Dionizije iz Halikarnasa

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Lokacija Halikarnasa, Dionizijevog rodnog grada

Dionizije iz Halikarnasa (oko 60-7. godine p. n. e., grčki jezik: Διονύσιος - Dionýsios) je bio grčki historičar i učitelj retorike. Rođen je u Halikarnasu (današnji Bodrum, Turska).

Život[uredi | uredi izvor]

Dionizije je došao u Rim nakon završetka rimskih građanskih ratova. U Rimu je proveo 22 godine proučavajući latinski jezik i literaturu i pripremajući materijale za svoje buduće djelo. Za vrijeme boravke u Rimu davao je lekcije iz retorike, koja je u (ne samo) antičko doba bila važna i cijenjena vještina u političkom životu. U Rimu je imao i priliku upoznati i susretati se sa brojnim važnim ličnostima. Tačan datum njegove smrti nije poznat ali se smatra da je umro nedugo nakon 7. godine p. n. e., nakon što je objavio djelo Rimski antikviteti (Ρωμαικη Αρχαιολογια - Rhomaikè archaiología). U svom radu, Dinonizije obuhvaća period rimske historije od mitskih vremena do početka Prvog punskog rata.

Djelo[uredi | uredi izvor]

Gruzijski palimpsest iz V-VII stoljeća, vidi se novi tekst napisan preko starog

Dinonizijevo veliko djelo, Rimski antikviteti, se sastoji od dvadeset knjiga; sačuvano je prvih devet, deseta i jedanaesta knjiga su gotovo kompletne a od ostalih knjiga ostali su sačuvani samo dijelovi o Konstantinu Porfirogenetu i jedna epitoma (sažetak) otkrivena u palimpsestu (stranica svitka ili knjige čiji je prvobitni sadržaj uklonjen a zatim ispunjen novim, vidjeti primjer na slici dolje) koji je otkrio Anđelo Mai (Angelo Mai, 1782–1854, italijanski kardinal i filolog) u Milanu, Italija.

Historičar Apijan u svoje prve tri knjige kao i kolega Plutarh u djelu "Kamilov život" značajno su se oslonili na Dionizijev rad.

Očigledan je Dionizijev napor uložen u pomirenje Grka sa vladavinom Rimskom Imperijom gdje pokušava naglasiti pozitivne strane osvajača i tvrdnjama da su Rimljani zapravo potomci starih Grka. Prema Dinoniziju, historija je filozofski nauk koji se odvija kroz primjere - ovaj koncept je preuzet iz ideja grčkih retorika. Dionizije se svakako precizno oslanjao na najbolje izvore, njegov rad, kao i Livijev, su vjerovatno jedini preostali historijski radovi koji su u tolikoj mjeri koherentni i detaljni. (Ovo treba uzeti uz određene rezerve, vidjeti dio u članku o Liviju.)

Dionizije je također autor nekoliko retoričkih traktata u kojima je dokazao da je podrobno prostudirao najbolje atičke uzore:

  • Vještina retorike (zbirka eseja o teoriji retorike),
  • Raspored riječi (Περὶ συνθέσεως ὀνομάτων, Peri suntheseōs onomatōn), u kojem je obradio kombiniranje riječi u zavisnosti od oratorskog stila,
  • O imitaciji (Περὶ μιμήσεως, Peri mimēseōs), o najboljim uzorima iz nekoliko vrsta literature i način na koji ih treba imitirati,
  • Komentari o atičkim oratorima (Περὶ τῶν Ἀττικῶν ῥητόρων, Peri tōn Attikōn rhētorōn),
  • O izvrsnom Demostenovom stilu (Περὶ λεκτικῆς Δημοσθένους δεινότητος, Peri lektikēs Dēmosthenous deinotētos),
  • O Tukididovom karakteru (Περὶ Θουκιδίδου χαρακτῆρος, Peri Thoukudidēs charaktēros), detaljan ali ukupno neobjektivan rad,
  • Pisma Pompeju i Ammaeusu.

Izvod iz Rimskih antikviteta[uredi | uredi izvor]

  • Iako sam veoma protivan upuštanju u pisanje objašnjenja koja se obično daju u predgovorima, ipak se osjećam obaveznim da u uvodnoj riječi navedem nekoliko stvari koje se tiču mene lično. Čineći to, nije mi namjera da posvetim mnogo prostora sopstvenom hvalisanju, za koje znam da bi ga čitalac smatrao neukusnim, niti mi je namjera da kritikujem druge historičare kao što su učinili Anaksimen i Teopomp u uvodima svojih djela; želim samo ukazati na razloge koje su me naveli na ovaj poduhvat i navesti izvore iz kojih sam stekao saznanja o stvarima koje ću ovdje predstaviti. (Knjiga I, Uvod)

Izvori i vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • M. Egger, Denys d'Halicarnasse (1902).
  • O. Bocksch, "De fontibus Dion. Halicarnassensis" in Leipziger Studien, XVII. (1895). Cf. also J. E. Sandys, Hist. of Class. Schol. i. (1906).
  • Casper C. de Jonge, Between Grammar and Rhetoric: Dionysius of Halicarnassus on Language, Linguistics and Literature (Leiden, Brill, 2008) (Mnemosyne, Supplements, 301).
  • Rimski antikviteti, prevod na engleskom jeziku
  • 1586 Izdanje na grčkom jeziku