, gustinu naseljenosti, vakcinacije u djetinjstvu, antihelmintske lijekove i upotrebu antibiotika tokom ranog života ili trudnoće – ne pokazuju povezanost s dijabetesom tipa 1.[27]

Genetički[uredi | uredi izvor]

Tip 1 dijabetesa djelomično je uzrokovana genetičkom predispozicijom, a članovi porodice dijabetičara tipa 1 imaju veći rizik da sami (de novo) razviju bolest. U opštoj populaciji, rizik od razvoja dijabetesa tipa 1 je oko 1/250. Za nekoga čiji roditelj ima dijabetes tipa 1, rizik raste na 1–9%. Ako brat ili sestra ima dijabetes tipa 1, rizik je 6–7%. Ako nečiji identični blizanac ima dijabetes tipa 1, oni imaju rizik 30–70% da ga i sami razviju.[28]

Otprilike polovina heritabilnosti bolesti je zbog varijacija u tri uklučena gena HLA klase 2 u prezentaciju antigena: HLA-DRB1, HLA -DQA1 i HLA-DQB1.[28] Obrasci varijacije povezani sa povećanim rizikom od dijabetesa tipa 1 nazivaju se HLA-DR3 i HLA-DR4-HLA-DQ8, a česti su kod ljudi evropskog porekla. Obrasci povezani sa smanjenim rizikom od dijabetesa tipa 1 su HLA-DR15-HLA-DQ6.[28] Velike asocijacijske studije na nivou genoma identificirale su desetine drugih gena povezanih s rizikom od dijabetesa tipa 1, uglavnom gene uključene u imunski sistem.[28]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Dijabetes se obično dijagnosticira analizom krvi koja pokazuje neuobičajeno visoku razinu šećera u krvi. Svjetska zdravstvena organizacija definira dijabetes kao nivo šećera u krvi na ili iznad 7,0 mmol/L (126 mg/dL) nakon gladovanja od najmanje osam sati ili nivo glukoze na ili iznad 11,1 mmol/ L (200 mg/dL) dva sata nakon oralnog testa tolerancije glukoze.[29] American Diabetes Association dodatno preporučuje dijagnozu dijabetesa za svakoga sa simptomima hiperglikemije i šećera u krvi u bilo koje vrijeme na ili iznad 11,1 mmol/L, ili glikirani hemoglobin (hemoglobin A1C) na ili iznad 48 mmol/mol.[30]

Jednom kada se postavi dijagnoza dijabetesa, dijabetes tipa 1 direrencira se od drugih tipova testom krvi na prisustvo autoantitijela koja ciljaju različite komponente beta- ćelija.[31] Najčešće dostupni testovi otkrivaju antitijela protiv dekarboksilaza glutaminske kiseline, citoplazme beta-ćelija ili insulina, od kojih je svaki cilj antitijela kod oko 80% dijabetičara tipa 1.[31] Neki zdravstveni radnici takođe imaju pristup testovima za antitijela koja ciljaju na proteine beta-ćelija IA-2 i ZnT8; ova antitijela su prisutna u oko 58%, odnosno 80% dijabetičara tipa 1.[31] Neki također testiraju na C-peptid, nusprodukt sinteze insulina. Vrlo niske razine C-peptida upućuju na dijabetes tipa 1.[31]

Upravljanje[uredi | uredi izvor]

Osnova liječenja dijabetesa tipa 1 je redovno ubrizgavanje insulina za liječenje hiperglikemije.[32] Injekcije inzulina – putem supkutana injekcija pomoću šprica ili insulinske pumpe – potrebne su više puta dnevno, prilagođavajući doze uzimajući u obzir unos hrane, nivo glukoze u krvi i fizičku aktivnost.[32] Cilj liječenja je održavanje šećera u krvi u normalnom rasponu – 80–130 mg/dL prije obroka; <180 mg/dL nakon – što je češće moguće.[33] Da bi se to postiglo, ljudi sa dijabetesom često prate nivo glukoze u krvi kod kuće. Zdravstveni radnici također mogu da prate nečiji nivo hemoglobina A1C koji odražava prosečan šećer u krvi u posljednja tri meseca.[34] Za većinu odraslih, Američko udruženje za dijabetes preporučuje cilj održavanja nivoa hemoglobina A1C ispod 7%.

