Diplomatija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ujedinjeni narodi, sa sjedištem u New Yorku, su najveća međunarodna diplomatska organizacija.
Ger van Elk, Symmetry of Diplomacy, 1975, Groninger Museum.

Diplomatija ili diplomacija obuhvata govornu ili pisanu komunikaciju predstavnika država (kao što su lideri i diplomate) s namjerom da utiču na događaje u međunarodnom sistemu.[1][2] Kao pojam ima mnogobrojna značenja, ali svima je zajedničko dodirivanje sfere međunarodnih odnosa i vanjske politike. Riječ "diplomatija" potječe od grčke riječi diploma, koja je prvobitno označavala dvostruko presavijenu ispravu koja je služila kao dokaz završenog studija. Kasnija je riječ poprimila druga, šira značenja, a označavala je službene dokumente (između ostalog sporazume između vladara). Riječ diplomatie skovana je, prema nekim izvorima, u Francuskoj u 18. vijeku, odakle se proširila i u druge evropske jezike.[3]

Definicije[uredi | uredi izvor]

Diplomatija kao riječ koji ima nekoliko značenja:

  • sposobnost, znanje, vještina i metoda komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih situacija.
  • vođenje državnih poslova na području vanjske politike putem službenih kontakata s drugim subjektima međunarodnih odnosa.
  • cjelokupna državna struktura koja služi predstavljanju neke zemlje u svijetu i pojedinim državama, kao i održavanje službenih odnosa s drugim zemljama i međunarodnim organizacijama. Tu državnu strukturu u prvom redu čine ministarstvo vanjskh poslova te diplomatsko-konzularna predstavništva
  • profesija, karijera, struku predstavljanja države u međunarodnim odnosima kojom se bavi diplomat.

U neformalnom, odnosno u socijalnom smislu, diplomacija označava način rješavanja nesporazuma, razmirica, sukoba mirnim putem

Diplomatija kao pojam znači: Diplomatija je, prije svega, oblik državnih aktivnosti usmjerenih na odnose s drugim zemljama i međunarodnim sudionicima. Isti pojam označava i cjelokupnu državnu strukturu koja služi za predstavljanje vlastite zemlje u svijetu i za održavanje službenih odnosa s drugim subjektima međunarodnih odnosa. Sastavni su dijelovi te strukture, gotovo u svakoj zemlji, ministarstvo vanjskih poslova te diplomatsko-konzularna predstavništva.

Diplomatija u subjektivnom smislu označava sposobnost, znanje, vještinu, metodu komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih situacija. To su karakteristike koje treba posjedovati diplomat, odnosno osoba čija je profesija, karijera, odnosno struka predstavljanje države u međunarodnim odnosima. Profesija kojom se bave diplomati naziva se diplomatijom.

I na kraju, diplomatija je nauka koja proučava i podučava o relevantnim pitanjima u međunarodnim odnosima i vođenju vanjske politke. Kao nauka ona je kompilacija raznih naučnih područja prije svega politike, ali i historije, geografije, prava, ekonomije i drugih.[4]

Diplomatsko zanimanje[uredi | uredi izvor]

Diplomatija proširuje i produbljuje prijateljske odnose, političke, privredne i kulturne, s državama saveznicama i neutralnim državama, ali i ulaže napore za promjenu odnosa onih vlada koje vode neprijateljsku politiku.

Diplomatija ima široku zadaću. Jednostavno definisano, zadaće diplomacije su: predstavljati i zastupati, štititi i obavještavati svoju zemlju, pregovarati.

Smisao predstavljanja i zastupanja čini najbitniji element. Ambasador predstavlja poglavara svoje zemlje i zastupa svoju državu pred vlastima države primateljice. On nužno i govori u ime svoje vlade. Budući da prima i prenosi saopćenja svoje vlade i budući da predstavlja službeni izvor informacija, on je stalni i sigurni posrednik u odnosima dviju država.

Diplomat je osoba koja se bavi diplomatijom. U užem smislu to je službeni predstavnik države koji ima diplomatski status (šef diplomatske misije ili član njenog diplomatskog tima, koji je upisan u diplomatsku listu). Diplomat u širem smislu riječi je pripadnik diplomatske službe i vanjskopolitičkog aparata jedne zemlje (uključujući i konzularnu službu).

