Idi na sadržaj

Direktna demokratija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Landsgemeinde ("kantonala skupština") u kantonu Glarus 7. maja 2006. u Švicarskoj. Landsgemeinden su javni skupovi s pravom glasa i predstavljaju jedan od najstarijih primjera direktne demokratije.

Direktna demokratija ili čista demokratija oblik je demokratije u kojem biračko tijelo neposredno odlučuje o političkim inicijativama, bez posredovanja izabranih predstavnika, što je suprotno modelu predstavničke demokratije koji se primjenjuje u većini savremenih demokratskih sistema. Teorija i praksa direktne demokratije, s participacijom kao njenim osnovnim karakteristikama, činile su okosnicu rada brojnih teoretičara, filozofa, političara i društvenih kritičara, među kojima su Jean-Jacques Rousseau, John Stuart Mill i G. D. H. Cole.[1]

Pregled

[uredi | uredi izvor]

U direktnoj demokratiji građani odlučuju o političkim mjerama bez posrednika ili predstavnika, dok u predstavničkoj demokratiji biraju predstavnike koji potom donose i provode zakonske inicijative.[2] U zavisnosti od konkretnog sistema koji se primjenjuje, direktna demokratija može obuhvatati donošenje izvršnih odluka, primjenu sorticije (izbora žrijebom), donošenje zakona, direktan izbor ili smjenu zvaničnika, te provođenje suđenja. Dva vodeća oblika direktne demokratije jesu participativna i deliberativna demokratija. Poludirektne demokratije, u kojima predstavnici obavljaju svakodnevno upravljanje, ali građani zadržavaju suverenitet, omogućavaju tri oblika narodnog djelovanja: glasanje (plebiscit), narodnu inicijativu i opoziv zvaničnika. Prva dva oblika - glasanje i inicijative - primjeri su direktnog zakonodavstva.[3] Prema podacima iz 2019, trideset država je dozvoljavalo glasanje na nacionalnom nivou koje je pokrenulo stanovništvo.[4]

Obavezno glasanje podrazumijeva da se zakonski prijedlozi koje su izradile političke elite podvrgavaju obavezujućem izjašnjavanju građana, što predstavlja najčešći oblik direktnog zakonodavstva. Narodno izjašnjavanje (referendum na zahtjev građana) omogućava građanima da putem peticije upute već usvojeni zakon na glasanje cijelom biračkom tijelu. Institucije propisuju vremenski rok i potreban broj potpisa za pokretanje peticije, a u svrhu zaštite manjina mogu odrediti da se potpisi moraju prikupiti ravnomjerno iz različitih administrativnih jedinica ili zajednica.[3] Ovaj oblik direktne demokratije efektivno daje biračkom tijelu pravo veta na zakone koje je usvojio izabrani parlament, što je praksa koja se primjenjuje u Švicarskoj.[5][6][7][8]

Narodna (građanska) inicijativa omogućava građanima da putem peticije predlože vladi konkretne zakonske izmjene ili ustavne reforme. Kao i kod drugih oblika glasanja, ishod narodne inicijative može biti obavezujući ili čisto savjetodavni. Inicijative mogu biti direktne ili indirektne. Kod direktne inicijative, uspješno pokrenut prijedlog se odmah stavlja na glasanje pred građane na referendumski listić, što je karakteristično za politički sistem Kalifornije.[3] Kod indirektne inicijative, prijedlog se najprije upućuje parlamentu na razmatranje; međutim, ako parlament u zakonski predviđenom roku ne donese prihvatljivo rješenje, prijedlog automatski ide na direktno izjašnjavanje građana. Izmjene Ustav Švicarske, kao i ustava Lihtenštajna ili Urugvaja, prolaze kroz upravo takav oblik indirektne inicijative.[3]

Deliberativno glasanje predstavlja oblik izjašnjavanja osmišljen tako da kroz institucionalni dizajn potiče i proširuje javnu raspravu (deliberaciju) među građanima. S druge strane, pravo na opoziv daje javnosti moć da smijeni izabrane zvaničnike s dužnosti prije isteka njihovog redovnog mandata.[9]

