Diplomatija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Ujedinjeni narodi, sa sjedištem u New Yorku, su najveća međunarodna diplomatska organizacija.

Diplomatija ili diplomacija je pojam koji ima mnogobrojna značenja, ali svima je zajedničko dodirivanje sfere međunarodnih odnosa i vanjske politike. Riječ "diplomatija" potječe od grčke riječi diploma, koja je prvobitno označavala dvostruko presavijenu ispravu koja je služila kao dokaz završenog studija. Kasnija je riječ poprimila druga, šira značenja, a označavala je službene dokumente (između ostalog sporazume između vladara). Riječ diplomatie skovana je, prema nekim izvorima, u Francuskoj u 18. stoljeću, odkud se proširila i u druge evropske jezike.

Definicije[uredi | uredi izvor]

Diplomatija kao riječ koji ima nekoliko značenja:

  • sposobnost, znanje, vještina i metoda komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih situacija.
  • vođenje državnih poslova na području vanjske politike putem službenih kontakata s drugim subjektima međunarodnih odnosa.
  • cjelokupna državna struktura koja služi predstavljanju neke zemlje u svijetu i pojedinim državama, kao i održavanje službenih odnosa s drugim zemljama i međunarodnim organizacijama. Tu državnu strukturu u prvom redu čine ministarstvo vanjskh poslova te diplomatsko-konzularna predstavništva
  • profesija, karijera, struku predstavljanja države u međunarodnim odnosima kojom se bavi diplomat.

U neformalnom, odnosno u socijalnom smislu, diplomacija označava način rješavanja nesporazuma, razmirica, sukoba mirnim putem

Diplomatija kao pojam znači: Diplomatija je, prije svega, oblik državnih aktivnosti usmjerenih na odnose s drugim zemljama i međunarodnim sudionicima. Isti pojam označava i cjelokupnu državnu strukturu koja služi za predstavljanje vlastite zemlje u svijetu i za održavanje službenih odnosa s drugim subjektima međunarodnih odnosa. Sastavni su dijelovi te strukture, gotovo u svakoj zemlji, ministarstvo vanjskih poslova te diplomatsko-konzularna predstavništva.

Diplomatija u subjektivnom smislu označava sposobnost, znanje, vještinu, metodu komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih situacija. To su karakteristike koje treba posjedovati diplomat, odnosno osoba čija je profesija, karijera, odnosno struka predstavljanje države u međunarodnim odnosima. Profesija kojom se bave diplomati naziva se diplomatijom.

I na kraju, diplomatija je nauka koja proučava i podučava o relevantnim pitanjima u međunarodnim odnosima i vođenju vanjske politke. Kao nauka ona je kompilacija raznih naučnih područja prije svega politike, ali i historije, geografije, prava, ekonomije i drugih.

Diplomatsko zanimanje[uredi | uredi izvor]

Diplomatija proširuje i produbljuje prijateljske odnose, političke, privredne i kulturne, s državama saveznicama i neutralnim državama, ali i ulaže napore za promjenu odnosa onih vlada koje vode neprijateljsku politiku.

Diplomatija ima široku zadaću. Jednostavno definisano, zadaće diplomacije su: predstavljati i zastupati, štititi i obavještavati svoju zemlju, pregovarati.

Smisao predstavljanja i zastupanja čini najbitniji element. Ambasador predstavlja poglavara svoje zemlje i zastupa svoju državu pred vlastima države primateljice. On nužno i govori u ime svoje vlade. Budući da prima i prenosi saopćenja svoje vlade i budući da predstavlja službeni izvor informacija, on je stalni i sigurni posrednik u odnosima dviju država.

Diplomat je osoba koja se bavi diplomatijom. U užem smislu to je službeni predstavnik države koji ima diplomatski status (šef diplomatske misije ili član njenog diplomatskog tima, koji je upisan u diplomatsku listu). Diplomat u širem smislu riječi je pripadnik diplomatske službe i vanjskopolitičkog aparata jedne zemlje (uključujući i konzularnu službu).