Funkcija diplomatije i područja diplomatskih aktivnosti[uredi | uredi izvor]

Osnovna funkcija diplomatije je predstavljanje svoje države u inostranstvu i promovisanje njenih interesa i ciljeva. Ona je zadužena da kao instrument provodi vanjsku politiku koju utvrđuju tijela državne vlasti (predsjednik, vlada, parlament ili druga ustavom određena tijela), a putem njih grupa koja drži vlast u svojim rukama. Provođenje vanjske politike i održavanje međunarodnih odnosa s drugim subjektima (državama, međunarodnim organizacijama i sl.) podrazumijeva i razvoj specifičnih metoda (između ostalog tu spada i diplomatski protokol) te aparata koji će obavljat tu funkciju (tzv. služba vanjskih poslova). Jednostavno definisano, zadaće diplomatije su: predstavljati i zastupati, štititi i obavještavati svoju zemlju, pregovarati.

Gledajući kroz historiju, može se reći da su razvoj međunarodnih odnosa, promovisanje položaja vlastite države i sprečavanje rata najvažnije aktivnosti diplomatije. Osim tradicionalnih političkih, u diplomatske aktivnosti spadaju i ekonomski, kulturni, naučni, vojni i drugi odnosi. Savremena diplomatija, osim tradicionalnih zadaća, bavi se i problemima ljudskih prava, nezakonitih migracija, zaštite okoline, učestvuje u borbi protiv terorizma i organizovanog kriminala, bavi se promocijom i jačanjem demokratije, ali i postizanjem sveopćeg napretka (političkog, ekonomskog, kulturnog, naučnog).

Historijski razvoj[uredi | uredi izvor]

U svojoj dugoj historiji diplomatija je prolazila kroz različite promjene. Dokazi o savezima, te mirovnim i drugim sporazumima zabilježeni su na najstarijim hostorijskim spomenicima i pisanim tragovima.

Antička Grčka je, zbog svoje podijeljenosti na brojne gradove-države, bila pogodna za razvoj diplomatskih odnosa. Grčki su gradovi-države međusobno slali izaslanike u diplomatske misije koji su bili prihvaćeni i tretirani s dužnom i protokolarnom pažnjom. Rimljani su također poštovali strane izaslanke, te im davali određenu zaštitu i povlastice, ali su takav tretman tražili i za svoje izaslanike (fetiales) kod stranih vladara. Međutim, do razvoja diplomatije dolazi tek u kasnijem razdoblju Rimskog Carstva (jer su do tada svi dijelovi evropskog i mediteranskog prostora bili u sastavu Carstva, pa su se i odnosi smatrali unutrašnjim pitanjem), naročito nakon njegove podjele 395. godine na Istočno i Zapadno, odnosno u doba Bizantskog Carstva.[5] Održavanje diplomatskih odnosa i slanje izaslanika kod drugih vladara postojalo je i između drevnih indijskih država, ali i između država poput Sirije, Egipta, Kine. Arapski vladari također su slali svoje izaslanike. Za razdoblje starog i srednje vijeka karakteristična je privremena ili ad hoc diplomatija.

Prvi pravi počeci diplomatije javljaju se tek u doba renesanse, razvojom ustanove stalne diplomatije, kada Venecija, Milano, Toskana, Firenca i drugi italijanski gradovi uvode imenovanje diplomatskih predstavnika. Tokom 15. vijeka stvara se diplomatija kao stalna državna funkcija, a ne kao dotadašnje povremeno slanje i primanje izaslanika. Stalni dipomatski predstavnici imaju jasna određena prava i dužnosti, uz utvrđenje pravila njihovog djelovanja.

Francuski kardinal Richelieu osnovao je 1626. godine prvo ministarstvo vanjskih poslova kao središnje tijelo za vođenje poslova u međunarodnim odnosima. Nakon Francuske i druge evropske države osnivaju svoja ministarstva vanjskih poslova.

"Bečki kongres", Jean-Baptiste Isabey (1819).

Za konkretnije određenje položaja i pravila u vezi s dipomatskim predstavnicima i njihovim funkcijama trebalo je čekati do 1815. godine, kada su države članice Bečkog kongresa nakon napoleonskih ratova prvi puta višestranim (multilateralnim) sporazumom utvrdile pojedina bitna pitanja.

Promjene nakon II. svjetskog rata dovodi do stvaranja savremene diplomatije, za koju je karakterističan razvoj višestrane, multilateralne diplomatije, pored tradicionalne dvostrane, bilateralne diplomacije. Tomu je pridonijelo i veliko povećanje broja subjekata međunarodnog prava (prije svega država i međunarodnih organizacija), što je dovelo do povećanja međunarodnih kontakata, ali i jačanja diplomatske službe.