Glasanje kod kojeg nije propisan kvorum odražava princip vladavine većine, dok glasanja i narodne inicijative koje zahtijevaju dodatne kvorume (poput kvoruma izlaznosti ili odobrenja) odgovaraju modelu konsenzusne demokratije.[10]

Narodne skupštine (zborovi građana) predstavljaju još jedan oblik direktne demokratije, a sastoje se od otvorenih sastanaka kojima može prisustvovati svaki stanovnik određenog lokalnog područja ili zajednice. Njihova uloga i način funkcionisanja značajno su se mijenjali kroz istoriju. U atenskoj demokratiji, upravo je jedna takva skupština (Eklezija) bila najviše tijelo za donošenje odluka. Nekoliko mjesta u svijetu ima dugu tradiciju donošenja odluka putem ovakvih otvorenih skupština, kao što su Landsgemeinde u Švicarskoj ili gradski sastanci u Novoj Engleskoj (SAD).[11] Narodne skupštine su se često spontano pojavljivale u periodima revolucionarnih previranja,[12] ali se javljaju i kroz savremene inicijative poput participativnog budžetiranja.[11] Uglavnom se smatra da ovaj model nije primjenjiv iznad lokalnog nivoa, jer je fizički nemoguće okupiti sve građane jedne moderne države na jedno mjesto.[12]

Iako lokalne vlasti u savremeno doba često organizuju konsultativne sastanke s građanima, oni po pravilu nemaju obavezujuću pravnu snagu. Teoretičar Graham Smith navodi:

Takvi javni sastanci loša su imitacija atenske prakse: princip samoselekcije dovodi do neravnomjernog učešća; građani imaju minimalnu stvarnu kontrolu nad procesom; ostavlja se premalo vremena da bi učesnici donijeli promišljene i zrele sudove, i tome slično.[11]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Antika

[uredi | uredi izvor]

Prema jednom pravcu mišljenja, direktna demokratija je bila uobičajena i široko rasprostranjena u preddržavnim društvima.[13]

Smatra se da najraniju dobro dokumentovanu direktnu demokratiju predstavlja atinska demokratija iz 5. vijeka p. n. e. Glavna tijela u atinskom demokratskom sistemu bila su eklezija (narodna skupština), koju su činili punoljetni muški građani; vijeće (bula), sastavljeno od 500 građana; te narodni sudovi, koje je činio ogroman broj porotnika biranih žrijebom, bez učešća profesionalnih sudija. Antička Atika imala svega oko 30.000 muških građana s pravom glasa, a samo nekoliko hiljada njih aktivno je učestvovalo u radu skupštine svake godine, dok je veliki broj građana obavljao javne funkcije u kontinuitetu, godinama uzastopno. Atinska demokratija je bila "direktna" ne samo u smislu da je okupljeni narod donosio odluke, već i zato što je narod - kroz skupštinu, vijeće i sudove — u potpunosti kontrolisao cjelokupan politički proces, pri čemu je veliki procenat građana bio neprekidno uključen u javne poslove.[14] Većina savremenih demokratija, s obzirom na to da su predstavničkog, a ne direktnog tipa, ne nalikuju atenskom sistemu. Pored toga, atenska demokratija je bila isključiva. Na primjer, u Atini je sredinom 4. vijeka p. n. e. živjelo oko 100.000 građana (atinsko građansko pravo bilo je ograničeno na muškarce i žene čija su oba roditelja također bili atinski građani), oko 10.000 meteka (stranaca sa stalnim boravkom) i približno 150.000 robova. Od ukupnog broja stanovnika, samo su punoljetni muški građani stariji od 18 godina činili narod, što znači da je u demokratskom procesu moglo učestvovati svega oko 40.000 ljudi.[15]