Krajnji cilj je da se izbegnu dugoročne komplikacije koje utiču na nervni sistem (npr. periferna neuropatija koja dovodi do bola i/ili gubitka osećaja u ekstremitetima) i na kardiovaskularni sistem (npr. srčani udari, gubitak vida).

Postoje četiri glavna tipa insulina: brzodjelujući , kratkodjelujući , srednjeg djelovanja i dugodjelujući insulin. Insulin brzog djelovanja koristi se kao bolusna doza. Djelovanje počinje za 15 minuta, a vrhunac djelovanja za 30 do 90 minuta. Djelovanje insulina kratkog djelovanja počinje u roku od 30 minuta, s vršnim djelovanjem oko 2–4 sata. Djelovanje inzulina srednjeg djelovanja počinje u roku od jednog do dva sata s vršnim djelovanjem od četiri do 10 sati. Insulin dugog djelovanja obično se daje u isto vrijeme jednom dnevno.[35] Početak djelovanja je otprilike za 1–2 sata, s produženim djelovanjem do 24 sata. Neki insulini su biosintetski proizvodi dobijeni korištenjem tehnika genetičke rekombinacije; ranije su se koristili goveđi ili svinjski insulini, a ponekad i riblji.[36]

Osobe s dijabetesom tipa 1 uvijek moraju koristiti insulin, ali liječenje može dovesti do hipoglikemija, tj. glukoze u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L). Hipoglikemija je vrlo česta pojava kod osoba s dijabetesom, obično posljedica neusklađenosti u ravnoteži između insulina, hrane i fizičke aktivnosti. Simptomi uključuju prekomjerno znojenje, pretjeranu glad, nesvjesticu, umor, vrtoglavicu i drhtavicu.[37] Blagi slučajevi se samoliječe jedući ili pijući nešto sa visokim sadržajem šećera. Teški slučajevi mogu dovesti do gubitka svijesti i liječe se intravenskom glukozom ili injekcije s glukagonom. Neprekidni uređaji za mjerenje glukoze mogu upozoriti pacijente na prisustvo opasno visokog ili niskog nivoa šećera u krvi, ali kontinuirani mjerači glukoze i dalje imaju granicu greške.[38]

Jedini lijek koji nije inzulin odobren od Američke administraxcije za hranu i lijekove je amilin analog pramlintida, koji zamjenjuje beta-ćelijski hormon amilin. Povremeno se propisuju metformin, agonisti GLP-1 receptora, inhibitor dipeptidil peptidaze-4 ili SGLT2 inhibitor neoznačena uportreba osobama sa dijabetesom tipa 1, iako manje od 5% dijabetičara tipa 1 koristi ove lijekove.[32]

Patofiziologija[uredi | uredi izvor]

Patofiziologija dijabetesa tipa 1 označena je uništavanjem beta-ćelija u pankreasu. Individualni faktori rizika mogu imati odvojene patofiziološke procese koji uzrokuju ovo uništavanje beta ćelija. Ipak, proces koji se čini uobičajenim za većinu faktora rizika je preosjetljivost tipa IV autoimunski odgovor prema beta-ćelijama, uključujući ekspanziju autoreaktivnog CD4+ T-pomoćne ćelije i CD8+ T-ćelije, autoantitijela koje proizvode B-ćelije i aktivacija urođenog imunskog sistema.[39][40]

Nakon početka terapije insulinom, nivo insulina kod osobe može se privremeno poboljšati.[41] Vjeruje se da je to zbog promijenjene imunosti i poznato je kao "faza medenog mjeseca".[41]