Diplomatski odnosi[uredi | uredi izvor]

Diplomatski odnosi su službeni odnosi između država, odnosno drugih subjekata međunarodnih odnosa. Za postojanje diplomatskih odnosa između dviju zemalja nije neophodno da one imaju međusobno uspostavljena diplomatska predstavništva, odnosno međusobno akreditirane šefove diplomatskih predstavništva, iako se nakon uspostave predstavništva može govoriti o stalnim (redovnim) diplomatskim odnosima. Diplomatski odnosi između država i međunarodnih organizacija nazivaju se također i kvazi-diplomatskim.

U praksi postoji nekoliko podjela i naziva za pojedinu vrstu odnosa između država:

  • saveznički odnosi,
  • dobrosusjedski odnosi,
  • srdačni odnosi,
  • prijateljski odnosi,
  • dobri odnosi,
  • korektni odnosi,
  • indiferentni odnosi,
  • hladni odnosi,
  • zategnuti odnosi,
  • odnosi de facto,
  • obustavljeni odnosi,
  • prekinuti odnosi.

Diplomatsko pravo[uredi | uredi izvor]

Diplomatsko pravo je skup pravila međunarodnog prava koje se odnosni na prava i dužnosti subjekata međunarnog prava (država, međunarnodnih organizacija i dr.) uvezi diplomatskih odnosa, funkcija, privilegija i imuniteta diplomatskih predstavništva i osoblja.

Diplomatsko pravo u velikoj je većini kodificirano Bečkom konvencija o diplomatskim odnosima, koja je usvojena na Konferenciji Ujedinjenih naroda 14. aprila 1961. godine, a stupila je na snagu 24. aprila 1964. Ovom Konvencijom kodificiran je najvažniji dio do tada postojećeg običjnog međunarodno prava, uz neke nove dispozicije. Njome se regulišu prava i obveze država primateljica i država pošiljateljica u pogledu stalnih diplomatskih misija bilateralnog karaktera, imunitete i privilegije članova diplomatske misije, administrativnog i tehničkog tima.

Osim Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, valja spomenuti i Bečku konvenciju o konzularnim odnosima, usvojenu 1963. godine, a stupila je na snagu 1967. godine. Tom konvencijom regulisan je najveći dio pitanja koja su do tada bila rješavana bilateralnim sporazuma u pogledu karijernih i počasnih konzula, njihovih kancelarija, prava i obveza država primateljice i države pošiljateljice, statusa konzularnih funkcionera i konzularnih službenika.

Osim navedenih, izvori diplomatskog prava su i Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. godine, bilateralni međunarodni ugovori, posebno običajno međunarodno pravo (na primjer ono između zemalja Latinske Amerike), ali i opće običajno međunarodno pravo koje vrijedi za pitanja koja nisu uređena konvencijama i bilateralnim ugovorima (tu spadaju dijelovi diplomatskog protokola).

Pod diplomatskim pravom u širem smislu podrazumijevaju se i propisi nacionalnog zakonodavstva pojedine države koje uređuju funkcije vanjskog zastupanja države (kao što je to bio Ustav Republike Bosne i Hercegovine te prije svega, Zakon o vanjskim poslovima).

Diplomatska misija[uredi | uredi izvor]

Diplomatska misija je službeno predstavništvo države pošiljateljice u državi primateljici, odnosno pri međunarodnoj organizaciji/konferenciji. Diplomatska misija može biti stalna ili privremena, može biti ad hoc za jedan specifičan posao ili jednu zadaću.

Multilateralna diplomatija[uredi | uredi izvor]

Pet najvažnijih procesa multilateralne diplomatije su:

  1. komunikacija (komunikacija: informiranje, izvještavanje, lobiranje)
  2. zajedničko dogovoreno uređenje zajedničkih poslova
  3. pregovaranje
  4. donošenje odluka
  5. održavanje nastavka rada i nadzor nad provođenjem donesenih odluka

Značajni faktori u svakoj od ovih vrsta procesa su:

  1. Umrežavanje
  2. Uokvirivanje
  3. Konceptualizacija
  4. Akcija (upravljanje radnim procesom)
  5. Podrška i prevencija
  6. Koalicija (sklapanje saveza) i kontrakoalicija (sklapanje saveza za sprječavanje neželjenih odluka)
  7. Kondicioniranje i protukondicioniranje
  8. Izrada okvira i nacrta
  9. Dogovor (uvjeravanje, uvjeravanje, cjenkanje)