Za historiju direktne demokratije značajna je i historija Antičkog Rima, posebno iz perioda Rimske Republike, koja je prema predaji osnovana oko 509. godine p. n. e.[16] Rim je pokazivao brojne aspekte kako direktne tako i indirektne demokratije, počevši od ere Rimskog Kraljevstva pa sve do propasti Rimskog Carstva. Iako je Rimski senat bio glavno institucijalno tijelo s najvećim historijskim kontinuitetom - koji je trajao od kraljevstva pa sve do nakon sloma Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine n. e. - on nije odražavao čisto demokratski pristup; u kasnoj Republici senat su činili bivši izabrani zvaničnici,[17] a njegova uloga bila je prvenstveno savjetodavna, a ne zakonodavna.[18] Demokratski aspekt ustavnog uređenja nalazio se u rimskim narodnim skupštinama, gdje su se građani organizovali u centurije ili tribe - u zavisnosti od vrste skupštine — te glasali o različitim pitanjima, uključujući izbore i zakone koje bi pred njih iznijeli izabrani magistrati.[18] Pojedini klasicisti tvrde da Rimska Republika s pravom zaslužuje naziv "demokratija", s obzirom na postojanje općeg prava glasa za punoljetne muške građane, narodni suverenitet i transparentnu raspravu o javnim poslovima.[19] Mnogi historičari označavaju kraj Republike donošenjem zakona Lex Titia, izglasanog 27. novembra 43. p. n. e., kojim su ukinuti brojni mehanizmi demokratskog nadzora i kontrole.[16]

Savremeno doba

[uredi | uredi izvor]

Učešće građana u donošenju zakona u savremenom dobu vezuje se za švicarske kantone i bilježi kontinuitet još od 13. vijeka. Švicarska je 1848. u svoj savezni ustav uvela "ustavni referendum", koji je zahtijevao obavezno izjašnjavanje građana o svakoj ustavnoj promjeni.[20] Ubrzo se pokazalo da samo pravo veta na zakone koje usvoji parlament nije dovoljno, pa je 1891. uvedena i "inicijativa za izmjenu ustava". Švicarska politika od 1891. pruža svijetu dragocjeno praktično iskustvo s građanskim inicijativama za ustavne promjene na nacionalnom nivou.[21] U proteklih 120 godina, na referendumima se našlo više od 240 takvih inicijativa. O većini narodnih inicijativa parlament najprije raspravlja i usvaja ih prije samog referenduma. Od onih inicijativa koje ipak dođu do referendumskog izjašnjavanja, birači odobre svega oko 10%; pored toga, građani često biraju izmijenjenu verziju inicijative koju je preformulisala vlada. (Pogledajte sekciju "Direktna demokratija u Švicarskoj" u nastavku).[5][6][7][8]

Određena pitanja koja se tiču srodnog koncepta direktne demokratije putem interneta i drugih komunikacijskih tehnologija obrađena su u članku o e-demokratiji, kao i u nastavku teksta pod naslovom Elektronska direktna demokratija. Preciznije rečeno, koncept upravljanja otvorenog koda primjenjuje principe pokreta za slobodni softver na upravljanje društvom, omogućavajući cjelokupnom stanovništvu da direktno učestvuje u vlasti, u onoj mjeri u kojoj to sami žele.[22]

Primjeri

[uredi | uredi izvor]

Rana Atina

[uredi | uredi izvor]

Atinska demokratija se razvila u grčkom gradu-državi (polisu) Atini, koja je obuhvatala grad Atinu i okolnu teritoriju Atike, oko 600. godine p. n. e. Atina je bila jedna od prvih poznatih demokratija. Iako su i drugi grčki gradovi uspostavljali demokratska uređenja, uglavnom se povodeći za atinskim modelom, nijedno od njih nije bilo tako moćno, stabilno niti historijski dokumentovano kao atinsko. U direktnoj atinskoj demokratiji, građani nisu birali predstavnike koji bi u njihovo ime glasali o zakonima i izvršnim aktima (kao što je to slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama), već su glasali lično, kao pojedinci. Na formiranje javnog mnijenja glasača utjecala je politička satira pjesnika komedije u pozorištima.[23]

Razvoju atinske demokratije doprinijeli su Solon (594. p. n. e.), Klisten (508–507. p. n. e.) i Efijalt (462. p. n. e.). Historičari se razilaze u mišljenjima o tome ko je od njih bio zaslužan za uspostavljanje pojedinih institucija i ko je u najvećoj mjeri predstavljao istinski demokratski pokret. Početak atinske demokratije najčešće se vezuje za Klistena, budući da je Solonov ustav doživio slom i bio zamijenjen tiranijom Pizistrata, dok je Efijalt Klistenov ustav reformisao na relativno miran način. Hiparha, brata tiranina Hipije, ubili su Harmodije i Aristogiton, koje su Atinjani kasnije slavili zbog navodne obnove atinske slobode.