Disfunkcija alfa ćelija[uredi | uredi izvor]

Početak autoimunskog dijabetesa praćen je poremećenom sposobnošću regulacije hormona glukagona,[42] koji djeluje u antagonizmu s inzulinom kako bi regulirao šećer u krvi i metabolizam. Progresivno uništavanje beta ćelija dovodi do disfunkcije u susednim alfa-ćelija koje luče glukagon, pogoršavajući odlazak od euglikemije u oba smjera; prekomjerna proizvodnja glukagona nakon jela uzrokuje oštriju hiperglikemiju, a neuspjeh da se stimulira glukagon nakon hipoglikemije sprječava glukagon posredovano spašavanje nivoa glukoze.[43]

Hiperglukagonemija[uredi | uredi izvor]

Početak dijabetesa tipa 1 prati povećanje lučenja glukagona nakon jela. Povećanja su izmjerena do 37% tokom prve godine postavljanja dijagnoze, dok su nivoi C-peptida (što ukazuje na insulin na otočićima) opao do 45%.[44] Proizvodnja insulina će nastaviti da opada kako imuni sistem uništava beta ćelije, a inzulin koji potiče od ostrva će i dalje biti zamenjen terapeutskim egzogenim insulinom. Istovremeno, postoji mjerljiva hipertrofija i hiperplazija alfa-ćelija u ranoj fazi bolesti, što dovodi do proširene mase alfa-ćelija. Ovo, zajedno sa slabim lučenjem insulina beta-ćelija, počinje da objašnjava porast nivoa glukagona koji doprinosi hiperglikemiji.[43] Neki veruju da je poremećaj regulacije glukagona primarni uzrok hiperglikemije u ranoj fazi.[45] Vodeće hipoteze o uzroku postprandijske (poslije jela) hiperglukagonemije sugeriraju da egzogena terapija insulinom nije adekvatna da zamijeni izgubljenu signalizaciju unutar otočića, alfa-ćelijama prethodno posredovanu pulsirajućom sekrecijom insulina izvedenom iz beta-ćelija.[46][47] Pod ovom radnom hipotezom intenzivna insulinska terapija je pokušala oponašati prirodne profile lučenja insulina u egzogenim insulinskim infuzijskim terapijama..[48]

Hipoglikemijsko oštećenje glukagona[uredi | uredi izvor]

Lučenje glukagona se normalno povećava nakon pada nivoa glukoze, ali normalan odgovor glukagona na hipoglikemiju je smanjen kod dijabetičara tipa 1..[49][50] Izostaje detekcija glukoze u beta-ćelijama i naknadna supresija primijenjenog insulina, što dovodi do hiperinzulinemije otočića koja inhibira oslobađanje glukagona.[49][51]

Autonomni ulazi u alfa-ćelije su mnogo važniji za stimulaciju glukagonom u umjerenim do teškim rasponima hipoglikemije, ali je autonomni odgovor prigušen na više načina. Ponavljajuća hipoglikemija dovodi do metaboličkih prilagodbi u područjima mozga koja osjećaju glukozu, pomjerajući prag za kontraregulatornu aktivaciju simpatičkog nervnog sistema na nižu koncentraciju glukoze.[51] Ovo je poznato kao hipoglikemijska nesvjesnost. Naknadna hipoglikemija je praćena oštećenjem slanja kontraregulatornih signala do otočića i kore nadbubrežnih žlijezda. Ovo objašnjava nedostatak stimulacije glukagonom i oslobađanja epinefrina koji bi normalno stimulirao i pojačao oslobađanje i proizvodnju glukoze iz jetre, spašavajući dijabetičare od teške hipoglikemije, kome i smrti. Proizvedene su brojne hipoteze u potrazi za ćelijskim mehanizmom hipoglikemijske nesvjestice, a konsenzus tek treba postići.[52] The major hypotheses are summarized in the following table:[51][52][53]

Mehanizmi nesvjesnosti o hipoglikemiji
Superkompenzacija glikogena Povećane zaliha glikogena u astrocitima mogu doprinijeti dodatnim glikozil jedinicama za metabolizam, suprotstavljajući se percepciji hipoglikemije u centralnom nervnom sistemu.
Poboljšan metabolizam glukoze Promijenjen transport glukoze i poboljšana metabolička efikasnost nakon ponavljajuće hipoglikemije ublažava oksidativni stres koji bi aktivirao simpatički odgovor.
Hipoteza o alternativnom gorivu Smanjeno oslanjanje na glukozu, dodaci laktatu iz astrocita ili ketona zadovoljavaju metaboličke zahtjeve i smanjuju stres za mozak.
Neuronska komunikacija mozga Hipotalamusna inhibitorna gama-aminobuterna kiselina (GABA) normalno se smanjuje tokom hipoglikemije, dezinhibirajući signale simpatičkog tonusa. Ponavljajuće epizode hipoglikemije dovode do povećanja bazne GABA koja se ne može normalno smanjiti tokom naknadne hipoglikemije. Inhibitorni tonus ostaje, a simpatički tonus nije povećan.

Osim toga, autoimuski dijabetes karakterizira gubitak simpatičke inervacije specifične za otočiće.[54] Ovaj gubitak predstavlja smanjenje od 80–90% simpatičkih nervnih završetka otočića, što se događa u ranoj fazi progresije bolesti i upora je tokom cijelog života pacijenta.[55] Povezan je s autoimunskim aspektom dijabetičara tipa 1 i ne javlja se kod dijabetičara tipa 2. U ranoj fazi autoimunskog događaja, nastavci aksona se aktiviraju u simpatičkim nervima otočića. Povećani BDNF i ROS koji su posljedica nsulinskih ostataka i smrti beta-ćelija stimulišu receptor neurotrofina p75 (p75NTR), koji djeluje na prezivanje aksona. Aksoni su normalno zaštićeni od rezidbe aktivacijom receptora tropomiozinskog receptors kinaze A (Trk A) pomoću NGF, koji u otočićima prvenstveno proizvode beta-ćelije. Progresivno autoimunsko uništavanje beta-ćelija, stoga, uzrokuje i aktivaciju faktora rezidbe i gubitak zaštitnih faktora simpatičkih nerava otočića. Ovaj jedinstveni oblik neuropatije je obilježje dijabetesa tipa 1 i ima ulogu u gubitku glukagona koji spašava tešku hipoglikemiju.[54]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Dijabetes tipa 1 čini oko 10-15% svih slučajeva svih tipova dijabetesa [21] ili 11–22 miliona slučajeva širom svijeta. U 2006. godini oboljelo je od 440.000 djece mlađe od 14 godina i bio je primarni uzrok dijabetesa kod onih mlađih od 15 godina.[56][21] Nešto je češći kod muškaraca nego kod žena.[28]

Procijene se uveliko razlikuju u zavisnosti od zemlje i regije. Incidencija je najveća u Skandinaviji, 30–60 novih slučajeva na 100.000 djece godišnje, srednja u SAD-u i južnoj Evropi na 10–20 slučajeva na 100.000 godišnje, a najniža u Kini, većem dijelu Azije i Južnoj Americi na 1–3 slučaja na 100.000 godišnje.[25]

U Sjedinjenim Državama, dijabetes tipa 1 i 2 je pogodio oko 208.000 mladih mlađih od 20 godina u 2015. Preko 18.000 mladih ima dijagnozu dijabetesa tipa 1 svake godine. Svake godine oko 234.051 Amerikanac umre od dijabetesa (tip I ili II) ili komplikacija povezanih s dijabetesom, a 69.071 ih ima kao primarni uzrok smrti.[57] U Australiji je kod oko milion ljudi dijagnosticiran dijabetes, a od ove brojke 130.000 ljudi ima dijagnozu dijabetesa tipa 1. Australija je na 6. mjestu u svijetu sa djecom mlađom od 14 godina. Između 2000. i 2013. godine ustanovljeno je 31.895 novih slučajeva, sa 2.323 u 2013. godini, što predstavlja stopu od 10 –13 slučajeva na 100.00 ljudi svake godine. Autohtoni Australci i stanovnici ostrva Torres Strait su manje pogođeni.[58][59]

Od 1950-ih, incidencija dijabetesa tipa 1 se postepeno povećavala širom svijeta za prosječnih 3-4% godišnje. Porast je izraženiji u zemljama koje su počele s nižom incidencom dijabetesa tipa 1.[25]

Historija[uredi | uredi izvor]