Prednosti multilateralne diplomatije[uredi | uredi izvor]

Multilateralna diplomatija nije samo „razgovor“ i razmjena argumenata između ovlaštenih predstavnika autoritativnih donosilaca odluka o globalnim pitanjima. Prva prednost multilateralne diplomatije je u tome što rješava probleme kolektivnog (kolektivnog) djelovanja nezavisnih učesnika u globalnoj komunikaciji, iznad kojih ne postoji nijedna nevladina organizacija sposobna da ih natjera ili primora na određene akcije. Stoga je multilateralna diplomatija u ovakvim uslovima najprikladniji način zajedničkog upravljanja uspostavljanjem, regulisanjem i upravljanjem sistemom odnosa i njegovim promjenama. Još jedna prednost multilateralne diplomatije je što njene učesnike čini legitimnim donosiocima odluka o sistemu odnosa. Odluke koje proizilaze iz pregovora kao ključnog metoda multilateralne diplomatije su legitimne, posebno kada se usvajaju konsenzusom. Ovakav način odlučivanja garantuje dosljedno izvršenje odluka. Razlog je što odluke koje se donose konsenzusom nisu maksimum ni jedne strane. Oni su mjera prihvatljivosti onoga što je izvodljivo i onoga što će svi učesnici učiniti. Treća prednost multilateralne diplomatije je u tome što rješava problem konzistentnosti u provođenju dogovorenih odluka i preuzetih obaveza. Prihvatanjem uključivanja u multilateralne diplomatske procese, svi njihovi učesnici pristaju da nadgledaju jedni druge kao svaki od njih i da svi zajedno izvršavaju odluke donesene. Neprovođenje odluka sprječava se nadzorom nad postupcima svih. Kršenja i kršenja se "kažnjavaju" javnom "osudom i poniženjem" i prijetnjom isključenja. Četvrta prednost multilateralne diplomatije je što ispravlja "greške" nejednakosti moći učesnika u globalnim poslovima. Drugim riječima, multilateralna diplomatija je oblik postizanja proceduralnih korekcija nejednakosti moći autoritativnih aktera u globalnim poslovima. Dakle, zadovoljava potrebu za pravdom posebno slabih i ranjivih učesnika u sistemu odnosa, jer uključuje i nemoćne i moćne zaposlene u zajedničko upravljanje i odlučivanje o njemu kao ravnopravne.

Petom prednošću multilateralne diplomatije može se smatrati podizanje odgovornosti svih učesnika, a posebno najmoćnijih, za uspeh ove vrste diplomatske aktivnosti. Naime, kada bi najmoćniji učesnici neuspjeh odlučivanja u multilateralnim diplomatskim strukturama pripisali snazi ​​zahtjeva slabijih učesnika, ma koliko ih predstavljali kao pretjerane, onda bi ugrozili svoju moć i ojačali moć u zajedničkom upravljanju. i donošenje odluka manje moćnih ili depriviranih učesnika. Kako ne bi narušile svoju reputaciju i pojam moći, uključujući snagu vrijednosti koje drže, najmoćnije države su prisiljene činiti veće ustupke unutar multilateralnih diplomatskih struktura slabijim i manje moćnim državama nego što bi to ikada učinile izvan njima. Konkretno, donošenje odluka uz zajednički pristanak povećava moć čak i najslabijih zemalja da postignu ono čemu teže. Ako u "zadnjem trenutku" ostanu privrženi tvrdnjama da se njihovi zahtjevi, sistematski postavljeni od početka, ne poštuju i da i pored pristanka drugih ne mogu pristati na odluke dok ih ne prihvate, njihova moć je stekla u multilateralnom okviru daleko premašuje moć koja je izvan nje. imaju i prevazilaze mogućnosti moći koje stvarno posjeduju (tzv. "Malteški sindrom" ili "Maltaška strategija" malih i nemoćnih država)

Nedostaci mulitlateralne diplomatije[uredi | uredi izvor]

Smatra se da je prva slabost multilateralne diplomatije podjela odgovornosti. Svaki učesnik svake multilateralne diplomatske forme odgovoran je za svaku odluku i akciju. Podjela odgovornosti na ovaj način može dovesti do nespremnosti za djelovanje. Nedovoljno predviđene okolnosti i neizvjesne procjene nejasnih rizika mogu osujetiti spremnost na donošenje zajedničkih kompromisnih odluka. Nepredvidivost situacije i nejasnoća procjena mogu dovesti do kašnjenja u otpočinjanju pregovora ili odustajanja od akcija za koje nije izvjesno šta na kraju mogu donijeti i jasne kalkulacije može li joj svaka država naštetiti ili ne.