Najveći i najdugovječniji demokratski vođa bio je Perikle; nakon njegove smrti, atinsku demokratiju su krajem Peloponeskog rata u dva navrata nakratko prekinuli oligarhijski prevrati. Ovaj sistem je donekle izmijenjen nakon što je obnovljen pod Euklidom; najdetaljniji sačuvani historijski opisi odnose se upravo na ove reforme iz 4. vijeka p. n. e., a ne na izvorni sistem iz Periklovog doba. Makedonci su je konačno ugušili 322. p. n. e. Atinske institucije su kasnije ponovo oživljene, ali je u nauci sporna činjenica u kojoj mjeri su one tada predstavljale istinsku demokratiju.[24]

Sociolog Max Weber smatrao je da se svaka masovna demokratija kreće u cezarističkom smjeru. Profesor prava Gerhard Casper piše: "Weber je koristio ovaj termin kako bi, između ostalog, naglasio plebiscitarni karakter izbora, prezir prema parlamentu, netolerisanje autonomnih centara moći unutar vlasti, te nemogućnost privlačenja ili podnošenja nezavisnih političkih umova."[25]

Lihtenštajn

[uredi | uredi izvor]

Direktna demokratija se smatra duboko ukorijenjenim elementom lihtenštajnske politike.[26][27]