Funkcija diplomatije i područja diplomatskih aktivnosti[uredi | uredi izvor]

Osnovna funkcija diplomatije je predstavljanje svoje države u inostranstvu i promovisanje njenih interesa i ciljeva. Ona je zadužena da kao instrument provodi vanjsku politiku koju utvrđuju tijela državne vlasti (predsjednik, vlada, parlament ili druga ustavom određena tijela), a putem njih grupa koja drži vlast u svojim rukama. Provođenje vanjske politike i održavanje međunarodnih odnosa s drugim subjektima (državama, međunarodnim organizacijama i sl.) podrazumijeva i razvoj specifičnih metoda (između ostalog tu spada i diplomatski protokol) te aparata koji će obavljat tu funkciju (tzv. služba vanjskih poslova). Jednostavno definisano, zadaće diplomatije su: predstavljati i zastupati, štititi i obavještavati svoju zemlju, pregovarati.

Gledajući kroz historiju, može se reći da su razvoj međunarodnih odnosa, promovisanje položaja vlastite države i sprečavanje rata najvažnije aktivnosti diplomatije. Osim tradicionalnih političkih, u diplomatske aktivnosti spadaju i ekonomski, kulturni, naučni, vojni i drugi odnosi. Savremena diplomatija, osim tradicionalnih zadaća, bavi se i problemima ljudskih prava, nezakonitih migracija, zaštite okoline, učestvuje u borbi protiv terorizma i organizovanog kriminala, bavi se promocijom i jačanjem demokratije, ali i postizanjem sveopćeg napretka (političkog, ekonomskog, kulturnog, naučnog).

Historijski razvoj[uredi | uredi izvor]

U svojoj dugoj historiji diplomatija je prolazila kroz različite promjene. Dokazi o savezima, te mirovnim i drugim sporazumima zabilježeni su na najstarijim hostorijskim spomenicima i pisanim tragovima.

Antička Grčka je, zbog svoje podijeljenosti na brojne gradove-države, bila pogodna za razvoj diplomatskih odnosa. Grčki su gradovi-države međusobno slali izaslanike u diplomatske misije koji su bili prihvaćeni i tretirani s dužnom i protokolarnom pažnjom. Rimljani su također poštovali strane izaslanke, te im davali određenu zaštitu i povlastice, ali su takav tretman tražili i za svoje izaslanike (fetiales) kod stranih vladara. Međutim, do razvoja diplomatije dolazi tek u kasnijem razdoblju Rimskog Carstva (jer su do tada svi dijelovi evropskog i mediteranskog prostora bili u sastavu Carstva, pa su se i odnosi smatrali unutrašnjim pitanjem), naročito nakon njegove podjele 395. godine na Istočno i Zapadno, odnosno u doba Bizantskog Carstva. Održavanje diplomatskih odnosa i slanje izaslanika kod drugih vladara postojalo je i između drevnih indjskih država, ali i između država poput Sirije, Egipta, Kine. Arapski vadari također šalju svoje izaslanike. Za razdoblje starog i srednje vijeka karakteristična je privremena ili ad hoc diplomatija.

Prvi pravi počeci diplomatije javljaju se tek u doba renesanse, razvojom ustanove stalne diplomatije, kada Venecija, Milano, Toskana, Firenca i drugi italijanski gradovi uvode imenovanje diplomatskih predstavnika. Tokom 15. vijeka stvara se diplomatija kao stalna državna funkicija, a ne kao dotadašnje povremeno slanje i primanje izaslanika. Stalni dipomatski predstavnici imaju jasna određena prava i dužnosti, uz utvrđenje pravila njihovog djelovnja.

Francuski kardinal Richelieu osnovao je 1626. godine prvo ministarstvo vanjskih poslova kao središnje tijelo za vođenje poslova u međunarodnim odnosima. Nakon Francuske i druge evropske države osnivaju svoja ministarstva vanjskih poslova.

"Bečki kongres", Jean-Baptiste Isabey (1819).

Za konkretnije određenje položaja i pravila uvezi s dipomatskim predstavnicima i njihovim funkcijama trebalo je čekati do 1815. godine, kada su države članice Bečkog kongresa nakon napoleonskih ratova prvi puta višestranim (multilateralnim) sporazumom utvrdile pojedina bitna pitanja.