Još jedna istaknuta slaba tačka multilateralne diplomatije je suzdržanost (konzervativnost) u iniciranju odluka. Jača podjelu odgovornosti. Nijedan učesnik bilo koje multilateralne diplomatske forme ne može se smatrati primarno ili isključivo odgovornim za odustajanje od blagovremenog pokretanja pitanja ili odluke. Zauzvrat, svako donosi odluku da ne djeluje uz legitimno očekivanje od drugih da je jednako u stanju pokrenuti donošenje odluka i djelovanje. Shodno tome, treća slaba tačka multilateralne diplomatije je kašnjenje u postavljanju pitanja, otpočinjanju pregovora i usvajanju sporazuma. Takva kašnjenja komplikuju proces upravljanja zajedničkim donošenjem odluka općim dogovorom (konsenzusom) u multilateralnom okviru. Prije svega, donošenje odluka velikog broja učesnika, od kojih svaki ima "moć veta", je samo po sebi izuzetno zahtjevno. Tada se često među velikim brojem učesnika može postići dogovor oko izuzetno malog broja tačaka („minimalizam“: dogovor oko najmanjeg zajedničkog nazivnika). Tada se pregovaranje velikog broja učesnika ne može odvijati „sprint tempom“ već „maratonskim tempom“. Zatim, sekretarijati multilateralnih institucija mogu pomoći, ali i stvoriti prepreke u realizaciji sporazuma (sukob birokratske politike, spoljne politike i međunarodne politike). Konačno, sekretarijati multilateralnih institucija mogu se povezati kako bi blokirali uticaj na pregovore zainteresovanih strana izvan multilateralnog okvira. Zatim manipulišu snagom svog uticaja na pregovore (sukob birokratske, međunarodne i svjetske politike).