Referendum o bilo kojem zakonskom aktu može se pokrenuti na zahtjev najmanje 1.000 građana. Putem referenduma moguće je raspustiti parlament ili izmijeniti ustav, ali je za usvajanje takvih odluka potrebno da najmanje 1.500 građana glasa potvrdno. Zbog ovog uslova, referendumi za raspuštanje parlamenta ili promjenu ustava propadaju u slučaju niske izlaznosti, čak i ako je postignut potreban procenat glasova unutar ukupnog broja izašlih birača.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Caves, R. W. (2005). Encyclopedia of the City (jezik: engleski). Abingdon, Oxon ; New York, NY: Routledge. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  2. ↑ Clarke, Paul A. B.; Foweraker, Joe, ured. (2001). Encyclopedia of Democratic Thought (jezik: engleski). London and New York: Routledge. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  3. 1 2 3 4 Smith, Graham (2009). Democratic Innovations: Designing Institutions for Citizen Participation. Theories of Institutional Design (jezik: engleski). Cambridge University Press. ISBN 9781139479707. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  4. ↑ "Direct Democracy Navigator". direct-democracy-navigator.org (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 6. 2026.
  5. 1 2 The Swiss Government Report 1 (jezik: engleski). Federal Department of Foreign Affairs FDFA, Presence Switzerland. 2011. Pristupljeno 20. 6. 2026 – preko YouTube.
  6. 1 2 The Swiss Government Report 2 (jezik: engleski). Federal Department of Foreign Affairs FDFA, Presence Switzerland. 2011. Pristupljeno 20. 6. 2026 – preko YouTube.
  7. 1 2 How Direct Democracy Works In Switzerland – Report 3 (jezik: engleski). Federal Department of Foreign Affairs FDFA, Presence Switzerland. 2011. Pristupljeno 20. 6. 2026 – preko YouTube.
  8. 1 2 How People in Switzerland Vote – Report 4 (jezik: engleski). Federal Department of Foreign Affairs FDFA, Presence Switzerland. 2011. Pristupljeno 20. 6. 2026 – preko YouTube.
  9. ↑ Fishkin, James S. (2011). When the People Speak: Deliberative Democracy and Public Consultation (jezik: engleski). Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780199604432. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  10. ↑ Vatter, Adrian (2000). "Consensus and direct democracy: Conceptual and empirical linkages". European Journal of Political Research (jezik: engleski). 38 (2): 171–192. doi:10.1023/A:1007137026336. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  11. 1 2 3 Smith, Graham (2010). "Popular assemblies: from New England town meetings to participatory budgeting". Democratic Innovations: Designing Institutions for Citizen Participation (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 30–31. ISBN 978-1-13-479335-8. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  12. 1 2 Akçalı, Emel (2018). "Do Popular Assemblies Contribute to Genuine Political Change? Lessons from the Park Forums in Istanbul". South European Society & Politics (jezik: engleski). 23 (3): 323–340. doi:10.1080/13608746.2018.1437007. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  13. ↑ Cherkaoui, Mohamed (2019). Essay on Islamization: Changes in Religious Practice in Muslim Societies. Youth in a Globalizing World (jezik: engleski). 10. BRILL. ISBN 9789004415034. Pristupljeno 20. 6. 2026. ... pojedinci, muslimani i nemuslimani, Grci, Arapi, Berberi, Afrikanci i Amerindijanci, živjeli su u svojim društvima u skladu s principima jedne vrste direktne demokratije. ... Na Zapadu, od velikih revolucija, počevši od engleske revolucije u 17. vijeku, američke i francuske krajem 18. vijeka, elite, a potom i cijeli narod postepeno su eksperimentisali s liberalnom demokratijom čiji se principi neosporno razlikuju od principa plemenske demokratije.
  14. ↑ Raaflaub, Kurt A.; Ober, Josiah; Wallace, Robert (2007). Origins of Democracy in Ancient Greece. Joan Palevsky imprint in classical literature (jezik: engleski). University of California Press. ISBN 9780520932173. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  15. ↑ HISTORY.com Editors (5. 11. 2025). "Ancient Greek Democracy". History (jezik: engleski). A&E Television Networks. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  16. 1 2 Cary, Max (1975). A history of Rome down to the reign of Constantine (jezik: engleski). London: Macmillan. ISBN 9780333215586. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  17. ↑ Abbott, Frank Frost (1901). A history and description of Roman political institutions (jezik: engleski). Boston: Ginn. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  18. 1 2 Lintott, Andrew (2003). The constitution of the Roman Republic (jezik: engleski). Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-926108-3. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  19. ↑ Gruen, Erich S. (april 2000). "Review of The Crowd in Rome in the Late Republic, by Fergus Millar". Classical Philology (jezik: engleski). The University of Chicago Press. 95 (2): 236–240. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  20. ↑ Wagschal, Uwe (1997). "Direct Democracy and Public Policymaking". Journal of Public Policy (jezik: engleski). 17 (2): 223–245. doi:10.1017/S0143814X0000355X. ISSN 0143-814X. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  21. ↑ Kobach, Kris W. (1993). The Referendum: Direct Democracy In Switzerland (jezik: engleski). Dartmouth Publishing Company. ISBN 9781855213975. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  22. ↑ Rushkoff, Douglas (2004). Open Source Democracy (jezik: engleski). Project Gutenberg. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  23. ↑ Sommerstein, Alan H., ured. (1993). Tragedy, Comedy, and the Polis: Papers from the Greek Drama Conference : Nottingham, 18-20 July 1990. Le Rane : Collana di Studi e Testi: Studi (jezik: engleski). 11. Levante editori. ISBN 9788879490269. ISSN 1723-4891. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  24. ↑ Elster, Jon (1998). "Introduction" (PDF). u Elster, Jon (ured.). Deliberative Democracy. Cambridge Studies in the Theory of Democracy (jezik: engleski). Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9781139175005. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  25. ↑ Casper, Gerhard (2001). "Caesarism in Democratic Politics: Reflections on Max Weber". Stanford Law School (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 6. 2026.
  26. ↑ "The Princely House Of Liechtenstein: 900 Years Of History". Forbes (jezik: engleski). 2022. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  27. ↑ Schminke, Tobias Gerhard (2022). "Liechtenstein's referendum on COVID-19 measures fails". Euractiv (jezik: engleski). Pristupljeno 20. 6. 2026.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Direktna_demokratija&oldid=3899299"