Dijabetes tipa 1 opisan je kao autoimunska bolest 1970-ih, na osnovu zapažanja da su autoantitijela protiv otočića otkrivena kod dijabetičara s drugim autoimunskim nedostacima.[60] Također je pokazano 1980-ih da imunosupresivne terapije mogu usporiti napredovanje bolesti, dodatno podržavajući ideju da je dijabetes tipa 1 autoimuni poremećaj.[61] Naziv mladalački ili juvenilni dijabetes korišten je ranije jer se često prvi put dijagnosticira u djetinjstvu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h "Causes of Diabetes". NIDDK. august 2014. Arhivirano s originala, 10. 8. 2016. Pristupljeno 31. 7. 2016.
  2. ^ a b c d e f g "Types of Diabetes". NIDDK. februar 2014. Arhivirano s originala, 16. 8. 2016. Pristupljeno 31. 7. 2016.
  3. ^ "Diabetes Blue Circle Symbol". International Diabetes Federation. 17. 3. 2006. Arhivirano s originala, 5. 8. 2007.
  4. ^ a b c d e f g h i j k "Diabetes Fact sheet N°312". WHO. novembar 2016. Arhivirano s originala, 26. 8. 2013. Pristupljeno 29. 5. 2017.
  5. ^ a b c d e f g h Chiang JL, Kirkman MS, Laffel LM, Peters AL (juli 2014). "Type 1 diabetes through the life span: a position statement of the American Diabetes Association". Diabetes Care. 37 (7): 2034–54. doi:10.2337/dc14-1140. PMC 5865481. PMID 24935775.
  6. ^ a b "Diagnosis of Diabetes and Prediabetes". NIDDK. maj 2015. Arhivirano s originala, 16. 8. 2016. Pristupljeno 31. 7. 2016.
  7. ^ a b Daneman D (mart 2006). "Type 1 diabetes". The Lancet. 367 (9513): 847–58. doi:10.1016/S0140-6736(06)68341-4. PMID 16530579. S2CID 21485081.
  8. ^ Torpy, JM (Sep 2007). "Type 1 Diabetes". JAMA. 298 (12): 1472. doi:10.1001/jama.298.12.1472. PMID 17895465.
  9. ^ Vehik, Kendra; Lynch, Kristian F.; Wong, Matthew C.; Tian, Xiangjun; Ross, Matthew C.; Gibbs, Richard A.; Ajami, Nadim J.; Petrosino, Joseph F.; Rewers, Marian; Toppari, Jorma; Ziegler, Anette G. (decembar 2019). "Prospective virome analyses in young children at increased genetic risk for type 1 diabetes". Nature Medicine (jezik: engleski). 25 (12): 1865–1872. doi:10.1038/s41591-019-0667-0. ISSN 1546-170X. PMC 6898786. PMID 31792456.
  10. ^ "Alternative Devices for Taking Insulin". NIDDK. juli 2016. Arhivirano s originala, 16. 8. 2016. Pristupljeno 31. 7. 2016.
  11. ^ "Fast Facts Data and Statistics about Diabetes". American Diabetes Association. Arhivirano s originala, 16. 12. 2015. Pristupljeno 25. 7. 2014.
  12. ^ Global report on diabetes (PDF). World Health Organization. 2016. str. 26–27. ISBN 978-92-4-156525-7. Arhivirano s originala 7. 10. 2016. Pristupljeno 31. 7. 2016.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  13. ^ Skyler, Jay (2012). Atlas of diabetes (4th izd.). New York: Springer. str. 67–68. ISBN 978-1-4614-1028-7. Arhivirano s originala, 8. 9. 2017.
  14. ^ Atkinson et al. 2020, Table 36.1.
  15. ^ a b Wolsdorf i Garvey 2016, "Type 1 Diabetes".
  16. ^ a b c Atkinson et al. 2020, "Clinical presentation".
  17. ^ a b DiMeglio, Evans-Molina i Oram 2018, str. 2449.
  18. ^ "DKA (Ketoacidosis) & Ketones". American Diabetes Association. Pristupljeno 28. 7. 2021.
  19. ^ a b c Delli i Lernmark 2016, "Signs and symptoms".
  20. ^ a b c d Katsarou et al. 2017, str. 1.
  21. ^ a b c Katsarou et al. 2017, "Epidemiology".
  22. ^ Katsarou et al. 2017, "Introduction".
  23. ^ Knip M, Veijola R, Virtanen SM, Hyöty H, Vaarala O, Akerblom HK (decembar 2005). "Environmental triggers and determinants of type 1 diabetes". Diabetes. 54 Suppl 2: S125–36. doi:10.2337/diabetes.54.suppl_2.S125. PMID 16306330.
  24. ^ a b c d e Norris, Johnson i Stene 2020, "Environmental factors".
  25. ^ a b c Norris, Johnson i Stene 2020, "Trends in epidemiology".
  26. ^ a b Norris, Johnson i Stene 2020, "Infections".