Četvrta utvrđena slaba tačka multilateralne diplomatije je samopovređivanje kašnjenja. Sporost, a time i pomjeranje multilateralnih diplomatskih rješenja, može se, međutim, eliminirati stvaranjem mehanizama nezavisnog ranog upozoravanja na pojavu ozbiljnih probleme, zatim mehanizme hitnog i ranog postupanja, stalno prisustvo na terenu, proširenu komunikaciju i otvorenost za različite „investitore“, „zainteresovane“, „fanove“ i „spojlere“ postupanja po pojedinim pitanjima.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Trager, Robert F. (2016). "The Diplomacy of War and Peace". Annual Review of Political Science (jezik: engleski). 19 (1): 205–228. doi:10.1146/annurev-polisci-051214-100534. ISSN 1094-2939.
  2. ^ Ronald Peter Barston, Modern Diplomacy, Pearson Education, 2006, p. 1
  3. ^ "diplomacy | Definition, Meaning, Types, & Examples | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 2. 2022.
  4. ^ Trager, Robert F. (11. 5. 2016). "The Diplomacy of War and Peace". Annual Review of Political Science. 19 (1): 205–228. doi:10.1146/annurev-polisci-051214-100534. ISSN 1094-2939. Arhivirano s originala, 22. 2. 2022. Pristupljeno 22. 2. 2022.
  5. ^ "The Legacy of Byzantium | History Today". www.historytoday.com. Pristupljeno 22. 2. 2022.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Igor Janev, Diplomatija, Institut za političke studije, Beograd, 2013, ISBN 978-86-7419-261-0
  • Igor Janev, Uvod u diplomatiju, AGM knjiga, 2015, ISBN 978-86-86363-64-0
  • Black, Jeremy. A History of Diplomacy (U. of Chicago Press, 2010) ISBN 978-1-86189-696-4
  • Berridge, G. R. Diplomacy: Theory & Practice, 3rd edition, Palgrave, Basingstoke, 2005, ISBN 9783030859305
  • Francois de Callieres,The Art of Diplomacy(ed. Karl W Schweizer and M.Keens-Soper)1983
  • Cunningham, George. Journey to Become a Diplomat: With a Guide to Careers in World Affairs FPA Global Vision Books 2005, ISBN 0-87124-212-5
  • Dennis, George T. (1985). Three Byzantine Military Treatises (Volume 9). Washington, District of Columbia: Dumbarton Oaks, Research Library and Collection. ISBN 9780884021407.
  • Dorman, Shawn, ed. Inside a U.S. Embassy: How the Foreign Service Works for America by American Foreign Service Association, Second edition February 2003, ISBN 0-9649488-2-6
  • Hayne, M. B. The French Foreign Office and the Origins of the First World War, 1898–1914 (1993);
  • Hill, Henry Bertram. The Political Testament of Cardinal Richeleiu: The Significant Chapters and Supporting Selections (1964)
  • Holmes, Marcus. 2018. Face-to-Face Diplomacy: Social Neuroscience and International Relations. Cambridge University Press.
  • Jackson, Peter "Tradition and adaptation: the social universe of the French Foreign Ministry in the era of the First World War", French History, 24 (2010), 164–96;
  • Kissinger, Henry. A World Restored: Metternich, Castlereagh, and the Problem of Peace: 1812–1822 (1999)
  • Henry Kissinger. Diplomacy (1999)
  • Jovan Kurbalija and Valentin Katrandjiev, Multistakeholder Diplomacy: Challenges and Opportunities. ISBN 978-99932-53-16-7
  • Kurbalija J. and Slavik H. eds. Language and Diplomacy DiploProjects, Mediterranean Academy of Diplomatic Studies, Malta, 2001, ISBN 99909-55-15-8; papers by experts.
  • Macalister-Smith Peter, Schwietzke, Joachim, ed., Diplomatic Conferences and Congresses. A Bibliographical Compendium of State Practice 1642 to 1919 W. Neugebauer, Graz, Feldkirch 2017 ISBN 978-3-85376-325-4
  • MacMillan, Margaret. Paris 1919: Six Months That Changed the World (2003).
  • Garrett Mattingly, Renaissance Diplomacy Dover Publications, ISBN 978-0-486-25570-5
  • Maulucci Jr., Thomas W. Adenauer's Foreign Office: West German Diplomacy in the Shadow of the Third Reich (2012).
  • Nicolson, Sir Harold George. Diplomacy (1988)
  • Nicolson, Sir Harold George. The Congress of Vienna: A Study in Allied Unity: 1812–1822 (2001)
  • Nicolson, Sir Harold George. The Evolution of Diplomatic Method (1977)
  • Otte, Thomas G. The Foreign Office Mind: The Making of British Foreign Policy, 1865–1914 (2011).
  • Phillips, Walter Alison (1911). "Diplomacy" . Encyclopædia Britannica. 8 (11. izd.). str. 294–300.
  • Rana, Kishan S. and Jovan Kurbalija, eds. Foreign Ministries: Managing Diplomatic Networks and Optimizing Value DiploFoundation, 2007, ISBN 978-99932-53-16-7
  • Rana, Kishan S. The 21st Century Ambassador: Plenipotentiary to Chief Executive DiploFoundation,2004, ISBN 99909-55-18-2
  • Rivère de Carles, Nathalie, and Duclos, Nathalie, Forms of Diplomacy (16th–21st c.), Toulouse, Presses Universitaires du Midi, 2015. ISBN 978-2-8107-0424-8. A study of alternative forms of diplomacy and essays on cultural diplomacy by Lucien Bély et al.
  • Ernest Satow. A Guide to Diplomatic Practice by Longmans, Green & Co. London & New York, 1917. A standard reference work used in many embassies across the world (though not British ones). In its fifth edition (1998) ISBN 0-582-50109-1
  • Seldon, Anthony. Foreign Office (2000), history of the British ministry and its headquarters building.
  • Steiner, Zara S. The Foreign Office and Foreign Policy, 1898–1914 (1969) on Britain.
  • Stevenson, David. "The Diplomats" in Jay Winter, ed. The Cambridge History of the First World War: Volume II: The State (2014) vol 2 ch 3, pp 66–90.
  • Trager, R. (2017). Diplomacy: Communication and the Origins of International Order. Cambridge University Press.
  • Fredrik Wesslau, The Political Adviser's Handbook (2013), ISBN 978-91-979688-7-4
  • Wicquefort, Abraham de. The Embassador and His Functions (1716) English edition
  • Wright, Jonathan. The Ambassadors: From Ancient Greece to the Nation State (2006), ISBN 978-00-071734-3-3