Diona (mitologija)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Diona
Diona na sjevernom frizu Pergamonski oltar, Muzej Pergamona, Berlin
GrupeTitani
RoditeljiUran i Geja ili Eter ili Okean i Tetija
Suprug(a)Zeus ili Uran
BraćaPers i Palant
MitologijaGrčka mitologija


U staroj grčkoj religiji i grčkoj mitologiji, Diona (/daɪˈoʊniː/; Διώνη) je proročanska boginja, Titanida[1] prvenstveno poznata iz knjige V Homerove Ilijade, gdje se brine o ranama koje je zadobila njena kći Afrodita. Diona je predstavljena ili kao Okeanida, kćer Okeana i Tetide, ili kao trinaesti Titan, kćerka Geje i Urana.

Kult[uredi | uredi izvor]

U doba Strabona, Diona je obožavana u svetom gaju blizu Lepreona na zapadnoj obali Peloponeza.[2] Također je obožavana kao supruga u Zeusovim hramovima,[3] posebno njegovom proročištu u Dodoni[4] (možda prvobitna, indoevropska supruga Zeusa). Herodot je ovo nazvao najstarijim proročištem u Grčkoj i zabilježio dva povezana izvještaja o njegovom osnivanju: svećenici u Tebi u Egiptu su mu rekli da su dvije svećenice odveli feničanski pirati, jednu u Libiju, a drugu u Dodonu i nastavili svoje ranije obrede; Dodonine sveštenice su tvrdile da su dvije crne golubice[5] odletjele u Libiju i Dodonu i naredile osnivanje proročišta Zeusu.[6] Homer[7] i Herodot obojica čine Zeusa glavnim božanstvom ovog mjesta, ali neki učenjaci smatraju da je Dodona prvobitno služila kao kultni centar boginje zemlje.

U skulpturalnom frizu Velikog oltara u Pergamu iz 2. vijeka p. n. e., Diona je upisana u vijenac neposredno iznad njenog imena i figurira u istočnoj trećini sjevernog friza, među olimpijskom porodicom Afrodite. Ovo postavljanje – što je čini potomkom Geje i Urana – je homersko i protivreči teoriji koju je iznela Erika Simon da je organizacija oltara bila hesiodska.[8] Dionino moguće pojavljivanje u istočnom zabatu Partenona[9] bi je isto tako svrstalo među djecu Geje i Urana.

Književni izvori[uredi | uredi izvor]

Mitologija o Dioni nije konzistentna u postojećim izvorima.

Homer[uredi | uredi izvor]

U V knjizi Ilijade, tokom poslednje godine Trojanskog rata, Afrodita pokušava da spasi svog sina Eneja od pobjesnilog grčkog heroja Diomeda kao što je prethodno spasila svog omiljenog Parisa od njegovog duela sa Menelajem u III knjizi. Bijesan, Diomed je ganja i zabija koplje u njenu ruku između zgloba i dlana. Irida je prati do Aresa gdje posuđuje njegove konje i vraća se na Olimp. Diona je tješi drugim primjerima bogova koje su ranili smrtnici — Aresa vezanog od Aloada i Here i Hada koje je ubio Heraklo — i napominje da Diomed rizikuje svoj život boreći se protiv bogova.

U stvari, Diomed se kasnije borio i sa Apolonom i sa Aresom, ali je doživeo duboku starost; njegova žena Egijalija je, međutim, povela druge ljubavnike i nikada mu nije dozvolila da se vrati kući u Argos nakon rata.

Diona je tada zaliječila Afroditine rane, a Zeus, opominjući je da napusti bojno polje, zove njenu kćer.

Hesiod[uredi | uredi izvor]

Diona se ne spominje u Hesiodovom tretmanu Titana, iako se ime pojavljuje u Teogoniji među njegovom spiskom Okeanida, kćeri Okeana i Tetide,[10] a prema Hesiodu, Afrodita je rođena iz pjene stvorene odsječenim genitalije Urana, kada ih je Kron bacio u more, nakon što je kastrirao Urana.[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Smith, William. Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology: "Dióne". Spottiswoode & Co. (London), 1873.
  2. ^ Strabo. Geographica, Vol. VIII.
  3. ^ Strabo. Geographica, Vol. VII.
  4. ^ Thompson, Dorothy B. Hesperia Supplements, 20 (1982), pp. 155–219. "Studies in Athenian Architecture, Sculpture and Topography: A Dove for Dione". JSTOR 1353956
  5. ^ The priest(esse)s were variously known as selloi and as peliades ("doves"). Thompson (1982).
  6. ^ Herodotus. Histories, Vol. II, 54–57.
  7. ^ Homer. Iliad, Book XVI, & Odyssey, Books XIV & XIX.
  8. ^ Simon, E. (1975). Pergamon und Hesiod. Mainz: Von Zabern. ISBN 3-8053-0083-2.
  9. ^ Carpenter, Rhys (1962). "On Restoring the East Pediment of the Parthenon". American Journal of Archaeology. 66 (3): 265–268 [p. 267]. doi:10.2307/501452. JSTOR 501452. S2CID 192955913.
  10. ^ Hesiod. Theogony, 353.
  11. ^ Hesiod, Theogony 183–200.