  27. ^ Norris, Johnson i Stene 2020, "The hygiene hypothesis and proxies of microbial exposures".
  28. ^ a b c d e DiMeglio, Evans-Molina i Oram 2018, str. 2450.
  29. ^ Definition and Diagnosis of Diabetes Mellitus and Intermediate Hyperglycemia (PDF). Geneva: World Health Organization. 2006. str. 1. ISBN 978-92-4-159493-6. Pristupljeno 28. 7. 2021.
  30. ^ American Diabetes Association (januar 2021). "2. Classification and diagnosis of Diabetes: Standards of Medical Care in Diabetes - 2021". Diabetes Care. American Diabetes Association. 44 (Supplement 1): S15–S33. doi:10.2337/dc21-S002. PMID 33298413.
  31. ^ a b c d Butler i Misselbrook 2020, "What is the next investigation?".
  32. ^ a b c DiMeglio, Evans-Molina i Oram 2018, str. 2453.
  33. ^ Katsarou et al. 2017, str. 11.
  34. ^ American Diabetes Association (januar 2021). "6. Glycemic Targets: Standards of Medical Care in Diabetes-2021". Diabetes Care. 44 (Supplement 1): S73–S84. doi:10.2337/dc21-S006. PMID 33298417. "Glycemic assessment"CS1 održavanje: postscript (link)
  35. ^ "Long-Acting Insulin: How It Works". Healthline. 23. 10. 2015. Pristupljeno 10. 2. 2019.
  36. ^ Wright JR (april 2002). "From ugly fish to conquer death: J J R Macleod's fish insulin research, 1922-24". The Lancet. 359 (9313): 1238–42. doi:10.1016/S0140-6736(02)08222-3. PMID 11955558. S2CID 26381227.
  37. ^ "Low Blood Glucose (Hypoglycemia) – NIDDK". nih.gov.
  38. ^ Pandit K (decembar 2012). "Continuous glucose monitoring". Indian Journal of Endocrinology and Metabolism. 16 (Suppl 2): S263–6. doi:10.4103/2230-8210.104056 (neaktivno 31. 10. 2021). PMC 3603043. PMID 23565395.CS1 održavanje: DOI nije aktivan od 2021 (link)
  39. ^ Bluestone JA, Herold K, Eisenbarth G (april 2010). "Genetics, pathogenesis and clinical interventions in type 1 diabetes". Nature. 464 (7293): 1293–300. Bibcode:2010Natur.464.1293B. doi:10.1038/nature08933. PMC 4959889. PMID 20432533.
  40. ^ Chatzigeorgiou A, Harokopos V, Mylona-Karagianni C, Tsouvalas E, Aidinis V, Kamper EF (septembar 2010). "The pattern of inflammatory/anti-inflammatory cytokines and chemokines in type 1 diabetic patients over time". Annals of Medicine. 42 (6): 426–38. doi:10.3109/07853890.2010.495951. PMID 20568978. S2CID 10243765.
  41. ^ a b Aly H, Gottlieb P (august 2009). "The honeymoon phase: intersection of metabolism and immunology". Current Opinion in Endocrinology, Diabetes and Obesity. 16 (4): 286–92. doi:10.1097/med.0b013e32832e0693. PMID 19506474. S2CID 5242656.
  42. ^ Farhy LS, McCall AL (juli 2015). "Glucagon – the new 'insulin' in the pathophysiology of diabetes". Current Opinion in Clinical Nutrition and Metabolic Care. 18 (4): 407–14. doi:10.1097/mco.0000000000000192. PMID 26049639. S2CID 19872862.
  43. ^ a b Yosten GL (februar 2018). "Alpha cell dysfunction in type 1 diabetes". Peptides. 100: 54–60. doi:10.1016/j.peptides.2017.12.001. PMID 29412832. S2CID 46878644.
  44. ^ Brown RJ, Sinaii N, Rother KI (juli 2008). "Too much glucagon, too little insulin: time course of pancreatic islet dysfunction in new-onset type 1 diabetes". Diabetes Care. 31 (7): 1403–4. doi:10.2337/dc08-0575. PMC 2453684. PMID 18594062.
  45. ^ Unger RH, Cherrington AD (januar 2012). "Glucagonocentric restructuring of diabetes: a pathophysiologic and therapeutic makeover". The Journal of Clinical Investigation. 122 (1): 4–12. doi:10.1172/JCI60016. PMC 3248306. PMID 22214853.
  46. ^ Meier JJ, Kjems LL, Veldhuis JD, Lefèbvre P, Butler PC (april 2006). "Postprandial suppression of glucagon secretion depends on intact pulsatile insulin secretion: further evidence for the intraislet insulin hypothesis". Diabetes. 55 (4): 1051–6. doi:10.2337/diabetes.55.04.06.db05-1449. PMID 16567528.