Promjene nakon II. svjetskog rata dovodi do stvaranja savremene diplomatije, za koju je karakterističan razvoj višestrane, multilateralne diplomatije, pored tradicionalne dvostrane, bilateralne diplomacije. Tomu je pridonijelo i veliko povećanje broja subjekata međunarodnog prava (prije svega država i međunarodnih organizacija), što je dovelo do povećanja međunarodnih kontakata, ali i jačanja diplomatske službe.

Diplomatski odnosi[uredi | uredi izvor]

Diplomatski odnosi su službeni odnosi između država, odnosno drugih subjekata međunarodnih odnosa. Za postojanje diplomatskih odnosa između dviju zemalja nije neophodno da one imaju međusobno uspostavljena diplomatska predstavništva, odnosno međusobno akreditirane šefove diplomatskih predstavništva, iako se nakon uspostave predstavništva može govoriti o stalnim (redovnim) diplomatskim odnosima. Diplomatski odnosi između država i međunarodnih organizacija nazivaju se također i kvazi-diplomatskim.

U praksi postoji nekoliko podjela i naziva za pojedinu vrstu odnosa između država:

  • saveznički odnosi,
  • dobrosusjedski odnosi,
  • srdačni odnosi,
  • prijateljski odnosi,
  • dobri odnosi,
  • korektni odnosi,
  • indiferentni odnosi,
  • hladni odnosi,
  • zategnuti odnosi,
  • odnosi de facto,
  • obustavljeni odnosi,
  • prekinuti odnosi.

Diplomatsko pravo[uredi | uredi izvor]

Diplomatsko pravo je skup pravila međunarodnog prava koje se odnosni na prava i dužnosti subjekata međunarnog prava (država, međunarnodnih organizacija i dr.) uvezi diplomatskih odnosa, funkcija, privilegija i imuniteta diplomatskih predstavništva i osoblja.


Diplomatsko pravo u velikoj je većini kodificirano Bečkom konvencija o diplomatskim odnosima, koja je usvojena na Konferenciji Ujedinjenih naroda 14. aprila 1961. godine, a stupila je na snagu 24. aprila 1964. Ovom Konvencijom kodificiran je najvažniji dio do tada postojećeg običjnog međunarodno prava, uz neke nove dispozicije. Njome se regulišu prava i obveze država primateljica i država pošiljateljica u pogledu stalnih diplomatskih misija bilateralnog karaktera, imunitete i privilegije članova diplomatske misije, administrativnog i tehničkog tima.

Osim Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, valja spomenuti i Bečku konvenciju o konzularnim odnosima, usvojenu 1963. godine, a stupila je na snagu 1967. godine. Tom konvencijom regulisan je najveći dio pitanja koja su do tada bila rješavana bilateralnim sporazuma u pogledu karijernih i počasnih konzula, njihovih kancelarija, prava i obveza država primateljice i države pošiljateljice, statusa konzularnih funkcionara i konzularnih službenika.

Osim navedenih, izvori diplomatskog prava su i Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. godine, bilateralni međunarnodni ugovori, posebno običajno međunarodno pravo (na primjer ono između zemalja Latinske Amerike), ali i opće običajno međunrnodno pravo koje vrijedi za pitanja koja nisu uređena konvencijama i bilateralnim ugovorima (tu spadaju dijelovi diplomatskog protokola).

Pod diplomatskim pravom u širem smislu podrazumijevaju se i propisi nacionalnog zakonodavstva pojedine države koje uređuju funkcije vanjskog zastupanja države (kao što je to u Bosni Ustav Republike Bosne i Hercegovine te prije svega, Zakon o vanjskim poslovima).

Diplomatska misija[uredi | uredi izvor]

Diplomatska misija je službeno predstavništvo države pošiljateljice u državi primateljici, odnosno pri međunarodnoj organizaciji/konferenciji. Diplomatska misija može biti stalna ili privremena, može biti ad hoc za jedan specifičan posao ili jednu zadaću.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: