Disforija tjelesnog integriteta

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Disforija tjelesnog integriteta
Drugi naziviPoremećaj disforije tjelesnog integriteta
SpecijalnostPsihijatrija, klinička psihologija
SimptomiŽelja za senzornom ili fizičkom invalidnošću, nelagoda zbog sposobnosti
KomplikacijeSamoamputacija
Uobičajeno pojavljivanje8-12 godina
Faktori rizikaPrepoznavanje amputiranog kao djeteta
TretmanKognitivno bihevioralna terapija
LijekAntidepresivi

Disforija tjelesnog integriteta (BID, poremećaj identiteta tjelesnog integriteta, poremećaj identiteta amputirane osobe i ksenomelija, ranije zvana apotemnofilija) je mentalni poremećaj karakteriziran željom da se ima senzorni ili fizička invalidnost ili nelagoda zbog sposobnosti koja počinje u ranoj adolescenciji i rezultira štetnim posljedicama.[1] BID se javlja u vezi sa somatoparafrenijom.[2] Osobe s ovim stanjem mogu sebe nazivati "transsposobnim".[3][4][5]

Znakovi i simptomi[uredi | uredi izvor]

BID je rijetko, rijetko proučavano stanje u kojem postoji neusklađenost između mentalnog i fizičkog tijela, karakterizirano intenzivnom željom za amputacijom ili paralizom udova, obično nogu, ili oslijepljenjem ili oglušivanjem.[2] Osoba ponekad ima osjećaj seksualnog uzbuđenja povezanog sa željom za gubitkom udova, pokreta ili čula.[2]

Neki ostvaruju svoje želje, pretvarajući se da su amputirani koristeći proteze i druge alate, kako bi olakšali svoju želju da to budu, koristeći invalidska kolica ili pretvarajući se da su slijepi ili gluhi. Neki ljudi sa BID-om su prijavili medijima ili putem intervjua sa istraživačima da su pribjegli samoamputaciji "suvišnog" ekstremiteta tako što su, naprimjer, dozvolili vozu da ga pregazi ili inače ga tako ozbiljno ošteti da će ga hirurzi morati amputirati. Međutim, medicinska literatura bilježi nekoliko, ako ih ima, slučajeva samoamputacije.[6][7] Međutim, postojao je barem jedan naizgled dobro dokumentovan primjer.[8]

U mjeri u kojoj se mogu napraviti generalizacije, čini se da ljudi sa BID-om počinju željeti amputaciju kada su mladi, između osam i dvanaest godina, i često su poznavali osobu s amputiranim udom kada su bili djeca; međutim, ljudi sa BID imaju tendenciju da traže liječenje samo kada su mnogo stariji.[7] Čini se da su ljudi sa BID pretežno muškarci, i iako nema dokaza da je seksualna sklonost relevantna, čini se da je u korelaciji sa BID-om i osobom koja ima parafiliju; čini se da postoji slaba korelacija sa poremećajima ličnosti.[7] Izgleda da porodična psihijatrijska anamneza nije relevantna i ne postoji jaka korelacija sa mjestom udova ili odataka koju osoba želi da nije imala, niti sa bilo kakvom traumom u prošlosti na neželjenom udu.[7]

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Od 2014. uzrok nije bio jasan i bio je predmet stalnog istraživanja.[9] Međutim, mali uzorak ljudi sa disforijom tjelesnog integriteta povezanom s lijevom nogom je imao MRI skeniranje koji su pokazali manje sive tvari na desnoj strani gornjeg tjemenog režnjića. Količina sive tvari koja nedostaje bila je u korelaciji sa snagom želje pacijenata da uklone nogu.[10]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

U ICD-11, BID je uključen u kategoriju "Poremećaji tjelesnog stresa ili tjelesnog iskustva". „Karakteriše ga intenzivna i uporna želja da se na značajan način postane fizički onesposobljen (npr. amputirac velikih ekstremiteta, paraplegičar, slijepac), sa početkom u ranoj adolescenciji praćenom stalnom nelagodom ili intenzivnim osjećajem neprikladnosti u odnosu na sopstveno tijelo bez invalidnosti. Želja da se postane fizički invalid rezultira štetnim posljedicama, što se manifestira ili preokupacijom željom (uključujući vrijeme provedeno pretvarajući se da je invalid) što značajno ometa produktivnost, slobodne aktivnosti ili društveno funkcionisanje (npr. osoba ne želi da imaju bliske odnose jer bi to otežalo pretvaranje) ili pokušaji da se stvarno onesposobe doveli do toga da osoba dovede svoje zdravlje ili život u značajnu opasnost. Poremećaj nije bolje objašnjen drugim mentalnim, ponašanjima ili neurorazvojnim poremećajem, zbog bolesti nervnog sistema ili drugog zdravstvenog stanja ili simuliranje. Dijagnoza rodne disforije mora biti isključena.[11]

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Prije objavljivanja MKB-11, dijagnoza BID kao mentalnog poremećaja bila je kontroverzna. Postojala je debata o tome da se on uključi u DSM-5, ali nije uključen; također nije uključen u ICD-10.[2][9] Uključen je u ICD-11, koji je dostigao stabilnu verziju u junu 2018. godine, kao ' Disforija tjelesnog integriteta' sa kodom 6C21.[1]

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Ne postoji tretman zasnovan na dokazima za BID; postoje izvještaji o upotrebi kognitivne bihevioralne terapije i antidepresiva.[7]

Etika hirurške amputacije neželjenog ekstremiteta osobe sa BID je teška i kontroverzna.[6][12][13]

Prognoza[uredi | uredi izvor]