  47. ^ Cooperberg BA, Cryer PE (decembar 2009). "Beta-cell-mediated signaling predominates over direct alpha-cell signaling in the regulation of glucagon secretion in humans". Diabetes Care. 32 (12): 2275–80. doi:10.2337/dc09-0798. PMC 2782990. PMID 19729529.
  48. ^ Paolisso G, Sgambato S, Torella R, Varricchio M, Scheen A, D'Onofrio F, Lefèbvre PJ (juni 1988). "Pulsatile insulin delivery is more efficient than continuous infusion in modulating islet cell function in normal subjects and patients with type 1 diabetes". The Journal of Clinical Endocrinology and Metabolism. 66 (6): 1220–6. doi:10.1210/jcem-66-6-1220. PMID 3286673.
  49. ^ a b Banarer S, McGregor VP, Cryer PE (april 2002). "Intraislet hyperinsulinemia prevents the glucagon response to hypoglycemia despite an intact autonomic response". Diabetes. 51 (4): 958–65. doi:10.2337/diabetes.51.4.958. PMID 11916913.
  50. ^ Raju B, Cryer PE (mart 2005). "Loss of the decrement in intraislet insulin plausibly explains loss of the glucagon response to hypoglycemia in insulin-deficient diabetes: documentation of the intraislet insulin hypothesis in humans". Diabetes. 54 (3): 757–64. doi:10.2337/diabetes.54.3.757. PMID 15734853.
  51. ^ a b c Tesfaye N, Seaquist ER (novembar 2010). "Neuroendocrine responses to hypoglycemia". Annals of the New York Academy of Sciences. 1212 (1): 12–28. Bibcode:2010NYASA1212...12T. doi:10.1111/j.1749-6632.2010.05820.x. PMC 2991551. PMID 21039590.
  52. ^ a b Reno CM, Litvin M, Clark AL, Fisher SJ (mart 2013). "Defective counterregulation and hypoglycemia unawareness in diabetes: mechanisms and emerging treatments". Endocrinology and Metabolism Clinics of North America. 42 (1): 15–38. doi:10.1016/j.ecl.2012.11.005. PMC 3568263. PMID 23391237.
  53. ^ Martín-Timón I, Del Cañizo-Gómez FJ (juli 2015). "Mechanisms of hypoglycemia unawareness and implications in diabetic patients". World Journal of Diabetes. 6 (7): 912–26. doi:10.4239/wjd.v6.i7.912. PMC 4499525. PMID 26185599.
  54. ^ a b Mundinger TO, Taborsky GJ (oktobar 2016). "Early sympathetic islet neuropathy in autoimmune diabetes: lessons learned and opportunities for investigation". Diabetologia. 59 (10): 2058–67. doi:10.1007/s00125-016-4026-0. PMC 6214182. PMID 27342407.
  55. ^ Mundinger TO, Mei Q, Foulis AK, Fligner CL, Hull RL, Taborsky GJ (august 2016). "Human Type 1 Diabetes Is Characterized by an Early, Marked, Sustained, and Islet-Selective Loss of Sympathetic Nerves". Diabetes. 65 (8): 2322–30. doi:10.2337/db16-0284. PMC 4955989. PMID 27207540.
  56. ^ Aanstoot HJ, Anderson BJ, Daneman D, Danne T, Donaghue K, Kaufman F, Réa RR, Uchigata Y (oktobar 2007). "The global burden of youth diabetes: perspectives and potential". Pediatric Diabetes. 8. 8 Suppl 8 (s8): 8–9. doi:10.1111/j.1399-5448.2007.00326.x. PMID 17767619.
  57. ^ "Fast Facts" (PDF). American Diabetes Association. Arhivirano s originala (PDF), 29. 4. 2015.
  58. ^ Australian Institute of Health and Welfare (2015). "Incidence of type 1 diabetes in Australia 2000–2013". Arhivirano s originala, 7. 10. 2016. Pristupljeno 19. 10. 2016.
  59. ^ Shaw, Jonathan (2012). "diabetes: the silent pandemic and its impact on Australia" (PDF). Arhivirano (PDF) s originala, 7. 10. 2016. Pristupljeno 19. 10. 2016.
  60. ^ Bottazzo GF, Florin-Christensen A, Doniach D (novembar 1974). "Islet-cell antibodies in diabetes mellitus with autoimmune polyendocrine deficiencies". The Lancet. 2 (7892): 1279–83. doi:10.1016/s0140-6736(74)90140-8. PMID 4139522.
  61. ^ Herold KC, Vignali DA, Cooke A, Bluestone JA (april 2013). "Type 1 diabetes: translating mechanistic observations into effective clinical outcomes". Nature Reviews. Immunology. 13 (4): 243–56. doi:10.1038/nri3422. PMC 4172461. PMID 23524461.

Citatiranja[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Dijabetes_melitus_tip_1&oldid=3539323"