Ishodi liječenog i neliječenog BID nisu poznati; postoje brojni izvještaji o slučajevima da amputacija trajno rješava želju kod pogođenih osoba.[7][14]

Historija[uredi | uredi izvor]

Apotemnofiliju su prvi put opisali psiholozi Gregg Furth i John Money u članku iz 1977., kao primarno seksualno orijentiranu. Godine 1986. Money je opisao slično stanje koje je nazvao akrotomofilija; naime, seksualno uzbuđenje kao odgovor na partnerovu amputaciju. Publikacije prije 2004. su općenito bile studije slučaja.[15] Ovo stanje je privuklo pažnju javnosti kasnih 1990-ih, nakon što je škotski hirurg Robert Smith amputirao udove dvojici inače zdravih ljudi koji su očajnički želeli da to urade.[15]

Godine 2004., Michael First je objavio prvo kliničko istraživanje u kojem je ispitao pedeset dvije osobe s tim stanjem, od kojih je četvrtina bila podvrgnuta amputaciji. Na osnovu tog rada, First je skovao termin "poremećaj identiteta integriteta tijela" kako bi izrazio ono što je vidio kao više poremećaj identiteta nego parafiliju.[9] Nakon Firstovog rada, pokušaji proučavanja BID-a kao neurološkog stanja tražili su moguće uzroke u mozgu ljudi sa BID-om koristeći neurosnimanje i druge tehnike.[2]Greška kod citiranja: Nedostaje oznaka za zatvaranje </ref> nakon <ref>[16]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "ICD-11 – Mortality and Morbidity Statistics". icd.who.int (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 8. 2018. Pristupljeno 6. 7. 2018.
  2. ^ a b c d e Brugger, P; Lenggenhager, B (decembar 2014). "The bodily self and its disorders: neurological, psychological and social aspects". Current Opinion in Neurology. 27 (6): 644–52. doi:10.1097/WCO.0000000000000151. PMID 25333602. Arhivirano s originala, 14. 1. 2018. Pristupljeno 13. 1. 2018.
  3. ^ Baril, Alexandre; Trevenen, Kathryn (14. 4. 2016). "Transabled women lost in translation? An introduction to: '"Extreme" transformations: (Re)Thinking solidarities among social movements through the case of voluntary disability acquisition'". Medicine Anthropology Theory. 3 (1): 136. doi:10.17157/mat.3.1.388. publikacija otvorenog pristupa - besplatna za čitanje
  4. ^ Shad (11. 6. 2015). "Desiring disability: What does it mean to be transabled?". CBC Radio. Arhivirano s originala, 11. 6. 2015. Pristupljeno 11. 6. 2015.
  5. ^ Davis, Jenny L. (1. 6. 2014). "Morality Work among the Transabled". Deviant Behavior. 35 (6): 433–455. doi:10.1080/01639625.2014.855103. ISSN 0163-9625. S2CID 144412724.
  6. ^ a b Levy, Neil (2007). Neuroethics — Challenges for the 21st Century. Cambridge University Press. str. 3–5. ISBN 978-0-521-68726-3.
  7. ^ a b c d e f Bou Khalil, R; Richa, S (decembar 2012). "Apotemnophilia or body integrity identity disorder: a case report review". The International Journal of Lower Extremity Wounds. 11 (4): 313–9. doi:10.1177/1534734612464714. PMID 23089967. S2CID 30991969.
  8. ^ "Cricket historian, writer, surgeon, spy: the mad world of Major Rowland Bowen". the Guardian (jezik: engleski). 21. 7. 2017. Pristupljeno 29. 12. 2021.
  9. ^ a b c Sedda, A; Bottini, G (2014). "Apotemnophilia, body integrity identity disorder or xenomelia? Psychiatric and neurologic etiologies face each other". Neuropsychiatric Disease and Treatment. 10: 1255–65. doi:10.2147/NDT.S53385. PMC 4094630. PMID 25045269.
  10. ^ Longo, Matthew (juni 2020). "Body Image: Neural Basis of 'Negative' Phantom Limbs". Current Biology. 30 (11): 2191–2195. doi:10.1016/j.cub.2020.04.006. PMID 32516613. S2CID 219544915. Pristupljeno 23. 12. 2020.
  11. ^ "ICD-11 for Mortality and Morbidity Statistics". icd.who.int. Pristupljeno 19. 12. 2021.
  12. ^ Costandi, Mo (30. 5. 2012). "The science and ethics of voluntary amputation | Mo Costandi". The Guardian. Arhivirano s originala, 2. 1. 2018. Pristupljeno 13. 1. 2018.
  13. ^ Dua, A (februar 2010). "Apotemnophilia: ethical considerations of amputating a healthy limb". Journal of Medical Ethics. 36 (2): 75–8. doi:10.1136/jme.2009.031070. PMID 20133399. S2CID 23988376.
  14. ^ Blom, RM; Hennekam, RC; Denys, D (2012). "Body integrity identity disorder". PLOS ONE. 7 (4): e34702. Bibcode:2012PLoSO...734702B. doi:10.1371/journal.pone.0034702. PMC 3326051. PMID 22514657.
  15. ^ a b De Preester, H (maj 2013). "Merleau-Ponty's sexual schema and the sexual component of body integrity identity disorder". Medicine, Health Care and Philosophy. 16 (2): 171–84. doi:10.1007/s11019-011-9367-3. PMID 22139385.
  16. ^ Lawrence, A. A. (2009). "Erotic target location errors: An underappreciated paraphilic dimension". Journal of Sex Research. 46 (2–3): 194–215. doi:10.1080/00224490902747727. PMID 19308843. S2CID 10105602.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Disforija_tjelesnog_integriteta&oldid=3483656"